1000 čudesnih stvari

petak, 24.06.2011.

Čudesna stvar #86 - Jugo

Image and video hosting by TinyPic
Jugo
Odrasla sam na moru. Tehnički, to nije istina. Školu sam završavala u onome što se na meteorološkim prognozama obično naziva Središnjom Hrvatskom. Iako se moja obitelj voljela seliti, uglavnom smo mijenjali adrese unutar istog grada ili - jednom tek - u gradu 100-njak kilometara udaljenom. Ali onaj najvažniji dio mene, onaj dio koji najupečatljivije pamtim i to ne zato što donosi samo lijepe uspomene, nego i zato što u sebi ima puno tuge, puno gubitka i puno žalosti i žalovanja, isklesan je i stasao na moru. Točnije, u jednom malenom mjestu pored Zadra. Sve što je u meni dobro, sve što vrijedi, sve meko, nježno, maštovito, šareno, zaigrano, radosno, vedro... sve je to nastalo ondje.

Još kao dijete, naučila sam razlikovati različite vjetrove i njihove priče. Znala sam po boji mora prepoznati kada se mijenja vrijeme. Znala sam osjetiti kad stiže nevera i koje jugo je opasno jugo, a koje je tu samo da te izludi, uvuče ti se u kosti. Još kao dijete, naučila sam prepoznavati vjetrove i njihova raspoloženja, prepoznati ih po mirisu, družiti se s njima.

Ne volim buru. Glasna je, gruba, neotesana, hladna, nezanimljiva. Bura je vjetar nasilnik. Maestral je obješenjak koji stvara valove za igru. Tramuntana me izluđivala, činila me - i čini me i dalje - neobično nervoznom, plačljivom. Puntenat volim jer su mi rekli da "ide za suncem", a to mi je uvijek nekako bilo romantično - vjetar koji slijedi sunce. Ali najviše volim jugo. Da, izluđuje, uznemiruje, muti, nosi nevolje. Da, nekako je sav težak, naporan. Da, mračan je. Da, vuče na bolest. Ali nekako - kad puhne jugo - uhvatim sebe kako stojim na obali i maštam o putovanjima. O dalekim zemljama. O dijelovima svijeta koji nisu na glavnim kartama, koji se ne nude u turističkim brošurama. O svijetu koji nema svoje jasno iscrtane koordinate, o svijetu u kojem se možeš izgubiti, u kojem možeš nestati. Kad puhne jugo, sve ono što sam ja nekako se razbudi i prodrma, poželi svoje. Kad puhne jugo, ja sam ja.

Image and video hosting by TinyPic
- 23:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 21.06.2011.

Čudesna stvar #85 - Ljeto


Ljeto
Danas je prvi dan ljeta. Netko pedantan je izračunao da ljeto dolazi oko 17 sati danas. Baš ću pogledati hoće lil se nešto drugačije vidjeti, hoće li svijet na kratko barem izgledati drugačije.
Ne znam odakle bih počela nabrajati po čemu je sve ljeto čudesno. Za mene se sve svodi na jednu riječ - po moru, točka. Nekako sve što je polomljeno u meni, sve što štrši, vrišti, sve što se opire, sve što je grubo, oštro, naopako... sve to more poravna.
A kad sam daleko, zove me i vuče. Ono najljepše u meni, ono najtoplije, najkreativnije, najzaigranije, najmoje, najdječje, naj... sve to naj u meni je plavo od mora i žuto od ljeta, i crveno kao što su crveni zalasci sunca u mojoj uvali.

Image and video hosting by TinyPic
- 12:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.06.2011.

Čudesna stvar #84- Nebo



Nebo
Ovdje gdje sjedim, vidim plavo, biserno plavo nebo prošarano oblacima. Ne mogu ga prestati gledati, taj savršeno jednostavan prozor: bijele vunene krpe na plavom nebu, veselo društvo iznad moje glave. Oduvijek mi je nebo jedna od najdražih inspiracija - njegova veličina, njegova snaga, njegova promjenjivost, njegove boje. Mogu ga gledati satima, danima, a da mi ne dosadi. Ponekad me, kad sam jako izbačena iz ravnoteže, pogled na njega umiruje poput kakve svemirske uspavanke, poput ruke koja mi se nježno spušta na rame i govori, "Ne brini. Sve to prolazi."
Ovdje gdje sjedim vidim samo plavo nebo prošarano bijelim točkama i mogu ga gledati satima i čekati da me - a to se uvijek događa - preplavi osjećaj zadovoljstva i mira, osjećaj koji govori, "Ne brini. Sve to ionako prolazi."

Image and video hosting by TinyPic
- 16:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.06.2011.

