1000 čudesnih stvari

petak, 23.03.2012.

Čudesna stvar #114 - Čovjek-kamera

Čovjek-kamera
Ne znam je li ovo čudesna stvar. Ne znam niti ima li još netko tko to radi, ili ćete sada pročitati i pomisliti da sam potpuno poludjela (ako to dosad već niste).
Što je dakle, čovjek-kamera?
Neki put, evo recimo kao ovih dana, kada je proljeće i kada moj grad oživi odjednom i izvuku se ulični svirači na gotovo svaki ugao, i ljudi zauzmu sve terase, i sve je šareno i veselo, i na Cvjetnom one tete izvuku sve cvijeće, i imaš dojam da iza svakog ugla dopire muzika, žamor... Tu je netko tko se igra s električnom gitarom i pojačalom spojenim na akumulator, malo niže kontrabas, klarinet i bendžo, pa krivudam ulicama i nabasam na muški zbor koji pjeva o moru i olujama i valovima pa me guraju ljudi i ziba se masa i ja se zibam s njima i noge same nalaze put kroz labirinte središta grada (nisu labirinti nego samo meni poznati kutovi) i zavijutci) pa nalijećem na djevojku kod koje sam prošle godine kupila pletenu narukvicu (imam fetiš na te pletene i kožne gluposti kao da i dalje imam 17 pa moram svezati nešto oko ruke da se zna da se igram s cool klincima iako ništa nije dalje od istine). Pa hodam dalje, a dalje su štandovi i gužva i guranje i momak koji izrađuje nešto od žice i kupila bih tog čovječuljka s kormilom, kupila bih ga radije nego išta, ali nemam novaca sa sobom pa se zahvaljujem i žurim dalje. Neki put, kad sunce počne zalaziti u svim nijansama plamena, i blještati na staklima i izlozima i prozorima, osjećam se kao da kroz svoj grad jurim s kamerom u očima, i sve je oko mene priča - onaj momak s kontrabasom i šeširom koji maše djevojci u prolazu, on je priča, policajac koji hofira vozačici na križanju (a hofirao je, tako se predivno nasmiješio da ti dođe da se vratiš i poljubiš ga, eto tako) i on je priča, ona djevojka koja je i prošle godine prodavala pletene narukvice, ali prošle godine su joj se oči smijale, a sada djeluje kao da prebolijeva nekog (ili samo ja sada lakše uočavam te koji prebolijevaju) i ona je priča, ona je prava priča.
I tako hodam kroz grad, sjednem na trgu i promatram lica koja prolaze, promatram momka koji sjedi pored mene i gleda u nebo i onda uzdahne teško, baš onako, kao da će mu prsni koš prsnuti od tuge, a pušta taj uzdah jer misli da ga nitko ne gleda, a i ne gleda ga - to sam samo ja. Promatram dečka koji skače oko kazališta ne bi li impresionirao grupu cura na stepeništu pa se - prigodno - i raspadne, bake u razgovoru, starijeg muškarca koji sjedi sa sinom i gleda u pod, a sin je... pa... jedan od onih koji te zauvijek trebaju i sve se to slaže u golemi šareni film u glavi, a kao po naređenju moja glava sama pronalazi i prateći soundtrack. I sad dok ovo pišem i dalje vidim slike i filmove i boje i blještavilo.

To je ta moja kamera koja se ponekad pokrene u glavi. I za mene je jedna od najčudesnijih stvari.

Image and video hosting by TinyPic
- 05:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2012.

Čudesna stvar #113 - Pizdarije

Pizdarije
Znate na što mislim? Recimo, probdjeti noć. Ili na sjesti na prvi vlak koji kreće s kolodvora u trenutku kad na njega stigneš. Ili na otići nekamo na blef, samo s ruksakom.
Ili na prodivljati kroz grad, od početka do kraja, i zakočiti ujutro tek.
Ili se debelo u tridesetima odlučiti na letenje. Ili ronjenje. Ili na otkrivanje slikarskog talenta. Ili na sviranje. Ili na... nešto.

