1000 čudesnih stvari

ponedjeljak, 14.02.2011.

Čudesna stvar #76 - Ljubav

Image and video hosting by TinyPic
Ljubav
Sve što sam danas, osoba koja sam danas, postala sam zahvaljujući drugim ljudima. Svatko meni važan donio je u moj život neku novu priču, potaknuo me da krenem u novom smjeru. Jer, mi smo jako skloni vjerovati da su stvari zacementirane. Da su nepromjenjive. Da smo stigli na to neko zamišljeno odredište koje se zove sreća, ljubav, prijateljstvo. Zapravo, uopće ne znam zašto s razdvaja to dvoje: svoje prijatelje volim strastveno i potpuno, volim ih jer sam uz svakog od njih poželjela biti bolja, ljepša, okititi se novim bojama. Ljubav me, kao malo što drugo, poticala da tražim, istražujem, ispitujem. I zahvalna sam na svakom obliku u kojem se pojavila, a pojavljivala se u nekim uistinu neobičnim oblicima. Pojavljivala se teška, zahtjevna, bolna, oštra, mučna. Pojavljivala se i čudesna, čarobna, jedinstvena. Kakva god dolazila, odvela me nevjerojatno daleko.
Umjesto priče o ljubavi, ovo je tekst koji sam poslala nekim ljudima koji su bili ili još jesu dio mog života. Premalo jedni drugima govorimo važne stvari. Primjerice, prerijetko si govorimo koliko se volimo i što si značimo. Premalo si govorimo o tome kako nas netko razveseli i kako nam nečiji glas može biti mekan jastuk kad nas steže dan. Previše govorimo o beznačajnome i besmislenome i - što je najgore - prolaznome - a premalo o onome što čini da se smijemo, veselimo, radujemo. Ili da tugujemo - jednako je važno. Pa sam zato poslala ovo tim dragim ljudima, jer sam željela da znaju koliko je od njih u meni.

