supertajni blog

srijeda, 31.10.2007.

Zamazana »Croatia«, prljava Hrvatska: to je zapravo poruka Hrvatskih željeznica strancima

Liječim se već dugi niz godina i, iako imam sreću i nalazim dobre liječnike, čini se da liječnici nemaju sreće sa mnom. Prvi liječnik koji me je liječio imao je srčani udar. I, nažalost, nakon toga više nije mogao voditi moje liječenje.

Teškom mukom, jer liječnici pacijente poput mene baš ne uzimaju rado, našao sam liječnicu na koju sam se taman priviknuo kad je slomila, i to komplicirano, nogu. A na zamjene se opet ne mogu priučiti. Doznavši to, prijatelji Nijemci koji žive u Beču i tamo daruju jednoj klinici, pomislili su da mi mogu pomoći i pozvali su me u Beč.

Unaprijed moram reći da mi ta klinika uopće nije mogla pomoći: vidjevši dokumentaciju austrijski liječnici nisu se uopće htjeli upuštati u probleme mog zdravlja.
I tako, iz tih razloga i na poziv prijatelja, našao sam se ipak jednog jutra u vlaku za Beč.

Kompozicija vlaka sastojala se od samo tri vagona i, dakako, lokomotive. Prema natpisima moglo bi se zaključiti da su vagoni vlasništvo austrijskih željeznica, no tko zna, u svakom slučaju vlakom upravlja poduzeće Hrvatske željeznice, a vlak nosi ponosno ime »Croatia«.

Svojedobno sam čitao da neko od mnoštva naših ministarstava mora odobriti komercijalno korištenje imena Hrvatska, ma u kojem obliku. Prema tome pretpostavljam da je to neko ministarstvo i da su ti neki državni činovnici odobrili Hrvatskim željeznicama korištenje imena »Croatia«. Pitanje je samo zašto upravo takvom vlaku.

Nije doista problem u tome što su vagoni stari, ofucani, demode. Problem je u tome što vlak s imenom »Croatia« kreće tako prljav iz Zagreba da je to očaj, pogotovo zahodi nisu očišćeni već dulje vremena, da se putniku namjerniku mora zgaditi život kad vidi tu i po prst debelu prljavštinu.

Taj vlak kojim sam se vozio nije imao ni tekuće vode. Zamazana »Croatia«. Prljava Hrvatska. To je poruka Hrvatskih željeznica strancima kad vlak prolazi kroz Sloveniju i Austriju.

A već u Celju pruža se prigoda usporedbe s vlakovima Slovenskih željeznica koji prema »Croatiji« izgledaju doslovce futuristički. I to nisu neki slovenski međunarodni vlakovi, kao što je međunarodna naša »Croatia«, nego su to lokalni slovenski vlakovi Celje - Maribor, Celje - Ljubljana itd.

Dakle, Slovenija je u stanju imati nove i čiste vlakove, a Hrvatske željeznice to nisu. Prije su za sve bili Srbi krivi. Sad kad ih, čini se, nema, sad se vidi da svinjarije možemo raditi sasvim solidno i sami, nitko nam za to nije potreban.
Dakle, izdana je dozvola da vlak nosi ime »Croatia«, vlaku koji se u Sloveniji i Austriji od ostalih tamošnjih vlakova ističe samo otrcanošću i prljavštinom.

U nas i inače nitko ne odgovara za slične nepodopštine. Dobro, to sigurno, u usporedbi s velikim svinjarijama alla pretvorba (čemu čini se nema ni sudskog ni političkog lijeka) ili alla ratni zločini (slučajevi za Haag) nije prvorazredan problem. Ali takvih primjera gdje vladaju neukus i prljavština (poput recimo na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru) imade na pretek.

Što o tome kažu zakoni. Vjerojatno malo ili ništa.

Ako se u nas može ubiti dvije djevojčice i zatim otputovati na odmor u Švicarsku, onda je i sve drugo dopušteno. Pali su svi kriteriji.

A jedini lijek protiv takvih pojava bi, recimo u slučaju vlaka »Croatia« bio sljedeći: da se nađe kakav sudac koji bi imao odgovarajući zakon pri ruci i odgovarajuću hrabrost u srcu da donese presudu.

Zamišljam presudu koja bi osudila sve odgovorne direktore Hrvatskih željeznica i sve ministarske činovnike koji su dali dozvolu za upotrebu imena »Croatia«, dakle da ih se sve skupa, zatvori u jedan, isti, prljav zahod u vlaku »Croatia« i da ih se osudi da moraju svi zajedno ostati u tom zahodu zatvoreni barem tjedan dana i putovati na relaciji Zagreb - Beč. A hrana da im se dodaje kroz prozorčić. Kladim se da bi nakon toga vlak »Croatia« na putu od Zagreba do Beča i natrag imao najčišće zahode na svijetu.

Vjesnik 06.03.2003.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 30.10.2007.

Tko se to u Hrvatskoj boji bogatoga seljaka

Vjesnik 10.02.2003.

U deset godina svoje vlasti HDZ nije bio u stanju predložiti ma i najjednostavniji plan gospodarskog razvoja Hrvatske. Ono što su gospoda hadezeovci shvaćali i prihvaćali kao plan razvoja gospodarstva, bio je zapravo bezočan i drzak oblik pljačke hrvatskoga gospodarstva, zdravstvenih i mirovinskih fondova, bogaćenje na trgovini oružjem i drogom i tko bi sve još dalje nabrojio.
Da su svoju kriminalnu energiju vlastodršci od 1990. do 2000. godine pošteno i plemenito usmjerili boljitku svih građana Hrvatske, unatoč ratu, mi bismo danas u gospodarskom razvoju pretekli Sloveniju i bili bliže Austriji.
Kada su socijalisti 2000. godine stupili na vlast, vrlo brzo se pokazalo da ni oni nemaju bilo kakav suvisao plan gospodarskog razvoja Hrvatske i da čak nisu u stanju inicirati i slijediti bilo kakvu smislenu politiku. Politika socijalista bila je nalik na pijanca koji tetura slavonskim šorom pa čas padne u desni jarak, a čas u lijevi.
Pritom, iako mi je gospodarstvo slaba strana i iako se u životu nisam uspio obogatiti, čini mi se da postoje jednostavna rješenja, tako očita, da sam godinama mislio kako o tome ne treba pisati, jer to već sigurno svi znaju. No, naši ugledni gospodarstvenici šute, profesori šute još više i nikakvih pozitivnih pomaka se ne vidi osim ako pod pozitivnim pomacima ne prihvatimo sve jaču državnu birokraciju i sve skuplju državu – koja se u ovom obliku, ekonomski gledano, doista nikome od nas ne isplati.
Na mojim brojnim putovanjima po svim kontinentima, za kojih sam posjetio mnoge zemlje, primijetio sam jednu, vrlo jednostavnu jednadžbu: bogato selo i seljaci jednako bogato društvo i država.
Već gotovo dvije godine živim u malom selu Odra u blizini Zagreba. Pod župu Odra spadaju i Hrašće, Mala mlaka i Buzin. Ljudi su tu dobri i pošteni. Pametni su i radini. I što je najvažnije, imaju mnogo zemlje i znaju na njoj raditi. A zagrebačko tržište koje bi moglo apsorbirati sve njihove poljoprivredne proizvode udaljeno je samo nekoliko kilometara.
Pa ipak, nitko od poljoprivrednika i vlasnika zemlje ne proizvodi više od onoga što striktno treba za vlastite proizvode.
Razgovarao sam s mnogima on njih, i dobio čudna objašnjenja. Proizvodnja se ne isplati. Postoji, naime, »zelena mafija« koja zarađuje grdan novac na uvozu poljoprivrednih proizvoda. Češnjak se uvozi, recimo, čak iz Kine. Žitarice iz Ukrajine i Poljske. Svinjetina i teletina iz Mađarske. Ulje iz Malezije. A kako »zelena mafija« ne plaća ni poreze ni prireze, dapače ne plaća ni carine, oni svojim uvozom mogu biti jeftiniji od naših poljoprivrednika.
Iako je Odra poznata po izvanredno uspješnim mesarima, stanovnici ne mogu svoju stoku prodati tim istim mesarima, jer je oni preko nakupaca mogu dobiti osjetno jeftinije nego da kupuju od svojih susjeda u Odri. Tako Odrani i stoku, velikog ili sitnog zuba, uzgajaju samo za vlastite potrebe.
A najjednostavnija računica, za koju nije trebalo biti posebno mudar i koja se mogla ostvariti bez velikih ulaganja, trebala je već odavno biti ova: zabraniti bilo kakav uvoz poljoprivrednih proizvoda i stimulirati poljoprivrednike zajamčenim otkupnim cijenama za proizvodnju na doslovce svakom kvadratnom metru obradive poljoprivredne površine.
Dakako, seljaci bi se obogatili. Ali tko se to u nas boji bogatog sela? Jesu li to desničari koji u svojim rukama drže »zelenu mafiju« ili su to ljevičari koji se, odani komunističkom atavizmu, boje bogatog seljaka i kulaka.
Pa kad bi se naše selo usmjerilo uz državne poticaje i institute na uzgajanje isključivo zdrave hrane, onda bismo mogli prijeći na sljedeći stupanj.
U hrvatskom turizmu, duž hrvatskog mora, ali i u unutrašnjosti, trošila bi se samo zdrava hrana »made in Croatia«. Time bi u najmanju ruku dvije najperspektivnije grane hrvatskoga gospodarstva dobile jedinstvenu šansu razvoja. A stotine tisuća hrvatskih građana dobilo bi zaposlenje i to na dulji rok.
Tko bi dobio a tko izgubio u prvoj fazi ovog minijaturnoga gospodarskog plana?
Svakako državni dužnosnici koji bi ostali bez plavih kuverata »zelene mafije«. Izgubili bi i strani trgovački lanci u kojima kupujemo slovenske, austrijske, mađarske i ine produkte na uštrb naše vlastite poljoprivrede i proizvodnje. Izgubili bi razni prekupci i nakupci, izgubili bi pripadnici »zelene mafije« koji danas, unatoč zakonima, policiji, pravosuđu i javnosti, neometano mogu vrtjeti novac kako im se prohtije.
Dobilo bi hrvatsko selo. Tisuće i tisuće poljoprivrednika brzo bi se obogatilo, a time bi poljoprivreda postala jedan od pokretača, kotača zamašnjaka, drugih gospodarskih grana. Ali dobio bi i hrvatski turizam koji bi se našao u trendu potražnje za zdravom hranom, za dijetnom hranom, za biljnom hranom... Hrvatski turizam bi se mogao maknuti od svog »čevapčići imidža« i biti predvodnik u novim oblicima turističke ponude.
No, kao i svi dobri planovi, i ovaj ima slabu točku: tko bi ga mogao provesti? Ima li ljudi koji su za to sposobni i postoji li u vladajućim strukturama uopće politička volja da se napravi zaokret u poljoprivredi i turizmu?
O tome ne znam dovoljno i volio bih čuti što odgovorni misle.

- 17:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 27.10.2007.

Živio ja! II.dio

Nakon objave rezultata nedavne ankete o postotcima glasova koje bi političke stranke mogle dobiti na skorim izborima, očekivao sam brze reakcije i velike rasprave na blogovima i na pollitika.com. No to je izostalo. Za to, vjerujem, postoje dva moguća objašnjenja.

Ili su sve stranke zadovoljne s rezultatima pa nisu imale potrebu za ubrzanim objašnjenjima ovog ili onog, ili su pak stranke nezadovoljne pa se čekalo da stranačka vodstva odrede novu strategiju.

Ali vjerujem da su u stranačkim centralama zatutnjili kompjuteri, zapušili se mozgovi stranačkih stratega u potrazi za slabim točkama u stranačkoj ustrojbi. Gdje imamo premalo a gdje možemo izvući više? Gdje možemo sa sigurnošću izvući odgovarajući postotak a gdje treba puno uložiti ali s malim izgledom za uspjeh.


Naime, već smo naučili da iz potpuno istih rezultata anketa, političari iščitavaju sasvim različite rezultate. Dakle brojke, koje govore same za sebe, podložne su interpretaciji. A interpretacija ovisi o političkom stajalištu onoga tko interpretira, razumije se.

Već davnih dana sam se čudio, recimo ekonomistima, koji su iz istih gospodarskih pokazatelja iščitavali sasvim različite, dapače potpuno suprotne zaključke. Ne da nisam na takvo što naviknut. U glazbi svaki umjetnik iščitava i interpretira umjetničko djelo na svoj način. To se onda zove „umjetnička sloboda“. Ali umjetnička sloboda u politici? U gospodarstvu?

Očito je da postoji. I što se izborna kampanja ( srećom nije preduga) bude više zahuktavala to ćemo biti više zatrpavani „interpretacijama“. A naši političari, pogotovo doktor Ivo, najradije interpretiraju stajališta drugih stranaka umjesto svojih.

To je posljedica starog političkog iskustva da je birače lakše mobilizirati „protiv“ nego „za“.

Umjetnost interpretacije, dakle, uveseljavati će nam iduće dane i tjedne.