Znate? Stvari koje se ne rade. Koje ljudi preskaču da bi si uštedjeli kasnije nevolje. Male pogrešne odluke. Male nerazumnosti. Ono što smo spontano radili kao djeca i u mladosti, a onda, nakon udaranja glavom u nekoliko zidova, shvatili da nam je možda bolje bez toga. Namjerno izazivanje nevolje. Prkošenje onome kako bi trebalo i što se obično radi. I onome što su nam rekli da se treba izbjegavati. A ponekad i svima "njima" koji nam govore što je pametno, a što nije.

Pizdarije su one stvari koje kasnije usele u rečenice "sjećaš se onda kad..." i "ne mogu vjerovati da smo...". To su pizdarije. Ono čeg se sjećaš kad sve ono razumno klizne na svoje mjesto - ne u drugi, nego u dvjestoti plan.

Jednostavno - kao sacher torta nakon izvrsnog ručka. Može bez toga, stvarno može, ali ovako je puno, puno, puno bolje.

Image and video hosting by TinyPic
- 06:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2012.

Čudesna stvar #112 - Čudna stvar koja ti presiječe dan

Image and video hosting by TinyPic
Čudna stvar koja ti presiječe dan
Gledala sam jučer na Radničkoj, taman oko pola 5 kada se svi vraćaju s posla nervozni i umorni, kada je gužva i trubljenje i kada je sve ono što inače izbjegavam, dakle gledala sam jučer žonglera kako se igra pred automobilima zaustavljenim na semaforu. Vrtio je te svoje čunjeve, bacao ih u zrak, poskakivao amo-tamo dok su ovi stajali na semaforu i vjerojatno - kao i ja - gledali u njega. Kad se upalilo zeleno, pojurio je nazad na pješački otok, djevojci koja ga je čekala - s hulahopom.
Ne znam zašto me toliko razveselio.
Možda volim ljude koji nose u sebi tu iskru djetinjeg ludila. Koji će se igrati, riskirati da ispadnu smiješni, da se nešto loše i nepredviđeno desi.
Ili je naprosto smiješan, onako radosno smiješan.

Volim te stvari koje se dogode izvan planirane matrice dana. Stvari poput ciganke koja me uvjeravala da mi treba pogledati u dlan. Ili poput dečka s kojim sam jednom jela kisele krastavce na podu fakulteta. Takve stvari. Mala ludila, male proplamsaje pokazivanja srednjeg prsta predvidljivom toku života.

Image and video hosting by TinyPic
- 06:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2012.

Čudesna stvar #111 - Ono kad ti nepoznat čovjek pomogne

Ono kad ti nepoznat čovjek pomogne
Jedno divno prijateljstvo nastalo je kad mi je osoba koju tada nisam ni poznavala ni - zapravo - ikad do tad vidjela, dala posao. Bila sam na egzistencijalnom dnu, radila sve i svašta ne bih li preživjela i užasno strahovala od mogućnosti da takav život postane moja sudbina. Zašto je vjerovala u mene? Ne znam. Ali jest i pomogla mi je, a to je nešto što je otvorilo vrata prijateljstvu i povezanosti koji su ostali zauvijek.

Nije se jednom dogodilo da odgovor na molitve (bez vjerskog konteksta:)), bude netko posve nepoznat. Ili netko kog posve površno poznaješ. Dugo bi trajalo nabrajanje ljudi koji su u moj život upali upravo tako, iz neba pa u rebra, slučajno, otvarajući mi vrata, pridržavajući me dok sam nesigurna na nogama, gurajući me kroz život.
Neki put je to bio razgovor kad sam ga trebala. Drugi put preporuka. Treći put povezivanje s nekim tko mi može pomoći. Ali bez greške osjećam i razumijem te blagoslove koje imam u životu i koje dobivam čitav život - i zahvalna sam na svakome od njih. Zahvalna je možda preslaba riječ.

