morsky blog

U sumornom ozračju najnovijeg udarca u vidu NNNN - nadasve nepravedne, nemoralne i neljudske haške presude, naši neumorni euro-pregovarači, ministri svekolikih integracija, lobo(tom)isti i ostala svita pretedenata na mjesto dvorske lude na dvoru Kranja Eura, prinijeli su još jednu žrtvu na Sveti Oltar buduće Dvoslovne Domovine d.d.
Krenuli su u Bruxelles na još jednu turneju čuvenog zatvaranja poglavlja, sada ono o poljoprivredi, s odlučnim "ne bu nas niko jebal" stavom, ko šljivi njih i njihova ucjenjivačka pravila igre, mi ćemo tražiti izuzeće iz još jedne zabrane, ovaj put zabrane podizanja novih vinograda. Šakom ćemo o stol i braniti sveto hrvacko pravo na proizvodnju dobre kapljice, jedan od rijetkih poslova koji nam idu od ruke.
Moćna gomilica odlučno je krenula u ofenzivu.
Što se dogodilo u West-Expressu na pruzi Zagreb-Bruxelles ostat će misterija koju će pokušavati razotkriti buduće generacije nadobudnih vinogradara i podrumara. Jesu li se iznapijali do besvijesti nekim suludo dobrim francuskim Burgognom Chardonnu, Cremantom de Bougogne- Blanc Brut, Cremantom de Bougogne- Rose Brut I Mercura (bokte, ludilo od vina, nemam pojma kako se sklanjaju po padežima), također će rekonstruirati neki budući očajni pretendent na proizvodnju debita, kujunđuše, merlota, pošipa, dingača, graševine, terana, žlahtine i ostalih vina tako neprofinjenih imena i hrvatske provenijencije. U svakom slučaju, od odlučnog stava "tuđe nećemo, svoje ne damo" odustalo se u hodu.
U Bruxellesu se iskrcala naša malo manje moćna gomilica malo mamurna, ali odlučna u stavu da nacionalne interese brani nacionalnim brendom - hrvatskom šutnjom.
Jer da će ta zabrana ionako prestat važiti 01.01.2016. godine. Pa da što će se oni crvenit i bez-veze udarat šakama po stolu, kad taj datum samo što nije. Lakše je po miljunti put kalat gaće nego se truditi dokazivati neku svoju pravdu. Njima, tj. nama, to je ionako postalo automatska radnja. Uvjetovani, Pavlov's dog refleks. Čim vide nekog europskog birokrata, hop, gaće padaju same. Na gležnjeve.
Kad je "hrvacki proizvodni i poljoprivredni tigar" pokucao na vrata europske komisije za poljoprivredu, ili kako se to već zove, zavladala je panika među svim onim silnim proizvođačima francuskih i ostalih finih vina neizgovorivih naziva, pa su brže bolje unezvjereno nahrupili na ista ta vrata, njih devet s Francuskom na čelu kolone, vičući na sav glas da se zabrana produži - na neograničeno vrijeme.
Po mogućnosti za vijeke vjekova.
Amen.

Znaju oni da ja imam nešto viška kvadrata ljutog dalmatinskog kamenjara okrenutog prema jugu koji sam, uz pomoć šakom-i-kapom kredita EU i moćne oklopne divizije bagera i katerpilera, baš ukoro, čim za čas-posla sredim papire u zemljišno-knjiižnom, planirala pretvoriti u vinograd kalifornijskog izgleda i svjetske kvalitete.

Ali nijedna žrtva nije previše za prekrasnu plavu zastavu sa zvjezdicama koju ćemo uskoro ponosno zavijoriti na svakom stijegu naše domovine. Naročito će dobro pristajati na onom kninskom.



Svim blogerima čestitam dan Planete zemlje



Svim dragim ljudima želim sretan Uskrs!



