"Ne može se"
Pisala sam jučer o rijekama i o tome kako me tata po kratkom postupku uvjerio da se ne može hodati s kraja na kraj rijeke. A razgovor je - što me on voli podsjećati svakom prilikom - tekao otprilike ovako. - Ja bih htjela hodati skroz do kraja rijeke. - Ne postoji kraj rijeke. Ova se rijeka ulijeva u drugu rijeku. - Dobro, onda do kraja druge rijeke. - Ali ta druga rijeka se ulijeva u Crno more. - Onda do Crnog mora. - To je nemoguće - kaže tata i smije se. - Zašto? - Jer je to jako dugačak put. - Onda nije nemoguće, samo dugo traje. - Ma skoro da je nemoguće. - Vidjet ćeš, kad ja jednom prohodam do Crnog mora i skroz okolo i vratim se s druge strane, vidjet ćeš! Mislim da me ništa ne motivira tako kao, "ne može se", posebno kad razlog za to nije ništa drugo do li lijenost ili nedostatak volje. Prije par godina, malo nakon izlaska iz bolnice, prvi sam put nakon puno, puno godina s prijateljem krenula na Sljeme. Došla sam do pola i zadihano odustala. Na povratku sam pričala s mužem o tome kako je teško popeti se pješke na Sljeme, a sigurno je još teže popeti se biciklom. - Zaboravi - rekao mi je kroz smijeh. - Zašto? - Prestara si. Izvan forme. Bolesna. Ne možeš to više. Okladili smo se tad. Imala sam puno kilograma previše, zapuhala bih se penjući se do stana (živim u maloj dvokatnici), nisam se mogla pješke popeti na Sljeme. Kladili smo se da ću uspjeti - u Canonov profi digitalac koji mi je obećao kupiti ako uspijem. Trenutačno skupljam novac za novi objektiv. A usput, sve češće razmišljam o onome putovanju do kraja rijeke. |
Koncerti
Neke stvari pamtim i nakon 20 godina s nepogrešivom točnošću. Recimo, prvi ulazak u Jabuku. Imala sam 14ineštositno, i jedva sam namolila izlazak. Nisam znala što me očekuje - vodila me prijateljica koja je počela ranije izlaziti. Ušla sam kroz vrata u prekrcan prostor i odjednom me zvuk udario u pleksus. Nikada prije, a možda ni poslije nisam imala tako fizičku reakciju na glazbu: basovi su svrdlali po mom tijelu, duboki groove me tjerao da pocupkujem i pokušavam plesati, a sve je skupa bilo potpuno distorzirano i stvaralo nemir... U onoj mladosti u kojoj ljudi potrebu za koncertima obično ispucaju iz sistema, ja sam svoj trag ostavljala na drugim mjestima. Tako se posložilo. A onda sam se udala i dobila dijete i u jednom trenutku jednostavno počela divljati po koncertima. Putovala sam u druge države, vraćala se isti dan, nespavala, smrzavala se, kisnula, upadala u blato, upadala u najnevjerojatnije situacije (kad sam se vratila s jednog posebno loše organiziranog koncerta u 8 ujutro drugi dan, neispavana, blatna, prašnjava, znojna, pokisla, gladna, muž mi je otvorio vrata i rekao, O gle, Huckleberry Finn!), ali potreba da se izgubim u masi, da skačem, da se kladim sama sa sobom čime će otvoriti, što će sljedeće, da molim u sebi da svira ovo ili ono, da derem grlo i pjevam najglasnije što mogu - e to ne jenjava. Možda je stvar u tome što svaki put kad zagrme s pozornice, kad stvarno zagrme kao što su u nekoliko navrata zagrmili sinoć, ja imam istu onu fizičku reakciju na glazbu kakvu sam imala pri prvom izlasku u životu pa ovaj put raširim ruke i pustim da udari u trbuh, u srce, u mene, da me zavrti i provrti i ispljune na kraju, da imam osjećaj da me to što sam čula nekako... opralo, očistilo. Nekako. A i morat ću izgleda ove čudesne stvari složiti po abecedi - već sam pisala o nečem sličnom, ali nema veze, pisat ću još milijun puta, imam osjećaj. |
< | ožujak, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |