1000 čudesnih stvari

utorak, 29.06.2010.

Čudesna stvar #29 - Putovanja

Image and video hosting by TinyPic
Putovanja
Ništa na svijetu ne smiruje me toliko kao putovanje. Bez obzira na to poznajem li odredište ili ne, jesam li tom cestom putovala već tisuću puta dosad ili je prvi puta otkrivam, bez obzira na suputnika... sam silazak na cestu, pokretanje u nekom smjeru, sama ideja da ja, eto, sada nekamo putujem... sve me to i smiruje i uzbuđuje, ma ponekad čini da od sreće skačem u stolcu!

Obožavam brodove, obožavam letjeti, ali najviše na svijetu volim sjesti u auto i krenuti, upaliti glazbu i ugledati pred sobom cestu... cestu do nekuda.

Želim vidjeti svijet. Kad sam bila dijete, mama mi je kupila Veliki enciklopedijski atlas svijeta, golemu knjižurinu s kartama svijeta i država, s kontinentima, slikama, grafikonima i zamišljala sam da kao ona Kaporova Sanja krećem na put po tim stranicama, skačem po njima, prelazim po njima, trčim, plovim, letim... Želim vidjeti Europu, ali kad maštam o putovanjima, maštam o pustinjama, o ledenjacima, o morima. Maštam o zemljama za koje znaju samo razni kvizomani i geografi, maštam o gudurama, Aurorama, o zemljama u kojima se lako zagubiti i izgubiti, o svijetu daleko od reflektora poznatosti. Ima Arsen pjesmu o gradovima poput Pariza i Rima i kaže „smrt se čini tako konačna u njima“, i dugo sam putovala prema razumijevanju tog stiha, tog konačnog umiranja, a onda sam jednom zabasala u nekakav čudan bistro, s metalnim pepeljarama i kockastim stoljnjacima, s konobaricom u borosanama i linoleumom na zidovima i poželjela sam tada – glupo – upoznavati samo takve bistroe, samo takva polumračna mjesta s rubova poznatog svijeta jer iz takvih mjesta izlaziš s pričom, kao da si došao do ruba one srednjovjekovne ploče i sad guraš ruku preko ne bi li vidio kakav je osjećaj pasti, kakav je osjećaj propasti.
Image and video hosting by TinyPic
- 15:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.06.2010.

Čudesna stvar #28 - Prijatelji koji se raduju s tobom

Image and video hosting by TinyPic
Prijatelji koji se raduju s tobom
Malo sam se, priznajem, spetljala s ovim naslovom. Ali objasnit ću.
Čitav sam život rasla s uvjerenjem da su pravi prijatelji samo oni koji su uz tebe kad je teško. Kako i ne bih - literatura, glazba i narodna mudrost govore o prijateljima koji se iskazuju na muci i u problemima.
Ali nekako mislim da to nije mjera prijateljstva.
Zapravo, mislim da je lako biti prijatelj kada je nekome teško: većina nas možda provodi život u sivoj zoni ljudskosti i dobrote, klizeći iz sjajnih djela u ravnodušnost ili manje sjajne, no svejedno ljudske pogreške, ali većina nas će spremno uskočiti i pomoći - pod uvjetom da može. To je ono ljudsko u nama, ona neka temeljna, iskonska struna koja se javlja svaki puta kad je tuđa nevolja dotakne.
Kad mi je bilo najteže, oko mene je bilo najviše ljudi. Ponekad mislim da su te intimne nesreće nešto poput sudara na cesti: uvijek oko sudara vidiš gomilu ljudi koji stoje i gledaju - tek mali broj nešto korisno i čini. Tako i s osobnim udesima, nesrećama i brodolomima: mnogi su stajali uz mene, većinom mislim fascinirani mojom sposobnošću da letim iz nevolje u nevolju.