Jer nije stvar samo u tome da ti netko riješi konkretan problem. To je puno i to je ogromno, ali nije sve. Jako puno ima u tome da ti takvo što vrati vjeru u život. Nekako, kad vidiš da postoje ruke koje potapšaju po ramenu i pruže ruku da ustaneš, znaš da će sve biti u redu. ZNAŠ da hoće. U svijetu koji se ipak brine za tebe, ne može biti drugačije. Jedna od neobičnih stvari koje sam morala naučiti jest što nikada ne možeš vratiti onome tko je tebi dao. Gotovo nikada. Kad ojačaš i dođeš toj osobi i kažeš, gle, daj da nešto učinim za tebe, uglavnom otkriješ da nemaš što. Osim osjećati zahvalnost i ljubav i radost. I paziti da ne propustiš priliku da isti dar daš nekom drugom, nekome kome zaista treba. Samo to.

Image and video hosting by TinyPic
- 08:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.03.2012.

Čudesna stvar #110 - Akvarel pred očima

Image and video hosting by TinyPic
Akvarel pred očima
Znate na što mislim?
Kad plačete, recimo, kad stvarno dugo plačete i suze vam se slijepe po trepavicama pa odjednom podignete pogled i vidite kako se svijet prelijeva kroz te kapljice kao kakav akvarel, kao razmazana slika. Ili kad vas uhvati prehlada. Ili kada izronite iz mora, a kapljice ostanu na očima pa gledate kroz tu zavjesu boja i razlomljene svjetlosti - kao kroz kaleidoskop.
Ali najviše, kad plačete i kad se svijet čini grubim i izlomljenim i teškim - onda ponekad ta šarena maglica boja i oblika, taj razliveni svijet pred očima, vrati nadu.

Ima puno, puno ljepote u tuzi. I puno smirenja.
Image and video hosting by TinyPic
- 06:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.03.2012.

Čudesna stvar #109 - Biti ja

Biti ja
Da, i ja sam pretplaćena na one razne motivacijske stranice koje mi redovno šalju podsjetnike o tome kako je izvrsno biti osoba koja jesi, kako treba misliti pozitivne misli i sve će biti u redu, strah je bespotreban produkt besposlenog uma, i tako dalje i tako dalje. Iskreno, nikad me niti jedna od tih stvari nije uvjerila da je baš sjajno biti osoba koja jesi. Više sam čitala i razmišljala hoću li i ako hoću, kada ću, ipak ja biti sigurna u sebi i ne pitati se jesam li dovoljno zanimljiva, pametna, lijepa, dobra, jesam li dovoljno suosjećajna, razumna, mudra, dajem li dovoljno podrške, jesam li dovoljno... nešto. I gledala sam kako se ljudi povezuju i spajaju, kako formiraju prijateljstva i ljubavi i pitala se kako im to uspijeva tako lako, a meni ide tako teško, pitala se zašto u svakom društvu stršim kao proverbijalno govno u proverbijalnom sladoledu. Toliko sam dugo htjela biti dio nečeg većeg, toliko sam dugo htjela pripadati da sam pristala na manje i završila čitajući motivacijske postere.

Čudna je stvar to pripadanje. Veći dio života ne pripadam nikome i ničemu: nisam imala čvrste obiteljske veze, nisam imala prijatelje koje vučeš od malih nogu, nisam imala društva, duge veze... ništa zapravo. A kao na svakom tulumu na kojem nisi, uvijek misliš da je zabava bolja nego što zapravo jest. Misliš da ti ljudi koji imaju ljude bolje žive, sigurniji su, imaju više podrške, razumijevanja, ljubavi. I onda uskočiš u to i putem zaboraviš na neke stvari koje si krvavo stjecao tijekom života, malo se smanjiš, suziš, uguraš u neku ladicu koja ti je namijenjena - i nemojte me krivo shvatiti, dobra je to ladica, udobna, topla - ali si se smanjio i suzio i ugurao...
A onda ti jedan dan dopizde motivacijski posteri i shvatiš da si bolji, veći, jači, čvrstiji, od ideje na koju si pristao.

Ne znam kako mi je došla jasnoća te spoznaje. Možda jer sam si večeras poklonila zvijezde i mrak i smijeh i spontanost života. Možda jer sam odjednom osjetila kako ona prava ja pulsira duboko u meni i kaže, dosta je bilo zajebancije. Ti si jača od ovoga. I bolja. I spremnija. I odlučnija. Možda jer je nestalo straha. Možda jer sam osjetila kako miriše sloboda. Možda.
A možda je stvar i u tome što sam se sjetila da sam ovdje sa smislom i razlogom i svrhom. I da imam cilj, ciljeve zapravo. I da ću ih ostvariti, o još kako ću ih ostvariti.

