Marketing
Čudesna stvar #67 - Uspomene
Uspomene
To je bila tradicija: negdje u ovo vrijeme svake godine Dalmatinci bi konačno uspjeli naći put do Zagreba, taman u vrijeme kada počinju predavanja na fakultetu. Uvijek isto: ako predavanja počinju 15. listopada, moji bi Dalmoši u Zagreb došli najkasnije 14. listopada. Poslijepodne. I svake godine isti ritual: taman kada se svi sakupimo, organizirali bismo tulum u stanu na Ravnicama, a taj smo stan koristili kao utočište svaki put kad bi vani bilo preopasno. Recimo, kad bih ja izašla s nekim od mojih neobičnih udvarača i kasnije se odbila javiti. Ili kada bih se po stoti puta posvađala s mamom i kada mi se ne bi išlo u svoj prazan stan. Okupili bismo se svi, uvijek standardna jezgra i uvijek određen broj padobranaca. Ivan bi svirao gitaru, Siniša bi uvijek došao tri sata kasnije, progovorio ukupno tri rečenice i ostatak se vremena naizgled podrugljivo smijao (ali samo naizgled). Pjevali bismo, smijali se, previše pušili, i na kraju bismo Marijana i ja zauzele polovicu Vedrine sobe. Uvijek isto, svake godine isto.
Uspomene su divna stvar. Posebno kada naše male skupine trubadura više nema. Vedro je umro prije... uh, gotovo dvije godine. Neki su odselili na druge kontinente. Neki su se vratili u Dalmaciju. Većina nas se poudavala, poženila, podobivala djecu. Zaposlila. Zaboravili smo na naša ritualna druženja, na crno vino u kanisteru, na dijeljenje kauča na razvlačenje, na smijeh, i dim, i pjesmu.
A danas sam iskopala Azru i sjetila se tih dana i te su uspomene tople i lijepe, filigranske, raspoređene poput heklanih tabletića po danima moje prošlosti. Imam i drugih uspomena: imam uspomene na suze, na tugu, na zalupljena vrata, na rastanke, na nerazumijevanje. Imam uspomena od kojih protrnem, i od kojih pocrvenim. Imam uspomena od kojih nehotično vrtim glavom i uspomena koje me natjeraju u grlen smijeh. Imam uspomena kojih se prisjećam kadar po kadar, kao u usporednom filmu, upijajući ih polako jer mi u suprotnom srce želi iskočiti iz grudi. A ove uspomene tople su i nježne, čine da se smijem, da se prisjetim kako je to učiti se smijati.
Post je objavljen 25.10.2010. u 23:29 sati.