Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/1000genijalnihstvari

Marketing

Čudesna stvar #114 - Čovjek-kamera

Čovjek-kamera
Ne znam je li ovo čudesna stvar. Ne znam niti ima li još netko tko to radi, ili ćete sada pročitati i pomisliti da sam potpuno poludjela (ako to dosad već niste).
Što je dakle, čovjek-kamera?
Neki put, evo recimo kao ovih dana, kada je proljeće i kada moj grad oživi odjednom i izvuku se ulični svirači na gotovo svaki ugao, i ljudi zauzmu sve terase, i sve je šareno i veselo, i na Cvjetnom one tete izvuku sve cvijeće, i imaš dojam da iza svakog ugla dopire muzika, žamor... Tu je netko tko se igra s električnom gitarom i pojačalom spojenim na akumulator, malo niže kontrabas, klarinet i bendžo, pa krivudam ulicama i nabasam na muški zbor koji pjeva o moru i olujama i valovima pa me guraju ljudi i ziba se masa i ja se zibam s njima i noge same nalaze put kroz labirinte središta grada (nisu labirinti nego samo meni poznati kutovi) i zavijutci) pa nalijećem na djevojku kod koje sam prošle godine kupila pletenu narukvicu (imam fetiš na te pletene i kožne gluposti kao da i dalje imam 17 pa moram svezati nešto oko ruke da se zna da se igram s cool klincima iako ništa nije dalje od istine). Pa hodam dalje, a dalje su štandovi i gužva i guranje i momak koji izrađuje nešto od žice i kupila bih tog čovječuljka s kormilom, kupila bih ga radije nego išta, ali nemam novaca sa sobom pa se zahvaljujem i žurim dalje. Neki put, kad sunce počne zalaziti u svim nijansama plamena, i blještati na staklima i izlozima i prozorima, osjećam se kao da kroz svoj grad jurim s kamerom u očima, i sve je oko mene priča - onaj momak s kontrabasom i šeširom koji maše djevojci u prolazu, on je priča, policajac koji hofira vozačici na križanju (a hofirao je, tako se predivno nasmiješio da ti dođe da se vratiš i poljubiš ga, eto tako) i on je priča, ona djevojka koja je i prošle godine prodavala pletene narukvice, ali prošle godine su joj se oči smijale, a sada djeluje kao da prebolijeva nekog (ili samo ja sada lakše uočavam te koji prebolijevaju) i ona je priča, ona je prava priča.
I tako hodam kroz grad, sjednem na trgu i promatram lica koja prolaze, promatram momka koji sjedi pored mene i gleda u nebo i onda uzdahne teško, baš onako, kao da će mu prsni koš prsnuti od tuge, a pušta taj uzdah jer misli da ga nitko ne gleda, a i ne gleda ga - to sam samo ja. Promatram dečka koji skače oko kazališta ne bi li impresionirao grupu cura na stepeništu pa se - prigodno - i raspadne, bake u razgovoru, starijeg muškarca koji sjedi sa sinom i gleda u pod, a sin je... pa... jedan od onih koji te zauvijek trebaju i sve se to slaže u golemi šareni film u glavi, a kao po naređenju moja glava sama pronalazi i prateći soundtrack. I sad dok ovo pišem i dalje vidim slike i filmove i boje i blještavilo.

To je ta moja kamera koja se ponekad pokrene u glavi. I za mene je jedna od najčudesnijih stvari.

Image and video hosting by TinyPic

Post je objavljen 23.03.2012. u 05:27 sati.