1000 čudesnih stvari

nedjelja, 10.07.2011.

Čudesna stvar #88 - Provesti ljetnu večer na obali, uz more

Image and video hosting by TinyPic
Provesti ljetnu večer na obali, uz more
Znate na što mislim? Sparkirati se negdje na obalu, što dalje od šetališta i ljudi, i brbljati, smijati se, pjevati... sve dok se u daljini nebo ne počne svijetliti, poprimati sve svjetlije nijanse plave. Nikada nisam bila preveliki ljubitelj bučnih klubova ljeti, ali jesam ovakvih noći i večeri. I nije to pijanka uz more, niti je riječ o privatnom tulumu - često su se društva spajala, povezivala, pretapala - i najčešće je to bilo nekoliko sati provedenih u brbljanju i pjevanju uz neizostavne gitare. I gledanje u zvijezde - moraš gledati u zvijezde.
Nekako smo, ipak, postali prestari za takvo što. Nekako smo to prestali raditi. Što je šteta, najljepše uspomene stvorene su upravo takvih večeri.
Image and video hosting by TinyPic
- 20:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.07.2011.

Čudesna stvar #87 - Nostalgija

Image and video hosting by TinyPic
Nostalgija
Tog sam ljeta slavila svoj 19. rođendan. Cijela je godina bila luda: upisala sam faks na najnevjerojatniji od nevjerojatnih načina, na pola puta zaključila da se smrtno dosađujem pa se zaposlila u Vjesniku, ludovala, ljubila, puno plesala i puno se smijala. Andrijana i ja smo bile tandem za svakovrsne nevolje te godine i nekako smo putem skupile široku skupinu osobenjaka i nama sličnih divljaka. I tog je ljeta naša mala karavana sletjela na Hvar na kojem je sve što je moglo krenulo krivo: završili smo u apartmanu koji je bio apartman koliko je i vigvam vila. Protutnjale smo tog ljeta kroz Starigrad kao svojevrsni tornado koji je mene ispljunuo koji dan ranije prvo u Split, a potom i u Zagreb. Putem od Splita do Zagreba upoznala sam, a kog drugog, nego Bepa iz nekog od Kaštela, predragog, preslatkog i prešarmantnog hipija, šamana i ročnika na odsluženju vojnog roka. Bepo mi je cijelim putem citirao Doorse i Morrisona i kada smo malo poslije 5 ujutro umorni, prljavi i neispavani sletjeli na zagrebački Glavni kolodvor, bilo je najprirodnije na svijetu da odemo na kavu. Jednako je bilo prirodno da u pustom kafiću konobar pušta cijeli soundtrack iz Kose i jednako je bilo prirodno da mi Bepo pokloni pjesmu. Još je prirodnije bilo da ga utrpam na vlak za Koprivnicu i odem kući ispratiti majku koja je tog poslijepodneva išla pridružiti se ostatku obitelji na more. Da li me iznenadilo kad je Bepo banuo koji dan poslije i obavijestio me da je dezertirao? Ne naročito. Nije ni njega iznenadilo što sam ga pozvala da spava kod mene par dana. Brbljali smo, družili se, smijali, hodali po Zagrebu praznih džepova, nasmijani i veseli, klinci od nepunih 19. Odnosno klinka od nepunih 19 i dezerter. Bepo mi je pisao pjesme i crtao šamanske maske i nedavno sam otkrila da u jednoj kutiji još imam crtež maske koji mi je poklonio. Nismo bili ljubavni par niti je ovo ljubavna priča. Bili smo dvoje klinaca očaranih životom, klinaca koji su jedno drugome čitali svoju poeziju i raspravljali o tome što će tko napisati i kako će se tko od nas izraziti. Razišli smo se na kraju ljeta. On se ipak vratio u Koprivnicu, a ja sam se vratila svojem poslu i svojim prijateljima koji su upravo stizali s Hvara. Bepo me nazvao za moj rođendan i obećao mi trip koji nikad neću zaboraviti. Moji su prijatelji igrali kamenog lica do samog dana kad se na mojim vratima pojavila delegacija - dvojica prijatelja koje obožavam skriveni iza ogromnog buketa cvijeća. Kamo idemo? Iznenađenje, rekli su. Za rođendan sam dobila cvijeće, Niveu i najbolji tulum na kojem sam ikada bila. Moj je prijatelj osigurao prostor, a naša mala skupina čudaka, luđaka i nasmijanih budalaša ugurala se u njegovu sobicu. Za rođendan sam dobila najveći joint koji je svijet vidio: trebale su mi obje ruke da ga primim. To je bio prvi - večeras ćemo te napušiti - objavili su mi. Već je svitalo kada sam otišla kući, osjećajući se kao da konačno nekamo pripadam.

Nije potrajalo. Bili smo klinci i tek smo trebali naučiti što je to "stvarni život". A svatko je od nas dobio svoju porciju stvarnosti: u sljedeće dvije godine izgubit ćemo, svi redom i svatko pojedinačno, mnogo, mnogo toga. Izgubit ćemo prijateljstva, ljubavi, stabilnost, sigurnost, roditelje, voljene osobe. U sljedeće dvije godine zaboravit ćemo koliko smo se smijali te večeri. Nostalgična sam, da. Ali ova nostalgija nekako ne boli, nekako je topla kad se sjetim tog ludog ljeta i te lude godine. I te lude večeri na dan kad sam napunila 19 godina i u tavanskoj sobi mog prijatelja Nikice slušala Bob Marleyja i smijala se sjenama na zidu sve dok nije svanulo - prerano - jutro. I sve dok nije došlo vrijeme da se otrijeznimo i umirimo.

Nikada poslije nisam uz sebe imala takvu čvrstu skupinu ljudi - makar na kratko. Nedostaje li mi? Većinu vremena ne. Ponekad ipak, ponekad ipak poželim taj smijeh i takve zore.

Image and video hosting by TinyPic
- 21:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>