Marketing
Čudesna stvar #102 - Jake žene
Jake žene
Ja, eto, potječem iz obitelji jakih žena. Čitava se obiteljska povijest isprepliće oko njih, oko njihovih iznimnih života i ludih podviga. Nevjerojatne su, jake, svoje, nesalomljive. Za mene su bacile prilično veliku sjenu - ali me i inspiriraju, potiču, njihova me uporna tvrdoglavost goni da idem dalje, da budem barem malo njima nalik.
Jedna od stvari koja je neumitno utjecala na moj manjak korijena ili osjećaja pripadnosti sigurno je činjenica da sam neobičan mišung svega i svačega. Moj je djed Crnogorac, rođen u selu na tromeđi Crne Gore, Srbije i BiH, na području Sandžaka koji je i danas dio svijeta zapeo u nekom paralelnom svemiru a na početku 20. stoljeća, kad su rođeni moj djed i njegova braća bio je vrlo osebujno mjesto. Posebno selo u kojem su rođeni - neki od rođaka nađenih na društvenim mrežama poslali su mi slike: klisura, klisura, klanac, kuća, klisura... Prabaka je ostala sama, ne zbog rata ili nečeg, već zato što se udala za guslara, jednog od najpoznatijih u crnogorskoj povijesti, a guslar je odlazio, vraćao se, radio djecu, opet odlazio... Baka je smislila, čini mi se, najgenijalniji plan za koji sam čula: djecu je slala u sjemenište i vadila ih iz sjemeništa kad bi stasali za fakultete. Moj djed je završio zanat i studij prava zahvaljujući starijoj braći i neovlaštenom kopiranju svjedodžbe. Morao je, naime, birati hoće li zanat ili fakultet, a on je odlučio (kao i njegova braća!) da želi oboje.
Djed je najmanje obrazovan od svoje braće - završio je pravo i radio čitavog života kao direktor jednog jako velikog i danas živog poduzeća. Njegova braća i sestre završili su kemiju, matematiku, arhitekturu, filozofiju, fiziku, jezike. Svi osim jedne sestre koja je istjerana iz jednog exYu velegrada jer je nosila hlače i tvrdila da je njen poziv da bude slikarica, a ne žena, majka, domaćica.
Ponosna sam na svoje pretkinje. Ponosna sam na onu prvu ženu koja je dala prezime - koje nisam udajom promijenila - a koje znači "vještica". Pitam se čime se bavila za život.
Ponosna sam i na baku koja je vratila ogromnu stančinu jer se "nije za to borila". I koja je dala otkaz na mjestu, hm recimo da je to ekvivalent današnjeg ministarskog, jer je tvrdila da ne bi mogla živjeti sama sa sobom u suprotnom. Ponosna sam na baku koja je pobjegla iz svog slavonskog sela i borila se za ono što je vjerovala, a znam i koju je cijenu platila.
Ponosna sam i na ove divljakuše s druge, majčine strane - vjerovali ili ne, s te strane obiteljske loze dolaze Ciganke i Mađarice, žene koje je ovamo doplavila neka luda ljubav i koje su radi te ljubavi radile... pa, svakojake zvizdarije.
Odrasla sam uz majku koja prema životu ima stav buldoga na ecstasyju, uz baku koja je pokopana uz najviše počasti iako su prošle godine a da je jedina počast bila čuvanje unuka, uz priče o ludim pretkinjama koje su preplivavale Dunave i Drave, divljale, jurile, inatile se cijelom svijetu i tvrdoglavo ustrajale na tome da su veće od života. Znam da svaka obitelj ima svoje mitove i mitske junakinje, ali na današnji dan ja koristim priliku da se sjetim svih svojih i da im, ovako javno i naglas, zahvalim na tome što su takve, lude, tvrdoglave, przice, svađalice, piljarice i divljakuše, što si nisu mogle pomoći i ukrotiti taj svoj divlji temperament sve redom jer su mi u nasljeđe ostavile vrlo čvrsto uvjerenje da ja mogu postići i ostvariti ama baš sve.
A i da je sasvim u redu ponekad savinuti pravila, izvitoperiti ih, zažmiriti na njih... jer se tako može izvući rješenje kojeg se nitko drugi ne bi sjetio. A i pravila su tu da bi se savijala.
Na slici je moja baka. Ona koja je odbila privilegije i povlastice i koja je živjela iz principa i uvjerenja. A i tvrdoglavosti. Zadnja je s desna. Kažu da smo iste. Ponosna sam ako je tako.
Post je objavljen 08.03.2012. u 14:51 sati.