1000 čudesnih stvari

subota, 30.10.2010.

Čudesna stvar #71 - Vulkani

Image and video hosting by TinyPic
Vulkani
Radi ovog momka na slici pola je Europe danima gledalo u nebo. Vidi li se taj crni oblak zbog kojeg avioni ne lete? Kako je moguće da oblaci smetaju avionima? Hoće li prestati? Zove se - meni neizgovorljivo - Eyjafjallajökull. On je gospodin vulkan s Islanda koji je tjednima tutnjao i hučao gore na sjeveru, ljutio se i rigao vatru. Pogledajte ga, nije li veličanstven? Nije li predivan, fascinantan, čudesan? Ne izgleda li baš poput nekog mitskog bića - bez obzira što svi znamo osnove fizike i znamo što se zbiva kada se Eyjafjallajökull ili bilo koji drugi vulkan probudi? Nije li prizor koji nas čini zahvalnima što živimo baš na ovome planetu, na ovome svijetu, u ovom poretku stvari?

Znam, postoji znanstveno objašnjenje za ove čudesne prizore. Znam, nema ničeg neobjašnjivog ili čudnog u erupciji vulkana, pa ni u ovim munjama koje tutnje iz njega. Znam, ali ipak je za mene čudesan, fascinantan, neodoljiv.

Imam inače jednu davnu želju: želim jednom biti u blizini erupcije vulkana. Želim biti dovoljno blizu da ga osjetim kako podrhtava, da vidim kako huči i tutnji i riga vatru. Želim biti dovoljno blizu da osjetim kako miriše. Želim mu doći na dohvat straha. Jednom... jednom.
Image and video hosting by TinyPic
- 01:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 29.10.2010.

Čudesna stvar #70 - Brodolomi

Image and video hosting by TinyPic
Brodolomi
Malo je čudno na ovaj popis čudesnih stvari staviti i nešto što samo po sebi nikako nije lijepo, čudesno ili dobro. Ali ovo je moj popis, ovdje pišem stvari koje mene fasciniraju ili mi raspaljuju maštu, a brodolomi su svakako jedna od tih stvari.
Možda je to zato što sam kao mala gutala priče o gusarima i brodolomima i divljim morima i sve su te priče mirisale po pustolovinama, po opasnosti, po izazivanju sreće, po uzbudljivom kušanju života koji nema unaprijed određen kurs i smjer i povoljan vjetar. Sviđaju mi se brodolomi jer uvijek uz sebe imaju neku priču, neku fatalnu priču, o nekoj djevojci, o nekoj ljubavi, o nekoj sudbini koja je iscrtana i zacrtana pradavno. I nije samo brodolom taj koji vuče, nije samo taj nestanak u moru ta priča koja me inspirira - ponekad zamišljam zelene dubine, i izderana jedra koja lelujaju u dubokom moru. Ponekad zamišljam duhove utopljenika kako se zavlače u amfore (jer to su duhovi sada, duhovi se mogu sakriti gdje ih volja), i ponekad zamišljam mačeve i bajunete i topovske kugle i sve one priče koje su završile na dnu mora. Ponekad zamišljam sirene čiji zov odvlači mornare, zamišljam čuđenje kad ugledaš nepoznatu obalu, zamišljam očaj nakon mjeseci u beskrajnoj plovidbi, okruženi plavetnilom bez kraja i konca.
Zamišljam, ponekad, različite vjetrove, neke tople, neke vruće, neke otrežnjujuće, neke koji vode u ludilo... zamišljam vjetrove koji svrdlaju duboko u kostima, vjetrove koji se šćućure u dnu jedara, vjetrove koji lome i vjetrove koji - na posljetku - guraju na dno.

Ne, ne mislim da su brodolomi lijepi ili pozitivni, ali su tvar od koje se tkaju priče, dio su mitova, povijesti, tragedija. Dio su kamena od kojeg su izrađene ulice mnogih gradova, dio su suza kojima su natopljene obale, dio su oblaka i neba, dio su čežnje koja nam kuca i lupa u srcima i podsjeća nas da postoji negdje nešto i negdje netko i negdje daleko da postoji obala i negdje daleko da postoje ljudi i negdje daleko da postoje okusi koje nismo probali i buđenja koja nismo doživjeli i boje za koje nemamo imena.
Image and video hosting by TinyPic
- 15:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.10.2010.

Čudesna stvar #69 - Bajka

Image and video hosting by TinyPic
Bajka
Bio jednom jedan princ i bila jednom jedna princeza. Živjeli su zajedno iza sedam mora i sedam gora. Princeza je, kao što princeze već rade, upala u nevolje, a princ je pobio nešto zmajčadi, brodio po olujnom moru, penjao se uz najvišu klisuru, putovao najmračnijom šumom, pobjeđivao najopasnije neprijatelje i na posljeku je svoju damu spasio iz ralja opasnosti. Princ i princeza bi živjeli sretno do kraja života u njegovom kraljevstvu u kojem vladaju ljubav, sloga i međusobno povjerenje.

Obožavala sam bajke kao dijete. Obožavala sam ih toliko da mi je majka na posljetku kupila tri toma Bajki naroda svijeta s ilustracijama nekog ruskog umjetnika. I ne znam što me više plašilo: krvave priče koje su se nizale stranicu za stranicom ili jednako zastrašujuće ilustracije. To su bile bajke za odrasle, prepune intriga, prijevara, opsjena, lukavstava. Kasnije sam dobila Schwabove Najljepše priče klasične starine u kojima opet ima svega što raspiruje bujnu maštu djeteta. Ima junaka koji su nalik bogovima, bogova koji su nalik lopužama, prijevara, spletki, sukoba, ratova, krvi i rasporenih crijeva. Ima taštine, oholosti, izdaje. Ima mraka i očaja, jeze i straha.

Ali, u bajkama je svijet jednostavan. Junaci čine junačka djela, zlikovci čine opačine. Bogovi rade nered iz dosade, ljubomore, nestrpljivosti, odmazde. Postoji sudbina i ona je zapisana, uklesana i nepromjenjiva, i ta sudbina kaže tko je junak, a tko kukavica i sve se odvija onako kako treba, makar samo rijetki imaju privilegij znati što im je zapisano, a i među tim rijetkima mnogi to znanje plate zdravim razumom.

Postoji kaos, postoji red, postoje zmajevi kojima treba odrubiti glavu i koji se skrivaju u mračnim spiljama, postoje vještice, postoje čarobnjaci, postoje vile. Svijet nije očajno, prljavo, bolno mjesto, nego mjesto čarolija, a borba uvijek ima neki viši cilj - makar oslobađanje princeze zatočene u najvišoj sobi najviše kule najvišeg dvorca. U bajkama je svaki problem uvijek prilika za junaštvo, za mudrost, za snagu. U bajkama nitko ne govori o stvarima koje ne nestaju u vatri i eksplozijama, nego trunu, urušavaju se same u sebe, propadaju, raspadaju se, ne zato jer je netko zao i naopak, nego zato jer vrijeme jednostavno čini svoje, a svi smo mi bića vremena, u vremenu imamo svoj početak i u vremenu imamo svoj kraj.
Image and video hosting by TinyPic
- 15:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 27.10.2010.

Čudesna stvar #68 - Zagreb

Image and video hosting by TinyPic
Zagreb
Bilo je toplo ljeto, jedno od onih kada su temperature toliko visoke da nemamo druge nego povjerovati katastrofičnim prognozama, zatopljenjima, uništavanju svijeta oko nas. Bilo je toplo, stvarno toplo ljeto i večer na koju mislim bila je stvarno topla srpanjska večer, i suncu je stvarno trebalo dugo da zađe, polako se spuštalo iznad vrućeg zujanja grada i nebo je bilo ljubičasto, stvarno ljubičasto i sjajno, jedno od onih neba koje jednostavno zapamtiš. Bilo je toplo ljeto i topla ljetna večer i provela sam dio noći umotana tek u tanku plahtu na balkonu, nasmijana, raščupana, sretna i gledala sam kako automobili zuje po petlji, kako farovi nestaju gore-dolje i kako golemi reflektori mijenjaju čitav vidljivi krajobraz. Zagreb se prostirao daleko, daleko, dokle god mi je pogled sezao, svjetla su se u zgradama palila i gasila, glasni su dječaci žurili ulicom, glasni i muževno brundavi, ali dječaci.

Zagreb ima neka posebna mjesta. Postoji recimo jedno mjesto na nasipu u koje se možeš zavući, skroz uz samu rijeku, i onda ne čuješ promet preko mostova i ne vidiš ništa osim zelenila oko sebe i rijeke ispred sebe i beskrajnog neba iznad. Ima i zgrada kroz koje prođeš i odjednom se nađeš u požutjelim fotografijama, zelenim od mahovine i tamnim od vlage. Postoje ulice koje imaju svoju povijest, filigransku, ali i hologramsku koja se otkriva tek upućenima, posvećenima.

Moj je život vezan uz ovaj grad, uz ovu rijeku, uz ove ulice, uz ove golubove, uz treći znak Gofizičkog zavoda, uz Radio Sljeme, uz lika koji prodaje kestene na Cvjetnom i ukradene poljupce u donjogradskim haustorima. Moj je život vezan uz Zrinjevac, uz vjetar koji dere i zanosi se u moju kosu, uz kave u Tkalči i davnašnje tulume na Opatovini. Moj je život vezan uz ovaj grad: koristim ga kao uzletno-sletnu pistu, kao trampolin, kao moja krila.

Foto: Ivan Šebelja


Image and video hosting by TinyPic
- 21:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.10.2010.

Čudesna stvar #67 - Uspomene

Image and video hosting by TinyPic
Uspomene
To je bila tradicija: negdje u ovo vrijeme svake godine Dalmatinci bi konačno uspjeli naći put do Zagreba, taman u vrijeme kada počinju predavanja na fakultetu. Uvijek isto: ako predavanja počinju 15. listopada, moji bi Dalmoši u Zagreb došli najkasnije 14. listopada. Poslijepodne. I svake godine isti ritual: taman kada se svi sakupimo, organizirali bismo tulum u stanu na Ravnicama, a taj smo stan koristili kao utočište svaki put kad bi vani bilo preopasno. Recimo, kad bih ja izašla s nekim od mojih neobičnih udvarača i kasnije se odbila javiti. Ili kada bih se po stoti puta posvađala s mamom i kada mi se ne bi išlo u svoj prazan stan. Okupili bismo se svi, uvijek standardna jezgra i uvijek određen broj padobranaca. Ivan bi svirao gitaru, Siniša bi uvijek došao tri sata kasnije, progovorio ukupno tri rečenice i ostatak se vremena naizgled podrugljivo smijao (ali samo naizgled). Pjevali bismo, smijali se, previše pušili, i na kraju bismo Marijana i ja zauzele polovicu Vedrine sobe. Uvijek isto, svake godine isto.

Uspomene su divna stvar. Posebno kada naše male skupine trubadura više nema. Vedro je umro prije... uh, gotovo dvije godine. Neki su odselili na druge kontinente. Neki su se vratili u Dalmaciju. Većina nas se poudavala, poženila, podobivala djecu. Zaposlila. Zaboravili smo na naša ritualna druženja, na crno vino u kanisteru, na dijeljenje kauča na razvlačenje, na smijeh, i dim, i pjesmu.

A danas sam iskopala Azru i sjetila se tih dana i te su uspomene tople i lijepe, filigranske, raspoređene poput heklanih tabletića po danima moje prošlosti. Imam i drugih uspomena: imam uspomene na suze, na tugu, na zalupljena vrata, na rastanke, na nerazumijevanje. Imam uspomena od kojih protrnem, i od kojih pocrvenim. Imam uspomena od kojih nehotično vrtim glavom i uspomena koje me natjeraju u grlen smijeh. Imam uspomena kojih se prisjećam kadar po kadar, kao u usporednom filmu, upijajući ih polako jer mi u suprotnom srce želi iskočiti iz grudi. A ove uspomene tople su i nježne, čine da se smijem, da se prisjetim kako je to učiti se smijati.
Image and video hosting by TinyPic
- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #66 - Odlasci

Image and video hosting by TinyPic
Odlasci
Naučila sam s vremenom da je znati otići ponekad najveća vještina koju čovjek može posjedovati. Znam da zvuči čudno, danas kada svi toliko vrednuju ostanke, ali ja iskreno vjerujem u odlaske. Ponekad se, istina, zapitam nisam li prerano odjurila. Pitam se žurim li prebrzo, jesam li dala sve šanse. Teško mi je ostati na jednom mjestu: kada ja radim ono što mi prirodno dolazi, jednostavno projurim u svojem smjeru, okrenem se na peti i odem, nestanem, izgubim se. Ali treba znati, stvarno treba znati, dobro otići. Treba znati otići bez ružnih riječi, bez vike, bez zamjeranja. Treba znati otići otvorenog srca da se jednom možemo vratiti. Treba znati kada je trenutak za ustajanje, za izlazak, za pozdravljanje, za posljednji pozdrav. Treba znati kada pustiti da stvari budu neizrečene, neobjašnjene, neomeđene.

Vjerujem u odlaske. Odlasci su čisti, jasni, jednostavni. Bolji su od polakog umiranja, od objašnjavanja, opravdavanja, zamjeranja, ljutnje. Odlasci u sebi uvijek nose sjeme nečeg novog, sjeme avanture, ideju slobode - jer iako to prečesto zaboravljamo, mi smo iznad svega slobodni. Slobodni smo misliti, voljeti, trčati, hodati, letjeti. Slobodni smo odlaziti.

Najbolji dio s odlascima jest što najčešće pojma nemaš gdje ćeš završiti. Kreneš, odskočiš i možeš jedino zatvoriti oči, duboko udahnuti, stisnuti palce i pomoliti se svecima zaštitnicima lutalica svih vrsta da iza zatvorenih vrata nisu troglavi zmajevi i ina čudovišta, nego nove planine.

Na slici je inače, za one koji ga ne prepoznaju, Huckleberry Finn, kakav je u izvornom izdanju knjige.
Image and video hosting by TinyPic
- 15:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #65 - Mekana, topla dekica

Image and video hosting by TinyPic
Mekana, topla dekica
Alergična sam na hladnoću. Ne podnosim je, ne volim, nije mi draga. Ali kad je već hladno, a jest, onda nema ništa tako dobro kao umotavanje u toplu, meku dekicu. Muž me često zeza da mi samo nos viri iz deke (što činjenično ne stoji - vire i stopala jer mi je za stopala uvijek prevruće), ali on nije mjerodavan - on na hladnoću izlazi u majici kratkih rukava.
Ustala sam u 5 jutros da dovršim neke poslove koji su ostali na čekanju. U stanu je ugodno, a ja sjedim u debeloj, toploj vesti i umotana u deku. S vrućom kavom pored sebe. I u tom ćete me položaju nalaziti sve do svibnja negdje, kada dovoljno zatopli za moj ukus.
Image and video hosting by TinyPic
- 06:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 23.10.2010.

Čudesna stvar #64 - "Volim te"

Image and video hosting by TinyPic
Volim te
Moram priznati da nisam najveći fan ovih riječi. Moji dečki su nešto drugo: jednome imam potrebu govoriti to neprekidno, od trenutka kada otvori oči, do posljednjeg poljupca prije spavanja, a jz drugoga neprestano učim da se može voljeti više, dublje, bolje, šarenje, mirnije, strastvenije. Čak i kad misliš da si iscrpio sve pridjeve i atribute, uvijek se otkrije najmanje jedan koji je nov i koji ti nekako prelomi svjetlost tako da se svijet osvijetli iz drugog kuta pa otkriješ čitave nepoznate zemlje.

Nemam problem s ljubavlju. Volim mnogo stvari, od ovog šašavog, nespretnog, smotanog, spetljanog svijeta (u redu, posebno jako volim zoru i na poseban način volim suho lišće i svih ovih milijun boja jeseni koje upravo gledam), do mnogih ljudi koji taj svijet nastanjuju. Nemam problem s ljubavlju jer volim mnogo toga i mnogo tih, ali imam problem s "volim te".

Od svih načina na koje možeš nekome reći da ga voliš, da ti je poseban, tvoj, važan, volim te je nekako najsirovji, najbezvezniji, najravniji. I najjednostavniji. Kažeš volim te i sve je jasno, a meni kad je ljubav u pitanju skoro pa ništa nije jasno. Jer, ja mogu reći volim te svom dragom i to znači svašta, i način na koji mu govorim može značiti svašta, i mogu reći volim te sinu, a to pak ima ocean značenja, i mogu reći volim te prijateljima, a da ni ne zagrebem po površini osjećaja.

Nemam, ponavljam, ništa protiv ljubavi, ali ja bih da se volimo maštovito, da se volimo otvoreno, da se ljubav izriče iskreno, nesputano, šareno. Ne moramo svaki puta reći volim te, neki put su pogledi dovoljni, neki put zagrljaj riješi sve nedoumice, neki put znamo kad se ruke slučajno dotaknu, okrznu, i progovore same, ne čekajući da se glasovi pridruže. Ja bih da se volimo bez volim te, ako je ikako moguće, da se volimo bez parola, da se volimo vlastitim glasovima, vlastitim poljupcima.

Ma, i to "volim te" je čudesna stvar. Bude kao pucanj kroz zrak, otvorena, jasna, izravna. I bude ti drago čuti, ispreplesti priče, značenja, planove. Bude ti drago što si na drugoj strani tog "volim te", što si od nekoga voljen, bez obzira kako ti izrečeno to bilo.
Image and video hosting by TinyPic
- 11:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #63 - Nepoznati okusi

Image and video hosting by TinyPic
Nepoznati okusi
Zagrebu zamjeram mnogo toga. Zamjeram mu skučene vidike, zamjeram mu prevladavajuću malograđanštinu, zamjeram mu povijanje glave pred većima i jačima, zamjeram mu servilnost i licemjerje, zamjeram mu mirenje sa sudbinom. Ali ako išta, onda mu najviše zamjeram nedostatak znatiželje. Vidim taj manjak propitikivanja u mnogo situacija, ali konkretno sada mislim na jednu: ograničeno istraživanje okusa.
Zato je jedna od prvih stvari koje činim u nepoznatim gradovima srčano istraživanje restorana, što orijentalnijeg i nepoznatijeg, to bolje. Znam, znam, kulinarske je avanture ionako najbolje pokretati u zemlji podrijetla, ali trenutno je mnogo jednostavnije zaroniti u dostupnu varijaciju. Jučer sam, primjerice, sasvim slučajno nabasala na iranski restoran. Simpatični konobar nije znao previše engleskog, ja ne znam njemački, ali svejedno sam uspjela naručiti nešto pod nazivom andana kabab, što je nešto poput šiš ćevapa, ali ljuto. Okej, toliko sam i pretpostavila iz naziva "kabab", ali nisam pretpostavila da će mesne rolice plivati na moru basmati riže sa šafranom i maslacem te malo ribane mrkve. Nisam pretpostavila niti da ću uz jelo dobiti dvije velike zdjele salate. Jedna je jednostavna: rajčica i zelena salata, ali druga... prepuna zdjelica zelenih trava koje sam na prvi pogled ocijenila kao rikolu, na posteljici od luka i rotkvi. Ali nije bila rikola. Dešifrirala sam metvicu, lavandu, timijan i rikolu. Ali bilo je tu još biljaka koje nisam uspjela razotkriti a moji domaćini nisu mi znali pomoći. "Good?", pitao me konobar. Kimnula sam, a on se nasmijao. "Then good!", gestom mi je poručio da što zaboga zabadam nos u detalje? Jel mi fino, je, što me sad briga kakve su to neobične biljke unutra?