I to želim vama koji čitate: potresanje nevidljivih okova i oslobađanje. Istina je predivna stvar.

Image and video hosting by TinyPic
- 02:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 16.03.2012.

Čudesna stvar #108 - Sunce u retrovizoru

Sunce u retrovizoru
Ponekad se vozim, bude već kasno poslijepodne, dan bude predug, ili pretežak ili prebolan ili jednostavno pre nešto, dan kao današnji recimo, i vozim se umorna, nervozna, nikakva, kopam po radiju jer me nervira glazba, vrtim stanice, gledam oko sebe i pokušavam pobijediti potrebu da se okrenem i vratim kući, a onda se - ponekad, ako imam sreće - u retrovizoru ukaže sunce koje zalazi, ukaže se nebo koje je crveno, crvenije od crvenog, i uhvatim se kako gledam u to nebo u retrovizoru, gotovo nesvjesna činjenice da vozim, da sam u prometu, među ljudima, da imam cilj i odredište, da nekamo idem, nego samo promatram to sunce i ponekad, kao danas, osjetim da duboko iz mene ključaju suze.

Ne znam zašto me pogodi toliko to sunce koje se ukazuje u retrovizoru, zašto me dodirne više nego kad ga ugledam, jednako lijepo, pred sobom. Možda zato što nekako djeluje prošlo, kao da me podsjeća na lijepe dane koji su prošli, na nešto što ostavljam za sobom. A to je uvijek nekako gorko-slatko, kao okus soli na koži u ljeto predvečerje, kao okus soli i miris vjetra, i žamor mora pod nogama.

Image and video hosting by TinyPic
- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.03.2012.

Čudesna stvar #107 - Samostalnost

Samostalnost
Danas je veliki datum za mene. Naime, na današnji dan prije 13 godina odselila sam iz roditeljskog doma u podstanarski stan. Nisam promijenila samo adresu, iako je i to tražilo malo navikavanja, već sam ostavila sigurnost života s roditeljima i odselila s prijateljicom u stan koji će sljedećih godinu i pol biti moje utočište, skrovište, zaštita.
U to vrijeme nitko nije najbolje razumio u čemu je stvar: rođena Zagrepčanka, s roditeljima koji žive u središtu grada i s naizgled strukturiranim i sigurnim životom odlazi u podstanarski stan koji jedva plaća s primanjima malo većim od minimalca... I još živi s prijateljicom, a ne s dečkom. Obrve su se dizale u svim smjerovima, vjerujte, majka je neko vrijeme imala i kampanju otkrivanja skrivenih motiva za moj odlazak, naglašavajući svime kako misli da je moja prijateljica odgovorna za takvu promjenu.
Nije bila iako, istini za volju, teško da bih sve to bez nje preživjela.

A zašto sam otišla?
Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, i tako dalje i tako dalje. A ja ne vjerujem da itko treba živjeti u nesreći.
Htjela sam isprobati što mogu. Htjela sam slobodu. Htjela sam pravi život u kojem, eto, mogu i nadrljati zbog neke odluke. Htjela sam vidjeti od čeg sam napravljena.
Tako nekako. Ali najviše, htjela sam znati da sam slobodna.
Odletjela sam.

Uskoro sam i prilično bolno sletjela: ostavila siguran posao i sigurna primanja radi riskantnog projekta koji je propao, našla se na cesti i egzistencijalnom dnu, snašla se nekako i vratila... Kasnije su mi ljudi znali reći da sad sigurno žalim makar neku od tih odluka: napuštanje roditeljskog doma, otkaz, tvrdoglavo odbijanje povratka kući. Ne. Bila sam i jesam slobodna, samostalna, svoja. A ti trenuci kada otkrivaš samostalnost, kad zakoračuješ u nepoznato vođen samo nekom slijepom vjerom da će sve IPAK biti u redu, da ćeš zakoračiti i poletjeti, da će se otvoriti padobran, da nećeš sletjeti na tvrdo - ti su trenuci najdivniji na svijetu i želim si ih još puno, puno, puno i makar upola onoliko intenzivnih koliko je intenzivan bio taj prvi korak, prije 13 godina.

