1000 čudesnih stvari

četvrtak, 15.07.2010.

Čudesna stvar #35 - Kolodvori

Image and video hosting by TinyPic
Kolodvori
Obožavam kolodvore. Obožavam kako ključaju od života u gotovo svako doba dana i noći. Obožavam njihovu nepristojnost i drskost, obožavam grube komentare, obožavam miris ispuha autobusa ili tamne mrlje maziva na tračnicama, obožavam rijeku tijela koja se gura, probija, viče, ljuti... obožavam rastanke, ljude koji strpljivo čekaju pored prozora i mašu u odlasku, obožavam sastanke, zagrljaje, suze. Obožavam prolaziti pored te uzgibane mase života, a svaki ima svoju priču, svaki ima svoje zavijutke i skretanja, račvanja i sastavljanja.

Ali najviše volim stajati ispred one velike table na kojoj piše "Dolasci" i "Odlasci" i gledati mogućnosti, planirati u glavi kako ću se uskoro ukrcati u neki od tih vlakova, autobusa, aviona, brodova... kako ću se ukrcati i krenuti osvajati svijet. Maštam o stizanju na nepoznata odredišta, maštam o letovima u nepoznate države, u one koje imaju "stan" u nazivu i one koje povećalom tražiš na karti i provjeravaš u Atlasu jesi li dobro zapamtio.

I volim još stići na svoje odredište, što nepoznatije to bolje i u onim prvim minutama dolaska, izlaska iz autobusa, silaska iz vlaka, izlaska iz aerodromske zgrade, dopustiti sebi da se osjećam kao Dorothy, kao da mi je netko izmaknuo svijet ispod nogu i dopustiti sebi da gledam, slušam, upijam taj novi svijet što se kao kaleidoskop rastvara pred mojim očima. Pa duboko udahnem i zaronim u njega, sretna i spokojna.
Image and video hosting by TinyPic
- 09:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 14.07.2010.

Čudesna stvar #34 - Grmljavina

Image and video hosting by TinyPic
Grmljavina
Vozila sam se jučer prema zapadu i gledala kako gromovi paraju nebo iznad Zagreba.
Dok sam bila dijete, promatrala sam kako oluja dolazi s mora, kako se kovitlaju crni oblaci i mračni nebo, a more postaje tamno zelene boje. I gledala sam kako ljudi trče uz obalu, zatvaraju šalaporke (ili škune), kako vuku brodove na obalu, sakupljaju rublje s konopa... Gledala sam kako napreduje, malo po malo, kako tutnji u daljini, bjesni, ljuti se, divlja. I obično bi nestalo struje, zamračilo bi se sve i mogao si samo viriti kroz procijepe na šalaporkama i gledati kako gromovi tuku u more, u borove, u obalu.
A kada sve prođe, nebo bljesne najčišćom plavom bojom koju možeš zamisliti i more se razbistri i zrak nekako miriše po čistoći, po soli, po borovima.

I znam ja danas zašto nastaje grmljavina. Znam što je munja, znam čak izračunati koliko je daleko grom, sve razumijem. Ali dok gledam te gromove kako bijesno tuku posvuda, ne mogu a da se ne sjetim Thora i Zeusa i Ilije Gromovnika i drugih likova koji su kovali te gromove i munje, jer ako u ičemu ima nešto čudesno, bajkovito i predivno, a onda to ima u gromovima.
Image and video hosting by TinyPic
- 10:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 13.07.2010.

Čudesna stvar #33 - Naći onog nekog posebnog

Image and video hosting by TinyPic
Naći onog nekog posebnog
Danas je osam godina koliko smo Moj Dragi, poznat i kao OnajKojiOrganiziraMojŽivot, zajedno. I meni je ta godišnjica nekako stoput draža od one za dva tjedna, kad smo to konačno izrekli pred bogom i četvoro prisutnih svjedoka. Jer, tada smo samo potvrdili ono što smo od početka znali, a na današnji dan prije osam godina nismo znali ništa.