Hodajući nepoznatim bečkim ulicama (jer sam se, naravno, izgubila), pokušavala sam dešifrirati okuse. Jesu li se uklapali? Jesu. Još sam satima poslije imala osjećaj svježine u ustima. Ali što sam jela? Došlo mi je gotovo da se vratim do restorana - ako ga ikako uspijem naći - i naručim nešto drugo, samo da vidim što ću ovoga puta dobiti na tanjuru.

Nisam neki gastronom. Znam što mi je fino, a što nije, relativno pristojno znam kuhati, ali ništa za mene nije tako ludo, uzbudljivo, tako ... sada ovdje zamislite Lizu Minelli u Cabaretu kako trči prema pozornici, ljuljajući bokove i ramena i zvižduće... u nedostatku boljeg opisa, kao otkrivanje novih okusa, prekapanje po jelovniku i ponekad, kad me puste, a često me puste, zavirivanje u kuhinju. Začini, mirodije, kombinacije, ideje... dajte da probam novo, da mi se na nekoj drugačijoj razini otvore osjetila!

A jazz musician can improvise based on his knowledge of music. He understands how things go together. For a chef, once you have that basis, that's when cuisine is truly exciting.

Image and video hosting by TinyPic
- 10:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 22.10.2010.

Čudesna stvar #62 - Ljudi s kojima si odrastao

Image and video hosting by TinyPic
Ljudi s kojima si odrastao
Jedno od najranijih sjećanja koje imam jest provlačenje kroz ormar u sobi moje prijateljice Ivane. Imamo 7 ili 8 godina, naša braća 3 ili 4, naši roditelji su prijatelji i čujemo ih kako se glasno smiju u sobi ispod nas, kako viču i nazdravljaju i dovikuju se. Jedno od najranijih sjećanja koje imam jest dolazak mog tek rođenog brata kući i mutno se, kao kroz vatu, sjećam stričeka Žarka, Ivaninog tate. Kasnija govorna povijest nadopunila je rupe pa tako znam da je striček Žarko vozio mamu u bolnicu jer je tata bio negdje ili je mene skupljao... sjećam se, uglavnom, da su ti ljudi, prijatelji mojih roditelja, bili neizostavan dio mojeg djetinjstva, mojeg života.

Često mi se dogodi da jednostavno odšetam iz tuđih života. Odem i zaboravim se vratiti. Izgubim kontakt. Možda je krivo moje duboko uvjerenje da sve stvari imaju početak i kraj, ali želim reći da nije ništa čudno za mene da izgubim kontakt s ljudima s kojima sam nekoć bila bliska. A ljudi su povijest, ljudi su veza između osobe koja si nekoć bio i osobe koja si sada. Ljudi koji te odluče prihvatiti promijenjenog.

Nedavno se Ivana vratila u moj život. Jednostavno smo nastavile pričati tamo gdje smo zadnji puta stale. Postala je divna mlada žena, nisam sigurna koliko ona to vidi. Postala je lijepa, topla, talentirana. Postala je netko čije društvo želim neovisno o roditeljima koji se druže u sobi u prizemlju, glasni i veseli. Postala je i više od podsjetnika na neko prošlo vrijeme. Napravila sam puni krug: od djetinjstva sam zaokružila do odrasle sebe i ispalo je da putem nazad mogu sakupiti neke stare, nikad prekinute, samo prašnjave veze.
Image and video hosting by TinyPic
- 06:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 19.10.2010.

Čudesna stvar #61 - Knjige koje ne možeš ispustiti iz ruke

Image and video hosting by TinyPic
Knjige koje ne možeš ispustiti iz ruke
Posljednjih dana neprestano sa sobom vučem knjigu koja me oduševljava. Preporučila mi ju je prijateljica i bila sam jako zadovoljna kada sam vidjela da je jako debela, jednako kao što sam bila zadovoljna kada sam pronašla Harukija Murakamija koju sam navlačila cijelo ljeto (700 stranica!) i onda bila tužna što je gotova.
Malo je toga takav čist i jednostavan gušt kao pronaći knjigu koja je toliko dobra, toliko jasna, toliko uzbudljiva, da ne možeš zamisliti da se rastaneš od nje. Bilo je knjiga koje sam čitala hodajući, jednim okom pazeći da ne udarim u nešto ili nekoga. Bilo je knjiga koje sam čitala neprestano kradući svaki slobodni trenutak da bih se zapiljila u slova. Nisu sve tako sjajne, ali presjajno je, preuzbudljivo naći neku koja jest.
(Na ovoj sadašnjoj sam na posljednjoj četvrtini i već tugaljivo gledam kako se približavam kraju. Zapravo ne želim saznati kraj, ali naravno - ne mogu si pomoći.)


Image and video hosting by TinyPic
- 19:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.10.2010.