Čudesna stvar #83 - Ponos što nekog poznaješ... i što si nekog poznavao

Image and video hosting by TinyPic
Ponos što nekog poznaješ... i što si nekog poznavao
Nelu Milijić upoznala sam - kako ja već upoznajem ljude - neobično. Pisala sam blog koji nikad nije bio ništa više od repozitorija nabacanih misli, ali koji je - u to vrijeme barem - bio mjesto na koje su svraćali komentirati razni meni dragi, pametni i duhoviti ljudi. Svraćala je i Nela, ali nismo se tada upoznale jer sam ja iz samo sebi znanih razloga izbjegavala druženja uživo.

Pa su prošle godine. Srele smo se radi neke teme na kojoj sam radila i tad sam povezala ime i nick i tad smo - iako je već onda bila ozbiljno bolesna - provele nekoliko sati razgovarajući. Te je večeri moja prijateljica imala važan nastup pa sam odjurila, uz obećanje da ću dovršiti svoju knjigu, a ona da će je izdati.

Bila je nevjerojatna žena. Njena mi je priča došla u pravom trenutku, u trenutku kad sam mogla shvatiti što znači riskirati i što znači hrabrost i što znači biti autentičan. Ništa ona nije mogla odglumiti: tko god ju je upoznao, zna da je bila dinamit, nezaustavljiva, hrabra, čudesna. Imala je energiju za sedmoro ljudi, a zaigranosti kao da joj u glavi i srcu živi čitav dječji vrtić. Bila je jednostavno - Nela - i takva ona jednostavno je inspirirala ostatak svijeta da učini nešto sa svojim životom. Strahovi? Papirnati divovi.

Takvi su ljudi, poput nje, pravo malo čudo i uvijek se iskreno iznenadim kad ih pronađem. Ti odvažni, ti kreativni, ti zaigrani, ti hrabri, ti nevjerojatni ljudi koji obasjaju tvoj život poput kakvog velikog vatrometa, napune ga bojama i mirisima, podare mu više sjaja nego što se sam usuđuješ... Ponosna sam za svakog od "tih" ljudi kojeg poznajem i kojeg sam poznavala. Danas se, možda baš zbog Nele, prisjećam mnogih od njih. Neki su otišli, neki više nisu dio mog života, neki su tek stigli, ali ponosna sam i sretna i zahvalna što sam ih poznavala i što ih poznajem, ma kako kratko.

Image and video hosting by TinyPic
- 21:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.06.2011.

Čudesna stvar #82 - Bicikl

Image and video hosting by TinyPic
Bicikl
Već neko vrijeme imam u glavi ovaj tekst i uvijek mi nekako iskoči kad krenem pedalirati (i uvijek nekako nestane kad umorna konačno stignem kući). Pa evo ga onda ovdje, da mi konačno prestane zvocati u glavi dok pokušavam uloviti savršenu putanju zavoja.

O čemu govorim kad govorim o vožnji bicikla:
* o samoći jer nikada nemam društvo u svojim biciklističkim lutanjima. I to je dobro - vozeći bicikl naučila sam kako još bolje biti sama.
* o ljepoti. Ponekad fotografiram ono što vidim. Ponekad jednostavno snimim u glavi i te me mentalne slike nose - često - kroz dane kojima ljepota nedostaje.
* o sadašnjem trenutku. Pitaju me ponekad o čemu razmišljam dok se vozim. Ni o čemu. Razmišljam o sljedećem zavoju. I o brzini kojom vozim. I o kamenju na cesti. Razmišljam o tome gdje sam sada i što radim sada.
* o pomicanju granica jer bicikl je za mene način da samu sebe natjeram još dalje, još brže, još teže.
* o mušicama kojih mi često budu puna usta i oči.
* o nespretnostima zbog kojih često pomislim da me netko čuva pa sprječava moje podlijetanje pod automobile.
* o putovanjima na koja želim ići. Znam, čudno je govoriti tako o putovanjima koja me tek očekuju, ali ja stvarno poželim otići daleko, daleko, daleko čim sjednem na bicikl.
* o ljubavi jer otpadne sve ono drugo, manje dobro, manje sjajno.
* i na posljetku, pričam o umoru. O onoj vrsti umora koja te samo oplahne i obori u san.

Image and video hosting by TinyPic
- 14:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #81 - Pisanje

Image and video hosting by TinyPic
Pisanje
Pišem otkako se mogu sjećati.
Kao dijete, pisala sam svoje ilustrirane romane: budući da sam gutala knjige koje su često imale ilustraciju usred priče, i sama sam ilustrirala te svoje radove, uređivala ih, docrtavala.
I skrivala sam te radove, uvjerena da nitko ne zna što radim, spremala sam ih u ladicu stola. No, znali su - shvatila sam to kad sam mamu ulovila kako mi se noću šulja u sobu i uzima papire.

Kasnije sam prijateljima pisala ljubavna pisma i pjesme. Nisam to doživljavala nimalo ozbiljno dok mi se moji radovi nisu vratili zaobilazno, kao poruka ostavljena u leksikonu.

Pisala sam i poeziju kasnije. Bacila sam sve u nekom napadu samosažaljenja i bijesa, a ista je subina snašla i nekoliko kratkih priča te početak romana.

Nisam sigurna koliko je ljudi pročitalo te moje radove. Davala sam ih prijateljima i nikada nisam prešla tu magičnu granicu objave. Blog zapravo ne računam - on je filtrirano pisanje, iskrenost kroz gazu. Jako dobro znam što ovdje izlazi, a kada ipak zauzdam ruku - a pisanje bi trebalo biti (mislim ja), kao ljubav. Trebalo bi biti slobodno i neograničeno i strastveno i ludo. Trebalo bi rušiti barijere u piscu i poneku u čitatelju i trebalo bi biti iskreno, do kraja, najviše što se može.

Pisanje je nešto što mi čuva zdrav razum. Loše izražavam stvari koje mislim i osjećam, ali ih dobro znam napisati pa je to moj pojas za spašavanje, put do svojevrsnog razumijevanja sa svijetom. Pisanje me ispunjava ponosom jer jedno je imati sve te riječi i rečenice u glavi, a nešto posve drugo vidjeti ih ispisane na ekranu ili na papiru. I najbolje od svega je moći napisati nešto što će netko pročitati i što će nekome nešto značiti. Ponekad mi to čak i uspije.
Image and video hosting by TinyPic
- 01:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2011.

Čudesna stvar #80 - Grad na ulicama

Image and video hosting by TinyPic
Grad na ulicama
Dvije djevojke s gitarom dočekale su me čim sam sišla s tramvaja. Zastala sam, poslušala "I'm so lonesome I could cry" i krenula na dogovorenu kavu. A onda je jedna utihnula, a druga je zapjevala "Što te nema" takvim glasom da sam se na peti okrenula i vratila slušati ih.
Momak koji prodaje nekakve plastične igračke koje se rastvaraju i zatvaraju.
Dvije gospođe na sladoledu, glasno se smiju i gestikuliraju.
Konobar koji mi se unosi u lice s osmijehom.
Par se mazi na klupi - vidim ih kroz iznenadan procijep u grmlju. Ona ga je obujmila nogama, on je privlači k sebi i iznenada se osjećam kao uljez u njihovom malom svemiru.
Blijed i izboran muškarac koji drhtavim prstima vadi cigarete.
Glasni mladići tutnje pored mene, odgurujući me ramenom.
Grafiti na zidovima - zagledavam i pokušavam pozorno čitati, ali ne uspijevam dešifrirati što piše.
Djeca koja skakuću uz roditelje.
Majka koja ćuška desetogodišnjaka.
Biciklisti.
Žongler na uglu.
Srećem poznate ljude, prijatelje i znance. Potpuni neznanac skače pred mene i ljubi mi ruku.
Ja držim slušalice na ušima i krećem se gradom kao kakva pokretna kamera, vijugam među stolovima, smijem se prolaznicima, promatram.
Možda sam vas vidjela. Možda ste se našli u mojoj slici. I možda vas takve, zarobljene, zalijepljene među grafite, motore, buku, boje, pjesmu, suze, svađe i moje korake, iscrtam u svojim riječima.
Image and video hosting by TinyPic
- 13:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2011.

Čudesna stvar #79 - Čarolija

Image and video hosting by TinyPic
Čarolija
Kad sam bila dijete, sve je bilo čudesno. Bilo je čudesno preplivati zaljev (čak i ono mjesto iznad morskih trava koje je, za razliku od ostatka pješčane uvale, bilo tamno i mračno i strašno), bilo je čudesno putovati, bilo je čudesno izgubiti se koji metar od kuće u visokoj travi. Kad sam bila dijete, moj je svijet bio nepoznato mjesto: ispod kreveta su vrebala čudovišta, roditelji su bili nepobjedivi junaci, a od izlaska do zalaska sunca sve se nekoliko puta rađalo i umiralo, ogromno, uzbudljivo i veliko.

Kad sam bila dijete, svijet je bio čaroban, začaran, čudesan.

Kad sam bila dijete, zaljubila sam se u jednog Viktora. Bili smo djeca, jednako mutnih granica istine i laži, i satima smo jedno drugome izmišljali priče. U pričama su oblaci bili zmajevi, a kamenje uz obalu zidovi dvorca. U pričama smo mogli letjeti i bježati, bili smo prinčevi i princeze i čarobnjaci i vile, bili smo slobodni.

