Adrenalinski udar Prije nekoliko sam godina surađivala na Adventure-sport.netu, portalu za pustolovne sportove. Malo prije Nove godine, nazvali su dečki iz Red Bulla. Divni, simpatični, dragi. Hoću li doći na predstavljanje jednog od četiri pilota na svijetu koji znaju i mogu raditi akrobacije u helikopteru? Naravno, kažem i odmah dodam, junačeći se: Ali samo ako smijem letjeti s njim. I prošlo je par dana, ja sam već malo zaboravila na to, kadli evo Red Bull ekipe opet. Mogu letjeti s njime, kažu. I dobiti fotke i sve. Došla sam na Lučko u dogovoreno vrijeme, sletio je i pilot. Mali helikopter, daleko od onoga što sam zamišljala. Sitan pilot, meni do ramena. Idemo, pitaju Red Bullovci? Ispalo je da u prvoj turi nije bilo mjesta. Zabezeknuto sam promatrala što radi helikopterist iznad Lučkog i pitala se kako mogu najbrže nestati. Nisam uspjela, veseli Red Bullovac je svima objavio da sada idem ja. Što ću, ušla, ugurala se između dva kršna momka, uzela vrećicu za povraćanje i stisnula zube. Akrobacije su bile sve što su obećavale: mislila sam da ću umrijeti, da ću se ispovraćati, da ću od panike probiti kroz metalne okove helikoptera... a onda nisam mislila ništa. Sjedila sam i gledala kako se sve što ja znam o svijetu briše, kako nestaje čvrstog uporišta i kako se samo mogu nadati da ovaj naprijed zna što radi. Prošlog sam si vikenda ispunila želju iz djetinjstva - zaronila sam. Bilo me strah. Bilo mi je nelagodno. Pomislila sam - opet! - da odustanem. Srećom, nisam se dala i sav taj strah, svo to uzbuđenje, sva nelagoda, sve je nekako nestalo, otplovilo, zamijenilo se nježnim ljuljanjem valova i saznanjem da ja mogu stvarno sve što poželim. Strah je zapravo dodatno pogonsko gorivo. |
< | srpanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |