Marketing
Čudesna stvar #59 - Obiteljska povijest
Obiteljska povijest
Kako bi bilo kada bismo se na svijetu stvarali bez ikakvih fizičkih veza s roditeljima, bakama, djedovima? Jednostavno se stvorimo, materijaliziramo, nastanemo na svijetu i nitko ne može reći, imaš tatine oči. Ili, imaš maminu kosu. Ili bakin osmijeh. Ili, imaš madež na istom mjestu kao i djed.
Ali rađamo se. Naša tijela ispisuju obiteljsku povijest čak i prije nego što to počne - neumitno, za mnoge - činiti naš duh. Imamo nečiju kosu, nečije ruke, nečije kratke noge, nečiju boju očiju, nečiji oblik usana. Postajemo przice, naprasiti, ljubomorni, tmurni, očajni, kreativni, nasmijani - na isti način na koji su se smijali naši roditelji, a oni pak prenose smjehove i tuge svojih roditelja i na kraju, mi smo svi presložena i prekombinirana povijest svih onih koji su bili prije nas. Slagalice smo - preslagujemo poznate i istrošene dijelove, a u trenutku kada se nova djeca rađaju već su te početne crte izblijedjele, smanjene, umirene.
Na slici je moja baka. Ne pamtim je ovakvu. Pamtim je usporenu i nasmijanu, pamtim je kao baku, uvijek u kućnim haljinama cvjetnih uzoraka. Pamtim je strpljivu, smirenu, razboritu. I čitav život slušam kako sam preslikana ona. Djed se znao zapiljiti u mene i klimati glavom, kao da ni sam ne vjeruje. Bakini bi prijatelji često utihnuli kada bih ja prolazila, a onda bih čula kako tiho, prigušeno, kao da ja ne čujem, govore da sam "ista".
Baka se tako prelila u mene, preskočila je generaciju i ulila se u moje tijelo koje čudnovato točno kopira njeno. Njene crte lica, njen osmijeh, njenu odsutnu prisutnost. Kad gledam ovu fotografiju, točno znam da je to ona - prisutna, ali malo sa strane, u društvu ali sama. Ali više od toga, kad sam konačno privoljela te starije i mudrije, uspjela sam rekonstruirati barem djelić obiteljske povijesti i znam mnogo jasnije osobu koja je bila. Vidim - jer je gledam, poznajem, volim - čitav taj mrak obiteljske povijesti o kojoj se ne govori, koju se ne spominje, koju se zaboravlja u nadi da će nestati, ali ne nestaje nego se preslaguje i kombinira i razmješta u nama, u novoj povijesti, u novim mrakovima koje ćemo zaboravljati. Dio te povijesti je, nažalost, umro prije nego sam ja imala dovoljno mudrosti da znam da se kasnije grane mogu podrezati, i da se sadnice mogu raseliti i da možemo biti odneseni na različite strane svijeta, da možemo uspijevati bez ikakva sjećanja na stablo koje nam je dalo život, da ga na kraju krajeva niti ne trebamo za sreću, ali da naše korijenje uvijek pamti zemlju u kojoj je izniklo, da uvijek pamti odakle je krenulo.
Post je objavljen 18.10.2010. u 07:58 sati.