A onda odrastemo. Naučimo što su kuće i ulice. Naučimo da su oblaci nakupine vodene pare i da nastaju kao logična posljedica kruženja vode u prirodi. Naučimo da zmajevi postoje samo u bajkama koje kao roditelji pričamo djeci da bi ona lakše zaspala. Naučimo da je ljubav oblik kemijske reakcije i da je dobrota precijenjena. Naučimo bojati se, sumnjati, patiti. Naučimo biti manji, naučimo da svijet ima logična objašnjenja. Naučimo vjerovati onima koji nas uče tim objašnjenjima.

A ponekad se, ponekad, ako se pustimo na tren, ako nakratko barem odlučimo povjerovati, dogodi da nam čarolija uđe u život. Ne treba puno: sjesti uz obalu rijeke i promatrati kako se oluja približava, grmeći i blješteći i prijeteći. Ili odjednom na radiju uloviti pjesmu koja te iste sekunde namami da zapjevaš i nasmiješiš se i prisjetiš se i odletiš u neke sretnije misli. Ili upoznati nekog za kojeg možeš reći poslije prijateljici "vrtjelo mi se od njegovog dodira". Ili upoznati nekog tko razumije na što misliš kad kažeš da si zaljubljen u život. I nekog pred kime tvoje mračne tajne izgledaju kao slamnata strašila. Ili, prepoznati nekog kog si volio, eto, odavno i prije nego si ga zavolio i prije nego ste postojali i prije nego ste se susreli.

Voljeti ovaj svijet i ovaj život - ovako težak i ćoškast i naopak kakav već jest - voljeti ovaj svijet, voljeti ove ljude, uvijek iznova pokušavati voljeti, čak i ako si povrijeđen i neshvaćen i odbačen, otkrivati zmajeve u oblacima i ljepotu u gromovima, sanjariti, smijati se iz dubine sebe, radovati se, ljubiti se u pjesmama... to je čarolija.



Image and video hosting by TinyPic
- 17:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 07.06.2011.

Čudesna stvar #78 - Veći od života

Image and video hosting by TinyPic
Veći od života
Sjećam se, bila sam drugi srednje, bilo je to malo nakon strašnih nestašica cigareta - prijateljica i ja smo dijelile jedan Astral i pričale o nesreći za koju se tog jutra čulo, a u kojoj je stradao Dražen. Bile smo, obje, uvjerene da nije moguć niti jedan drugi scenarij osim njegova potpunog oporavka. A onda je došla vijest o smrti i ponovno nismo vjerovale.
Ima takvih ljudi. Toliko su veliki, toliko narastu za života da nekako ne možeš pojmiti da bi ih odjednom moglo ne biti. Budu baš - a znam koliko je ofucana fraza - veći od života. Toliko jednostavno BUDU život, budu premreženi, povezani, isprepleteni životom da ne misliš kako bi oni ikada mogli prestati biti.
Kako nastanu takvi ljudi? Nije nužno da budu slavni i superuspješni, ali nužno je da budu nepokolebljivo, odlučno, potpuno, luđački zaljubljeni u život, da ne mogu zamisliti ni minutu u kojoj ga neće živjeti raskriljenih ruku, otvorenog srca. Da žele okusiti i doživjeti svako iskustvo, ugrabiti svaku priliku.

Točno tako želim živjeti: hrabro, odlučno, potpuno. Da kada se jednoga dana pronese vijest da sam umrla, oni koji me vole pomisle kako je to jednostavno - nemoguće.


Image and video hosting by TinyPic
- 11:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.06.2011.

Čudesna stvar #77 - Zvjezdano nebo

Image and video hosting by TinyPic
Zvjezdano nebo
S balkona vidim komad neba. Odavde odakle ja gledam, tanki je mjesec nisko na obzoru, na tamnom plišu od neba. Živim daleko od zagrebačke gužve, od svjetala, neonki, žutom svjetlošću oplahnutih ulica i sa svojeg balkona - kad se baš zagledam - vidim zvijezde i zviježđa. A ponekad ipak sjednem u auto i odvezem se par kilometara dalje, duboko u šumu. Ondje nema ničeg što bi smetalo pogledu i nebo je odjednom tako veliko, tako prepuno, tako blizu. Neobično je kako malen odmak potpuno promijeni perspektivu i izgled svijeta.

Ne znam najbolje objasniti zašto me gledanje u zvijezde toliko smiruje. Potpuno su mi čudesne - baš kao i šašavi nebeski koloriti prilikom zalaska sunca. I možda ih, samo možda, uzimamo zdravo za gotovo kad se ni ne osvrnemo na njihov sjaj.

Image and video hosting by TinyPic
- 22:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>