ponedjeljak, 25.09.2006.

Pismo

Dragi Majmune,

pišem ti ovo pismo jer sam te čuo kako zoveš u pomoć. Jer ti se opet događa loše. A ti, dragi Majmune, opet nisi ničemu kriv.

Nisi kriv jer tapkajući u mraku neshvaćanja tražiš metode uz pomoć kojih bi po vodi hodao. Jer ti si Bezgriješan, a takvi mogu sve. I znaju sve.

A zašto NE IDE, dragi Majmune? Zašto svaki put potoneš preko glave?

Tko je kriv? Uvijek netko drugi?

Nisi naravno kriv jer si bauljao u mraku cijeli svoj život, i sad se osvrćeš na godine koje se ne mogu vratiti i želiš isforsirati i dogovoriti ljubav, shvaćanje, povjerenje?

Nisi kriv jer si (naravno) tako jebeno i uvijek U PRAVU?

Znaš da nisi puno pogriješio do sada. Znaš što hoćeš i što nećeš. No, što se sad događa? Ufurao si se u ulogu sveznajućeg?
Ne treba ti više ni mjesec dana da bi znao na čemu si?

Uspori, Majmune.

Majmunčino.

Daj ljudima vremena, daj sebi šansu. Vrijeme ti je da shvatiš.

Imao si buran život, ne kriješ to. A svi ti trebaju vjerovati automatizmom. Nisi li se malo zajeb'o? Možda se i ti nekome trebaš dokazati.

Hvališ se dobrom komunikacijom? Koliko puta si u zadnje vrijeme zaštekao?
Da, ne želiš prihvatiti neprihvatljivo. Znaš li to REĆI? Ili tebi Bezgriješnom svi moraju čitati misli? Gdje je sada ta tvoja komunikacija?

Ne možeš ubrzati vrijeme, nemaš vremeplov.

Ako i zasereš stvar, nije kraj svijeta. Život ide dalje. Ima još dana za tebe.

Ali... Uspori, Majmune. Uspori. Shvati.

Hodaj svojim putem polagano. Na križanja ćeš naići tek tamo gdje postoje.

Ovako kao da hodaš u rikverc, ne čini li ti se tako?

Budi mi dobar, veseo i opušten.