petak, 09.03.2012.
Čudesna stvar #103 - Proljetne zore
 Proljetne zore Nisam oduvijek bila ranoranilac. Dugo je vremena jedini način da vidim zoru bio probdjeti noć. A onda se, kao što obično bude, nešto promijenilo. Prvo sam prestala ustajati u 8 i pomaknula budilicu za pola 7. Pa za 6 i 15. Pa za 6. Pa je tako klizila kazaljka sve više i više prema nazad, dok konačno nije završila na brojci 4. Da, zvoni mi sad svakog jutra u 4. Ustanem 15-ak minuta kasnije, priznajem. Jedna sjajna stvar kod tako ranog buđenja je predivan nebeski show koji svako jutro gledam. Nije zora ista zimi, kad se nekako prišulja i samo pojavi odjednom, bez najave, bez onih paunski hvalisavih boja, bez dramatike. Ali kako se zima približava proljeću, počne se mijenjati i to jutro: postanem toga svjesna kad prvi puta ugledam golemu crvenu loptu kako se diže iznad neba i znam, još malo, uskoro, još koji dan, tjedan možda i proljeće dolazi. Proljetne zore nešto su posebno i drugačije. Tople su, meke, prštave. I ako se probudite, ako se stvarno probudite na vrijeme da ih vidite, nema šanse da vam ijedna od svakodnevnih, uobičajenih, svjetovnih gadosti upropasti dan.  |