- 14:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 26.10.2007.

Ratni svetac



Austrijanci danas slave svoj Dan državnosti. Povodom toga predviđeni su programski sadržaji od kojih bi naša izvršna i zakonodavna vlast imale i te kako što naučiti.

Ono što današnji dan u Austriji čini sasvim posebnim jest činjenica da je Katolička Crkva upravo na današnji dan odlučila proglasiti prvog „ratnog“ sveca, Austrijanca.

Kod nas je već postavljeno pitanje, zašto mi nemamo ratnih heroja. Nemaju ni Austrijanci. Ali od danas imaju sveca.

Svetim je proglašen Franz Jaegerstaetter, zemljoradnik iz okolice Linza. Postupak za proglašenje svetim utvrdio je da je Franz Jaegerstaetter živio pobožno, držeći se čvrsto načela Katoličke Crkve. Kad su nacisti zauzeli Austriju Jaegerstaetterovo protivljenje nacistima je bilo opće poznato. Pa ipak, u nekoliko navrata općina i župa u kojoj je živio novi svetac zauzeli su se za njega. Kad se uzme u obzir s kojim su oduševljenjem Austrijanci, i to u najvećem broju, pozdravili pripojenje Njemačkoj, onda je već to zauzimanje za jednog protivnika nacizma u najmanju ruku neobično.

No 1943. više nije bilo moguće zaštiti Jaegerstaettera. Dobio je poziv da se javi u vojsku. On se javio ali je odmah izjavio da se neće boriti s oružjem za zločinački režim i odbio je položiti zakletvu o bezpogovornoj vjernosti Hitleru. Time je izvršio kazneno djelo prema Zakonu o razbijanju obrambene spremnosti Trečeg carstva. Nakon silnih mučenja u raznim kaznionicama, otpremljen je u Berlin i smaknut giljotinom. Njegova izjava:“Bolje vezanih ruku nego vezane savjesti“ govori puno o njemu.

Pratio sam na austrijskoj TV proglašenje svetim, održano u katedrali u Linzu. Na tom slavlju bila je prisutna 94-godišnja udovica Franza Jaegerstaettera i njihove četiri kčeri i brojno potomstvo.

Ma što netko mislio o Katoličkoj Crkvi i njenim proglašenjima svetaca, meni osobno silno imponira čovjek koji je zbog svoje savjesti otišao u sigurnu smrt pouzdajući se jedino u svoju vjeru. Ja pred takvima skidam šešir.

- 14:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 24.10.2007.

Živio ja!



Sve je više aktivnih političara i aktivne politike na blogovima i na pollitika.com. Manje se vode akademske rasprave a više se predočuju stranački programi. I osobe. Traže se greške u tuđim izbornim programima a ističu prednosti vlastitih. Hvale se vlastiti čelni ljudi a grde se oni suprotni.

U tome ima i pretjerivanja. Debelog pretjerivanja. Ali, ja to smatram normalnim i dopustivim.

Kad se samo sjetim njemačkih izbornih kampanja, pa što su svojedobno kancelar Helmut Schmidt i protukandidat Franz Josef Strauss rekli jedan o drugome, pa ovi naši političari, što se tiče toga, još su uvijek u vrtiću.

Pa ako se danas pretjeruje u svemu, zašto ne bi i u politici. Prodaju vam automobil i pripisuju mu nadnaravne moći. Prodaju vam hladnjak i govore o njemu kao o živom, višem biću.

A kako ne bi pretjerivala politika, koja hvali svoje ljude. A ljudi, treba to priznati, ničemu tako ne teže kao moći i od ničega se teže ne rastaju.

Zato mislim da ćemo podnijeti i više od ovoga do sada. Neka cvjeta tisuću cvjetova, bio je poklik iz moje mladosti. Možda bi danas bio prikladniji poklik: neka cvijeta tisuću laži.

No to je imanentno politici. Ne da ja to previše odobravam ili da sam si to želio. Ne, to je naprosto donijelo vrijeme i to treba prihvatiti.

Ali, mi koji nismo direktno uključeni u izbornu kampanju, zadržavamo si pravo kritizirati i programe i kandidate. I to je naime dio predizbornog folklora.


- 15:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 23.10.2007.

SAVJETI ZA BOLJE UČENJE


Autor: Katica Molnar
Friday, 27 January 2006

Krenete li hrabro stazom svojih snova i pokušate živjeti život koji ste zamislili, doživjet ćete uspjeh…Rođeni ste za uspjeh, a ne za neuspjeh. Thoreau

Učenici zainteresirani za radionicu "Olakšajmo i poboljšajmo učenje" neka se jave pedagogu što prije zbog dogovora i organizacije.


I. MOTIVACIJA : donesi odluku da ćeš učiti
- jedan od odlučujućih uvjeta učenja uopće; ako nema motivacije, ne pomažu ni najbolji postupci
- učenje je uspješno kad osjećaji kažu da, kad se uči s veseljem; mozak prvo obraća pažnju na informacije nabijene emocijama
- učiti i povećavati inteligenciju možemo bez ograničenja, na pravi način; struktura mozga može se promijeniti za tjedan dana uz obogaćujuća iskustva


STVORI POZITIVNO PSIHIČKO STANJE I OBJEKTIVNE OKOLNOSTI

a) objektivne okolnosti:

- uredi prostor za učenje - UREDNOST je pola učenja (od plana, torbe, stola, utvrđenog vremena)
- optimalna temperatura, svjetlo, važnost stalnog mjesta (ista situacija stvara pozitivne asocijacije za učenje)

- GLAZBA – djeluje fizički, emotivno, duhovno; jača um, oslobađa kreativne sposobnosti, ozdravlja tijelo, i do 5x olakšava učenje (knjiga Don Campbell, Mocartov efekt);
važno da bude ugodna, nenametljiva i tiha, za dobro raspoloženje: najbolje barokna glazba J


b) subjektivne okolnosti:
- vježbaj svakodnevno, rad stvara naviku uspjeha
- odmori se (važno dovoljno sna)

ŠTO VIŠE UŽIVAM BOLJE UČIM – stvori pozitivno psihičko stanje i objektivne okolnosti

Odluka da ćemo uspjeti važnija je od svih ostalih stvari.
A. Linkoln
-

glavni poticaj učenju – pozitivan stav i volja, ugodne misli, pozitivna očekivanja (Turner)

Rođeni za uspjeh: gotovo 50% uspjeha ovisi o tome koliko imamo pozitivno stajalište, ishod često odgovara očekivanjima; visoka očekivanja, bolji uspjeh – što mislimo o sebi, utječe na nas
- kad se osjećamo ugodno imamo pristup svim čulima; ono što mislimo, raste; (dokazano je aerodinamički da bumbar ne može letjeti, samo to nitko nije rekao bumbaru)
- uspjeh više ovisi o trenutnom stanju nego sposobnostima
- najveća zapreka učenju – STRAH (izbjegavamo čega se bojimo); 80% poteškoća s učenjem povezano sa stresom (uzrokuje prekid u prijenosu električnih i kemijskih

impulsa informacija, kao u kratkom spoju, umanjuje energiju za učenje); smanjuje inteligenciju; loša klima na nastavi znatno otežava učenje

II. TIJEK UČENJA

- ne možeš znati za što si sposoban ako ne počneš, ili, ljepše:
ako se ne odvažiš, nećeš znati možeš li.

0. BUDI AKTIVAN I PAŽLJIV NA NASTAVI

- aktivno slušanje; za koncentraciju i obraćanje pažnje - na početku si reci: sad ću slušati; profesora prati, gledaj i neverbalno komuniciraj s njim; ako profesor i ne pita, brzo se sjeti što je s tim povezano; traži glavne ideje govora; pomisli što bi mogao profesor iz toga pitati, što sljedeće reći; čim zada zadaću – zapiši, posebno označi kad kaže: ovo je važno, ovo ću pitati, trebati; stvaraj slike, nacrtaj veze; kad ti je nejasno – pitaj

1. ČVRSTO ODLUČI STVARNO UČITI

- napravi UGOVOR sa samim sobom – većina ljudi održava riječ; u nekim školama učenici prave ugovor i s roditeljima i razrednikom – bolje uče, zadovoljniji

2. ČEMU SLUŽI PLANIRANJE
- sve je prvo bilo u umu, priprema je 90% uspjeha, preduvjet svega
- učiti možeš stihijski, bez plana, ali za dobre rezultate moraš naučiti planirati
- pomaže da naučiš više u kraćem vremenu
- plan treba NAPISATI, dobro je izvjesiti ga na zidnu ploču te na ploču dodati i pozitivne
afirmacije, sugestije, želje, blagoslove (npr. učim lako, učim brzo, mogu učiti, ja sam
uspješan… moj rad je moja molitva za dobro mene i mojih bližnjih, zahvaljujem za sve
blagoslove i darove…)
- mjesečni plan – važniji ispiti i obaveze
- tjedni - malo detaljniji, tablica s obavezama
- dnevni – plan vremena kao obaveza sebi; izvršeno označi zbog osjećaja
zadovoljstva

Što god možete učiniti ili sanjate da možete, započnite. Odvažnost posjeduje genij, moć i čaroliju. Počnite odmah.
Goethe


NE ČEKAJ INSPIRACIJU

– započni odmah; možda i u dosadnom nađeš nešto zanimljivo
- budi uporan – odustati je lako
- GREŠKE – važan dio napretka, ako ne griješiš, ne razvijaš se, ne učiš niti napreduješ

Nema tajne uspjeha. Uspjeh je rezultat pripreme, teškog rada i učenja iz pogrešaka. Kolin Powell

- uvijek imaj na umu: proces je vredniji od rezultata


4. NAGRADI SE ZA SVAKI USPJEH, IZVRŠENJE

- povećat će želju, ona uspjeh; glavno je da nagrada bude lično važna; osjeti radost
postizanja cilja; malo slavlje uz tvoj ritual
- unaprijed odredi što je nagrada
(npr. slatkiš, čitanje 1-2 stranice omiljenog romana,telefonski razgovor s prijateljicom…),
nakon čega će slijediti; osjeti okus, dodir, užitak, opuštenost, vidi to i prije i u toku
učenja; nagradi se nakon napornog rada bez obzira na rezultat jer stvaraš pozitivne
asocijacije

III. POSTIZANJE OPTIMALNOG STANJA ZA UČENJE

- nakon odluke o početku učenja, izmisli svoj mali ritual (npr. zapali mirisnu svijeću, pusti
tihu glazbu, istegni se, popij sok ili pojedi slatkiš, sredi radni prostor i reci si: sada učim)
jer će te ovi «koraci» uvoditi u optimalno stanje za učenje
- nakon toga:

1. Nađi tiho mjesto, ugodno sjedi ravne kralježnice

Desnu ruku stavi iznad pupka, lijevu iznad nje
Lagano udahni
Izdahni
Vježbaj nekoliko minuta dok ne osjetiš da si počeo disati ugodno, prirodno, lako
Udiši polako na nos brojeći do 4, zamisli kako ti kisik putuje direktno iz pluća u mozak
Zadrži dah brojeći do 4, zamisli kako ti kisik hladi mozak
Izdahni brojeći do 4, zamisli kako s izdahnutim zrakom nestaju sve napetosti u tvom umu i tijelu; ovaj ciklus (brojenja do 4) ponovi još 5 puta
Vrati se normalnom disanju (sad već trebaš osjećati pomak od obične svjesnosti prema alfa stanju – stanju mozga najprijemčivijem za učenje)

- usredotoči se na zrak koji polagano struji u tebe i iz tebe
- ako izgubiš pažnju i nešto te omete, jednostavno se ponovo koncentriraj i promatraj
disanje
- do sada bi trebao biti u stanju duboke relaksacije, mentalno smiren i u opuštenom stanju

Polako i smireno ponovi u sebi jednu po jednu IZJAVU, te 1 – 2 minute razmisli o njenom
značenju; PONOVI je NAGLAS tihim sigurnim glasom:
- ja sam izvrstan učenik
- ulazim u optimalno stanje za učenje
- učim lako i temeljito
- gradivo me zanima i ushićuje

Sada si pospješio umni rad i možeš u potpunosti iskoristiti učenje.

- ZABORAVLJANJE JE NAJVEĆE U POČETKU, stoga, za početak, ponovi sve
današnje s nastave, napiši zadaću; pregledaj bilježnicu i dopuni iz udžbenika
ako je nešto nejasno, odgovori usmeno na pitanja; ujutro prelistaj

- ODREDI DUBINU I RAZINU ONOGA ŠTO ŽELIŠ NAUČITI

- Čovjeka ne možeš ničemu poučiti, samo mu možeš pomoći da to znanje
pronađe u sebi.
Gallileo


IV. UČENJE SMISLENOG GRADIVA I PPRISTUP TEKSTU

ŠTO SMO AKTIVNIJI, USPJEŠNIJI SMO

1. Pregledaj cijeli sadržaj da dobiješ opći uvid

- pročitaj naslov, pregledaj ilustracije, pročitaj prvi, zadnji odlomak pa preleti kroz tekst
- što već znam; Š - T - I - Z - M - što tu ima za mene

2. Podijeli gradivo na manje dijelove (kako pojesti slona - odjednom nikako, no podijeljenog
na malene dijelove jednom bi ga dokrajčio!, ili , u susretu s planinom - neki odmah
odustanu, neki idu korak po korak, cilj po cilj) – naučiti manji dio ne izgleda jako
teško, uspjeh je najveći poticaj!

3. Postavi pitanja - konkretna – odvajaju bitno i ne; pregledaj i podsjeti se svega poznatog što
može koristiti; na temelju onog što si čuo i što znaš, zapiši 10-20 pitanja – najvažnijih
područja koja bi se mogla obrađivati


4. Pročitaj – nađi glavne ideje u svakom odlomku (možeš dati naslov dijelovima) i podcrtaj ih
- napravi bilješke- sažeci dijelova – nađi odgovore, dodaj podatke o glavnoj ideji; važna korisna sugestija: čim usvojiš rečenicu – dvije, počni zapisivati pretpostavke o onom što slijedi, kad uočiš novi pojam, pretpostavi čemu vodi; kad si u pravu, označi velikom kvačicom, ako si u krivu zapiši kakvo bi bilo pravo stanje

- ako je nešto u poruci nejasno, OBAVEZNO RAZJASNI (traži u literaturi, kod ukućana, prijatelja, pitaj profesora – NIPOŠTO NE OSTAVLJAJ NEJASNOĆE U GRADIVU)

5. Izradi sažetak cijele lekcije i izreci ga

PRAVLJENJE BILJEŽAKA

a) Podvlačenje – boje pridonose dosjećanju
b) bilješke na margini, komentar, podsjetnik
c) bilježi na nastavi, kod kuće dopuni: lijeva, manja margina – ključne riječi, naslovi,
podnaslovi, bitni pojmovi, desna šira - za dopune, ispravke, napomene,
d) sažetak
- 2 stupca: ključne riječi – lijevo, pa bilješke - desno
- «prepričavanje» - skrati sadržaj što više, s tim da zadrži smisao
- hijerarhijska struktura (kognitivne sheme): lakše pamtimo sheme nego skup
pojedinačnih činjenica (grupiraj pojmove, daj im naslov, npr. kemija: tvari –
plinovite, tekuće, krute, pa granaj dalje o svakoj ponešto; biologija: rod, stanište,
građa, razmnožavanje; povijest – vrijeme (prostor) događaja, što je prethodilo –
opis situacije (uzrok), povod i tijek događaja te sudionici, posljedice i sl…
bitno da grupiraš, granaš, dijeliš kako ti je smisleno

e) umne mape - najefikasniji način učenja primjeren radu mozga; individualna prerada gradiva prikazana simbolima, crtežima, riječima, frazama, brojevima, bojom, granama, vezama (svatko prerađuje gradivo na svoj način); u središtu se nacrta glavni pojam, a onda ga se razrađuje što više slikovito

NAKON USKLAĐIVANJA BILJEŠKI I SAŽIMANJA

- samostalno prepričaj pazeći da sačuvaš smisao (tko, što, gdje, kada, kako, zašto,
koliko)
- postavljaj pitanja kakva očekuješ
- povezuj s poznatim; nađi vlastiti primjer, samostalno riješi problem,
raspravi, objasni poučavanjem drugog, glumi nastavnika, tj. onoga tko
poučava, (vježbaj pred zrcalom)
- zadaj problem i grupiraj razloge ZA i PROTIV – raspravljaj i suprotstavljaj,
brani stav; otkrij pogrešku – metoda bitna npr. za matematiku
- što više se pitaj, stvaraj slikovite predodžbe, crtaj ih
- oslobodi misli svih negativnih emocija o naučenom; zamisli na što maštovitiji i
nemogućiji način na koji bi ti način podaci mogli donijeti veliku korist; zapitaj
se koja je stvar bila najzanimljivija i zašto; zapitaj je li ti nešto izgledalo
smiješno; je li nešto bilo posebno glupo ili zapanjujuće; je li te nešto razljutilo ili
razbjesnilo; jesi li se zbog nečeg što si saznao osjećao ugroženim

- važno je znati kako se gradivo OCJ ENJUJE – što, kako; različito se uči za prepoznavanje, ili vrednovanje i dokazivanje, ako treba doslovno ponoviti - uči tako, ponovi više puta; kad treba primjena - vježbaj rješavanje različitih problema; kod prepričavanja - čuvaj smisao govoreći bitno


…I NA KRAJU:

6. Ponovi svojim riječima

7. Ponovo pročitaj


- pozitivnim mislima (zapovjedi svojoj podsvijesti da to upamti) i vjerom u sebe «otpusti» gradivo, očekuj najbolji ishod, nagradi se za urađeno i kratko odmori prije prelaska na drugi predmet

SAVJETI PROTIV TREME (proizlaze iz dosad rečenog)

- prenauči - ponovi još 2-3 puta
- uči na što raznovrsnije načine
- pobjedi tremu dobrom pripremom (koristi pomoć za prisjećanje, pozitivne sugestije, zamisli što se može najgore dogoditi da shvatiš da nema katastrofe, NEUSPJESI su samo trenutne stepenice na našem putovanju prema cilju; vizualiziraj pozitivnu ispitnu situaciju u kojoj se pokazuješ u najboljem svjetlu, budi optimističan)
- postavljaj si pitanja kakva očekuješ
- raspravi s drugima ili sam (tj. glumi raspravu); traži argumente za i protiv, pitaj: što ako…
- veću obavezu planiraj na vrijeme;
- za razvoj hrabrosti, kod svega čega se bojite: jednostavno, učinite to!

Iznad svega, tražite igru koju vrijedi igrati. Kad nađete igru, igrajte ju sa strašću – igrajte kao da vam život i zdravlje ovisi o tome. Čak i kad ništa nema nikakvo značenje i na svim putovima znak je «bez izlaza», krećite se kao da vaši pokreti imaju neku svrhu. Jer treba biti jasno, čak i najpomućenijoj pameti, da je bilo koja igra bolja od nikakve. Robert S. De Ropa (1878)


Korištena LITERATURA:

Buzan, Tony, Koristite svoju glavu, Izvori, Zagreb, 1999.
Birkenbihl, Vera F., Uključite svoj mozak; iskoristite svoje mentalne sposobnosti!, Naklada
Slap, Jastrebarsko,1998.
Čudina-Obradović, Mira, Kako postati bolji učenik, Temposhop, Đakovo, 1995.
Drandić, Boris, i dr. Nastavnički priručnik, Znamen, Zagreb, 1999. i Zagreb, 2001.
Dryden, G.; Vos, J.,Revolucija u učenju: kako promijeniti način na koji svijet uči, Educa,
Zagreb, 2001.
Jensen, Eric, Super-nastava: nastavne strategije za kvalitetnu školu i uspješno učenje, Educa,
Zagreb, 2003.
Kleedorfer, Jutta; Mayer, Margit; Tumpold, Ernst, Čitati s voljom i razumom, Hrvatsko
čitateljsko društvo, Koprivnica 1998.
Miljković, Dubravka; Rijavec Majda, Vodič za preživljavanje u školi, IEP, Zagreb, 2003.
Stine, Jean Marie, Udvostručite snagu svog uma, Publikum, Zagreb, 2000.
Turner, Colin, Rođeni za uspjeh, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.
Itković, Zora, Opća metodika nastave, Književni krug, Split, 1997.


Prenašamo: Srednja škola Isidora Kršnjavoga, Našice



- 17:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ROMANTIZAM


Dragutin Rosandić, Hrvatski jezik i književnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1998. str 178 -184



Romantizam je općekulturni, prema tome i umjetnički pokret koji se javlja potkraj XVIIII. st., a svoju punu afirmaciju doživljava u prvim desetljećima XIX. st. Rađanje romantizma uvjetovano je društveno-povijesnim činjenicama. Romantizam se avlja u vrijeme velikih društvenih potresa i nacionalnih pokreta u razdoblju dotrajavanja i raspadanja feudalnih društvenih oblika i jačanja građanstva. Pokazatelji su te društveno­povijesne uznemirenosti i mijene značajni povijesni događaji: buržoaska revolucija u Francuskoj 1789., Napoleonov uspon i osvajanja, pobjeda reakcije, ustanak dekabrista u Rusiji 1825.

Ti društveni potresi utjecali su i na životni nazor. Oblikovanje novog životnog nazora prolazilo je kroz nekoliko faza: sentimentalizam i melankolija odgovarali su raspoloženju buržoazije u predrevolucionarno vrijeme, pesimizam i klonuće zahvaća aristokraciju nakon završetka buržoaske revolucije, a padom Napoleona osjećaj klonulosti i razočaranja poprima opće razmjere.

Uzroke razočaranju i klonulosti valja tražiti u neskladu građanske ideologije i građanske stvarnosti. Revolucija, naime, nije ostvarila proklamirane ideale - bratstvo, jednakost i slobodu. Generacija romantičara ne vjeruje u sklad života kako ga je predočilo racionalističko XVIII. st. Odriče se ideala o vrhunskoj vlasti razuma i traži uporište u emociji i jakom individualizmu.

Nosilac romantičarskog pokreta bila je građanska klasa, premda je u redovima romantičarskih stvaralaca znatan broj plemića: Joseph von Eichendorff ( Jozef fon Ajzendorf, 1788-1857), George Gordon Byron (Džordž Gordon Bajron, 1788-1824), Alphonse de Lamartine (Alfons d Lamartin, 1790-1869), Mihail Jurjevič Ljermontov, 1814-1841, Alfred de Musset (Alfre d Mise, 1810-1857), Aleksandr Sergejevič Puškin, 1799-1837, Percy Bysshe Shelley, (Persi Biš Šeli, 1792-1822), Alfred de Vigni (Alfred d Vinji, 1797-1863.

Romantizam se u umjetnosti (književnosti, likovnom, glazbenom i kazališnom stvaralaštvu) javlja kao reakcija na ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja -klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost klasicističkoj poetici, često šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička pravila i propise stvaranja, romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, suprotstavljajući se svim oblicima normiranog stvaralaštva.

Začetci romantičarskog životnog nazora

Začetke romantičarskog životnog nazora nalazimo već u djelima francuskog prosvjetitelja Jean Jacquesa Rousseaua (Žan-Žak Ruso, 1712-1778). Rousseau je svojim djelima (Julija ili Nova Eloiza i Ispovijesti) utirao put romantičarskom subjektivizmu i osjećajnosti. Njegov je roman Nova Eloiza primjer sentimentalno-ljubavnog romana koji je do punog intenziteta dignuo ljudsku emociju. Nagovještaj romantičarskog subjektivizma vidljiv je u autobiografskim Ispovijestima.

Na tim se Rousseauovim djelima inspirirala romantičarska generacija. U oblikovanju romantičarskog životnog nazora osim Rousseaua, odigrali su značajnu ulogu Francois-Rene de Chateaubriand (Fransua-Rne d Šatobrijan, 1768-1848) i Byron. Chateaubriand produbljuje Rousseauove koncepcije. Uvodi u književnost motiv »svjetskog bola«, istančanu emociju i profinjen lirizam. Književni izraz obogaćuje novim, rafiniranim kvalitetama ističući njegovu glazbenu i vizualnu komponentu.

Romantičarima je odgovarao Chateaubriandov estetizam, subjektivizam, lirizam i njegova književna inspiracija.

U Byronovim djelima romantičarski se životni nazor predstavlja u svom definitivnom obliku. Byronovi junaci osjećaju potpun nesklad između sebe, svojih moralnih načela i društvenih konvencija s kojima su suočeni. To osjećanje raskola rađa osjećaj osamljenosti, promašenosti i neshvaćenosti. Byronovi junaci po svom načinu doživljavanja srodni su Rousseauovim junacima iz spomenutog romana Nova Eloiza i Johann Wolgang Goetheovu (Johan Volfgang Gete, 1749-1832) Wertheru; samo se po nekim svojim odlikama razlikuju od prethodnika. Njegovi su junaci individualisti, i urnoga unutrašnjeg života koji u sebi nosi crte demonskoga. Uzore za svoje junake Byron je pronalazio u vlastitom životu. Njegov se život doima , kao život najizrazitijih romantičnih junaka. Byron je pomoću svojih likova najsugestivnije formulirao duh i nazore epohe. No likovi buntovnika, osamljenika, lutalica i nezadovoljnika predstavili su se i u djelima ostalih stvaralaca te epohe.

Friedrich Schiller (Fridrih Šiler, 1759-1805) je u Razbojnicima (Die Räuber, 1782, drama) oblikovao lik pobunjenika razbojnika koji se bori protiv društvene nepravde. Schillerov junak izražava raspoloženje probuđenoga građanstva koje se pobuni protiv feudalnog apsolutizima.

Ruska romantika oblikovala je nekoliko izrazitih likova u poemama Ljermontova Mciri i Demon i u Puškinovim poemama Cigani i Kavkaski zarobljenik. Sve su to bajronske ličnosti gonjene sudbinom, plemenite u svojim nastojanjima i čežnjama, tragične u svojoj izuzetnosti i neshvaćenosti. Ljermontovljev Pečorin iz romana Junak našeg doba i Puškinov Evgenij Onjegin iz istoimenog romana likovi su »suvišnih ljudi« koji su se javljali u eri surovoga nikolajevskog režima.