Image and video hosting by TinyPic
- 02:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 14.03.2012.

Čudesna stvar #106 - "Ne može se"

"Ne može se"
Pisala sam jučer o rijekama i o tome kako me tata po kratkom postupku uvjerio da se ne može hodati s kraja na kraj rijeke.
A razgovor je - što me on voli podsjećati svakom prilikom - tekao otprilike ovako.
- Ja bih htjela hodati skroz do kraja rijeke.
- Ne postoji kraj rijeke. Ova se rijeka ulijeva u drugu rijeku.
- Dobro, onda do kraja druge rijeke.
- Ali ta druga rijeka se ulijeva u Crno more.
- Onda do Crnog mora.
- To je nemoguće - kaže tata i smije se.
- Zašto?
- Jer je to jako dugačak put.
- Onda nije nemoguće, samo dugo traje.
- Ma skoro da je nemoguće.
- Vidjet ćeš, kad ja jednom prohodam do Crnog mora i skroz okolo i vratim se s druge strane, vidjet ćeš!

Mislim da me ništa ne motivira tako kao, "ne može se", posebno kad razlog za to nije ništa drugo do li lijenost ili nedostatak volje.
Prije par godina, malo nakon izlaska iz bolnice, prvi sam put nakon puno, puno godina s prijateljem krenula na Sljeme. Došla sam do pola i zadihano odustala. Na povratku sam pričala s mužem o tome kako je teško popeti se pješke na Sljeme, a sigurno je još teže popeti se biciklom.
- Zaboravi - rekao mi je kroz smijeh.
- Zašto?
- Prestara si. Izvan forme. Bolesna. Ne možeš to više.
Okladili smo se tad. Imala sam puno kilograma previše, zapuhala bih se penjući se do stana (živim u maloj dvokatnici), nisam se mogla pješke popeti na Sljeme. Kladili smo se da ću uspjeti - u Canonov profi digitalac koji mi je obećao kupiti ako uspijem.
Trenutačno skupljam novac za novi objektiv. A usput, sve češće razmišljam o onome putovanju do kraja rijeke.

Image and video hosting by TinyPic
- 07:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 13.03.2012.

Čudesna stvar #105 - Rijeke

Image and video hosting by TinyPic
Rijeke
Odrasla sam u blizini rijeke, u zgradi gdje nas je jedva vidljiva crta podsjećala da na poplave i na divljanje vode i na to koliko smo joj blizu.
Odrasla sam uz šetnje nasipom i jedna od prvih stvari koje pamtim je moje nagovaranje oca da šetamo do kraja rijeke, do mjesta na kojem se - kako mi je već bio objasnio - ona ulijeva u drugu rijeku. Bila sam razočarana kad sam shvatila da ne postoji taj neki čudesni kraj rijeke, točka na kojoj nema dalje, neki procjep koji jednostavno preskočiš, nego ta druga rijeka nastavlja teći sve do mora.
To je puno hodanja, rekao je tata.
To je pustolovina, tvrdila sam ja.

Kad god uđem u ta čudna stanja svijesti, hodam uz rijeku. Možete me vidjeti kako hodam od mosta do mosta, prelazim preko pa hodam nazad, kao neki poludjeli somnambulist (da, obično je čudno doba noći ili jutra). Ponekad samo dođem do obale i stojim ondje i puštam da mi oči vide sve svijet iz drugog kuta. Recimo, jato ptica koje odjednom sleti na poput ulja mirnu površinu rijeke. Ili nemirne virove koje iz daljine niti ne primijetiš. Ili duhove uličnih svjetiljki na vijugavoj, tamnozelenoj vodi.
Ili, a po to uglavnom i dolazim, jednostavno mir. Postoji to jedno mjesto, moje mjesto, na kojem nema prometa, nema glasova, nema ljudi, i ako legneš na travu, vidiš samo nebo i ptice i oblake i zelene vrške trave i možeš zatvoriti oči i biti bilo gdje.

A i jednom ću, vjerujte, početi hodati uz obalu rijeke sve do mjesta gdje se ona ulijeva u drugu rijeku i onda dalje, dalje, dalje, sve do mora.