Mjera prijateljstva ipak je osjećaj kada sjediš s nekim u neki posve običan dan, evo, recimo u utorak ili četvrtak, neki posve običan i inače nezanimljiv dan. U tvom se životu nije dogodilo ništa dramatično, suludo niti teško (za promjenu), u životu tog nekog također nema teških potresa i turbulencija i sjedite, pričate, smijete se u običnom danu, na običnoj kavi, u običan utorak.
Mjera prijateljstva mogućnost je da nekome preneseš svoj smijeh, svoju radost, svoju strast, svoje uzbuđenje - jer suze ionako same nađu put do tuđe nutrine.
Nikada mi nije manjkalo ljudi koji će stati pored mene kad sam tužna. Manjkalo je, doduše, ljudi koji će tu tugu razumijeti na nekoj dubljoj razini i manjkalo je ljudi s kojima sam ja dovoljno ja da ne pokušavam sakriti koliko duboko boli, ali najviše je manjkalo onih koji će iz petnih žila navijati za mene čak i kada krenem onamo kamo se njima ne ide.
A budući da znam kako je biti bez njih - takvih ljudi - osjećam samo najdublju zahvalnost za to što sada postoje.
Image and video hosting by TinyPic
- 11:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.06.2010.

Čudesna stvar #27 - Ljeto

Image and video hosting by TinyPic
Ljeto
Dok sam bila mlada ili mlađa, ljeto je bilo doba najvećeg iščekivanja. Gotovo smo vrištali od sreće svakog 21. lipnja (a u to je doba otprilike i službeno završavala škola) i kada se činilo kao da svijet ima milijun različitih avantura uguranih u dva mjeseca dugih dana i prekratkih noći, vrućine, isparavanja s gradskog asfalta i spasa u obliku noćnih šetnji i naglih oluja.
Svakog rujna školski su hodnici otkrivali neko novo prijateljstvo iskovano na vrućem ljetnom asfaltu i uvijek sam se čudila - svakog rujna jednako - kako su se i gdje te različite osobe povezale. Često su ljetovale u istom mjestu ili su duge ljetne tjedne provodile na istom dijelu zagrebačkog betona i čelika, iščekujući uzaludno odlazak na more.
I ljeto se uvijek doimalo nekako nevjerojatno dugo, kao da traje dva godišnja doba, kao da se u njega uguralo sve što vrijedi iz čitave godine.
Ja sam svake godine osvajala dijelove istog otoka i sad mi je gotovo nevjerojatno s kojom sam lakoćom pronalazila sve te neobične ljude, upoznavala se, družila, divljala, upadala u nevjerojatne nevolje... a sve to unutar nekoliko tjedana malo veće slobode.
Danas sam s prijateljicom raspravljala o dojmljivim dijelovima prošlosti i sad kad razmišljam, najdojmljivije ljeto mog života bilo je ljeto nakon mature. Nevjerojatno je što se sve dogodilo tog ljeta: maturirala sam, nisam upisala fakultet, odmah na početku ljeta ostavio me tadašnji dečko i nepovratno mi slomio srce u milijun komada, provela sam dio ljeta s najboljom prijateljicom, zaljubila se ponovno u Pogrešnog, kako to već treba kad imaš 18, dopustila da se MaloManjePogrešan zaljubi u mene i patila, kako već zaljubljene osamnaestogodišnjakinje samo znaju. Tog su me ljeta ljudi zaustavljali na cesti da bi mi rekli kako sam lijepa, a ja im - naravno - nisam vjerovala i nije mi bilo naročito važno. Ako bih nešto promijenila, onda bih to - uživala bih u tim tjednima kada sam iznenada postala vidljiva, i to na neki lijep način.

Autostopirala sam, upala u nevolje s autostopom, pronašla najboljeg prijatelja i ostala jedina slijepa prema stvarnoj naravi tog prijateljstva i sletjela u Zagreb još ošamućena od dva mjeseca ljetnog ludila, još nezaliječenih rana, još zaljubljena, još smušena, još nesigurna oko budućnosti koju sam morala početi odabirati...
Moja su ljeta danas drugačija: vrte se oko mojih dečkiju, oko odmora, oko učenja plivanja, oko šetnji na sladoled... I ne bih ih mijenjala. Jer danas sjedim na terasi, gledam crnu bibavu masu ispred sebe i puštam mislima, nemirnoj glavi svojoj, da me odvede na neka mjesta, da mi osmisli nove avanture. Ljeto je za mene i dalje vrijeme kada postavljam temelje jesenskim avanturama, kada hvatam zalet. I zato je za mene ljeto sjajna, predivna stvar.