Književna tematika romantizma

Književnu tematiku romantizma mogli bismo svrstati u nekoliko cjelina: -tematika osobnih preokupacija

- nacionalno-povijesna tematika
-pejsažna tematika, daleki i nepoznati kkrajevi -egzotika -okultna i mistična tematika.

Izoštreni subjektivizam romantičarskog razdoblja očitovao se u svim, književnim vrstama. Podjednako naglašen u lirskoj pjesmi, drami, putopisu, i romanu i pripovijetki. Lirika prodire u prozne i dramske vrste: Roman je često komponiran u obliku pisama, dnevnika, memoara. Takva forma odgovarala je subjektivistički orijentiranom razdoblju, a najavljena je već u Rousseauovoj Novoj Eloizi. Nakon Goetheova romana Patnje mladog Werthera sve se više nameće roman u obliku pisama i intimnih zapisa.

Da je romantizam njegovao tematiku osobnih preokupacija svjedoči njegovo lirsko stvaralaštvo. Najbolja ostvarenja romantike treba tražiti u lirici.

Povijesno-nacionalna tematika javlja se kao izraz romantičarske osjetljivosti za povijest i nacionalnu tradiciju. Romantičare privlači srednji vijek i gotika, privlače ih najizvorniji oblici narodnog stvaralaštva i duha. Traženje inspiracije u dalekim povijesnim razdobljima možemo pratiti u djelima najizrazitijih stvaralaca.

Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885) u svom romanu Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu (Notre­Dame de Paris, 1831.) odvodi čitaoca u srednjovjekovni Pariz i suočava ga sa srednjovjekovnom gotičkom arhitekturom.

Walter Scott (Volter Skot, 1771-1832.) u svojim povijesnim romanima Ivan Hoe, 1819, Kenilworth, 1821, Lammermoorska zaručnica 1819, evocira različita razdoblja engleske povijesti od 12. st. dalje.

Zanimanje romantičara za povijest rezultat je društvenih potresa. Taj interes za bivše, povijesno, upozorava na sukob stvaralaca s njihovim vremenom i traženje rješenja u povijesti.

Romantizam je tražio svoju inspiraciju u narodnom stvaralaštvu. Vraćanje narodnom stvaralaštvu možemo pratiti od Johann Gottfried Herdera ( Johan Gotfrit Herder, 1744-1803.) do Scotta i Puškina. Herder se u potrazi za izvornom emocijom zaustavio na narodnom stvaralaštvu. Izdao je dva sveska narodnih pjesma sa raznih kontinenata Volkslieder. U toj zbirci nalazi se i naša narodna balada Hasanaginica, u Goetheovu prijevodu, već prije objavljena u prijevodu na talijanski i u originalu u Fortisovu Putu po Dalmaciji.

Engleski pjesnik James Macpherson (Džejmz Makfersn, 1736 -1796.) objavljuje zbirku pjesama koju je tobože napisao stari pjesnik Ossian (odlomci starih pjesama, skupljenih u brdovitoj Škotskoj i prevedeni s galskog ili erse jezika, 1760.).[U izvornost ovih "Ossianovih pjesama" posumnjali su već Macphersenovi savremenici. Na kraju je preovladalo mišljenje da je Macphersen poznavao neke odlomke gelske poezije iz usmene i pismene predaje i na njima zasnovao svoja djela ali da u cjelini njegov "Ossijan" nije izvoran prevod starih gelskih pjesama. Iako tako nije obnovio poeziju starih škotskih Kelta, Macphersen je umjetnički oživio duh i okolinu u kojoj je ona nastala. No najvažnije od svega je da su "Ossijanove pjesme", inače prožete melanholičnim osjećanjima uz dojmljive opise divlje sjevernjačke prirode, utrle put evropskom romantizmu te ostavile tragove u književnom stvaranju mladog Goethea i Chateaubianda a izazvale divljenje i zanimanje Herdera (O.R.)] Macphersenova zbirka nosi u sebi melankoliju i opise sjevernjačke prirode. Upravo ta dva elementa prihvatila je romantika. Ossianski je postao pojam za nov način pjevanja. Duh narodne pjesme i njezina izražajna sredstva uvode u poeziju Macphersonovi suvremenici, osobito Robert Burns (Robert Bernz, 1759-1796). Burns je svoj pjesnički izraz utemeljio na melodici i leksici škotske narodne poezije.

Narodna poezija doživjela je svoj procvat i u djelima ruskih comantičara. Puškin, najcjelovitija stvaralačka ličnost ruske romantike, inspirirao se narodnim duhom, a jezik narodne poezije i proze podigao je na višu umjetničku razinu.

Pejsaž dalekih, nepoznatih krajeva privlači neobuzdanu romantičarsku maštu. Smisao za oblikovanje pejsaža kao sredstva za isticanje doživljaja pokazao je Jean Jacques Rousseau. Publika nije zavoljela samo njegove junake, nego i živopisan pejsaž u koji je projicirana njihova duševnost. Chateaubriand estetizira pejsaž i njime poentira meditacije i proživlja­vanje svojih likova.

U djelima romantičara predočeni su krajolici egzotičnih i dalekih predjela (švicarski pejsaži, pejsaž Bliskog i Dalekog istoka, kavkasi, američki, škotski pejsaži). Opisi pejsaža odlikuju se lirskim akcentima. Osobito su naglašeni vizualni dojmovi (boje i pokreti). Koloristička podloga rečenice čini značajnu stilsku karakteristiku u oblikovanju pejsažne tematike.

Najznačajniji predstavnici književnosti romantizma

Osebujnu, karakterističnu tematiku nalazimo u djelima Edgara Allana Poea, (Edgar Alan Po, 1809 -1849.). U svojim pripovijetkama Groteskne pripovijesti i arabeske, 1840. oblikuje jezovite i mistične teme. Tu jezovito-mističnu tematsku liniju razvio je njemački romantizam u djelima Ernsta Theodora Amadeus Hoffmanna, (Ernst Teodor Amadeus Hofman, 1776 -1822.).

Amadeus Hoffmann nastanio je svoj novelistički svijet priviđenjima, sablastima, vilama i čarobnjacima. Bajke Ludwiga Tiecka (Ludvih Tik, 1773 -1853). podređene su zakonima magičnih i nadnaravnih / natprirodnih sila.

Romantičarska novelistika izgradila je svoj osebujan svijet koji odudara od svakodnevnoga životnog zbivanja. Krajnja subjektivizacija doživljaja i u novelističkom svijetu značajna je tekovima romantizma.

Estetska koncepcija romantizma

Romantizam je razvio svoju estetsku koncepciju. Ta estetska koncepcija suprotstavljena je estetici XVIIII. st. Poučno-prosvjetiteljska funkcija umjetnosti zamijenjena je emocionalno-estetskom funkcijom. Stvaralački čin po shvaćanju romantičara motiviran je ponajprije emocionalnim momentom. Stvaralac se podređuje snazi imaginacije, mašte i jezika. U shvaćanju umjetničkih sredstava romantizam je značio pravu revoluciju. Izraz postaje slobodniji, jezik bogatiji i elastičniji. Romantizam je razvio osjetljivost za muzičku i vizualnu komponentu. Štoviše, romantičari utiru put novom doživljavanju i izražavanju koje će se jasno ocrtati u novijoj/poeziji, počevši od Baudelairea preko parnasovaca do simbolista impresionista.

Već je Tieck izrazio ideju o udruživanju predodžaba i shvaćanja u poeziji:

I boja zvoni, forma zvuči, one
Po obliku i boji zvuče, zvone.
Što rastavila je zavist bogova,
Tu božica fantazija sad druži,
Da svoju boju pozna glazba ova,
A svaki list se slatkim glasom služi,
Da boja, miris, pjev su braća nova.
Sjedinjuje ih bratski vez najuži,
Gdje pjesništvo ih spaja sve od reda
Da svako u svom drugu sebe gleda.

Sinestezija je, dakle, značajno otkriće romantizma, a svoju poetsku formulaciju doživljava kasnije u Baudelairevoj pjesmi Suglasja. Romantika je obogatila lirski pjesnički izraz. Metaforu je učinila produktivnom, a poetsku sliku usavršila i obogatila. Na tekovinama romantike izrastale su kasnije pjesničke struje. Kao osobitu značajku romantizma treba naglasiti međusobno prožimanje različitih umjetnosti: poezije, glazbe i slikarstva.

Romantika je osobito naglašavala poetsku inspiraciju. Pjesnika je proglasila prorokom i vizionarom. Umjetnost je pretpostavila svim ostalim oblicima života ističući njezin utopijski i karakter. Prevlast estetizma čini jednu od bitnih značajki romantizma. Romantizam je izgradio svoj posebni stil. Bez obzira na individualne značajke romantizma u pojedinim zemljama, on se javlja kao jedinstvena stilska formacija. Romantičarskom načinu doživljavanja svijeta najbolje su odgovarale lirske forme. Lirika će se nametnuti svim književnim rodovima.

Monološki oblici kazivanja prodiru u roman, pripovijetku i dramu. Tokovi pripovijedanja u epskim djelima poremećni su uklapanjem pejsaža, meditacija i fantastično-mističkih ugođaja. Epske tvorevine gube svoj prvotni pripovjedački karakter i usvajaju lirsku tehniku. Sinteza lirsko­-epskog izražavanja najjasnije progovara u poemama. Poema je postala gotovo dominantna književna forma romantizma. Poemu njeguju najpoznatiji romantičari (Byron, Puškin, Ljermontov). Uz poemu procvjetava umjetnička bajka i povijesni roman.

Romantika je, dakle, stvorila svoju određenu viziju svijeta, svoj stil i svoju književnu tehniku.

Romantizam u likovnoj umjetnosti

I u likovnoj umjetnosti slično kao i u književnosti, javlja se romantizam kao reakcija na klasicizam koji je svojom poetikom sputavao punu slobodu individualnog stvaralaštva. Romantičari ponajprije naglašavaju slobodu i razmah mašte, a izvorišta svojim temama traže prvenstveno u legendarnim i povijesnim događajima te, nerijetko, i u narodnom pjesništvu To vrijedi i za romantičarske slikare, koji posebnu pozornost pridaju oblikovanju kompozicije i patetičnom izrazu, naglašenom koloritu te uočljivom kontrastiranju.

Među najznačajnije predstavnike romantičarskog slikarstva pripada Eugen Delacroix (Ežen Delakroa, 1799.-1 863.), slikar velikih povijesnih tema, te biblijski i mitoloških motiva, poznat kao ilustrator djela Dantea, Shakespearea, Goethea.

Uz Delacroixa značajni su još slikari Camille Corot (Kamij Koro, 1796 ­1875.), slikar poetičnih pejzaža, te Jean Francois Millet (Žan Fransoa Mile, 1815 -1875.), koji u pejsaž uvodi i likove seljaka, drvosječa, pastira, otvarajući tako vrata realističkom slikarstvu.

Na granici između romantičarskog i realističkog stila u slikarstvu stoji i jedna od najvećih slikarskih, grafičarskih i kiparskih ličnosti XIX. st. Honore Daumier (Onore Domije, 1808 -1879.), koji se posebno istaknuo satiričkim pristupom građanskom društvu svog vremena te političkom karikaturom.

Romantizam u glazbenoj umjetnosti

U glazbenoj umjetnosti romantizma tendencije su slične kao i u ostalim umjetnostima: težnja za potpunom slobodom izraza i misli. Temeljna je karakteristika romantičarske glazbe inzistiranje na neposrednosti glazbenog izričaja, raznolikosti glazbenih formi, naglašenoj melodioznosti i obojenosti muzičke fraze. Skladatelji tog doba inspiraciju za svoja djela često pronalaze u svaralaštvu značajnih književnika (Lamartinea, Hugoa, Byrona, Goethea, Schillera i dr.).

Najznačajniji su predstavnici europske glazbene romantike Nijemci Franz Schubert (1797 -1828.), skladatelj solo pjesama, klavirskih minijatura te simfonija, Carl Maria Weber (1786 -1826.), pisac klavirskih kompozicija te poznate opere Strijelac vilenjak s tematikom iz narodne legende, Felix Mendelssohn (1809 -1847.), autor klavirskih i orkestarskih skladbi, a jedan od najistaknutijih Robert Schumann (1816.-1856.), autor simfonijskih etida te pjevnih, sentimentalističkih solo pjesama.

Poljak Fryderyk Chopin (1810.-1849.) , koji je velik dio svog života proveo u Parizu, pisao je virtuozne glasovirske kompozicije, pronalazeći posve nove stvaralačke forme.