Foto: Anita Andreis

Image and video hosting by TinyPic
- 08:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.03.2012.

Čudesna stvar #104 - Koncerti

Koncerti
Neke stvari pamtim i nakon 20 godina s nepogrešivom točnošću. Recimo, prvi ulazak u Jabuku. Imala sam 14ineštositno, i jedva sam namolila izlazak. Nisam znala što me očekuje - vodila me prijateljica koja je počela ranije izlaziti. Ušla sam kroz vrata u prekrcan prostor i odjednom me zvuk udario u pleksus. Nikada prije, a možda ni poslije nisam imala tako fizičku reakciju na glazbu: basovi su svrdlali po mom tijelu, duboki groove me tjerao da pocupkujem i pokušavam plesati, a sve je skupa bilo potpuno distorzirano i stvaralo nemir...
U onoj mladosti u kojoj ljudi potrebu za koncertima obično ispucaju iz sistema, ja sam svoj trag ostavljala na drugim mjestima. Tako se posložilo.
A onda sam se udala i dobila dijete i u jednom trenutku jednostavno počela divljati po koncertima. Putovala sam u druge države, vraćala se isti dan, nespavala, smrzavala se, kisnula, upadala u blato, upadala u najnevjerojatnije situacije (kad sam se vratila s jednog posebno loše organiziranog koncerta u 8 ujutro drugi dan, neispavana, blatna, prašnjava, znojna, pokisla, gladna, muž mi je otvorio vrata i rekao, O gle, Huckleberry Finn!), ali potreba da se izgubim u masi, da skačem, da se kladim sama sa sobom čime će otvoriti, što će sljedeće, da molim u sebi da svira ovo ili ono, da derem grlo i pjevam najglasnije što mogu - e to ne jenjava.
Možda je stvar u tome što svaki put kad zagrme s pozornice, kad stvarno zagrme kao što su u nekoliko navrata zagrmili sinoć, ja imam istu onu fizičku reakciju na glazbu kakvu sam imala pri prvom izlasku u životu pa ovaj put raširim ruke i pustim da udari u trbuh, u srce, u mene, da me zavrti i provrti i ispljune na kraju, da imam osjećaj da me to što sam čula nekako... opralo, očistilo. Nekako.


A i morat ću izgleda ove čudesne stvari složiti po abecedi - već sam pisala o nečem sličnom, ali nema veze, pisat ću još milijun puta, imam osjećaj.

Image and video hosting by TinyPic
- 09:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 09.03.2012.

Čudesna stvar #103 - Proljetne zore

Image and video hosting by TinyPic
Proljetne zore
Nisam oduvijek bila ranoranilac. Dugo je vremena jedini način da vidim zoru bio probdjeti noć. A onda se, kao što obično bude, nešto promijenilo. Prvo sam prestala ustajati u 8 i pomaknula budilicu za pola 7. Pa za 6 i 15. Pa za 6. Pa je tako klizila kazaljka sve više i više prema nazad, dok konačno nije završila na brojci 4. Da, zvoni mi sad svakog jutra u 4. Ustanem 15-ak minuta kasnije, priznajem.
Jedna sjajna stvar kod tako ranog buđenja je predivan nebeski show koji svako jutro gledam. Nije zora ista zimi, kad se nekako prišulja i samo pojavi odjednom, bez najave, bez onih paunski hvalisavih boja, bez dramatike. Ali kako se zima približava proljeću, počne se mijenjati i to jutro: postanem toga svjesna kad prvi puta ugledam golemu crvenu loptu kako se diže iznad neba i znam, još malo, uskoro, još koji dan, tjedan možda i proljeće dolazi.
Proljetne zore nešto su posebno i drugačije. Tople su, meke, prštave. I ako se probudite, ako se stvarno probudite na vrijeme da ih vidite, nema šanse da vam ijedna od svakodnevnih, uobičajenih, svjetovnih gadosti upropasti dan.

Image and video hosting by TinyPic
- 07:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2012.