Image and video hosting by TinyPic
- 23:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 22.06.2010.

Čudesna stvar #26 - Kad se uspješno držiš svojih principa

Image and video hosting by TinyPic
Kad se uspješno držiš svojih principa
Prošle sam se godine prvi puta suočila s time kako izgleda kad se drugi ljudi ne slažu s tvojim odlukama - i to silom pokušavaju promijeniti. Prošle sam godine naučila i jako važnu lekciju: malo je toga važnije od toga da budeš vjeran sebi.
Iako je prošla godina bila u tom smislu prilično (i rijetko) dramatična, to je lekcija koja se ponavlja neprestano, gotovo iz tjedna u tjedan. Svakodnevno se suočavam s pitanjem, "jesam li to ja?" Ponekad se zaboravim to upitati i reagiram nagonski, naučeno. A ponekad je teško provesti sebe. Traži neugodne razgovore, sučeljavanja, rasprave.
Zato je ovo na popisu čudesnih stvari jer je osjećaj ponosa kada se uspiješ držati svojih principa i kada na pitanje "jesam li to ja?", možeš mirno reći "da" (ili vikati iz petnih žila, ponekad) nemjerljiv, neopisiv, neusporediv. Najčudesniji je osjećaj kad živiš sebe i svi problemi, sukobi, teškoće, izazovi... sve to pada u sjenu tog čudesnog postignuća.


Image and video hosting by TinyPic
- 14:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.06.2010.

Čudesna stvar #25 - Osjećaj kad se probudiš nakon super sna

Image and video hosting by TinyPic
Osjećaj kad se probudiš nakon super sna
Ne bavim se previše značenjem snova. Dobro, ponekad kad sanjam nešto ekstremno bizarno čak i za moje pojmove, ispričam prijateljici što sam sanjala u nadi da će ona uvesti neki red u to moje ludilo.
Ali ponekad, ponekad kad zaspem, sanjam tako predivne snove, bajkovita prostranstva, nestvarne priče... da kad se probudim, odmah sklopim oči nezadovoljna što je tako lijepa priča prekinuta i rado bih se vratila nazad, u san, u bajku. Ali snovi ne funkcioniraju tako: ne možeš prekinuti san i uskočiti nazad u njega, ne znam zašto, ali san kad prekineš, on je gotov, završen, otekne nekamo, nestane, ispari, raspline se kao balon od sapunice...
Noćas sam sanjala nebo najljepše plave boje. Na žalost, ne znam točne nazive svih nijansi plave boje, ali ovo je bilo plavkasto-zeleno, blještavo, električno iskričavo plavo, tako plavo da moraš stati i gledati, vijugavo i pulsiravo plavo. Poželjela sam ga fotografirati, nebo i ptice na nebu, nebo i oblake, nebo i konture grada, nebo i bakreni zalazak sunca, nekako zabilježiti tu prekrasnu plavu, ali bio je to samo san, zamišljena bajka koja je isparila kada sam otvorila oči.
Ali eto, danas se zbog te plave boje sna osjećam nekako sretno, nekako zamišljeno, nekako radosno. Neovisno o tome što ta plava boja moga sna zapravo znači.

Image and video hosting by TinyPic
- 09:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 11.06.2010.