Sve što znam…
Jednom davno, davno, davno, usnula sam san koji sam zapamtila. Vidjela sam djevojčicu duge plave kose kako vozi tricikl. Djevojčica je vozila, vijugala, vozila, i odjednom se tricikl pretvorio u dva konja, crnog i bijelog, i ti su konji jurili brzo, rasipajući vatru pod kopitima, i djevojčica je bila odrasla žena i konji su je nosili u nebo. Bila sam zbunjena djevojčica koja je uporno glumila odraslost, uvjerena da je svijet "takav", a kakav to... e to nisam znala. Takav. Nepromjenjiv. Čvrst. Grub i siv.
Ali učila sam. Prvo sam naučila da sam slobodna i odabrala sam otići u nepoznato, skočiti, usuditi se, znajući da mogu slomiti sve zube. Naučila sam nešto o sebi - naučila sam da sam hrabra, da sam neustrašiva. Naučila sam ponešto i o budućnosti, na primjer da su strahovi uvijek veći prije nego se ostvare. Bojala sam se - kako ću ja ostanem li bez posla? Pa sam ostala bez posla i bez novca i bez svega, a zaštitnu mrežu u obliku roditelja nikada nisam imala. I odjednom se nisam bojala - sve moje slutnje, svi moji strahovi, sve je to nestalo – paradoksalno, jer se ono čeg sam se bojala ostvarilo. Uvijek je gore prije nego se desi - kad se desi rješavaš. Jer si neustrašiv, samo se moraš prisjetiti gdje si svoju neustrašivost zakopao.
Naučila sam tada i da me ljudi vole čak i kada samu sebe ne volim. Prijatelj me primio u svoj stančić. Drugi mi je prijatelj napunio torbu hranom i pazio da u mom hladnjaku uvijek bude nešto jestivo. Prijateljica mi je donosila vitamine i brinula za mene brižno i nenametljivo, čuvajući mi iluziju da sve mogu sama (a nitko zapravo ne može). Prijatelji su me izvodili van, pazeći da se račun nikad ne nađe preda mnom, donosili mi odjeću, čuvali me najviše što su mogli. Bila sam poput mjesečara, zgrčena od neizvjesnosti, uplašena. Ali zahvalna, zahvalna, zahvalna. Jer što sam drugo mogla, nego svoj toj pomoći i ljubavi govoriti "hvala".
Naučila sam tada i da imaš samo ono što drugima daš. Mislila sam da nemam što dati - prijatelju koji me udomio, prijateljima koji su me čuvali. Rekao mi je Tom tada, moj spasitelj, da je on dobio takav dar i vraća ga dajući meni. Moje je da dajem dalje. Nadam se da nisam zaustavila krug, nadam se da sam poslala dalje dobrotu koju sam dobila s najneočekivanijih izvora. Nadam se da sam pomogla drugima kao što su pomagali meni jer lako je meni sada biti odlučna, samopouzdana, snažna, lako je meni sada uspijevati, smijati se, radovati, skakati, trčati, pobjeđivati… kada su me tuđe ruke podigle ovamo, držale me, grlile, čuvale.
Naučila sam da su ljudi blagoslov. Naučio me to prijatelj moj – ja sam za njega bila dokaz da ljubav postoji, samo ta činjenica da sam ja evo, negdje na svijetu. A nisam mu - mislila sam - mogla dati ništa. Valjda tako naučiš da je najvrednije što daješ slušanje i prihvaćanje i nježnost i blagost.
Naučila sam isto tako što znači biti zarobljen u životu koji ne želiš. Naučila sam što znači nemati izbora, i da je to zapravo iluzija - da možeš odlučiti u tom trenutku i provesti tu odluku. Ja sam se našla zarobljena u tuđem životu i odlučila sam - izvučem li se, nikad više neću gubiti vrijeme. Održala sam obećanje, održavam ga svakim svojim danom iznova.
Naučila sam pokušavati, i gubiti i pokušavati ponovno. Naučila sam pustiti i puštati, naučila sam boriti se i naučila sam smijati se. To je jako važna lekcija koju neki nikada ne svladaju - znati se smijati. Onako, od srca. Naučila sam i plakati kada plakati treba - a neki put su suze najviše što možeš učiniti.
A najvažnije – naučila sam pripadati. Ja, koja sam uvijek odlazila, ja koja uvijek svuda idem sama, naučila sam pripadati. Naučile su me to moje ljubavi, moji dečki, ali naučilo me to i pet žena koje nisam svjesno odabrala u životu, ali koje su za mene učinile više nego mnogi drugi - nisu me naime pustile da odem.
Trenutno učim kakva je magija otvorenost. I što se sve osjeti, postigne, poleti, kada se srce otvori. Što ću još naučiti? Ne znam. Ali jedva čekam jer svaka lekcija dolazi s predivnim ljudima, s predivnim iskustvima, s predivnim pričama. Čak i kad su teške, čak i kad se čini da te staze vijugaju samo prema dolje.


Image and video hosting by TinyPic
- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.02.2011.

Čudesna stvar #75 - Brza vožnja

Image and video hosting by TinyPic
Brza vožnja

Znam, ne bih ovo trebala priznavati, ali obožavam brzu vožnju. Obožavam osjećaj pritiskanja papučice gasa, onog osjećaja kada te auto - ako je malo živahniji - povuče i zalijepi za sjedalo, obožavam vidjeti kako cesta nestaje... jednostavno volim brzinu. Zapravo, volim se voziti. U autu sam od rođenja - roditelji su me uspavljivali vozeći me do Karlovca i do danas imam razvijen Pavlovljev refleks da kao suvozač jednostavno zaspem: treba mi tek udobno sjedalo, zagrijan auto i zvuk motora.
Vozim prilično smireno i oprezno, nisam neki nepromišljeni divljak. Ali da volim odvrnuti glazbu do kraja, lupkati prstima po volanu i istovremeno juriti s osjećajem kao da ćeš se svakog trenutka odlijepiti od zemlje... e volim.
Image and video hosting by TinyPic
- 13:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 08.02.2011.

Čudesna stvar #74 - Pjevanje pod tušem

Image and video hosting by TinyPic
Pjevanje pod tušem
Pjevate li pod tušem? Ja da - i to tako da čitave medley koncerte održim. Medley zato što redovito zaboravim pola riječi i jer me trenutak ponese pa pospojim urlanje Pixiesa s nekom žalopojkastom Emmylou Harris ili - kao jutros - oderem po najgorem redneck countryju koji su moje uši čule, a bubani mozak zapamtio i usvojio. Ili zaključim da je trenutak za neku pjesmu koja zahtijeva stvarne vokalne sposobnosti pa počnem pjevati obožavanu Barbru Streisand i čak se uvjerim da to ne zvuči jako loše.

Obožavam pjevati pod tušem! Nekako mi glas dobro zvuči, a i važnije - nekako se otkravim jer obično pjevam šoto voće kad mislim da me netko sluša. Jutros sam otpjevala cijeli svoj repertoar Smithsa i komad Beatlesa i sve zašećerila Josipom Lisac. I sve je, vjerujte, ispod tog tuša zvučalo vrhunski.
Image and video hosting by TinyPic
- 11:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.02.2011.

Čudesna stvar #73 - Uspjeh

Image and video hosting by TinyPic
Uspjeh
Prije malo više od dvije godine, nekoliko sam dana provela u bolnici. Tada bih vam vjerojatno mogla izbrojati vrijeme u satima, ali danas se ne sjećam najbolje. Par dana? Tjedan? Vjerojatnije bliže dva tjedna. Imala sam trombozu u listu lijeve noge, točnije pet se trombova smjestilo u moje četiri vene. Budući da sam s takvom nogom letjela u London i vozila se osam sati do Sarajeva, mislim da sam dobro prošla. Tko sam bila tada? Osim što sam pušila više od dvije kutije cigareta dnevno, imala više kilograma nego što se želim sjećati, i općenito živjela loše i nezdravo, imala sam katastrofične nalaze. Mogla bih sad objašnjavati nadugačko u čem je bio problem i zašto su digli toliku frku, ali nije važno za ovu priču. To nije čitava priča. Bila sam umorna osoba, zaboravila sam čemu mi služe krila koja sam razvila pa su ona malo... zakržljala. Bila sam netko drugi.

Iz bolnice sam izašla s punom vrećicom lijekova i uputama kako da što mirnije živim. Simpatičan liječnik koji me otpuštao dao si je truda da mi objasni kako moja bolest i moje stanje zahtijevaju promjenu životnog stila. I da, čekat će me puno ograničenja. Kretanje svakako, ali laganim šetnjama, bez previše opterećivanja noge. I stvarno - prvih mjeseci uspjeh mi je bio bez bolova prijeći put do autobusne stanice, a kad smo jednom krenuli do centra mog malog grada, sljedećih sam dva dana šepala i sjedila s nogom na povišenom. Nisam se mogla osloniti na zglob, saviti ga, ispružiti nožne prste. Pomislila sam u jednom trenu, zaboga, pa ja imam samo 31 godinu. Zar je to to? Najbolje što mogu očekivati?

Uopće ne znam kako sam se pokrenula. Zapravo znam. Pomislila sam - što ako su oni u pravu? Što ako su ove tablete (koje usput, nisam htjela piti) priča za cijeli život? Što ako je sve točno i moje tijelo misli otkazati poslušnost i počastiti me jednim od prilično... konačnih scenarija prije 45. rođendana? I u glavi se javio glasan odgovor: neprihvatljivo.
Prvo sam sjela na bicikl i počela pedalirati. Pa sam jedne nedjelje navečer odlučila da ujutro ustajem i idem trčati. Pa sam mjesecima trčkarala, pa ubacila plivanje i teretanu i bicikl i planinarenje. U subotu sam sudjelovala na svojoj prvoj treking utrci. Završila sam najkraću stazu, od samo otprilike 12 kilometara. U mojoj kategoriji, bilo nas je 130 prijavljenih. Ja sam došla ukupno 25., među prvih 10 žena.

Dalek je još put koji želim proći. Tijelo još nije posve spremno, glava vuče svoje, ali i to je u redu: u posljednje dvije godine naučila sam da glava služi kao motor - tijelo će prije ili kasnije učiniti sve što glava traži. Ali tijelo je kočnica da ne izgorim, tijelo me upozorava da, zaboga, usporim. Dalek je još put. Ja mogu još bolje, želim još dalje. Ovo je bila moja prva utrka. Jedva čekam sljedeću i nije mi uopće važan plasman - jer kako god postavili stvari, ja sam pobijedila.

Image and video hosting by TinyPic
- 11:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>