Čudesna stvar #102 - Jake žene

Image and video hosting by TinyPic
Jake žene
Ja, eto, potječem iz obitelji jakih žena. Čitava se obiteljska povijest isprepliće oko njih, oko njihovih iznimnih života i ludih podviga. Nevjerojatne su, jake, svoje, nesalomljive. Za mene su bacile prilično veliku sjenu - ali me i inspiriraju, potiču, njihova me uporna tvrdoglavost goni da idem dalje, da budem barem malo njima nalik.
Jedna od stvari koja je neumitno utjecala na moj manjak korijena ili osjećaja pripadnosti sigurno je činjenica da sam neobičan mišung svega i svačega. Moj je djed Crnogorac, rođen u selu na tromeđi Crne Gore, Srbije i BiH, na području Sandžaka koji je i danas dio svijeta zapeo u nekom paralelnom svemiru a na početku 20. stoljeća, kad su rođeni moj djed i njegova braća bio je vrlo osebujno mjesto. Posebno selo u kojem su rođeni - neki od rođaka nađenih na društvenim mrežama poslali su mi slike: klisura, klisura, klanac, kuća, klisura... Prabaka je ostala sama, ne zbog rata ili nečeg, već zato što se udala za guslara, jednog od najpoznatijih u crnogorskoj povijesti, a guslar je odlazio, vraćao se, radio djecu, opet odlazio... Baka je smislila, čini mi se, najgenijalniji plan za koji sam čula: djecu je slala u sjemenište i vadila ih iz sjemeništa kad bi stasali za fakultete. Moj djed je završio zanat i studij prava zahvaljujući starijoj braći i neovlaštenom kopiranju svjedodžbe. Morao je, naime, birati hoće li zanat ili fakultet, a on je odlučio (kao i njegova braća!) da želi oboje.
Djed je najmanje obrazovan od svoje braće - završio je pravo i radio čitavog života kao direktor jednog jako velikog i danas živog poduzeća. Njegova braća i sestre završili su kemiju, matematiku, arhitekturu, filozofiju, fiziku, jezike. Svi osim jedne sestre koja je istjerana iz jednog exYu velegrada jer je nosila hlače i tvrdila da je njen poziv da bude slikarica, a ne žena, majka, domaćica.
Ponosna sam na svoje pretkinje. Ponosna sam na onu prvu ženu koja je dala prezime - koje nisam udajom promijenila - a koje znači "vještica". Pitam se čime se bavila za život.
Ponosna sam i na baku koja je vratila ogromnu stančinu jer se "nije za to borila". I koja je dala otkaz na mjestu, hm recimo da je to ekvivalent današnjeg ministarskog, jer je tvrdila da ne bi mogla živjeti sama sa sobom u suprotnom. Ponosna sam na baku koja je pobjegla iz svog slavonskog sela i borila se za ono što je vjerovala, a znam i koju je cijenu platila.
Ponosna sam i na ove divljakuše s druge, majčine strane - vjerovali ili ne, s te strane obiteljske loze dolaze Ciganke i Mađarice, žene koje je ovamo doplavila neka luda ljubav i koje su radi te ljubavi radile... pa, svakojake zvizdarije.
Odrasla sam uz majku koja prema životu ima stav buldoga na ecstasyju, uz baku koja je pokopana uz najviše počasti iako su prošle godine a da je jedina počast bila čuvanje unuka, uz priče o ludim pretkinjama koje su preplivavale Dunave i Drave, divljale, jurile, inatile se cijelom svijetu i tvrdoglavo ustrajale na tome da su veće od života. Znam da svaka obitelj ima svoje mitove i mitske junakinje, ali na današnji dan ja koristim priliku da se sjetim svih svojih i da im, ovako javno i naglas, zahvalim na tome što su takve, lude, tvrdoglave, przice, svađalice, piljarice i divljakuše, što si nisu mogle pomoći i ukrotiti taj svoj divlji temperament sve redom jer su mi u nasljeđe ostavile vrlo čvrsto uvjerenje da ja mogu postići i ostvariti ama baš sve.

A i da je sasvim u redu ponekad savinuti pravila, izvitoperiti ih, zažmiriti na njih... jer se tako može izvući rješenje kojeg se nitko drugi ne bi sjetio. A i pravila su tu da bi se savijala.