Čudesna stvar #24 - Krijesnice

Image and video hosting by TinyPic
Krijesnice
Imam jedno sjećanje iz djetinjstva.
Kad sam bila mala, moji su roditelji često putovali s nama. Nisu to bili neki izleti - više su oni imali društvo s kojim su se viđali po vikendicama i izletištima, a to je društvo imalo djecu koja je bila otprilike naših - mojih i bratovih - godina pa nam je bilo zabavno. Često smo putovali noću - tulum bi se otegao do kasno, a mame su rijetko odlučivale prekidati dječje rutine pa smo morali spavati u svojim krevetima.
Jednom smo se vraćali iz neke od tih vikendica, brat je spavao na stražnjem sjedištu, a ja sam se naslonila o prozor i gledala u mrak. I danas volim tako putovati: pustim da me voze, oslonim glavu o prozor i promatram svijet kako juri pored mene, zelen, smeđ, plav, žut, ubrzan i zamrljan, nestvarno istrzan kao kakva slika stvarnosti, a ne kao stvarnost sama.
Taj smo se put vozili sporednim cestama, bez ikakve ulične rasvjete i odjednom je svuda oko nas bio roj malih zelenkastih svjetala koja su jurila pored nas, zabijala se u stakla, svijetlila u okolnim livadama.
Gledala sam ih začuđeno - kao da sam ušetala u bajku, u neku rusku bajku jer ruske bajke obično imaju neki blue twist, neku neizrečenu tugu, nešto što teško sjedi nad svime jer skoro je roj nestao i cesta je postala samo komad srebrnkaste pruge premrežen crvenkastim odsjajima stupića sa strane.

Večeras sam ponovno vidjela krijesnicu. Jednu - prvu ovogodišnju. Sakrila se u travi i svijetlila - gotovo je nisam primijetila. Kažu mi da ih budu rojevi - jedva čekam.

Image and video hosting by TinyPic
- 22:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #23 - Točanje kruha u umak

Image and video hosting by TinyPic
Točanje kruha u umak
Kad smo bili klinci, brat i ja bismo se redovito potukli oko toga tko će i - važnije - koliko kruha umočiti u umak od pečenja. Svaki nedjeljni ručak, a moja obitelj obožava jesti meso i jeli smo ga kao klinci toliko da nije nikakvo čudo što ga sada izbjegavam, završio bi tako da bismo brat i ja komadićima kruha navalili na masnoću od pečenja. Danas bih vjerojatno dobila fraze na to (da ne spominjem činjenicu da bi me sasvim sigurno želudac razvalio od bolova) jer je to valjda ultimativno nezdrava hrana, ali kao klincima ništa nije bilo slađe od te masti koja se slijevala niz naše musave brade. Zapravo, bilo je slađe - meni je najslađa bila ona zapečena sol iz ulja, one tamnije slane naslage koje bi se zalijepile za dno tepsije.
Danas ponekad, u rijetkim prilikama kada jedem takva pečenja, imam isti poriv: otkinuti komad kruha, i strugati njime po dnu tepsije, masna i prljava od jela. Ne činim to više jer je to gušt samo u mojem sjećanju - u stvarnosti je fino tek prvih pet minuta.

Image and video hosting by TinyPic
- 10:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.06.2010.

Čudesna stvar #22 - Nedostajanje

Image and video hosting by TinyPic
Nedostajanje
Zanimljivo je kakve nam stvari nedostaju kada nema onih koje volimo.
Sitnice: njegova autorevija od prije tri mjeseca. Njegova vezica za mobitel. Njegova majica, nehajno prebačena preko naslona stolca. Posvuda je u stanu, svaka soba miriše po njemu, u svakom kutu njegov je trag.
Nema ga već tri tjedna. Nije mnogo, nije malo, taman dovoljno da se naviknem i organiziram život drugačije nego kada je on ovdje. Taman dovoljno da mi počne nedostajati u milijun malih i nevažnih sitnica.
Recimo, nedostaje mi usred dana, kada se ispružim u stolcu, pijuckajući kavu između dva radna zadatka... i poželim ga čuti.
Ili, kada se nešto dogodi i ja moram, ne možda razgovarati, ali izbrbljati sve što mi je na pameti da bih mogla jasnije misliti...
Nedostaje mi da dignem glavu i vidim kako me gleda, nedostaje mi da me izluđuje nabrajanjem potencijalnih ušteda, nedostaje mi njegovo sastavljanje besmislenih riječi da bi me nasmijao.
Nedostaje mi, točka.

Ali sada mi se nekako čini da je dobra stvar to nedostajanje.
Već sam naime bila zaboravila kako ti mogu klecati koljena.
I kako ne možeš misliti ni o čem drugome nego o nečem što je on rekao. A to je baš dobro - posebno nakon osam zajedničkih godina.

Image and video hosting by TinyPic
- 12:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2010.

Čudesna stvar #21 - Dopustiti ljudima da te iznenade

Image and video hosting by TinyPic
Dopustiti ljudima da te iznenade
Dobila sam lijepu lekciju danas. Stigla je u vidu jednog maila koji mi je poslala jedna prijateljica. Prijateljica o kojoj je riječ jedna je od meni najbližih osoba, u onoj nekoj shemi bliskosti ona spada u najuži krug. Pomislio bi čovjek - poznajemo se.
I imao bi pravo, i bio bi u krivu.

A što se dogodilo? Ništa zapravo. Poslala mi je tekst kakav od nje nisam očekivala. A poznajemo se, bliske smo - na ovom stupnju prijateljstva trebale bismo znati jedna o drugoj barem takve osnovne stvari kao što je ukus ili interes.

A u stvari - ne poznajemo se. Kako uostalom prevesti nekome sve one godine, svo ono vrijeme, silno vrijeme koje se nisi družio s tom osobom, a nisi se družio jer je nisi poznavao? Kako pretočiti ama baš sve misli, sve zujave košnice misli, želja, nadanja, strahova... Kako pretočiti nekome sve što si maštao, mislio, čitao, volio? Nikako - čak ni kad ti je najbliži.

Razmišljala sam poslije - začuđena vlastitim iznenađenjem zbog teksta koji mi je sletio u sandučić - kako lako i neprimjetno počnemo podrazumijevati. I ne znajući ljude - znance, prijatelje, suradnike, obitelj, one koje volimo, ma posebno one koje volimo - trpamo u neke pretince i ladičice, uvjereni da to rade neki drugi negdje drugdje, a ne mi, jer mi - vjerujemo - gledamo ljude novim očima, svježim očima, svaki ih dan pokušavamo upoznati, dopuštamo im da nam pokažu kakvi su, tko su, koliko su se promijenili pa makar ih vidjeli jučer, makar se budili pored njih svakog jutra. Lijepimo ljudima kontekste i ne damo im, baš im ne damo, da se od toga odlijepe, nakalemimo na njih svoje ideje o njima kao stara i poderana odijela, a u međuvremenu se promijenila moda i narasli smo, i iscufale su se zakrpe na laktovima i vrijeme je za novi kaput, ali ne damo se i onda, kad se ti naši dragi ljudi konačno otrgnu iz naših šapa i maknu tu krpu koju smo im nametnuli, mi budemo začuđeni. Ne prepoznajemo ih više, kažemo. Preko noći su se promijenili.

Ja vjerujem u radoznalost. Vjerujem toliko da sam valjda prvosvećenica radoznalosti, propovijedam je po svijetu. A opet sam zaboravila pustiti ljudima da me iznenade, dopustiti im da mi daju nove razloge da ih volim. Zato je ovo super stvar - pustiti ljude da te iznenade - jer ti, ako se prestaneš boriti, odjednom pomakne svemir par centimetara ulijevo pa se čudiš slici koja se ukaže kao kakvom Hubbleovom snimku, kao kakvoj nevjerojatnoj ljepoti koja diše i pulsira pred tvojim očima.

Image and video hosting by TinyPic
- 21:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #20 - Osjećaj kad znaš da si vidio pravu ljepotu

Image and video hosting by TinyPic
Osjećaj kad znaš da si vidio pravu ljepotu
Bila sam jednom, davno, u Veneciji. Bila je zima, mirno vrijeme izvan karnevala. Moje se vrijeme u Veneciji već bližilo kraju, vozili smo se u jednom od onih vaporetta i odjednom je sunce upalo u lagunu, obojalo je ljubičasto, purpurno, zlatno, bakreno, i čitav je taj starinski, konzervirani grad odjednom živnuo, obojan, nasmijan, dotjeran.
Kako to opisati? Možda, "Nekoć davno, postojao je grad i taj je grad jedne obične zimske večeri ugostio milijun boja. Došle su nenadano, razmilile se po zgradama i zavukle se u ovratnike prolaznika..."

Uvijek je isti osjećaj kad vidiš pravu ljepotu, neovisno o tome jesi li vidio zalazak sunca koji jednostavno moraš stati i pogledati, čudesnu plavu boju nečijih očiju, fotografiju, film ili potopljenu barku u zelenom jezeru... osjećaj da bi i ti morao biti veći, bolji, jasniji jer sve manje od toga jednostavno neće biti dovoljno dobro i slika će ostati mutna i nekako ćeš - misliš to, iako znaš da nećeš - naštetiti toj ljepoti.

Jednom sam vidjela fotografije trenutak, doslovno trenutak prije jedne velike katastrofe. I mislila sam, gledajući te slike smrti - jer smrt je uslijedila, neminovno, golema, plava, teška i vodena smrt - kako i u smrti ima puno ljepote.

Image and video hosting by TinyPic
- 10:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.06.2010.

Čudesna stvar #19 - Glazba koja nešto znači

Image and video hosting by TinyPic
Glazba koja nešto znači
Prije dvije godine - otprilike u ovo vrijeme - otputovala sam u London slušati velikog The Bossa uživo na Emirates Stadiumu. Slušala sam ga već bila ranije - u Italiji, tijekom turneje sa Seeger Sessions Bandom, dok je izvodio američke folk standarde. Nije to, dakle, bio onaj osjećaj kad prvi puta idem slušati nekog izvođača pa pojma nemam što me čeka. Ali ovog sam puta išla slušati obnovljeni E Street Band na stadion o kojem sam čitala i u grad o kojem sam maštala.

Kad god idem na te "epske" koncerte, uvijek imam u glavi neku intimnu playlistu, neki svoj popis želja i nisu to uvijek hitovi niti "ziceri". Češće su neke male, intimne pjesme uz koje se u mojoj glavi vrti neka kaleidoskopska slika moje prošlosti. No, taj put u Londonu poželjela sam da odsvira "Thunder Road", svoj megahit za koji je - čitala sam to - prije nekoliko godina rekao da ga više nikada neće javno izvesti. Odsvirao ga je.

Ne znam što sam u tom trenutku mislila. To nije pjesma uz koju me vežu uspomene, jednostavno je predivna pjesma koja me podsjeća na lijepe trenutke jednog ugaslog prijateljstva. Ali to su onako, žaraste uspomene, toplo mlijeko, proljetne mucice topola koje plove zrakom. Pa ipak, nakon prvih taktova osjetila sam da mi srce lupa i krenule su suze, od sreće, od ganuća, od ispunjenih očekivanja, od nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su zajedno sa mnom iz petnih žila zaurlali "Screen door slams, Mary's dress waves...

A večeras idem na najepskiji koncert koji za mene može postojati, onaj Bob Dylana. Nemam željenu listu pjesama, nemam štoviše niti jednu misao o koncertu u glavi. Jer, kako bih mogla? Dylanova je glazba nešto u što sam rođena, došavši na svijet uz oca koji je smatrao - s pravom, pokazalo se - da je on one in a million. On i Neil Young.
Čitav moj život premrežen je Dylanovim pjesmama. Engleski sam učila prevodeći "Times they are a-changing" i "Rainy day woman" iz velike knjige s Dylanovim pjesmama i njihovim prepjevima na talijanski. I nisam ga razumjela. Kao što nisam - kao dijete - razumjela zašto "svi žele biti skamenjeni", tako nisam razumjela niti kako on može biti pjevač kada ne zna pjevati?

Ali slučaj je htio da se razbolim baš u listopadu 1992., dok je na televiziji išao prijenos proslave 30. godišnjice prvog Dylanova albuma iz Madison Square Gardena. I slučaj je htio da se tamo izreda creme de la creme kvalitetne glazbe - o kojoj ja nisam znala ama baš ništa. Johnny Cash je izašao na pozornicu sa June Carter, tata se nasmijao i rekao, pogledaj, a ja nisam imala pojma zašto je tata sretan i po čemu je značajan taj... pa, starac. Pojavio se tu i Neil Young, i Tom Petty i Roger McGuinn i Ronny Wood i Johnny Winter, zaboga, bio je tu i Lou Reed, a ja sam gledala i nisam razumijevala, a tata je sjeo kraj mene i vodio me kroz povijest rocka i objašnjavao tko je tu što kome, tko je na koga utjecao i odakle sve to vuče korijene.