Čudesna stvar #60 - Ljudi koji ostanu uz tebe čak i kad si najgori

Image and video hosting by TinyPic
Ljudi koji ostanu uz tebe čak i kad si najgori
Ima onih dana kad si najgori. Preosjetljiv, našpanan, ćoškast i oštar na svim rubovima. Sve shvatiš pogrešno, uvijek je netko tebi kriv, pretrpan si problemima i nevoljama i svim ostalim što čini život. I budeš... pa, kakav već budeš, a što obično zahtijeva ispriku.
Navikla sam na ljude koji - kad ja budem takva, a svatko barem jednom bude takav - mahnu na pozdrav i odu. Ili se svađaju. Ili mi tisuću puta kasnije natrljaju nos u moju tu... takvost. Navikla sam na opravdavanja, ispričavanja i okajavanja. Navikla sam da je strašno izgubiti živce, da je strašno pogriješiti, da je strašno biti bilo kakav osim nasmiješen, sretan i radostan.

A sada se dogodi da budem takva i da nitko nikamo ne ode. Nitko se ne svađa, nitko ne misli da trebam okajati ne znam kakve grijehe. Okej, kažu mi, danas si takva, što sad. Nije ni to najgora stvar na svijetu. Ili, ako su ti neki ljudi moj muž, onda me zezaju i nasmijavaju i učine da mi taj moj ispad bude smiješan, ali nekako simpatično smiješan, kao što mi je simpatično smiješan sin koji se ljuti na pravila da nema igranja pod satom u školi.

Rekla mi je jedna mudra žena danas: to ti je tako kad te vole. Čudaci.
Image and video hosting by TinyPic
- 18:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #59 - Obiteljska povijest

Image and video hosting by TinyPic
Obiteljska povijest
Kako bi bilo kada bismo se na svijetu stvarali bez ikakvih fizičkih veza s roditeljima, bakama, djedovima? Jednostavno se stvorimo, materijaliziramo, nastanemo na svijetu i nitko ne može reći, imaš tatine oči. Ili, imaš maminu kosu. Ili bakin osmijeh. Ili, imaš madež na istom mjestu kao i djed.
Ali rađamo se. Naša tijela ispisuju obiteljsku povijest čak i prije nego što to počne - neumitno, za mnoge - činiti naš duh. Imamo nečiju kosu, nečije ruke, nečije kratke noge, nečiju boju očiju, nečiji oblik usana. Postajemo przice, naprasiti, ljubomorni, tmurni, očajni, kreativni, nasmijani - na isti način na koji su se smijali naši roditelji, a oni pak prenose smjehove i tuge svojih roditelja i na kraju, mi smo svi presložena i prekombinirana povijest svih onih koji su bili prije nas. Slagalice smo - preslagujemo poznate i istrošene dijelove, a u trenutku kada se nova djeca rađaju već su te početne crte izblijedjele, smanjene, umirene.
Na slici je moja baka. Ne pamtim je ovakvu. Pamtim je usporenu i nasmijanu, pamtim je kao baku, uvijek u kućnim haljinama cvjetnih uzoraka. Pamtim je strpljivu, smirenu, razboritu. I čitav život slušam kako sam preslikana ona. Djed se znao zapiljiti u mene i klimati glavom, kao da ni sam ne vjeruje. Bakini bi prijatelji često utihnuli kada bih ja prolazila, a onda bih čula kako tiho, prigušeno, kao da ja ne čujem, govore da sam "ista".
Baka se tako prelila u mene, preskočila je generaciju i ulila se u moje tijelo koje čudnovato točno kopira njeno. Njene crte lica, njen osmijeh, njenu odsutnu prisutnost. Kad gledam ovu fotografiju, točno znam da je to ona - prisutna, ali malo sa strane, u društvu ali sama. Ali više od toga, kad sam konačno privoljela te starije i mudrije, uspjela sam rekonstruirati barem djelić obiteljske povijesti i znam mnogo jasnije osobu koja je bila. Vidim - jer je gledam, poznajem, volim - čitav taj mrak obiteljske povijesti o kojoj se ne govori, koju se ne spominje, koju se zaboravlja u nadi da će nestati, ali ne nestaje nego se preslaguje i kombinira i razmješta u nama, u novoj povijesti, u novim mrakovima koje ćemo zaboravljati. Dio te povijesti je, nažalost, umro prije nego sam ja imala dovoljno mudrosti da znam da se kasnije grane mogu podrezati, i da se sadnice mogu raseliti i da možemo biti odneseni na različite strane svijeta, da možemo uspijevati bez ikakva sjećanja na stablo koje nam je dalo život, da ga na kraju krajeva niti ne trebamo za sreću, ali da naše korijenje uvijek pamti zemlju u kojoj je izniklo, da uvijek pamti odakle je krenulo.

Image and video hosting by TinyPic
- 07:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.10.2010.

Čudesna stvar #58 - Kada tvoje riječi nekome nešto znače

Image and video hosting by TinyPic
Kada tvoje riječi nekome nešto znače
Nedavno sam dobila mail u kojem mi netko tko mi tek postaje drag zahvaljuje na riječima. Nešto što sam napisala negdje se poklopilo s nečim što je ta osoba i sama osjetila. Bila sam zbunjena dvostruko. Prvenstveno zato što se uopće nisam mogla sjetiti da sam tu rečenicu sama napisala (pa sam morala provjeravati na Googleu jesam li to stvarno ja ili sam prepisala nečiji rad), a onda i zato što je nešto što sam ja napisala nekome značilo dovoljno da sjedne i odvoji par minuta da bi mi to rekao.
A onda i zato što je ta rečenica bila stvarno dobra i na sekundu sam si dopustila da pomislim da možda stvarno imam talenta.

