nedjelja, 10.09.2006.

Bog s joystickom u ruci i anđeli u koje ne vjerujem

Tko zna...


Ovaj post pišem 12.05. 2006. godine. I frknut ću ga u malo dalju budućnost.

Možda slijedeće godine u ovo vrijeme blog bude obrisan i ovaj post se ne pojavi.

Možda mi samo dopizdi pa ga napustim.

Možda mi se nešto dogodi i ovaj blog ostane poput autobusnog stajališta bez autobusa. Nikad se ne zna.



Gornji post napisao sam (kako i piše) 12.05. ove godine, kao datum objave odredih isti datum slijedeće godine.

Noćas ga se sjetih. Ne vjerujem u anđelčiće, ponekad ih spomenem u pričama koje povremeno pišem. Zapravo, ne vjerujem u bilo što nadnaravno.
Možda sam noćas počeo vjerovati.

Jutros sam pomislio da sam možda sve to sanjao, zato sam večeras otišao na vinkovačku obilaznicu i potražio tragove kočenja. Nisam sanjao, tragovi su bili tu.
Nešto me je probudilo, trgnulo... Bio sam na lijevoj traci kolnika, u susret mi je dolazio auto. Golf jedinica. Žuti ili narančasti. S više putnika. Znam jer su ga moji farovi obasjali sprijeda. I bio je veoma blizu. Preblizu. Reakcija koja je uslijedila bila je refleksna, pribrana sigurno nije bila. Stisnuo sam kočnicu snažno i cimnuo volan desno. Vratio sa na svoju traku. Bez gubitka kontrole. Tek zvuk sirene preneraženog vozača govorio je da se ipak nešto dogodilo.

Sister ništa ne bi znala. Tko zna do kad. Spavala je. Netko bi joj rekao jutros. Sjećam se kad sam joj ja nešto slično rekao. Prvo sam ju zgrabio, zagrlio čvrsto. Sad ju ne bi imao tko zagrliti.

Čitali bi o meni u novinama. Direktan sudar na vinkovačkoj obilaznici... Ako sam vozio 80-100 km/h a i Golf također... Ne bih ništa ni osjetio. Otišao bih u snu i poveo sa sobom još nekoliko ljudi.

Golf se nije imao kud skloniti. Desno mu je bila zaštitna ograda, lijevo se u tom trenu ne bi odvažio. Kroz glavu mi prolazi slika zgužvanog lima, razbacanih dijelova po cesti... Jako blizu iza Golfa bio je još jedan par svjetala. Ne bi ni njega promašilo...

Mislio sam da ću izdržati, bio sam već jako blizu. Red Bull je bio popijen, nisam htio popiti dva da mogu spavati kad dođem kući. Povremeno sam otvarao prozor da me osvježi hladan zrak, puštao sam si agresivnu muziku pojačanu do daske... Nije pomoglo.
Ne znam koliko sam prešao u snu. Bit će da nije više od stotinu metara.

Ona mi je rekla da ne bih trebao još spavati kod nje, nije spremna na to. Tako sam ju i shvatio. Otišao sam gore na čašu hladne Cedevite da me malo razbudi. I po još koji poljubac.
I, iako sam se zezao na račun toga, znao sam da ću uskoro voziti doma. Trebao sam ranije krenuti. Ili nisam trebao ni ići gore. Bio sam neodgovoran.

Ne znam što me je probudilo. Možda blic dugih svjetala Golfa kroz još malo odškrinute kapke... Možda netko tko pazi na mene. I znam da ne bih ništa ni osjetio, ali nema veze.
Život je lijep i ja ga želim živjeti. Poklonili su mi još malo. Netko gore tko se igra sa autićima, avionima, puškama i granatama poklonio mi je još malo vremena. Već drugi put.

Ponavljam: Nisam praznovjeran. Niti sam vjernik. Ali možda tu nešto ipak ima.

Još sam pod dojmom te sekunde, cijeli dan mi se to vrti po glavi.
Tako malo treba da se život ugasi. To nije tek vijest u crnoj kronici. Život je ipak puno više od toga i sretan sam što ga imam.