Smoždena recentnim zbivanjima u zemlji, razboljena praćenjem televizijskog programa, umorna čitanjem pustih novina, razočarana nebrojenim reakcijama na ista recentna zbivanja, satrana bolovima u križima, tužna i frustrirana, okrepljena razgovorom u formi ispovijedi s jednim fratrom reda sv. Franje...............

....................idem odmorit bolno tijelo i umornu dušu u svoje utočište.
Na moju Planetu Zemlju.

Stvarno se u današnje doba svašta krade. Kriza je, lopovi ne biraju. Sve in triba. Nema za njih trivijalnih ni nepotrebnih stvari.
Meni jedanput ukralo benzin iz auta. Brisače isto maznilo. O radiju da ne govorin. Susidi robu sa sušila pojila litnja noć. Firmi nestali osigurači iz hodnika pa se smrzavali dok nismo skužili. Mriže iz mora izvadili, parangale isto. Čula san da su jednon Murterinu masline pobrali.
Visokotlačnu pumpu iz jedne ribarice odvidali.
Ma, svašta kradu, kad van kažen.
Gumice, olovke, oštrila, geometrijski pribor i ostale školske potrepštine onom mom farabutu uredno kupe nepoznati počinitelji. Moš mislit. Sumnjamo na učiteljicu. To ona njemu za dišpet, da ne bi moga izbrisat žvrljotine koje mu se zalome i da ne bi moga dobar pravi kut nacrtat, nego mora radit s trokuton s oblin kantunima, pa umisto trokuta ispadne krug. A nije dite krivo, viša sila je u pitanju.

Ali da će mi neko maznit sve slike koje san ikad stavila na blog, i koje stavljan već četri godine, e to nisan ni sanjala. Još samo da počnu krast slova. Nakon toga i interpunkcijske znakove. Pa ti skroz promine značenje. Pa ispadne da si reka da triba etnički očistit, štajaznan, Benkovac, na primjer. A ti ustvari napišeš počistit četnike ili tako nešto. Ili napišeš da je na Vukovar palo 11 iljada granata u jednom jedinom danu, a ono ti ukrade rič Vukovar.
I stavi Knin.

Svašta može bit.
Moš navečer zaspat ka pošten Hrvat, a probuditi se ka koljač i zločinac. I lopov.

Nego, malo san njuškala i našla moje lopove. Nije da san neka dektiva, ali ostavili podsjetnicu.
A kako san ja miroljubiva i nekonfliktna osoba, mirno i pristojno san ih upozorila da san te slike ipak ja poslikavala i da mi ih lipo vrate. I nisan bila bezobrazna. Nego ponizna, ka Kosorica prid Joseom Manuelom Barossom (a mora kad ih je toliko). Kumila san i molila, ka Jandroković da ga prime u EU.
Ne jednu, ne dvi slike, 1815 slika mi zdimili. Isusati, gora san od Sanadera.
A oni meni odgovorili da će slike držat u zarobljeništvu dok in ne platin 24,99 dolara. Četri godine su me trpili da se šlepan i koristin njihove "usluge" besplatno, ali dosta in je više.
Astigospe, a ko će meni bidnoj dat dolore?! Did je bija u Americi, ima tome samo devedesetak godin, je bija niku sirotinju zaradija, pituriva je, ne tunele nego onaj bruklinski most, ali vakvi rastrošni kakvi jesmo, sve smo to sprčkali. Na pizdarije.

Oni će iz bodulice izbit dolare, kako da ne!
Išla bodulica po svitu tražit ko će dat mukte.
Kucala od vrata do vrata svin svjeckin silama, al niko ne da rvatici. Niko me ne voli. Što uopće nije čudno, kad san ratni zločinac.
Na kraju mi se smilovali neki švabe.
A ko će drugi?
Znaju oni da ću in ovo lito dat skonto.





Prije će ovaj tovar naučit pivat belcanto nego oni vide moju kunu. O dolarima da ne govorin.

Pa dobro, zar nije dovoljno što mi oduzimaju zdrav razum, još su mi slike trebali oteti!
Može li mi ko reći: što se dogodilo s mojim slikama?!?

"Hoćete li da oslobodim razbojnika Barabu ili Isusa?"- pitao je gomilu Poncije Pilat, rimski namjesnik.
Ne treba nam Baraba, treba nam Isus, on nosi sve naše grijehe. Razapnite njega i mi smo čisti. I slobodni. I neće nas više biti sram sebe samih.
"Dobro" rekao je Pilat "kad ste vi to tražili..."
I oprao ruke.

Iako ministar Čobanković sigurno ne čita blog.hr, dajem sebi za pravo, ja, jedna obična, mala, još nepopisana, znači nepostojeća građanka, bez formalne naobrazbe u području poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja (iako imam neformalna saznanja iz sva tri područja, jer me život baš tako nekako rasporedio među njih), da gospodina potsjetim na neke činjenice. Ma ne, ne potsjetim nego da ga upoznam, jer po svemu sudeći, on nema pojma o pojmu da postoje neki zakoni koji nisu napisani da samo čame na policama raznoraznih državnih službi. Ili ne zna, ili ne želi znati ili je zaboravio, ili mu nisu svi doma. Ili sve to zajedno. Četrvrtog nema.

Evo, samo par životnih činjenica:



Hrvatska, osim tri otočna nacionalna parka (Brijuni, Kornati i Mljet) ima dva "morska" parka prirode. Uvalu Telašćicu, koja je neko vrijeme bila dio Nacionalnog parka Kornati, kome prirodno i pripada, ali je političkom odlukom, zbog nerješivih razmirica između dvije županije izdvojena 1988., a odnedavno je, čini mi se od 2007. godine, i 195 km2 lastovskog akvatorija dobilo tu "prestižnu titulu" koja bi trebala podrazumijevati "prema Zakonu o zaštiti prirode Republike Hrvatske (NN 162/03), prostorno prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne ili nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima."
Što god to značilo.



A evo, ministre, i malo podataka sa službene stranice PP Telašćica:
"Uvala Telašćica smještena je u središnjem dijelu istočne obale Jadranskog mora, u jugoistočnom dijelu otoka Dugi otok. Zahvaljujući svojoj iznimnoj ljepoti, bogatstvu i značaju, ova uvala, okružena s 13 otoka i otočića, a sadrži i šest otočića unutar uvale, proglašena je Parkom prirode 1988. Status zaštićenog područja dobila je još 1980. zahvaljujući svojem iznimno vrijednom biljnom i životinjskom svijetu, geološkim i geomorfološkim fenomenima, vrijednim zajednicama morskog dna te zanimljivom arheološkom nasljeđu.



U podmorju Parka prirode Telašćica do sada je pronađeno 58 vrsta spužvi (Porifera), 46 vrsta žarnjaka (Cnidaria), 1 mnogoljušturaš (Polyplacophora), 66 vrsta puževa (Gastropoda), 48 školjkaša (Bivalvia), 3 vrste glavonožaca (Cephalopoda), 1 zvjezdan (Echiuroidea), 35 mnogočetinaša (Polychaeta), 37 rakova (Crustacea), 39 mahovnjaka (Bryozoa), 24 bodljikaša (Echinodermata), 16 plaštenjaka (Tunicata), 92 riba koštunjača (Osteichthyes) i 3 vrste hrskavičnjača.



O zanimljivosti ovog područja govori već to što se ovdje nalaze atraktivne lokacije za ronjenje, koje plijene pažnju raznolikošću boja te bogatstvom različitih biljnih i životinjskih vrsta. U podmorju su brojne morske spilje od kojih neke imaju impozantne ulaze pod morem. U njima žive, inače rijetke vrste, kao što je na primjer mesojedna spužva.

Osim toga u pukotinama klifova živi crveni koralj, vrsta koja je na Jadranu nekada bila znatno češća, ali je zbog sporog rasta i izlova postala rijetka. Prekrasni kameni koralji rastu u nakupinama u samoj uvali Telašćica.

Najčešće ribe u uvali su ušate, iako su i druge ribe brojne kako vrstama tako i brojem jedinki. U uvalu mogu ući i velike pučinske ribe kao što su tuna i palamida, te su nekada ribari s brijega na ulazu u uvalu koji se zove Ribarska straža promatrali kada će tune ući te bi nakon toga uvalu zatvorili mrežama kako bi riba ostala unutra dulji period.

SISAVCI
Dobri dupin Tursiops truncatus je jedini morski sisavac kojeg je moguće vidjeti na ovom području. Često se zimi mogu vidjeti jata dobrog dupina ispod strmaca, a poneki znaju ući i u samu uvalu. Nekad je ovdje živjela i sredozemna medvjedica, ali je nestala."



Sredozemna medvjedica je uvatila maglu jer je na vrime vidila da joj nema života među ljudskin beštijama.
A i mnogi ljudi s ovih i ovakvih područja pobigli su glavon bez obzira, jer nisu više mogli živit od silne lipote, a i ovo malo nas koji smo ostali često i sve češće požalimo što i mi nismo sa zavežljajem na ramenu pošli u manje lipe, ali normalnije krajeve.
Ma, dođe mi ža da san se uopće tu rodila. Ono, pokazalo mi slasni sladoled, pa mi ga uzelo, i još me stavilo da gledan kako mi se topi prid očima. Da me Bog stavija lipo usred Njujorka da se rodin, da živin na 50-om katu menhetenskog nebodera s pogledom na Central park, uživala bi u tom komadiću prirode usrid đungle na asfaltu, ili, ne znam, da me stavilo u mravinjak Hong-Konga i da lipo uopće ne znan da postoji zelena trava i plavo nebo, živila bi u miru i ne bi ni znala kako se neki tamo idioti u nekoj sredozemnoj/srednjoeuropskoj/balkanskoj zemljici, koji sebi umišljaju da su bogomdani, razbacuju prirodnim bogatstvima, ka da su ih oni svojeručno izradili.
Dođe mi da svisnen od muke.

Nije da sam sritna što je država preko nacionalnog parka ili parka prirode stavila šape na moj zavičaj, a nije ni bitno što je zavičaj, dovoljno da je misto di pokušavam živit i priživit. Ti pojmovi, mislin ti parkovi su istoznačnica s otimačinom, zabranama i ograničenjima pod krinkom dobre namjere "to je za dobro prirode, a time i za vaše dobro". Država se vodi politikom: zaradi na privatnoj zemlji, a domoroce svedi na najmanju moguću mjeru, da budu živopisni ukras. Najžilaviji će priživit, šta ćeš, tako je to uvik, čak i neki Indijanci su se održali unatoč silnim naporima da ih konačno istrijebe.

Ali dobro. To je tako i gotovo. Preživili smo mi i u težim uvjetima, tvrdoglavi ka tovari.
Ima to i svojih dobrih strana, mora se priznati.
Razumin potrebu da se zaštite neki potencijalno ugroženi teritoriji, da se turistički prezentiraju područja posebnih značajki, da se omogući nekakav održivi razvoj na tim područjima, a ujedno da ih se i sačuva za budućnost, onoliko koliko se može.
Sve ja to razumin, stvar u teoriji nije savršena, ali klapa. Ali provedba je ajmemajko. Ali neću sad o nesposobnoj upravi i lošem poslovanju i posljedicama po glavi stanovnika, to je sasvim druga boguzaplakati tema.
Oću reć, nije baš luda srića živit u zaštićenom rezervatu, ali svjestan si da ne moš imat i ovce i novce i prilagodiš se. I pokušaš uživati u onom što ti je ostalo.
Na primjer, guštaš u ono malo ribe šta je ostalo u moru, jer nacionalni parkovi i parkovi prirode zaštićeni su od gospodarskog izlova ribe.
Mislin, bili su.



Možda niste svi primijetili u ovoj općoj gužvi i općenarodnoj pobuni, među onim silnim prosvjednicima bili su i seljaci i ribari. Sa svojom zahtjevima, željama i pozdravima adresiranim na ministra poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja.
Simpatični, kugloliki Čobi malo se izbezumio kad su navalili ka mutavi sa silnim traktorima, frezama, moto-kultivatorima i ostalim poljoprivrednim strojevima izlazit po cestama. Još kad su im se pridružili ribari i zapritili špurtilon i ostima, zna je da ipak triba mrdnit pozadinu i nekog vraga napravit. Začepit rupe na brani da ne krene bujica i odnese ga u neverland.
Godine krive poljoprivredne politike, promašenih planova, varanja, laganja, obećanja i kratkoročne kupovine mira došle su na naplatu. Rekli bi ljudi, doša vrag po svoje.
Čobi je sija i razmislija, mislija i mislija ka profesor Baltazar, i smislija prokušanu spasonosnu taktiku: zavadi pa vladaj.
Ove kupi, one prodaj, one prevari, one zajebi, ovima daj pola od obećanog, onima niti to. Prisili ih da se poglođu međusobno. Kupi mir po svaku cijenu. Kupi malo vrimena.
Srića je u nesrići za našeg ministra, a i za našu vladu u cjelini, da su ljudi razjedinjeni, da se udružuju u milijun sitnih udruga i da svi vuču za svoje interese. Niko ne želi pogledati širu sliku.
I svatko ima svoju cijenu.

Na sastanku s ribarima u Zadru, ministar je ribarima potpisao darovnicu, da se smire i umuknu.
Zlatnom bulom s državnim pečatom, gospodin ministar velikodušno je dodijelio ribarima novo ribolovno područje - dugootočku uvalu Telašćicu, ribarski Eldorado.
Samo tako. Ka da mu je ćaćina.
Svašta smo doživili, ali ovo je za rubriku "vjerovali ili ne".



"Potpredsjednik Vlade RH i Ministar poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Petar Čobanković u Očitovanju ribarskim udrugama 25. veljače 2011. poziva ribare na obavljanje gospodarskog ribolova u području Parka prirode Telašćica te nalaže da se Pravilnik o unutarnjem redu PP Telašćica uskladi sa novonastalom situacijom. Pritom Ministar u potpunosti prelazi preko činjenice da se radi o parku prirode zaštićenom temeljem Zakona o zaštiti prirode. Ne samo da negira Zakon o zaštiti prirode već krši i Članak 6. samog Zakona o morskom ribarstvu koji ne dovodi u pitanje odredbe Zakona o zaštiti prirode i njegovih provedbenih propisa po pitanju ribolova u parkovima prirode na moru. SVE NAVEDENO KONKRETNO ZNAČI DA MINISTAR ČOBANKOVIĆ POZIVA RIBARE NA NEZAKONITI GOSPODARSKI RIBOLOV U PP TELAŠĆICA."
(sa stranice Udruge za prirodu, okoliš, i održivi razvoj - Sunce)



"Kamen ili, bolje reći, gromada o koju se vlasnici zemljišta u Telašćici spotiču, odredba je kojom se u izrazito zatvorenom zaljevu Telašćica, čiji se unutarnji bazen prostire na površini od oko 300 hektara, dopušta gospodarski ribolov migavicama i ostalim povlačnim mrežama. Istovremeno se lokalnom stanovništvu zabranjuje bilo kakav oblik ribolova.

- Povlačne mreže na ovako malom akvatoriju nikad nisu bile dopuštene i ako se ovaj pravilnik ne sruši, njime će biti dosuđen kraj Telašćici. Osim što već 30 godina nema prostornog plana Parka prirode Telašćica pa nas oko 350 vlasnika zemljišta ne znamo kako se ponašati u kopnenom dijelu, sada nam se zabranom korištenja mora zadaje i zadnji udarac. Ovakav pravilnik zaobilazi i ruši Zakon o otocima te dokida ideju održivog razvoja otoka. Sve zbog sitnih interesa politike, odnosno s ciljem da se na ovakav način ušutka dio profesionalnih ribara koji su zadnjih mjeseci stalno organizirali prosvjede. No napominjem da nisu svi ribari iza ovoga, govori Beneti te ističe da su članovi Udruge Telašćica i svi vlasnici zemljišta stava da se u Telašćici može dopustiti mali ribolov uz strogu kontrolu i to samo vlasnicima zemljišta. Povlačne mreže tamo apsolutno ne mogu doći u obzir.

- Ovih dana Telašćicom 'harače' profesionalci s Pašmana i Istre, a domaći ljudi ne smiju uloviti kilogram ribe. Valjda je domaćima dosta što imaju Park prirode i što se mogu diviti prirodnim ljepotama, ironičan je bio Morović, načelnik općine Sali."
(iz Zadarskog lista)



Sad se ja pitam.... ako je ovako nešto moguće, ako je ministar sebi dopustio da prekrši nekoliko zakona države koja mu je poslodavac i čije zakone se obvezao provoditi, a ne kršiti, ako su profesionalni ribari toliko kratkovidni, pohlepni i bahati da su se usudili to tražiti i prihvatiti "dar", čemu onda stati na tome?
Gospodarski pojas poklonili smo Talijanima, zašto našima ne damo sve preostalo? Zašto štedimo Kornate, Brijune, Mljet, Lastovo, za koju božjumater to čuvamo?

A zašto ostale nacionalne i parkove prirode, one kopnene, ne dati na korištenje lovcima? Zašto oni, ministre, ne bi lovili po Plitvicama, Kopačkom ritu, Lonjskom polju?
Valjda tribaju samo pitati.



A "ribarima" koji s koćama dođu haračiti po Telašćici i u četri dana unište sve živo i preoru cilo dno, unište sve spužve, koralje i alge, u ime mojih predaka koji su nas ribarenjem održali i othranili, oduzimam ime tog časnog zanimanja. Oni nisu RIBARI, oni su EGZEKUTORI EKOCIDA!

Lokalni fotograf, neka mi oprosti, ime mi se zagubilo u mejlovima koje mi se sad ne da prekapati, čekao je 20 godina da svetu australsku crvenu planinu Uluru snimi okupanu kišom.
Prije par mjeseci Australija je doživjela biblijski potop.
U svakom zlu ima neko dobro, pa su tako nastale neke antologijske fotografije.
Peter Caroll se zove, ipak sam išla tražiti.
Pete, svaka čast.

















Nego, nisam se ovoga sitila zbog atraktivnih fotografija. Ne laje pas nikada zbog tuđeg dvorišta. Drugo je meni.
Sva voda koju je Bog mislio poslati ove godine pljusnula je u Australiji.
Za moj škoj i moje masline ništa nije ostalo.

Stribor je doselio u Hrvatsku misleći da je došao u raj. Prekrasna zemlja, klima odlična, prirodno okruženje iz snova.



Ali nakon nekoliko je godina osjetio majčinsku ljubav svoje nove domovine.
I sada dijeli sudbinu svih nas malih Hrvata.
Koji venemo od nebrige.



Stribor je, čini se, odustao od borbe da se prilagodi uvjetima.
Nama ostaje izbor.
Ili uvenuti ko nježni stribor ili se ne dati ko male žilave tratinčice.

Nećete virovat, ali me tako zatrpalo poslon da neman vrimena tipkat. Iman brdo započetih i nezavršenih postova koji čame u skicama.
I sad san mislila napisat nešto ozbiljno.
Ali evo, trčin na brod.
Ej, vapore, ne molaji cimu, ima još jedna uć.

Vama ostavljan zadatak da umisto mene napišete post.
Daću van samo slike:





???
Ako ne znate, pitajte Nelu.