Uopće ne znam gdje se skriva taj neuhvatljivi talent? Oduvijek sam mislila da je talent izvornost, originalnost, ono što radiš bolje od svih drugih. Možda i jest. A možda je, dok se ne dokopam te izvorne misli ili dok je barem ne oblikujem u nešto uobičajeno, dovoljno osmišljavati riječi koje nekome nešto znače. Makar slika koju sam ja imala u glavi dok sam pisala bila nešto posve drugo od one koja nešto znači čitatelju - na posljetku, čim sada stisnem "objavi", ove riječi više nisu moje. Radite s njime što želite.
Image and video hosting by TinyPic
- 18:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #57 - Nedjelja iz crno-bijelih filmova

Image and video hosting by TinyPic
Nedjelja iz crno-bijelih filmova
Neke nedjelje se probude ljepljive i snene, razvlače se po zraku, po zidovima, po pospanim, umrtvljenim tijelima, po nama. Neke se nedjelje probude crno-bijele, sepijaste, drevne i jednostavno te vuku da se usamiš i osamiš, da zatvoriš oči i ostaneš budan, da planiraš bjegove, da iscrtavaš ulice, da maštaš da si lopov, pustolov, umorni ulični ratnik, neka progonjena zvjer, netko umoran i uništen.
Neke su nedjelje filmske, tragične od jutra. Jednostavno odbijaju prihvatiti da su nedjelje, dani za odmor, dani za opuštanje, dani za bivanje, dani za uhvatiti zalet, nego vjeruju da su dani za mračne želje, za sukobe, za nervozno lupanje posuđem i još nervoznije maštanje o jako širokim rijekama, o potjerama, o pucnjavi i o romantičnom kraju na vlažnom i hladnom asfaltu.
Neke su nedjelje takve, sudbinske, fatalne, bolne i bolećive, i nekako tim svojim vlažnim prstima izvlače iz tebe svaku tvoju malu snagu.
A ipak, volim ih takve, bolesne i goluždrave, maglovite i sive, istrgnute iz prastarih kalendara, popraćene pjesmama koje škripe i stenju od upotrebe.

Image and video hosting by TinyPic
- 15:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 15.10.2010.

Čudesna stvar #56 - Listopad

Image and video hosting by TinyPic
Listopad
Mogla sam, istina, reći da je među 1000 čudesnih stvari jedna od najčudesnijih jesen. Mogla sam reći jesen i svaki bi čitatelj zamislio onu najljepšu jesen, onu narančastog i crvenog lišća, onu bakrom prošaranih šuma, jutarnje izmaglice koja se sporo uzdiže, žarko narančastih izlazaka sunca koji tuku u oči kada prijeđeš most preko Save. Mogla sam napisati jesen i svi bi lako zamislili topliju odjeću uz meku nebesku rasvjetu koja nas sve čini mrvu ljepšima, ugodnijima, nježnijima (ne znam jeste li ikada zagledavali, ali zimska svjetlost raskrinkava sve bore i nepravilnosti, gruba je i brutalna, oštra i nesmiljena). Mogla sam napisati jesen i svima bi nosnice bile pune pečenog kestenja i pečenog kukuruza, bundeva i toplih domova.

Umjesto toga, napisala sam listopad. Jer listopad je meni najbolji dio jeseni. Najnježniji, najtopliji, najšareniji. Premazan je nizom boja, preoblikovan u hrđi i bakru. Prošle sam godine svaki vikend provodila biciklirajuć po prirodi i usput fotografirajući svijet koji sam viđala. Listopad je posljednji krik ljepote, trenutak kada priroda posljednji puta pokaže sve svoje boje, svu svoju ljepotu, svu svoju širinu i čitav spektar čudesa koja šire moja pluća. Iznenadilo me tada kako se svijet promijeni, kako boje utihnu u samo tjedan dana, kako svjetlo padne i taj se prirodni tulum jednostavno umiri.

Listopad je predivan dio godine, predivan na način kao što su predivna razdoblja prije ratova vrijeme potpune dekadencije i ludila, zabava i kulture, smijeha i razuzdanosti...