Simfonijskim su se pjesmama kao autori istaknuli Victor Berlioz (1803-1869.), te Franz Liszt (1811.-1886.), koji je bio i pijanist, i skladatelj, i dirigent: nadovezujući se na Berlioza, on još više usavršava simfonijsku glazbu. Od slavenskih skladatelja treba spomenuti Mihaila Ivanoviča Glinku (1804 ­1857.), koji je u svojim skladbama povezivao rusku i europsku glazbenu tradiciju, a napisao je i poznate opere Rusmil i Ludmila te Ivan Susanjim, kao Čeha Bedricha Smetanu (1825 -1884.), autora poznatog ciklusa simfonijskih pjesama Moja domovina te opere Prodana nevjesta s obilnim korištenjem melodike narodne pjesme. U glazbenom stvaralaštvu Rusije Glinku slijede poznata imena: Aleksandar Porfirovič Borodin (1 833.-1 88I .) s operom Knez lgor te simfonijskim pjesmama sa sadržajima iz narodne predaje, zatim Modest Petrovič Musorgski ( 1 839: 1 881 .), poznat u cijelom svijetu po operi Boris Godunov te Soročinski sajam; slijede Nikolaj Rimski Korsakov (1844.-1908.), pisac opera, od kojih mu je najpoznatija Sadko, s tematikom iz ruske narodne epske poezije, te Petar Iljič Čajkovski (1840.-1893./, jedan od najboljih svjetskih skladatelja simfoniiske glazbe i autor poznate opere Pikova dama - napisane prema Puškinu.

Dodamo li tome i veličanstveni operni opus Giussepea Verdija (1813 -1901 .) - Rigoletto, Trubadur, Traviata, Aida, te ništa manje značajno operno djelo Richarda Wagnera (1813 -1883:) s operama Ukleti Holandez, Tanharun, Tristan i Izolda i dr. možemo reći da je cjelokupna glazbena umjetnost u razdoblju romantizma došla do takvog zamaha da ni prije ni poslije te epohe nije bilo toliko značajnih skladatelja i umjetničkih ostvarenja u svim glazbenim žanrovima.

Romantizam u kazališnoj umjetnosti

Kazališni život u doba romantizma u europskim je relacijama najživlji u Njemačkoj, Austriji i Francuskoj U Njemačkoj se otpor klasicizmu osjeća već u pokretu mladih Sturm und Drang - oluja i prodor. Ti mladi traže oslobođenje od tradicionalne dramaturgije (posebno antičke), kao i nepriznavanje bilo kakvih škola i poetika.

Uz već spomenutog Friedricha Schillera, preteče romantizma čije je djelo prešlo granice njegove domovine, najcjelovitiji romantičarski dramski pisac njemačkog izraza jest Friedric Hebbel (Fridrih Hebel, 1813 -1863.), autor građanske tragedije, povijesnih i mitoloških tema (Nibelunzi /Die Nibelungen/ 1862.). Od austrijskih autora, kad se u poznatom bečkom Burgtheatru pojavljuje žanr pučke drame, najznačajnije je ime, uz Franz Grillparzera (Franc Grilparcer, 1791-1872), Johann Nesstroy (Johan Nestroj, 1801 - 1862 ) čije su se komedije prevodile i u nas.

Romantizam u francusko dramaturgiji najavljen je poznatim predgovorom drami Cromwell 1827 . Victora Hugoa, u kojemu se zalaže za romantičarski tip kazališta: najpoznatija mu je u tom smislu lirska drama Hernani (Ernani, 1830).

Alexandre Dumas, Otac (Aleksandr Dima, 1803-1870.), tvorac je tipa popularne drame, kao i tragedije s povijesnim temama, a Alfred de Musset, pod snažnim je utjecajem Shakespeareove dramaturgije. U žanrovskom smislu u to doba prevladavaju povijesna drama, komedija i melodrama, a zajednički je naziv te dramaturgije liberalno-građanska negacija klasicističkih konvencija.

- 14:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Iskoristi šansu

Helmut Wittmann


Staro je iskustvo da je uz glazbu sve lakše. Pa ipak to iskustvo vezano uz glazbu ispituje se uvijek iznova znanstvenim metodama.. Želimo dokaze. I to ih tražimo na sasvim neobičnim mjestima:
- u glasovitim stajama gdje krave uz Mozartove simfonije proizvode više mlijeka,
- u vrtovima gdje se uz usporenu snimku kamere vidi kako se rajčica uz meditacijske zvukove Kitara (pseudonim japansko-američkog glazbenika i skladatelja Masanori Takahashija) naročito dobro razvija,
- u supermarketima, hotelskim foajeima i bolničkim hodnicima gdje izlažemo prolaznike neprekidnoj glazbi koju se čuje negdje u pozadini,
- i onda osvane mala džepna knjižica s obećavajućim naslovom „Optimalno poticanje djece – glazbom. Inteligencija, socijalno ponašanje i dobar uspjeh u školi – zahvaljujući glazbenom odgoju“. (Bastian, 2001.)

1. Glazba nas čini pametnijima ?

Što je dakle s univerzalnim lijekom glazbom? Pa doista postoje mnogi znanstveni dokazi o tome kako glazba može izazvati pozitivne impulse na psihu, duševnost i tijelo čovjeka.

1.1. Utjecaj glazbe na tijelo (subkortikalna razina)

Svakom je poznata činjenica kakve sve učinke glazba može imati: planinaru, koji će s veselom pjesmicom na usnama brže svladati uspon, posjetitelj sajma koji uz glazbu više potroši pa i zapleše ako ima priliku, šetač koji već na daleke zvukove polke ili kola hoda plešućim korakom. Ali to poznaje i zaposlenik koji se navečer uz Haydnov kvartet sa svog CD playera odmara i dovodi u raspoloženje za vikendaške podvige.

„Krivicu“ nad tim ugodnim utjecajima glazbe imaju prije svega hormoni. Cijeli život, glazba nas ima „na dohvat“. Utjecaj glazbe događa se kroz organ koji ne možemo isključiti kao npr. uho, od kuda ulazni poticaji dolaze do desnih režnjeva mozga. Tu se nalazi centralno područje mozga za prihvaćanje glazbenih podražaja. Ali, još prije nego ulazni podražaji iz tog djela mozga budu proslijeđeni na kognitivnu obradu, djeluju glazbeni podražaji na hipofizu i na limbski sustav, sustav koji je nadležan za proizvodnju hormona. Ako se prisjetimo činjenice da je uho u embrionalnom stadiju već u četvrtom mjesecu trudnoće potpuno gotov i izgrađen osjetni organ i da nam taj organ i u trenutku umiranja zadnji otkazuje službu, onda si možemo predstaviti koji bitan utjecaj ima zvuk, ton ili glazba na čovjeka.

Sasvim se sigurno može dokazati da brzina otkucaja srca, krvni tlak, disanje i puls ovise o tempu, ritmu i vrsti glazbe koju slušamo ili koju si samo u duši predstavimo. Skladatelji baroka koristili su to znanje (već tada) i principijelno određivali tempo svojih polaganih stavaka koncerta prema normalnom pulsu čovjeka (cca 60 otkucaja u minuti). Zbog toga mi i danas uživamo u unutarnjem miru te glazbe koja i kod onoga koji ju sluša kao i kod onoga koji ju svira postiže osjećaj tjelesne ugode i duhovnog zadovoljstva.

1.2. Glazba – kao lijek

Već vrlo rano antička i kineska umjetnost liječenja spoznale su utjecaj glazbe na tijelo. Pa ipak je postrenesansni čovjek morao korak po korak, vrlo polagano, shvatiti da mora sveukupnost bića i tijelo promatrati jedinstveno. Suvremena terapija protiv boli izvještava posljednjih godina pojačano o svojim uspjesima: glazba koju puštaju za vrijeme operativnog zahvata omogućuje smanjenje davanja sredstava protiv boli ili psihofarmaka, anestezije ili sredstva za opuštanje mišića. Pa i drugi medicinski uspjesi su zapaženi: pacijenti koji se oporavljaju od infarkta postižu u savladavanju govornih ili motoričkih terapija daleko bolje rezultate ako je terapija povezana s glazbom. Bolesnici u komatosnom stanju mogu čuti glazbu i s glazbom je moguće na njih utjecati. Bolest nesanice i teška stanja iscrpljenosti mogu se glazbom jednako tako uspješno liječiti kao i određene forme depresije. A isto tako je već desetljećima poznato da se glazbenom terapijom kod djece s posebnim potrebama mogu postići izvanredno dobri rezultati.
Ta saznanja iz opće glazbene psihologije i terapije su uostalom uvijek zanimljiva onima koji sastavljaju marketinške strategije. Golemi dijelovi raznoraznih gospodarskih subjekata istražuje i koristi mehanizme nazvane „zvučnom tapetom“ pomoću koje se bolje i lakše dopire do krajnjeg adresata, kupca, klijenta – glazbom ga umiriti, pomoći mu da se opusti, da živne i onda ga navesti da troši.

1.3. Djelovanje glazbe na kognitivan razvoj (kortikalna razina)

Veliki broj ozbiljnih i dugoročnih istraživanja obavljanih u SAD, Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj i Kini u međuvremenu su potvrdila i dokazala, neovisno jedni o drugima došli su do istih rezultata o utjecaj glazbe na koru velikog mozga(kortex). Iako se danas teorija različitih hemisfera mozga više ne koristi tako izričito kao nekada, ipak se znade, da je naša sposobnost spoznaje najjača upravo onda kad skladno surađuju lijeva i desna hemisfera.
Veliku pažnju izazvao je tzv. „Mozartov efekt“, koji dokazivao da je moguće bitno pojačati spoznajni proces u mozgu već slušanjem jedne Mozartove sonate.

Altenmueller je relativirao utjecaj jednostavnog slušanja glazbe. On je zato mogao dokazati nevjerojatne uspjehe aktivnog bavljenja glazbom (sviranje instrumenata). Temelje njegovog istraživanja koji potječu iz 1996.god. želimo ovdje detaljnije opisati jer se iz njih mogu izvući važni zaključci za nastavu glazbe, posebno nastavu sviranja instrumenata.

Dvije grupe učenika i jedna treća „kontrolna“ grupa, šest tjedana su trenirani na raspoznavanju i razlikovanju glazbenih fraza. Trebali su ih dijeliti u „otvorene“ i „zatvorene“. Tu se radi o glazbenom značenju, koje kroz određena harmonijska i melodijska pravila kao i kroz zakone simetrije može biti operacionalizirano. Od početka nastave svakom je učeniku mjerena aktivnost mozga pomoću EEG-a. Nakon uvoda učenici su podučavani u tri odvojene grupe:
- prva grupa je podučavana verbalno, čime je dobivala znanje koje objašnjava frazu,
- druga grupa je dobivala poduku uz pomoć improvizacijskog muziciranja i bile je u najvećoj mogućoj mjeri pošteđena verbalnih objašnjenja,
- treća grupa nije imala nikakvu poduku u tom smjeru.

Altenmueller opisuje rezultate: „Nakon šest tjedana prve dvije grupe su jednako dobro uspjele razlikovati i ocijeniti glazbene fraze. Ali šema aktivnosti mozga pokazivala je ogromnu, nevjerojatnu razliku. Djeca koja su bila isključivo verbalno upućivana u problematiku muzičke fraze, nakon provedenog pokusa, pokazivala su povećanu aktivnost preko lijeve sfere čeonog i oba djela sljepoočnog područja. Djeca koja su podučavana isključivo glazbom pokazivala su bitno povećanu aktivnost desnog čeonog područja kao i oba djela sljepoočnog područja mozga. Kontrolna grupa učenika koja kako smo naveli nije uopće podučavana pokazivala je smanjenje aktivnosti mozga. Altenmueller zaključuje iz tog istraživanja da vrsta i način učenja te slušanje odlučuju o aktiviranju mozga.

Dok njegovi eksperimenti dokazuju, da se kod slušanja glazbe pojavljuje sasvim jasan, centralan i dokazljiv podražaj mozga, koji se odigrava u određenim i dokazljivim dijelovima mozga, on dokazuje i to da se sviranjem instrumenta ili pjevanjem pokreću daleko raširenije mrežne stanice koje umrežuju gotovo sve strukture velikog mozga. „Već nakon pet tjedana vježbanja klavira pokazuju se u početku privremene promjene neuronalnog umreženja koje postaju s vremenom stabilne i kod početnika na glasoviru dolazi do slične aktivirajuće šeme mozga kakvu posjeduju profesionalni pijanisti“.

Altenmueller prikazuje aktiviranje mozga slušanjem ili sviranjem glazbe grafikom (koju mi ovdje nažalost ne možemo prenijeti (op.prev.). U toj grafici prikazuju se rezultati pokusa pri kojem je jedan početnik na glasoviru, nakon slušanja jednostavnih, samo tri sekunde dugih melodija u pentatonskom rasponu, te melodije mora ponoviti svirajući desnom rukom. Ako je ispitanik uspio korektno ponoviti melodiju težina melodije se povećavala. „Moglo se sasvim jasno raspoznati da se već kod slušanja zadanih melodija kod učenika aktiviraju centralni motorički mozgovni areali. Kod sviranja istih melodija pokazalo se i u lijevim i u desnim čeonim regijama veliko pojačanje aktivnosti. To odgovara pojačanom aktiviranju slušnog režnja. Dijagrami glave daju jasnu sliku plastičnih stupnjeva prilagodbe koji se događaju u kori velikog mozga već nakon samo nekoliko minuta vježbanja glasovira. Oni pokazuju i to da se kod vježbanja glasovira aktiviraju sklopovi stanica u gotovo cijelom velikom mozgu i njegovim strukturama. Već nakon pet tjedana konstantnog vježbanja glasovira sve ovdje navedene pojavne promjene neuronalnog umrežavanja stanica ostaju stabilne.

Najduži i najopširniji eksperiment i studiju proveo je H.G.Bastian od 1992. do 1997. god. na sedam šestogodišnjih berlinskih osnovnih škola. Kroz šest godina uspoređivao je napredak „glazbeno obrađenih“ razreda s razredima koji su imali normalnu nastavu. Kroz rezultate njegovih istraživanja, teza o utjecaju glazbe na višeslojna područja ljudske inteligencije , dobila je novu znanstvenu podlogu. Pri tome je potvrdio neuropsihološka saznanja, koja potvrđuju Altenmuellerove zaključke:“ Slušati glazbu, svirati glazbu, potiče povezivanje i aktivnost između obje moždane hemisfere, ono dovodi do gigantskog „neuronalnog umreženja“ ali i do reprezentativnog duhovnog i glazbenog napretka koji se jasno očituje u promjenama i aktivacijskoj šemi kore velikog mozga“.

Danas znademo – za razliku od pojednostavljenih pokušaja istraživanja mozga iz 80 godina prošlog stoljeća – da melodiju obrađuje više desna hemisfera mozga dok ritam obrađuje lijeva hemisfera, što znači da glazba aktivira obje hemisfere što mora voditi do optimalno izbalansiranog razvoja obaju hemisfera mozga.

Aktivno bavljenje glazbom izgleda prema toma stvarno bitno utječe na neuronalne strukture. Danas također znademo da je corpus callosum, dakle onaj dio mozga koji povezuje obje hemisfere kod aktivnih glazbenika širi i gušće građen nego kod ne- glazbenika, ali samo ako se započelo s aktivnim muziciranjem u vrlo ranim godinama života.

1.4. Utjecaj pojačane aktivnosti mozga na inteligenciju

„Mogu li tako promijenjene živčane mreže biti korisne i za druge učinke inteligencije? Mogu li ti svežnjevi živaca ti autoputovi neuronalnih transfera biti korisni i u svakodnevnici, npr. za bržu izmjenu informacija ili za eficijentniji način razmišljanja?“ Altenmueller temelji svoje pitanje tvrdnjom kojom muziciranje ubraja u najteža ljudska dostignuća. „Samo za obradu dojmova i osjećaja koji nastaju slušanjem glazbe potrebno je otprilike 100 milijardi živčanih stanica. Da bi se sluh, kao strogi sudac, zadovoljio potrebno je da senzomotorika za muziciranja postigne vrhunsku preciznost kako prostornu tako vremensku i to u milimetrima
i milisekundama“.

Sasvim sigurno određivanje porasta inteligencije putem muziciranja, smatra Altenmueller još preranim. U nekim područjima, ipak, dokazi su neoborivi: prije svega sposobnost prostorne i vremenske mogućnosti predodžbe mogu se, tako rezultati Altenmuellerovih istraživanja, aktivnim muziciranjem bitno povećati. Tko slijedi prstomete, barata sa šesnaestinkama, triolama i izvodi sedam/osminske ritmove, taj je usvojio niz važnih matematičkih temeljnih operacija, kaže Altenmueller.

Da se vremenska i prostorna mogućnost predodžbe mogu bitno razviti aktivnim muziciranjem dokazuju i rezultati istraživanja Gordona Shawa, američkog neurofizičara. Prema njemu, takva vrst predodžbe je odlučujuća za sposobnost tako u šemama i strukturama misliti i razviti apstraktne sposobnosti kako je to moguće npr. u matematici i prirodnim znanostima. Sasvim je razumljivo da se kod aktivnog muziciranja, za što je potrebno aktivirati vrhunski učinak precizne motoričke ujednačenosti, posebno razvijaju područja koordinacije pokreta.


1.5. Utjecaj aktivnog muziciranja na socijalnu kompetenciju

Pa i bez ikakvog znanstvenog dokazivanja znadu naši djelatni glazbenici - počam od pozauniste nekog neprofesionalnog orkestra, preko članova nekog bavarskog vokalnog sastava sve do vođe kojeg rock banda – koliko su važne brojni, za naše cijelo društvo važni, bitni efekti zajedničkog muziciranja:
treba slušati jedan drugoga, treba se orijentirati jedan prema drugome i za vrijeme muziciranja neprimjetno se međusobno ujednačiti. Bez temeljnih kompetencija to nije moguće činiti ni u glazbi niti izvan nje. Također sposobnost, kod muziciranja, pustiti prednost drugom instrumentu, a onda nakon nekog vremena sam preuzeti dominantnu dionicu – takva sposobnost se rijetko gdje drugdje tako koncentrirano vježba kao kod zajedničkog muziciranja.

Često vrlo brza promjena tempa, iz jednog polaganog largo stavka u veseo i vedar allegro zahtjeva fleksibilnost i kreativnost u mišljenju i osjećaju. Da li o tome ovisi sposobnost glazbenika da se posebno brzo mogu prilagoditi novim osobama i situacijama? Bastian je u svakom slučaju ustanovio, da je u razredima koji se aktivno bave glazbom, daleko više prisutnija međusobna simpatija nego antipatija stoga što učenici njeguju međusobni emfatični način ophođenja. Pa i onda, kad se uz smiješak tvrdi da je kod muziciranja najvažnije da se zajedno počne i zajedno završi, a da ono između mnogi slušatelji i tako ne mogu ocijeniti ipak: zajednički početi, ostati u jednom zajedničkom tempu i zajedno doći do kraja, to zahtjeva sasvim visoki stupanj koncentrirane pažnje, traži ustrajnost, zajedničko disanje i osjećaj za zajedničku stvar.

I upravo u tom osjećaju za zajedničku stvar počinje oštra kritika uperena protiv određenih vrsta glazbe. I ta kritika vodi k ne tako besmislenom pitanju:

2. Čini li nas glazba glupljima?

1913. izveden je u Parizu balet „Posvećenje proljeća“ Igora Stravinskog. Razne pariške novine izvijestile su o reakciji publike:“ Potpuno razularena premijerna publika ludovala je, tukla se, pa je galama postala tako jaka da plesači više nisu čuli orkestar“. O zajedničkom osjećaju ovdje nije pametno govoriti, jer, mi se tu nalazimo na čistoj subkortikalnoj razini. Očigledno je glazba Igora Stravinskog izazvala masovnu hipnozu koja se pretvorila u zajednički akt divljanja.

Ali, jedva da bi se moglo pretpostaviti kako bi to isto djelo Igora Stravinskog danas moglo izazvati iste reakcije. Promijenile su se navike slušanja glazbe. Ali, efekt glazbe, koji je doveo do tog zajedničkog divljanja publike, ostaje: već prije smo objasnili kako razne vrste glazbe i ritma pojačavaju izlučivanje hormona. Prema sastavu hormona moguć je naboj energije koji tjera tijelo na reakciju. Najbezazleniji oblik takvog djelovanja hormona događa se svakodnevno u diskotekama. I kad na kakvoj vrtnoj priredbi publika zaželi plesati tada su i tu krivi pojačano izlučeni hormoni koje je izazvala glazba.

A te pojave koriste mnoge grupacije sasvim svjesno za postizanje svojih ciljeva. Rituali ezoteričnih kružoka provode se gotovo bez iznimke uz pomoć glazbenih elemenata koji usmjeruju i organiziraju grupu. Vrlo veliku važnost pri tome imaju bubnjevi koje svojim ritmovima dovode ili u užareno-agresivno ili pasivno-promatračko stanje osobe koje u tome sudjeluju.

Budući da glazba, generalno gledajući – a to je jedan od njenih najcjenjenijih efekata – ima bitu ulogu i snagu u stvaranju povezanosti bilo koje grupe osoba, moguće su i svjesne zlouporabe, pokvarene i ružne. Preko manipulacije osjećajima putem glazbe, može se utjecati na mišljenje i djelovanje grupa i masa, daleko brže i učinkovitije nego kroz reklamne poteze pojedinih lidera.

To u svakom slučaju tvrdi specijalist za psihijatriju i psihoanalitičar dr.Wolfgang Leuschner u svom članku „Rock za ubijanje. Ubojita snaga nacističke glazbe“.

Primjerima iz radikalne scene u Njemačkoj on pokazuje, koju ulogu određene vrste rock-glazbe mogu imati kod organizacije i sinkronizacije mnogostrukih strahova brojnih pojedinaca i kako ih mogu dovesti do jedinstvenog i konkretnog djelovanja iz uvjerenja. Tekst i melodija igraju pri tome različite uloge: dok se pomoću izgovorene riječi – zloupotrebom – formuliraju ideologije u jednostavno shvatljive i primamljive floskule, stavlja glazba, svojom ekstremnom glasnoćom kombiniranom sa stupidno jednostavnim ritmovima tijelo pojedinca, a onda i cijele grupe pa i mase, u jedno istodobno iscrpljeno i uzrujano izvanredno stanje. Leuschner dijagnosticira:“ (…)u tako stvorenom arhaičkom stanju duha produbljuju se rasistički sadržaji i predodžbe, ali i naglo pada samokontrola nagonskih postupaka.“ Nacistički rock tako vodi k jednom „psihološkom naoružanju kako bi se lakše faktički ili probno prekršilo društvene norme“.

Ali i svatko tko promatra svakodnevnu glazbenu kulturu, može s užasom vidjeti strahovladu monokulture ritma i melodije, što prema ranije iznesenom ima veliki utjecaj na ponašanje i mišljenje ljudi. Naročito jasno takvu pojavu i razvoj kritizira njemački skladatelj Werner Henze: „Masivno udara, ciljano, putem daljinskog upravljanja, disko glazba na centralni živčani sustav mladih generacija. Neobuzdano urla rock iz milijuna jakih zvučnika, ali i iz radija, kazetofona i televizora: dobiva se dojam da postoji samo jedan ritam, samo jedan tempo… neobranjivo za slušatelje zvekne ih prvi takt kao da ih je netko udario boksačkom rukavicom, samo što je u toj rukavici i komad željeza… Neki ljudi kažu da su taj zvuk, ti tekstovi, taj ukočeni ritam(kojem nedostaje svaki plesni element, koji nema nimalo elastičnosti), da je to slika i prilika nove generacije (ne samo u zapadnom svijetu), to da je kulturni ambijent u kojem uživaju milijuni mladih“.

Jedva bi se moglo pretpostaviti da beskrajna ponavljanja uvijek istog, kakva susrećemo u novim glazbenim smjerovima kao npr. techno ili hip hop, mogu izazvati djelovanje opisano u poglavlju 1.3. o djelovanju glazbe na rad mozga. Ali, glazbeni ukus cijelih generacija ne može biti ignoriran ni u glazbenom odgoju. Treba dakle, naći put, kojim bi djeca i mladi mogli izaći iz monokulture ritma i melodije i iz terora disko glazbe. Pri tome se ne bi smjela povrijediti potreba mladih za nečim vlastitim u glazbenoj kulturi.

Iz svega ovoga proizlazi velika odgovornost roditelja, odgojitelja, nastavnika za ono što će današnji mladi jednog dana kao odrasli očekivati od glazbe i što će s njom raditi. Jer, osim ovih općih elemenata kao što su glasnoća i tempo, postoji još široki spektar recepcije znanja, koji snažno ovisi o socijalnom okružju pojedinca kao i njegovom odnosu prema medijima. Dakle, treba već vrlo rano djecu uvesti u uzbudljivo i zanimljivo područje glazbe.

3. Hrabar ulazak u glazbenu raznolikost

kako smo već prije opisali, uz mono kulturni razvoj i susretanje s svakodnevnom glazbom postoji još jedan nalaz koji nas prisiljava na razmišljanje: već s devet mjeseci reagiraju djeca i na najmanje promjene tempa ili visine tona. Ona pokazuju jasnu odbojnost prema disonancama i reagiraju različito na dur i mol. Dakle su živčani putovi koji obrađuju glazbu puno prije razvijeni i od recimo govorne sposobnosti djeteta. Nažalost, mnogo ljudi nije u stanju taj glazbeni senzibilitet očuvati do razdoblja punoljetnosti, odraslosti. Ljudi svoju glazbenu sposobnost zanemaruju i ona odumire jer ju ništa ne potiče na daljnji razvoj, pogotovo ne od suvremenih nosača zvuka koji se povlače na najmanji mogući zajednički nazivnik. Živimo u doba kad se odgovornost za odgoj sve više i više oduzima obitelji. Kad je tome tako moraju odgovorni za obrazovanje i odgoj reagirati i koristiti šansu koju im pruža glazba. Glazbenom odgoju bi stoga trebalo dati daleko veći značaj nego što ga ono ima danas.

3.1. Glazbeni rani odgoj – na primjeru Bavarske

Bavarsko Državno ministarstvo za rad socijalu,obitelj i žene izradilo je u kooperaciji s Državnim institutom za ranu pedagogiju i u dogovoru s bavarskim Državnim ministarstvom za školstvo jedan obvezujući plan glazbenog odgoja za vrtiće i igraonice za djecu predškolske dobi. Uz mnoge poticajne teme koje se međusobno nadopunjuju ali i preklapaju nalaze se tu i sasvim jasno određena težišta odgoja. Prvo izdanje ovog plana od nedavno je objavljen kao knjiga.

3.2. Novi nastavni plan za Osnovne škole u Bavarskoj

Novi nastavni plan za nastavni predmet glazba usmjeren je na raznolikost. Za razliku od plana nastave iz 1991.god. unaša novi plan množinu novih sadržaja. Pri tome je aktivno muziciranje u koje uz pjevanje, izmišljanje melodija i sviranje instrumenata ulaze i pokret i ples, zauzima centralno mjesto. Ne bi se smjelo dogoditi da vrijedni rezultati brojnih istraživanja koje smo ovdje do sada iznijeli postanu žrtve znanstvenih arhiva – pa čak i onda kad je sasvim jasno da je zbog njih u praktičnoj nastavi potreban priličan trud nastavnika.
Najvažnija zadaća glazbenog odgoja u osnovnoj školi prema tome je „glazbeno obrazovanje, koje je usmjereno na poticanje učenika k individualnom, vlastitom procesu neprekidnog učenja…. nošenog odgovornošću prema svojoj okolici, a sve to potaknuto nezamjenljivim obrazovnim sredstvom – glazbom“.Pri tome se doprinos nastave glazbe ostalim općeobrazovnim predmetima očituje u poticaju kreativnosti, ustrajnosti, angažiranosti, sposobnosti timskog rada i u disciplini. Kako se takvi općeobrazovni ciljevi udruženi sa specifičnim zahtjevima glazbenog programa na bavarskim osnovnim školama višestruko ostvaruju, prikazati ćemo ovdje na nekoliko primjera.

U neposrednom osloncu na sposobnosti i spretnosti koje djeca donose iz vrtića, učenici već u prvim godinama školovanja dobivaju pojačanu nastavu sviranja instrumenata. U prvom redu uče svirati i ovladati Orffovim instrumentima, vježbaju držanje udaraljki i lagane tehnike udaranja te prate pjesme s pojedinim tonovima i jednostavnim, ali ne i monotonim, ritmovima. S kompliciranijim instrumentima proširuje se ritmički repertoar i zahtjevnost zajedničkog muziciranja – uz sve više vježbe.. U trećoj i četvrtoj godini već se uvježbava pratnja u trozvučju koju se kombinira s ritmom.

Uz to treba napomenuti da učenici svoj akustični senzibilitet vježbaju i razvijaju te da uče primijetiti i čuti promjene harmonija – sve to više-manje u igri – pa i onda kad ne pohađaju izvanškolsku glazbenu nastavu i kad nemaju kod kuće svakodnevno neki instrument na raspolaganju. Program nastave glazbe opremljen je s mnogo komentara koji mogu pomoći učiteljima kako sve te ciljeve mogu postići.

Pa i izbor pjesama, o kojima u gore spomenutim komentarima ima mnogo savjeta i sugestija, usmjeren je na raznolikost: široka paleta od laganih i općepoznatih do rapa i hip-hopa. Od lokalnih narodnih pjesama do modernih hitova poznatih djeci. Nisu izostale ni pjesme „dalekih zemalja“ što prema planu zahtjeva „raznoliko i radosno muziciranje“.

Erich Sepp je točno rekao da „doživljaj pjevanja“ treba imati vrlo veliki važnost kod učenja pjesama. Učitelji se moraju uvijek iznova kritički ispitivati da li je taj „doživljaj pjevanja“ moguće omogućiti djeci samo na temelju obilne školske arhive CD-ova.


pjesme se u nastavi glazbe u osnovnoj školi ne samo pjevaju nego ih prati višestruka aktivnost učenika. Učenici mogu predstavljati sadržaj ili raspoloženje pjesme, mogu pjesmu opisivati odgovarajućim komentarima, bojama, pokretima tijela. Ali i vlastito raspoloženje i pokret mogu pretvarati u melodije.

U takvom metodičkom pristupu može se naći mnogo različitih mogućnosti za uključivanje i drugih nastavnih predmeta u nastavu glazbe što je olakšano činjenicom da u osnovnoj školi samo jedan učitelj podučava sve predmete. Općenito rečeno, nudi osnovna škola sasvim sigurno, višestruke mogućnosti da se naučene pjesme osvježe na najrazličitijim mjestima. Može se uvesti glazbene „rituale“ koji se koriste kod pozdravljanja, kod odlaska, dolaska, molitve, ili da se učenike nakon pauze pjesmom opet smiri. Pjesma može bitno doprinijeti strukturiranju dana i tako pomoći da se izbjegnu ponekad nemirni i preglasni prelazi s jednog nastavnog predmeta na drugi.

Iza ovih visoko perspektivnih i obogaćenih varijanti pristupa glazbi i tekstu sakriva se i želja da se razvije svijest o kvaliteti glazbenog izraza. Estetsko vrednovanje moguće je tek ako postoji baza raznolikih iskustava, a senzibilnost prema sadržaju tekstova moguće je razviti temeljitom pripravom nastave jezika i čestim uspoređivanjem. Tako bi mogli učenici naći svoj pristup svjesnijem ophođenju s vlastitim navikama slušanja glazbe.

Osobno glazbeno doživljavanje kroz pjevanje,sviranje i izmišljanje glazbe mora korespondirati sa slušanjem glazbe i upoznavanjem instrumenata. I tu je aktivni element slušanja glazbe u središtu: učenici se privikavaju otkrivanju posebnih događanja u glazbi, prepoznati ulazak različitih glazbala u kompoziciji ali i primjećivati glasnije i tiše dijelove kompozicije. Međutim, učenici ne staju kod slušanja glazbe, nego sviraju ono što su čuli, uvijek ponovo na vlastitim instrumentima. Uz to učenici pokušavaju proniknuti zakonitosti glazbenih sadržaja te ih kroz različite oblike pokreta predočiti u strukturi prostora. Na taj način zorno doživljavaju šemu i arhitekturu glazbe. To pogotovo uspijeva kod jednostavnijih narodnih plesova i pjesmicama uz kretanje:“U plesu i pokretu doživljavaju djeca vremenske i prostorne planove. Ona upoznavaju estetske principe i memoriraju ih kao tjelesno i duševno iskustvo“. Kad se dostigne određeni nivo i repertoar pokreta, plesnih formi i pjesama mogu učenici slobodno improvizirati i stvarati svoju glazbu – što predstavlja transfer znanja i suvereno vladanje naučenim.

4. Potpora učiteljima

4.1. Izobrazba učitelja

Da bi učenici mogli uživati u stvarnim glazbenim doživljajima i da se ispune svi ciljevi vrlo zahtjevnog nastavnog plana potrebno je prije svega osposobiti odgovarajuće učitelje. Mnogi učitelji su doduše već za vrijeme studija upisali u glavne predmete i glazbu ili didaktiku glazbe(oba predmeta uključuju izobrazbu na jednom instrumentu ili u pjevanju) pa su tako već pripremljeni za zahtjeve glazbene nastave. No, budući da nije svaki budući učitelj tako postupio, propisao je 9.propis o promjenama u ispitu za učitelje iz 2002.god. dodatne uvjete za pristup državnom ispitu za učitelje koji žele djelovati na osnovnim školama. Tu je dakle glazba i didaktika glazbe naknadno propisana. Time se osigurava da se studenti koji se pripremaju za zvanje učitelja moraju upoznati s temeljima glazbene didaktike.

Bavarska sveučilišta razvila su uz temeljnu ponudu i dodatne mogućnosti studiranja. Sveučilište u Regensburgu nudi unatrag nekoliko godina tzv. „glazbenu vozačku dozvolu“. Ona se bazira na slobodnom izboru studenata da sudjeluju u kursevima poput pjevanje, sviranje gitare, pokret i ples, muzicirati i glazbu približiti drugima, voditi orkestar itd. Takvi kursevi održavaju se u blokovima ili tjedno za vrijeme semestra i bude interes, uz posredovanje dodatnog znanja o glazbi, i za druge stručne kurseve koje sveučilište nudi.

Sveučilište Erlangen-Nuernberg nudi u kooperaciji s Državnim ministarstvom za obrazovanje vikend kurseve koji studentima omogućavaju dodatno obrazovanje izvan nastavnog plana. Tu se mogu naći kursevi vođenja puhačkog orkestra ili rock-pop grupe.

4.2. Dodatna naobrazba učitelja

Pa i učitelji koji već rade u osnovnim školama imaju mogućnosti nadoknaditi i popuniti svoje znanje iz glazbene didaktike. Učiteljska akademija u Dillingenu razvila je raznolik koncept dodatene naobrazbe učitelja kojeg nudi po cijeloj bavarskoj, dakle u mnogim općinskim i kotarskim mjestima gdje učitelji lako mogu doći do dodatnih kvalifikacija. U prvom koraku izobraženo je 200 multiplikatora koji imaju najmanje 3 godišnje učiteljsko iskustvo. Oni sad na lokalnim područjima organiziraju to dodatno školovanje. Tako se metoda glazbene didaktike širi kao sadržajna i metodička vrijednost koja obogaćuje nastavu. Isto tako su već 1998. uvedena mjesta glazbenih savjetnika na Državnim uredima za nastavu. U unutar školskom dodatnom obrazovanju oni pomažu kolegama učiteljima da izgrade što veću zbirku vrijednih pjesama kao i prikladnu zbirku instrumenata. U zajedničkim kreativnim radionicama učitelji upoznavanju pratnju poznatim pjesmama i upoznavanju primjere kako se provađa projekt glazbene nastave koji zahvaća i sve ostale nastavne predmete.

Mnoštvo daljnjih mogućnosti za dodatno školovanje na lokalnim, regionalnim i nadregionalnim nivoima nude se u svakoj školskoj godini od 2003/04. Uz sve spomenute mogućnosti na inicijativu Bavarske kazališne akademije, Bavarsko ministarstvo nastave omogućuje učiteljima da prodube svoja glazbena znanja ali i da u šest dvodnevnih radionica pod budnim okom stručnih docenata upoznaju temelje kreativnog plesa, slušanje glazbe, razvoj dječjeg glasa, didaktika pjesme, instrumentalna pratnja pjesme, glazbeno kazalište i još mnogo toga. Očekuje se da će i ti učitelji u svom lokalnom okružju dati impulse za daljnje doškolovanje učitelja.

5. Glazbeni odgoj nakon nastave u tzv. poslijepodnevnom čuvanju djece

Glazbeni odgoj za djecu koja ostaju cijeli dan u školi na brizi nastavnika treba tek osmisliti i uvesti u praksu. Tu se u svakom slučaju otvara potencijalno polje rada s glazbom i drugim, glazbi srodnim disciplinama. Međutim za sada taj problem leži u rukama komunalnih vlasti ili Roditeljskih vijeća koja mogu o tome donašati prijedloge i zaključke. U svakom slučaju potrebna je suglasnost i spremnost svake pojedine škole.

U okviru razvoja što boljeg profila škole moguća je suradnja npr. s glazbenim školama koje su u mjestu a već imamo podatke da su takve suradnje u pojedinim mjestima i realizirane. Tako bi učenici mogli u okviru poslijepodnevnog boravka u školi dodatno se posvetiti učenju instrumenta ili u manjim grupama i pjevanja.

Želja da se učenicima što je moguće ranije omogući upoznavanje kompleksnih forma zajedničkog muziciranja bilo kroz pjesmu, bilo kroz ples ili instrumente, može se opravdati vrlo jakim i specifičnim saznanjima o psihološkoj strani učenja i o neuropsihologijskom utjecaju glazbe na mlade. Ali za glazbu u školama nisu potrebni nikakvi dokazi. Zajedničko muziciranje djeci predstavlja veselje – upravo to veselje treba glazbeni odgoj na osnovnim školama djeci omogućiti.



Literatura
Altenmüller, Eckart (2000): Macht Musizieren intelligenter?

Auer, Margot/ Hartwig, Horst W. (2001 und 2003): Lehrplankommentar für die bayerische Grundschule. Didaktische Grundlagen und praktische Umsetzung. Band 1 (2001), Band 2 (2003). Donauwörth.

Bastian, Hans Günther (2001): Kinder optimal fördern - mit Musik. Schott Musik international.

Doch, Tom (1994): Musik, die sanfte Medizin. In: Psychologie heute 6 (1994), S. 70 - 73.

Friedman, David: "Mit dem Notenschlüssel die Sinuskurve erschließen." Sendung des Bayerischen Rundfunks vom 29.06.1999.

Henze, Hans Werner (1986): Lehrgänge Erziehung in der Musik. Neue Aspekte der musikalischen Ästhetik III. Frankfurt am Main.

