Pregled posta

Sve što znam…
Jednom davno, davno, davno, usnula sam san koji sam zapamtila. Vidjela sam djevojčicu duge plave kose kako vozi tricikl. Djevojčica je vozila, vijugala, vozila, i odjednom se tricikl pretvorio u dva konja, crnog i bijelog, i ti su konji jurili brzo, rasipajući vatru pod kopitima, i djevojčica je bila odrasla žena i konji su je nosili u nebo. Bila sam zbunjena djevojčica koja je uporno glumila odraslost, uvjerena da je svijet "takav", a kakav to... e to nisam znala. Takav. Nepromjenjiv. Čvrst. Grub i siv.
Ali učila sam. Prvo sam naučila da sam slobodna i odabrala sam otići u nepoznato, skočiti, usuditi se, znajući da mogu slomiti sve zube. Naučila sam nešto o sebi - naučila sam da sam hrabra, da sam neustrašiva. Naučila sam ponešto i o budućnosti, na primjer da su strahovi uvijek veći prije nego se ostvare. Bojala sam se - kako ću ja ostanem li bez posla? Pa sam ostala bez posla i bez novca i bez svega, a zaštitnu mrežu u obliku roditelja nikada nisam imala. I odjednom se nisam bojala - sve moje slutnje, svi moji strahovi, sve je to nestalo – paradoksalno, jer se ono čeg sam se bojala ostvarilo. Uvijek je gore prije nego se desi - kad se desi rješavaš. Jer si neustrašiv, samo se moraš prisjetiti gdje si svoju neustrašivost zakopao.
Naučila sam tada i da me ljudi vole čak i kada samu sebe ne volim. Prijatelj me primio u svoj stančić. Drugi mi je prijatelj napunio torbu hranom i pazio da u mom hladnjaku uvijek bude nešto jestivo. Prijateljica mi je donosila vitamine i brinula za mene brižno i nenametljivo, čuvajući mi iluziju da sve mogu sama (a nitko zapravo ne može). Prijatelji su me izvodili van, pazeći da se račun nikad ne nađe preda mnom, donosili mi odjeću, čuvali me najviše što su mogli. Bila sam poput mjesečara, zgrčena od neizvjesnosti, uplašena. Ali zahvalna, zahvalna, zahvalna. Jer što sam drugo mogla, nego svoj toj pomoći i ljubavi govoriti "hvala".
Naučila sam tada i da imaš samo ono što drugima daš. Mislila sam da nemam što dati - prijatelju koji me udomio, prijateljima koji su me čuvali. Rekao mi je Tom tada, moj spasitelj, da je on dobio takav dar i vraća ga dajući meni. Moje je da dajem dalje. Nadam se da nisam zaustavila krug, nadam se da sam poslala dalje dobrotu koju sam dobila s najneočekivanijih izvora. Nadam se da sam pomogla drugima kao što su pomagali meni jer lako je meni sada biti odlučna, samopouzdana, snažna, lako je meni sada uspijevati, smijati se, radovati, skakati, trčati, pobjeđivati… kada su me tuđe ruke podigle ovamo, držale me, grlile, čuvale.
Naučila sam da su ljudi blagoslov. Naučio me to prijatelj moj – ja sam za njega bila dokaz da ljubav postoji, samo ta činjenica da sam ja evo, negdje na svijetu. A nisam mu - mislila sam - mogla dati ništa. Valjda tako naučiš da je najvrednije što daješ slušanje i prihvaćanje i nježnost i blagost.
Naučila sam isto tako što znači biti zarobljen u životu koji ne želiš. Naučila sam što znači nemati izbora, i da je to zapravo iluzija - da možeš odlučiti u tom trenutku i provesti tu odluku. Ja sam se našla zarobljena u tuđem životu i odlučila sam - izvučem li se, nikad više neću gubiti vrijeme. Održala sam obećanje, održavam ga svakim svojim danom iznova.
Naučila sam pokušavati, i gubiti i pokušavati ponovno. Naučila sam pustiti i puštati, naučila sam boriti se i naučila sam smijati se. To je jako važna lekcija koju neki nikada ne svladaju - znati se smijati. Onako, od srca. Naučila sam i plakati kada plakati treba - a neki put su suze najviše što možeš učiniti.
A najvažnije – naučila sam pripadati. Ja, koja sam uvijek odlazila, ja koja uvijek svuda idem sama, naučila sam pripadati. Naučile su me to moje ljubavi, moji dečki, ali naučilo me to i pet žena koje nisam svjesno odabrala u životu, ali koje su za mene učinile više nego mnogi drugi - nisu me naime pustile da odem.
Trenutno učim kakva je magija otvorenost. I što se sve osjeti, postigne, poleti, kada se srce otvori. Što ću još naučiti? Ne znam. Ali jedva čekam jer svaka lekcija dolazi s predivnim ljudima, s predivnim iskustvima, s predivnim pričama. Čak i kad su teške, čak i kad se čini da te staze vijugaju samo prema dolje.