ponedjeljak, 18.09.2006.

Kraj jednog puta

Umro je dobroćudni čovjek najluđeg ufrkanog brka koji sam ikada vidio.
Jedan stari rođak.
Rijetko sam ga viđao, moglo bi se reći da ga nisam ni poznavao. Sjećam se kad sam ga jednom poslužio za šankom za kojim sam radio. Nije me se ni sjećao. Nisam mu rekao tko sam. Samo sam uživao skrivećki gledajući to mirno lice koje kao da je pripadalo nekom davno prošlom vremenu ne želeći remetiti tijek misli u koje je očigledno uronio. Razmijenili smo par riječi. O vremenu ili nešto slično, štatijaznam.
Nikad nisam o njemu čuo lošu riječ. Samo dobro. Gospodin starog kova, ali onaj pravi. Uljudan, odmjeren , bez truna bahatosti. Čovjek koga su svi pozdravljali s poštovanjem. Takav je dojam ostavljao, takav dojam su ostavljale riječi drugih o njemu.
Njegov sin me poznaje. Onaj bahati. Onaj o kojem nitko ne govori lijepe riječi. Onaj što jedva pozdravi. Onaj koga ne volim vidjeti. Ni pozdraviti.

Sutra ću otići na sahranu. Ljudi često idu zbog onih koji ostaju. Kao da su se došli prijaviti ("Vidiš, i ja sam došao")...
Ja ću ići zbog onog koji me neće vidjeti.

Zbog najluđeg ufrkanog dobroćudnog brka kojeg sam ikad vidio.