1000 čudesnih stvari

Grad na ulicama
Dvije djevojke s gitarom dočekale su me čim sam sišla s tramvaja. Zastala sam, poslušala "I'm so lonesome I could cry" i krenula na dogovorenu kavu. A onda je jedna utihnula, a druga je zapjevala "Što te nema" takvim glasom da sam se na peti okrenula i vratila slušati ih.
Momak koji prodaje nekakve plastične igračke koje se rastvaraju i zatvaraju.
Dvije gospođe na sladoledu, glasno se smiju i gestikuliraju.
Konobar koji mi se unosi u lice s osmijehom.
Par se mazi na klupi - vidim ih kroz iznenadan procijep u grmlju. Ona ga je obujmila nogama, on je privlači k sebi i iznenada se osjećam kao uljez u njihovom malom svemiru.
Blijed i izboran muškarac koji drhtavim prstima vadi cigarete.
Glasni mladići tutnje pored mene, odgurujući me ramenom.
Grafiti na zidovima - zagledavam i pokušavam pozorno čitati, ali ne uspijevam dešifrirati što piše.
Djeca koja skakuću uz roditelje.
Majka koja ćuška desetogodišnjaka.
Biciklisti.
Žongler na uglu.
Srećem poznate ljude, prijatelje i znance. Potpuni neznanac skače pred mene i ljubi mi ruku.
Ja držim slušalice na ušima i krećem se gradom kao kakva pokretna kamera, vijugam među stolovima, smijem se prolaznicima, promatram.
Možda sam vas vidjela. Možda ste se našli u mojoj slici. I možda vas takve, zarobljene, zalijepljene među grafite, motore, buku, boje, pjesmu, suze, svađe i moje korake, iscrtam u svojim riječima.