1000 čudesnih stvari

Bajka
Bio jednom jedan princ i bila jednom jedna princeza. Živjeli su zajedno iza sedam mora i sedam gora. Princeza je, kao što princeze već rade, upala u nevolje, a princ je pobio nešto zmajčadi, brodio po olujnom moru, penjao se uz najvišu klisuru, putovao najmračnijom šumom, pobjeđivao najopasnije neprijatelje i na posljeku je svoju damu spasio iz ralja opasnosti. Princ i princeza bi živjeli sretno do kraja života u njegovom kraljevstvu u kojem vladaju ljubav, sloga i međusobno povjerenje.

Obožavala sam bajke kao dijete. Obožavala sam ih toliko da mi je majka na posljetku kupila tri toma Bajki naroda svijeta s ilustracijama nekog ruskog umjetnika. I ne znam što me više plašilo: krvave priče koje su se nizale stranicu za stranicom ili jednako zastrašujuće ilustracije. To su bile bajke za odrasle, prepune intriga, prijevara, opsjena, lukavstava. Kasnije sam dobila Schwabove Najljepše priče klasične starine u kojima opet ima svega što raspiruje bujnu maštu djeteta. Ima junaka koji su nalik bogovima, bogova koji su nalik lopužama, prijevara, spletki, sukoba, ratova, krvi i rasporenih crijeva. Ima taštine, oholosti, izdaje. Ima mraka i očaja, jeze i straha.

Ali, u bajkama je svijet jednostavan. Junaci čine junačka djela, zlikovci čine opačine. Bogovi rade nered iz dosade, ljubomore, nestrpljivosti, odmazde. Postoji sudbina i ona je zapisana, uklesana i nepromjenjiva, i ta sudbina kaže tko je junak, a tko kukavica i sve se odvija onako kako treba, makar samo rijetki imaju privilegij znati što im je zapisano, a i među tim rijetkima mnogi to znanje plate zdravim razumom.

Postoji kaos, postoji red, postoje zmajevi kojima treba odrubiti glavu i koji se skrivaju u mračnim spiljama, postoje vještice, postoje čarobnjaci, postoje vile. Svijet nije očajno, prljavo, bolno mjesto, nego mjesto čarolija, a borba uvijek ima neki viši cilj - makar oslobađanje princeze zatočene u najvišoj sobi najviše kule najvišeg dvorca. U bajkama je svaki problem uvijek prilika za junaštvo, za mudrost, za snagu. U bajkama nitko ne govori o stvarima koje ne nestaju u vatri i eksplozijama, nego trunu, urušavaju se same u sebe, propadaju, raspadaju se, ne zato jer je netko zao i naopak, nego zato jer vrijeme jednostavno čini svoje, a svi smo mi bića vremena, u vremenu imamo svoj početak i u vremenu imamo svoj kraj.