Image and video hosting by TinyPic
- 12:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #55 - Iznevjeriti očekivanja

Image and video hosting by TinyPic
Iznevjeriti očekivanja
Otkako sam počela pisati ovaj blog i po prvi puta dopustila da se nešto što pišem, neko moje kreativno djelo, imenom i prezimenom povezuje sa mnom, jako me zabavljaju tuđe reakcije. Ljudi su iznenađeni, najčešće ugodno. Zbunjeni. Nisu to, kažu, očekivali od mene.
Pravo da vam kažem, nisam to ni ja očekivala od sebe. Očekivala sam da bude bolje jer su neke druge stvari koje radim, a koje još nisu izašle na svjetlo dana, bolje. Očekivala sam da bude, ne znam, više mene unutra. Nisam predvidjela mogućnost da će ljudi biti zbunjeni činjenicom da sam to ja, ta osoba koja to piše. Da je tako nešto došlo od mene. Jer ja sam neka druga osoba. Drugačija.
Već uistinu dugo vremena tuđa me očekivanja ni najmanje ne dodiruju. Neko sam vrijeme pokušala - sebe radi - otkriti što je to što si ljudi misle o meni, složiti sliku te neke osobe koja se zove mojim imenom, ali nisam uspjela. Na posljetku, zaključila sam, nije ni važno. Ljudi imaju svoje slike i sličice, vole svoje ladice i pretince i kutijice, a ja uz najbolju volju ne mogu promijeniti mjesto koje mi je netko namijenio, ladicu u koju me odlučio staviti.
Zato me zabavlja razmrdati tuđa očekivanja. Razotkriti ih kao pogrešna. Namjerno ih iznevjeriti. Namjerno napraviti nešto izvan uloge koja mi je namijenjena, čisto da podsjetim i sebe i druge, ali najviše sebe, da je moja uloga na ovome svijetu biti vjerna sebi, a ne tuđim skicama koje često počivaju na posve pogrešnim idejama.

Image and video hosting by TinyPic
- 08:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.10.2010.

Čudesna stvar #54 - Samoća

Image and video hosting by TinyPic
Samoća
Dok sam bila mlađa, bilo mi je nezamislivo ne biti u društvu. Nisam tip za velika društva, neprilagodljiva sam na mnogo razina, preoštra na rubovima, svojeglava... nisam tip koji poštuje društvene klišeje, nisam tip koji voli beskonačno čavrljanje o ničemu, znam da je glupo definirati se onime što nisi, ali eto... Oduvijek sam tražila nekog da me razumije. Mislila sam, glupo možda, ako nađem nekog tko me razumije i s kime mogu razgovarati, onda će sve sjesti na svoje mjesto.
Njegovo veličanstvo razgovor...

Danas pohlepno uživam u svojim trenucima samoće. Uživam u jutarnjem ili večernjem trčanju po pustim brdima koja okružuju moj grad. Uživam u noćnim šetnjama. Uživam u večernjoj vožnji po mraku, zamišljajući svakojake užase koji vrebaju iz mraka. Uživam u tišini, u svojim mislima, u svojem vremenu, makar ništa ne radila. Uživam biti sama sa sobom.

Ponekad se usamim toliko da mi se čini da su svi drugi ostali predaleko iza. Da se prostor između mene i tih drugih nepromjenjivo povećao. Kao sada. Nije ugodno, ali nije ni bolno. Na posljetku, sve ima svoj rok trajanja, a ja mogu promijeniti mnogo toga, ali ne i osobu koja jesam. A ta osoba voli svoju samoću.
Image and video hosting by TinyPic
- 23:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #53 - Teško vrijeme

Image and video hosting by TinyPic
Teško vrijeme
Nisam se (pre)dugo javljala ovdje. Nije da sam zaboravila na blog: ovaj je post započinjan nekoliko puta dosad i svaki je put ostavljan nedovršen. Jednostavno se dogodilo ono što se najčešće događa - život. Imala sam fazu ubrzanog življenja u kojoj mi nije ostajalo više od pet minuta dnevno za odmor. Imala sam fazu potpune bezvoljnosti i očaja. Imala sam i fazu beznađa. A onda sam imala i fazu ustajanja s poda i odlučnog kretanja naprijed.
Nikome, vjerujem, ne moram objašnjavati na što mislim kada kažem da je vrijeme teško. Nedavno sam provela poslijepodne s prijateljicom koju rijetko viđam i umjesto da se radujemo susretu, dio našeg razgovora utrošile smo na razgovor o svijetu koji nas okružuje. Razumljivo je to, naravno da jest. Veći dio svoje energije trošim na rješavanje vrlo prozaičnih, svakodnevnih pitanja - o čemu bih drugome pričala?
Moja draga prijateljica nedavno me tješila riječima: kad padnemo na dno, ekspresno nađemo način kako da se vinemo gore. Ona mi, naravno, ne želi pad na dno, ali me podsjetila - slikovito, kako to samo ona zna - da ću najbolja rješenja smisliti kada mi se bude činilo da rješenja uopće nema. Moje teško vrijeme još traje. Ponekad se sjetim kako sam u gimnaziji raspravljala o istinitosti one da su okovi krila da se brže leti. Često mi se čini da je to samo jedna glupost koju si govorimo da bi manje boljelo. Često si govorim da se na cilj mnogo brže dođe bez da mi netko cijelo vrijeme stišće kočnicu. Često si govorim i da ne mogu više, da bi vrijeme bilo da netko drugi povuče. Ali zapravo znam, cijelo vrijeme jasno čujem taj glas koji mi govori - poletjet ćeš, samo budi strpljiva, ovo je zalet, ovo je odmatanje jedara, ovo je priprema za plovidbu i sve si korake napravila da bi u toj plovidbi uživala.

Image and video hosting by TinyPic
- 12:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>