Moglo je sve otići krivo. Mogli smo se ne prepoznati, mogli smo se zaobići, mogli smo se izgubiti po putu. Moglo se desiti tisuću krivih skretanja i krivih odluka. Mogli smo jednostavno stati na početku.

Mislim da je, kada se dvoje ljudi nađe i prepozna, na djelu čarolija. Nešto zaiskri, upetlja se neka svemirska magija, i odjednom reagiraš na nešto u tom drugom biću, što ni sam ne možeš izreći, definirati, omeđiti nečim poznatim. Jednostavno te neka sila vuče toj osobi, i ne možeš misliti ni o čem drugome nego o tome da budeš s njim, o njegovom osmijehu, o tome kako se osjećaš u njegovom društvu, a osjećaš se, možda prvi puta u životu, kao da je s tobom sve u redu, kao da si divna, savršena, princeza.

Stvari kliknu na svoje mjesto i odjednom čitav život prije tog dana jednostavno nije važan, dani ispadnu iz kalendara, poderu se i razlete po svijetu, jer jedini dan od kojeg vrijedi računati postaje taj dan, Dan od kojeg sve počinje.

I sada, osam godina kasnije, imam osjećaj da smo tek na početku.
Image and video hosting by TinyPic
- 10:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.07.2010.

Čudesna stvar #32 - Adrenalinski udar

Image and video hosting by TinyPic
Adrenalinski udar
Prije nekoliko sam godina surađivala na Adventure-sport.netu, portalu za pustolovne sportove. Malo prije Nove godine, nazvali su dečki iz Red Bulla. Divni, simpatični, dragi. Hoću li doći na predstavljanje jednog od četiri pilota na svijetu koji znaju i mogu raditi akrobacije u helikopteru? Naravno, kažem i odmah dodam, junačeći se: Ali samo ako smijem letjeti s njim.
I prošlo je par dana, ja sam već malo zaboravila na to, kadli evo Red Bull ekipe opet. Mogu letjeti s njime, kažu. I dobiti fotke i sve.
Došla sam na Lučko u dogovoreno vrijeme, sletio je i pilot. Mali helikopter, daleko od onoga što sam zamišljala. Sitan pilot, meni do ramena. Idemo, pitaju Red Bullovci? Ispalo je da u prvoj turi nije bilo mjesta. Zabezeknuto sam promatrala što radi helikopterist iznad Lučkog i pitala se kako mogu najbrže nestati. Nisam uspjela, veseli Red Bullovac je svima objavio da sada idem ja. Što ću, ušla, ugurala se između dva kršna momka, uzela vrećicu za povraćanje i stisnula zube. Akrobacije su bile sve što su obećavale: mislila sam da ću umrijeti, da ću se ispovraćati, da ću od panike probiti kroz metalne okove helikoptera... a onda nisam mislila ništa. Sjedila sam i gledala kako se sve što ja znam o svijetu briše, kako nestaje čvrstog uporišta i kako se samo mogu nadati da ovaj naprijed zna što radi.

Prošlog sam si vikenda ispunila želju iz djetinjstva - zaronila sam. Bilo me strah. Bilo mi je nelagodno. Pomislila sam - opet! - da odustanem. Srećom, nisam se dala i sav taj strah, svo to uzbuđenje, sva nelagoda, sve je nekako nestalo, otplovilo, zamijenilo se nježnim ljuljanjem valova i saznanjem da ja mogu stvarno sve što poželim. Strah je zapravo dodatno pogonsko gorivo.
Image and video hosting by TinyPic
- 15:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #31 - Biti dijete... u glavi