I tako smo tata i ja pronašli zajedničku ljubav - glazbu. On se prisjetio svega što je ostavio (jer mama nikada nije razumjela što je njemu tako sjajno u glazbi), a ja sam uz njega učila tko sam. I uz Dylana koji je oduvijek tu, na svakom koraku mojeg života. I baš se to što ga nisam razumjela pokazalo sjajno jer je poslužio kao moj osobni barometar napretka, razumijevanja, snage - kada sam došla na korak da ga razumijem, shvatila sam koliko malo zapravo znam o glazbi.

U međuvremenu sam saznala mnogo o glazbi. Prijateljica mi je otkrila jazz, prijatelj mi je u ono vrijeme dok su CD-i bili rijetki donosio Wagnera (i gurao Verdija) i upozoravao me da će doći vrijeme kada strast i jake emocije neću proživljavati timpanima. I došlo je. A Dylan je uvijek bio tu, u pozadini ponekad, zaboravljen ponekad, neshvaćen često. Ali bez obzira na ta "ispadanja", bez njega ne bih imala glazbu. I znam, to je užasno pretenciozno reći, posebno kada od glazbe koju "imaš" dobivaš tek pune uši nota, ali kad pokušam zamisliti važne trenutke u svom životu i isključiti ton, ugasiti melodiju, to nekako nije to, nekako nije dovoljno to. Nešto se u tome svemu izgubi.
Zato, da, mogu reći da mi je dao glazbu, a glazba je mojim trenucima dala okvir, moj je život dobio soundtrack i umjesto desetak uobičajenih boja, sada ih imam milijun. A to je puno, to je blagoslov.

Image and video hosting by TinyPic
- 10:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 02.06.2010.

Čudesna stvar #18 - Neugodnjaci

Image and video hosting by TinyPic
Neugodnjaci
Ništa, ništa na svijetu nije tako dobro kao "sjećaš se kad smo onda...", nakon čega slijedi opis nekog suludog događaja, neka priča koja bi, da se kojom srećom prenosi na filmsko platno, nosila oznaku R, ili barem "explicit lyrics". Ništa, ništa nije tako dobro kao oni trenuci koji krenu krivo, ali krenu krivo na neki dobar i ispravan način i ništa ne može biti "pravlje" od tog kretanja krivo, jer to kretanje krivo završi smijehom, smijehom koji ječi i zvoni, i od kojeg te boli trbuh i od kojeg te boli vilica. Ništa na svijetu nije tako dobro kao prisjećanje na gluposti, na bespotrebne i beskorisne stvari, na ona iskustva "bez kojih smo mogli", samo što nismo, jer se baš te gluposti, te besmislene sitnice, ta upadanja u nevolje koja su samo nama slična ne mogu zamijeniti ničim - niti bi trebala.
Najljepše uspomene koje imam s ljudima koje volim nikada nisu iskrojene na onim urednim, pristojnim kavama na kojima veselo čavrljamo i gledamo nebo i razmjenjujemo informacije o sebi. Najtoplije i najnježnije uspomene one su koje počinju s "sjećaš se kad smo bili...", a nastavljaju se sa smijehom, sa salvama smijeha, s kanonadama smijeha i veselja, s prepričavanjem gluposti, pijanki, gubljenja, traženja, nalaženja, neugodnosti, svega onoga što bismo prisebni i trijezni pokušali izbjeći, ali srećom postoje neki anđeli nelagode, neka mala blesava bića, neki Pukovi koji kao u onoj komediji, pokvare gdje je dobro, a popravljaju gdje nevalja i tjeraju da od sebe radimo magarce i bene i budale, da se kreveljmo i budemo blesavi pa da onda pričamo jedni drugima priče o tome kako smo ovo i kako smo ono i smijemo se, smijemo se najglasnije što možemo, i u tom se smijehu naš život odjednom zgušnjava i odjednom se čini kao da smo tu s nekim razlogom i kao da će sve ipak jednom biti dobro.


Image and video hosting by TinyPic
- 01:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>