Na slici je moja baka. Ona koja je odbila privilegije i povlastice i koja je živjela iz principa i uvjerenja. A i tvrdoglavosti. Zadnja je s desna. Kažu da smo iste. Ponosna sam ako je tako.

Image and video hosting by TinyPic
- 14:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2012.

Čudesna stvar #101 - Svijet

Image and video hosting by TinyPic
Svijet
Netko drag je u komentarima napisao da sam gotovo manična.
Zapitao bih se u kakvoj to zemlji, kojoj utopiji živiš da u svakoj sitnici pronađeš asocijaciju i fascinantnost, na koji način to doživljavaš, mangetski upijaš svijet; kako to da uopće možeš nabrojiti tisuću stvari koje voliš? Tisuću.
Kako to da o ovom svijetu osjećaš sigurnost, ustinu se pitam.


U kakvom? Evo, sad ću ti reći.
U svijetu u kojem se probudim u pola 2 u noći, i neka me tjeskobna tuga steže oko srca (a došli su i užasni snovi jer uvijek dođu) pa ustanem, obučem se i sljedećih nekoliko sati šetam svojim usnulim gradom. Pa promatram nebo, zvijezde, promatram mračne prozore kuća, ali i one iza kojih se vidi neka svjetlost pa onako, za igru pokušavam pogoditi zašto taj netko bdije. Možda uči. Možda ga mori nesanica kao mene. Možda sprema ispit. Možda čuva malo dijete. Možda vodi ljubav. Možda - čak i to možda - umire. Pa razmišljam o tom nekome. O tome što voli, kako se ponaša, kakav je. Razmišljam što će misliti o svijetu sutra. Pričam si njegovu priču - do sljedećeg prozora.
Živim u svijetu u kojem poznajem sve boje jutra i sve mirise večeri. I u svijetu u kojem vjetar ima svoje lice.
Ponekad se vozim i promatram svijet oko sebe i nabrajam si gdje sve još nisam bila, a želim. I što sve još nisam bila, a želim. I tko sve još nisam postala - a baš bih mogla.
Živim u svijetu koji se mjeri između osmijeha i između pokušaja da živiš sebe. I u svijetu u kojem te inspirira nešto za što možda nećeš dobiti priznanje niti novac niti crvene tepihe - niti je išta od toga važno - jer kad to završiš... pa završio si. Proživio si život. Još ako ponekad napraviš nešto što se ne radi, ili budeš nesmotren ili budeš blesav ili glup ili šašav ili luckast ili... pa osjetiš odjednom kako srce lupa i ne prestaje jer živi. Stvarno živi. Pa makar bila greška.
Živim u svijetu koji je ogroman, šaren, predivan. Ponekad ga osjetim na jeziku, kao kad te uhvati ljetna kiša pa ti se slije u usta i to je nekako dobro, nekako meko i toplo i ludo, ludo, kao globus kojeg postaviš naopako.
Živim u svijetu u kojem se noći probdiju i u kojem se zore dočekaju, u svijetu u kojem goriš, pa makar iz ljubomore, bijesa ili tuge.

Ali, nemoj misliti da ne tugujem. Ponekad, kažem ti, ustanem u 2 ujutro s takvom boli da mogu jedino hodati i hodati i hodati, sve dok se ne umorim, sve dok mi ne promrznu prsti, sve dok mi noge ne nađu put nazad kući. Ponekad se mogu sklupčati na pod i čekati da sve ode, nestane, da ja nestanem sa svime.
Ali svako jutro ustanem. I u tome nalazim svu sigurnost koju trebam: u nekom kukcu koji skakuće po lokvama na gradilištu dok ja kidam sve veze koje postoje i osjećam kako mi se utroba grči i trga, i plačem i ljutim se i imam osjećaj da ću umrijeti, sad i ovdje, na tom gradilištu, ali onda ugledam tog kukca i sjetim se pradavnog predavanja o površinskoj napetosti pa se počnem smijati jer eto, živim u svijetu u kojem netko hoda po vodi.
I bojim se ponekad. Ponekad sam tužna. Ali i u tome ima neke ljepote, i u tome ima čudesnosti. Samo ako si dopustiš vidjeti.
Image and video hosting by TinyPic
- 12:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>