Marketing
Čudesna stvar #101 - Svijet
Svijet
Netko drag je u komentarima napisao da sam gotovo manična.
Zapitao bih se u kakvoj to zemlji, kojoj utopiji živiš da u svakoj sitnici pronađeš asocijaciju i fascinantnost, na koji način to doživljavaš, mangetski upijaš svijet; kako to da uopće možeš nabrojiti tisuću stvari koje voliš? Tisuću.
Kako to da o ovom svijetu osjećaš sigurnost, ustinu se pitam.
Kako to da o ovom svijetu osjećaš sigurnost, ustinu se pitam.
U kakvom? Evo, sad ću ti reći.
U svijetu u kojem se probudim u pola 2 u noći, i neka me tjeskobna tuga steže oko srca (a došli su i užasni snovi jer uvijek dođu) pa ustanem, obučem se i sljedećih nekoliko sati šetam svojim usnulim gradom. Pa promatram nebo, zvijezde, promatram mračne prozore kuća, ali i one iza kojih se vidi neka svjetlost pa onako, za igru pokušavam pogoditi zašto taj netko bdije. Možda uči. Možda ga mori nesanica kao mene. Možda sprema ispit. Možda čuva malo dijete. Možda vodi ljubav. Možda - čak i to možda - umire. Pa razmišljam o tom nekome. O tome što voli, kako se ponaša, kakav je. Razmišljam što će misliti o svijetu sutra. Pričam si njegovu priču - do sljedećeg prozora.
Živim u svijetu u kojem poznajem sve boje jutra i sve mirise večeri. I u svijetu u kojem vjetar ima svoje lice.
Ponekad se vozim i promatram svijet oko sebe i nabrajam si gdje sve još nisam bila, a želim. I što sve još nisam bila, a želim. I tko sve još nisam postala - a baš bih mogla.
Živim u svijetu koji se mjeri između osmijeha i između pokušaja da živiš sebe. I u svijetu u kojem te inspirira nešto za što možda nećeš dobiti priznanje niti novac niti crvene tepihe - niti je išta od toga važno - jer kad to završiš... pa završio si. Proživio si život. Još ako ponekad napraviš nešto što se ne radi, ili budeš nesmotren ili budeš blesav ili glup ili šašav ili luckast ili... pa osjetiš odjednom kako srce lupa i ne prestaje jer živi. Stvarno živi. Pa makar bila greška.
Živim u svijetu koji je ogroman, šaren, predivan. Ponekad ga osjetim na jeziku, kao kad te uhvati ljetna kiša pa ti se slije u usta i to je nekako dobro, nekako meko i toplo i ludo, ludo, kao globus kojeg postaviš naopako.
Živim u svijetu u kojem se noći probdiju i u kojem se zore dočekaju, u svijetu u kojem goriš, pa makar iz ljubomore, bijesa ili tuge.
Ali, nemoj misliti da ne tugujem. Ponekad, kažem ti, ustanem u 2 ujutro s takvom boli da mogu jedino hodati i hodati i hodati, sve dok se ne umorim, sve dok mi ne promrznu prsti, sve dok mi noge ne nađu put nazad kući. Ponekad se mogu sklupčati na pod i čekati da sve ode, nestane, da ja nestanem sa svime.
Ali svako jutro ustanem. I u tome nalazim svu sigurnost koju trebam: u nekom kukcu koji skakuće po lokvama na gradilištu dok ja kidam sve veze koje postoje i osjećam kako mi se utroba grči i trga, i plačem i ljutim se i imam osjećaj da ću umrijeti, sad i ovdje, na tom gradilištu, ali onda ugledam tog kukca i sjetim se pradavnog predavanja o površinskoj napetosti pa se počnem smijati jer eto, živim u svijetu u kojem netko hoda po vodi.
I bojim se ponekad. Ponekad sam tužna. Ali i u tome ima neke ljepote, i u tome ima čudesnosti. Samo ako si dopustiš vidjeti.
Post je objavljen 06.03.2012. u 12:31 sati.