ponedjeljak, 07.02.2011.
Čudesna stvar #73 - Uspjeh
 Uspjeh Prije malo više od dvije godine, nekoliko sam dana provela u bolnici. Tada bih vam vjerojatno mogla izbrojati vrijeme u satima, ali danas se ne sjećam najbolje. Par dana? Tjedan? Vjerojatnije bliže dva tjedna. Imala sam trombozu u listu lijeve noge, točnije pet se trombova smjestilo u moje četiri vene. Budući da sam s takvom nogom letjela u London i vozila se osam sati do Sarajeva, mislim da sam dobro prošla. Tko sam bila tada? Osim što sam pušila više od dvije kutije cigareta dnevno, imala više kilograma nego što se želim sjećati, i općenito živjela loše i nezdravo, imala sam katastrofične nalaze. Mogla bih sad objašnjavati nadugačko u čem je bio problem i zašto su digli toliku frku, ali nije važno za ovu priču. To nije čitava priča. Bila sam umorna osoba, zaboravila sam čemu mi služe krila koja sam razvila pa su ona malo... zakržljala. Bila sam netko drugi. Iz bolnice sam izašla s punom vrećicom lijekova i uputama kako da što mirnije živim. Simpatičan liječnik koji me otpuštao dao si je truda da mi objasni kako moja bolest i moje stanje zahtijevaju promjenu životnog stila. I da, čekat će me puno ograničenja. Kretanje svakako, ali laganim šetnjama, bez previše opterećivanja noge. I stvarno - prvih mjeseci uspjeh mi je bio bez bolova prijeći put do autobusne stanice, a kad smo jednom krenuli do centra mog malog grada, sljedećih sam dva dana šepala i sjedila s nogom na povišenom. Nisam se mogla osloniti na zglob, saviti ga, ispružiti nožne prste. Pomislila sam u jednom trenu, zaboga, pa ja imam samo 31 godinu. Zar je to to? Najbolje što mogu očekivati? Uopće ne znam kako sam se pokrenula. Zapravo znam. Pomislila sam - što ako su oni u pravu? Što ako su ove tablete (koje usput, nisam htjela piti) priča za cijeli život? Što ako je sve točno i moje tijelo misli otkazati poslušnost i počastiti me jednim od prilično... konačnih scenarija prije 45. rođendana? I u glavi se javio glasan odgovor: neprihvatljivo. Prvo sam sjela na bicikl i počela pedalirati. Pa sam jedne nedjelje navečer odlučila da ujutro ustajem i idem trčati. Pa sam mjesecima trčkarala, pa ubacila plivanje i teretanu i bicikl i planinarenje. U subotu sam sudjelovala na svojoj prvoj treking utrci. Završila sam najkraću stazu, od samo otprilike 12 kilometara. U mojoj kategoriji, bilo nas je 130 prijavljenih. Ja sam došla ukupno 25., među prvih 10 žena. Dalek je još put koji želim proći. Tijelo još nije posve spremno, glava vuče svoje, ali i to je u redu: u posljednje dvije godine naučila sam da glava služi kao motor - tijelo će prije ili kasnije učiniti sve što glava traži. Ali tijelo je kočnica da ne izgorim, tijelo me upozorava da, zaboga, usporim. Dalek je još put. Ja mogu još bolje, želim još dalje. Ovo je bila moja prva utrka. Jedva čekam sljedeću i nije mi uopće važan plasman - jer kako god postavili stvari, ja sam pobijedila.  |