Image and video hosting by TinyPic
Biti dijete... u glavi
Razmišljala sam jučer (prekjučer zapravo), vozeći s mora, nakon predivnog dana sa sinom, s prijateljima, s morem, ispunjavajući si davnašnji san da zaronim, kako se ja osjećam u glavi jednako kao i s 20, 18, 15, 12. Da, neke su stvari drugačije, nestalo je nesigurnosti, nestalo je bijesa, nestalo je ogorčenja, žaljenja. Nestalo je negativnih osjećaja, ali ostala je sloboda, sloboda u glavi. Sloboda da budeš što želiš, da isprobavaš mogućnosti kao da opet imaš... pa ne znam, 18.
A drugačija sam. Imam obitelj. Imam svoj posao koji mi otima - čini mi se - svo vrijeme ovog svijeta. Imam prijatelje, hobije, želje. Ponekad me sve te uloge koje imam otjeraju u nemir, otjeraju me u onaj nemir od kojeg mi noge plešu, od kojeg mi se putuje, divlja, skače, luduje. Ali često ulovim samu sebe kako, jednako kao i prije 10, 15, 17, 20 godina, gledam iste stvari (zalazak sunca i sve boje neba u retrovizoru dok se vraćam s mora, rijeke uz cestu, krov od grana iznad ceste kojom vozim) i jednako sam sretna, jednako sam ispunjena, jednako sam ja.
Nekad sam mislila da moram biti netko drugi, netko ozbiljan, siguran, odlučan. Danas sam sretna s tom osobom u koju sam se pretvorila. Nekako me - ako ništa drugo - zabavlja ta smotana luđakinja.
Image and video hosting by TinyPic
- 00:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.07.2010.

Čudesna stvar #30 - Veliki snovi

Image and video hosting by TinyPic
Veliki snovi
Dok sam bila dijete, sanjala sam o tome da letim, stalno. Letjela sam u balonu, avionu, letjela sam sama, letjela sam s krilima, letjela sam u raketi, svemirskom brodu, jednom i na satelitu, nakon posebno inspirativnog dokumentarca o osvajanju svemira.
Onda mi je prijateljica za 16. rođendan snimila dokumentarac o Amelii Earhart i ja sam se oduševila. Pa mi je druga prijateljica dvije godine kasnije poklonila National Geographic s velikom pričom o njoj - naučila sam je napamet. Dodirivala je nešto u meni. Ne strast za visinama, nego neku beskompromisnu strast.
Rekla je, "Svatko ima svoj Atlantik. Kad god nešto želite, suprotno tradiciji, mišljenju svijeta i takozvanom zdravom razumu - to je Atlantik." To je postalo mojom mantrom.
Sanjala sam o odlascima, pustolovinama, velikim strastima.
Sanjala sam o hrabrosti, o umjetnosti, ali najviše sam sanjala o miru - a da znate moj život od ranije, vjerovali biste da je to bio najnevjerojatniji i najhrabriji od svih snova.
Ali, sada mislim na konkretnije stvari.

Nedavno sam upoznala čovjeka koji je u svojoj branši među najboljima na svijetu. Točnije, u cijelom svijetu znaju za njega. Ima ured u LA-u. Ima ured u Londonu. Ima ured u Tokiju.
Uspješan je i postaje sve uspješniji.
Pokreće biznis kakav ne postoji nigdje u Europi.
A živi u Zagrebu.
I cijelo vrijeme je maštao samo o jednoj stvari - koju sada ostvaruje.
Rekla sam mu, znači, napravio si cijeli biznis samo da bi mogao biti umjetnik?
Da, odgovorio je i nasmijao se. Tako je ispalo.

Uspjeh naraste onoliko koliko mu odrediš.
Krila ti narastu onoliko koliko se usuđuješ mahnuti prema nebu.
Letiš u visine koje sam odrediš, onoliko daleko, odvažno, ludo, koliko se drzneš dopustiti sebi da luduješ.

Ali sve počne snom. I u snu letiš daleko, daleko, daleko.
Image and video hosting by TinyPic
- 21:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>