Lehrplan für die Bayerischen Grundschulen, genehmigt mit Bekanntmachung des Bayerischen Staatsministeriums für Unterricht und Kultus vom 9. August 2000, Nr. IV/ 1-S 7410/1-4/84000.

Leuschner, Wolfgang (1994): Rock’n’Kill. Die mörderische Macht der Nazi-Musik. In: Psychologie heute 3 (1994), S. 52-57.

Rauscher, F. (1995): Listening to Mozart enhances spatial-temporal reasoning: towards a neurophysical basis. Neuroscience Letters 185, 44 - 47.

Sepp, Erich (1995): Das Singerlebnis. In: Volksmusik in Bayern. 1 (1995), S. 10 - 15.









- 14:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Umjetnost (ne)mijenja svijet

Howard Zinn i Thom Yorke



Slavni "anarhistički" povjesničar Howard Zinn i još slavniji pjevač Radioheada Thom Yorke razgovaraju o odnosu umjetnosti i politike, političnim i revolucionarnim umjetnicima te moći umjetnosti da popravi društvo

Sarah Burton


Howard Zinn i Thom Yorke nikad nisu zajedno ručali, mahali jedan drugome na crvenom tepihu niti uopće razgovarali. No, što da jesu?

Uzeli smo nedavno objavljenu Zinnovu knjigu Artists in Times of War kao priliku da vidimo što bi se dogodilo kada bi ta dvojica različitih ljudi govorili o ulozi umjetnika u politici. Napokon, tko bi bio bolji za taj razgovor od Thoma Yorkea iz Radioheada?

Nakon što se napokon slegla prašina oko kontroverznog naslova njihova najnovijeg albuma Hail to the Thief , koji je naizgled izravan udarac na američkog predsjednika, Yorke i dalje inzistira da Radiohead nije političan ni na koji namjeran način. Odlično. Zato je sve što trebamo učiniti spojiti ga s Zinnom, uglednim profesorom, povjesničarem, piscem drama i autorom djela A People History of the United States . Zinn i Yorke imali su mnogo toga za reći o umjetnosti i politici, no ne bez pokrivanja svega od Marxa i Picassa do Donne Summer i grupe Public Enemy.

Umjetnici nam pružaju strasti i osjećaje

Pablo Picasso jednom je rekao "Umjetnost je laž koja nam pomaže da shvatimo istinu." Kako biste reagirali na taj citat koji opisuje ulogu umjetnika kao onih koji potiču promjenu i pokazuju nam kakav bi svijet trebao biti?

Zinn: Pa, kada opišete kakav bi svijet trebao biti, u određenom smislu ne govorite istinu. Ne opisujete stvarnost, nego fantaziju. Opisujete budućnost, ponekad utopijsku, ponekad onu kakva je u mašti. Zato u određenom smislu to jest laž koja je iznimno važna u razotkrivanju istine. U pitanju nisu samo umjetnici koji razgovaraju o budućnosti ili o tome kakav bi život mogao biti u budućnosti, što čini neku vrstu laži. Čitava je fikcija neka vrsta laži; pričate priče koje nisu istinite, no one nekako pridonose vrlo važnoj istini.

Yorke: Fox News je laž (smijeh). Netko bi trebao govoriti istinu, no to ne bi trebao biti moj posao. Zato mislim da ću biti na strani laži. Mislim da nijedan umjetnik ne može tvrditi da ima pristup istini ili autentičnoj verziji događaja. No, očito oni imaju malo bolja sredstva na raspolaganju jer imaju svoju umjetnost da potaknu bilo što o čemu pokušavaju pisati. Imaju glazbu.

Zinn: To je točno, i znate, istina u rukama umjetnika, čak i kada govore fikcionalno, čak i kada izmišljaju nešto, postaje vrlo moćna stvar. Zato što nam umjetnici pružaju strasti i osjećaje – oni daju neku vrstu duhovnog elementa stvarnosti koji osnažuje istinu, što daje intenzitet koji jednostavno prebrojavanje činjenica ne može postići.

Yorke: Time se vraćamo onome što bi trebalo izazvati veliku uzbunu. Ako postoje političke emisije na televiziji, pa ipak je potreban umjetnik da zaista aktivira političku raspravu, to vam govori nešto zaista prilično zastrašujuće o razini političke rasprave koja se odvija na mainstream programima – ispunjenima desničarskim stajalištima. Jedna od zanimljivih stvari jest da su ljudi koji bi trebali oblikovati budućnost političari. No sam politički okvir je tako mrtav i zatvoren da se ljudi okreću drugim izvorima, na primjer umjetnicima, jer umjetnost i glazba omogućavaju ljudima određenu slobodu. Očito dužnost umjetnika postoji, no prije je riječ o osudi političkog sustava kad netko poput Zinna vidi umjetnike kao vidioce, idealizirajući ih kao ljude koji su odgovorni za poticanje promjene. Mislim da bi to bilo odlično, no ljudi tako razmišljaju zato što se nigdje drugdje ne događa sudjelovanje.

Zinn: Istina, političku moć kontrolira korporativna elita, a umjetnosti su poprište za neku vrstu gerilskog rata u smislu da gerilci u totalitarnoj situaciji traže pukotine i mogućnosti gdje mogu polučiti neki učinak. Kada se događa zbacivanje tiranija – kao, primjerice, u fašističkoj Španjolskoj ili Sovjetskom Savezu – to počinje u kulturi, koja je jedino područje u kojemu ljudi mogu imati neku slobodu. Počinje s književnošću, poezijom i glazbom, jer one nisu izravne prijetnje establišmentu. One su suptilne i neizravne, i zato establišment igra na kartu da to neće dovesti ni do čega opasnog, no često u toj igri gube.

Sjećam se kada sam bio u Južnoj Africi 1982., u vrijeme snažnog apartheida. Bilo je malo oblika neslaganja koji su se mogli dogoditi u kulturi – poput Market Theatera u Johannesburgu, gdje su postavljani komadi o bijelcima i crncima, zapanjujuće, usred apartheida. Nemoguće je izmjeriti učinak tih pojava jer one djeluju polagano u duljem vremenskom razdoblju poput vjetra i vode koji nagrizaju stijene. Ne mislim preuveličavati moć umjetnika, no to je posebna vrsta moći koja dotiče ljude izvan zahvata političke moći.

Ništa bez medija

Kada je grupa Radiohead postala poznata, je li vam palo na pamet da možda imate mogućnost da potaknete takvu promjenu?

Yorke: Mislim da je vrlo teško tvrditi da mi potičemo promjenu. Mislim da, možda, jer nije lako pristupiti mainstream medijima i ljudi ne razumiju jezik mainstream medija, ako iznesete glazbu sa stihovima koji su malo politički, ljudi uzmu nešto od toga, a onda to opet ispljunu. Proces je prilično regenerativan.

Općenito govoreći, ako su ljudi sposobni živjeti tako da ih ne proguta sustav moći, kao što kaže Zinn, i upiti ono što se događa oko njih, to ih potiče na razmišljanje. Ne vidim to u smislu promjene situacije, nego u smislu korištenja jezika i glazbe kao oružja za borbu protiv mainstream medija koji su uglavnom desničarski, odani političkom okviru i njegovim korporativnim interesima. No pažnju privlačimo samo zato što još prodajemo ploče. O umjetničkom se aspektu raspravlja zato što prodajemo albume, a glazba je moćna. Slično tome, da Picasso nije bio nevjerojatno uspješan umjetnik, ne bi mogao imati takav učinak kada je naslikao Guernicu.

Zato u konačnici, idealistično je misliti da umjetnici mogu izmaknuti moći medija i načinu na koji mediji kontroliraju stvari, i nastaviti raditi svoje. Ponavljam, dopušteno nam je činiti to što činimo samo zato što prodajemo albume, a mediji žele novac.

Zinn: Da, ironično je da su mainstream mediji ranjivi u vezi s profitom. Velika izdavačka kuća Harper-Collins objavit će Michaela Moorea zato što će on za njih zaraditi novac. Objavit će i moju People's History , radikalan pogled na američko društvo, jer im zarađuje novac. Sve dok Dixie Chicks, Pearl Jam i Bruce Springsteen zarađuju novac, kapitalistički će ih sustav teško moći potisnuti.

Kada je Dalton Trumbo napisao roman Johnny Got His Gun to je bila fikcija. Lik u njemu, koliko znamo, nije postojao u stvarnom životu. Riječ je o vojniku nađenom na bojišnici tijekom Drugoga svjetskog rata bez ruku i nogu, bez očiju i nosa, bez ičega osim torza i mozga i otkucaja srca. To nije bila stvarnost, to je bila fikcija, laž. No njegov roman opisuje razmišljanja te osobe na takav način kao da vam govori istinu o ratu. To je ono što umjetnost čini – uzima nešto što nije sasvim istinito, izmišljeno je, no tjera vas da razmislite o stvarnosti na način s kojim se jednostavan nefikcionalan izvještaj ne može mjeriti.

Postoji li knjiga ili neko umjetničko djelo, možda pjesma, koje vas je potaknulo da shvatite nešto revolucionarno što ne biste uspjeli sami?

Yorke: Sve ono zbog čega je Lennon imao problema tijekom sedamdesetih. Ideja da je "rat gotov". U koledžu sam bio potpuno opsjednut tim antagonističkim sloganom. Od svega što je radio izvan glazbe, to je bilo najnevjerojatnije. Mislio sam da je to jebeno hrabro, jer je bilo tako izravno. Osim toga, glazba toga vremena, tadašnje prosvjedne pjesme, nosile su taj osjećaj opasnosti koja je dolazila iz razdoblja Vijetnamskog rata. Čitava generacija ljudi koji su se budili u sedamdesetima, razmišljajući Čekaj malo, to nije u redu.

Ne znam bi li se takvo što moglo dogoditi danas, jer su mediji tada bili nespremni za to što ih je snašlo i neko im se vrijeme to činilo profitabilnom pričom. Mislim da su danas mediji pod mnogo većom kontrolom; jednostavno ne dopuštaju takvu vrstu uplitanja. Kad bi to Lennon učinio danas, jednostavno bi ga negdje zatvorili. Kada bih ja to učinio, sigurno bi me zatvorili. Nisam siguran imam li hrabrosti za to. Danas ima bezbroj pametnih, lukavih načina da vas unište. Dođete do točke kada glazba više s time nema ništa. Prestaje biti riječ o tome i počinje biti riječ o cijeloj medijskoj mašineriji.

Zinn: Umjetnicima je danas teže buniti se nego u doba Dylana i Beatlesa, jer je kontrola medija, kontrola vlasti – osobito Busheve administracije danas – tako moćna. Teže, ali ne i nemoguće. Vidim Brucea Springsteena, Eddieja Veddera, Ani DiFranco i Dixie Chicks kako prkose vlastima i govore protiv rata.

Politični i nepolitični umjetnici

Mogli bismo, dakle, reći da ima mjesta i za izravno politične i za nepolitične umjetnike? Što mislite, kakvu važnost ima svatko od njih?

Zinn: Postoje razne vrste umjetnika. Ima umjetnika koji stvarno nemaju društvenu svijest, koji ne vide da postoji veza između umjetnosti i života na način koji obvezuje umjetnika da pogleda svijet oko sebe i vidi što je loše te da pokuša svojom umjetnošću to promijeniti. Ima umjetnika koji samo zabavljaju. Možemo gledati na zabavu kao na nešto korisno jer ne želimo ukloniti umjetnost koja je samo zabavna niti inzistirati da sva umjetnost mora biti politična, da mora biti revolucionarna, da mora mijenjati.

No ima mjesta i za komediju, i glazbu, i cirkus i ostalo što zapravo nema velik utjecaj na društvo, osim što zabavlja ljude – čini da se ljudi osjećaju dobro i djeluje poput neke vrste religije. To je ono što je Marx nazvao opijum za mase , nešto što je ljudima potrebno. Potrebno im je nešto što odvlači pozornost.

Takva umjetnost ima svoju svrhu, no ako je to sve što umjetnici rade, zabava koju tražite postat će trajna. Bijeda u kojoj ljudi žive i ratovi kroz koje ljudi moraju proći, to će postati trajno. U svijetu postoji golem broj ljudi čiji su životi ograničeni, skučeni. Životi čiste bijede, bolesti i nasilja. Da bismo to promijenili, moramo imati umjetnike koji će biti toga svjesni, koji će koristiti svoju umjetnost na takav način da ona pomaže promijeniti društvo. Ne mora biti izravno sredstvo, ali može imati neku vrstu poetičkog učinka.

Yorke: Mislim da mi u Radioheadu uopće nismo politični, mislim da sam krajnje svjestan koliko je sve to beznačajno. Teško je proizvesti politično umjetničko djelo. Ako sve što ono uspijeva učiniti jest postojati u okvirima političke rasprave, ono tad koristi taj jezik, a općenito, to je ružan jezik. Vrlo je beživotan i definitivno nije nešto lijepo. Jedini razlog, čini mi se, zbog kojega se imalo približavamo ideji politične umjetnosti, kao i u bilo kojem drugom slučaju kad se kupuje glazba, jest to što te stvari upijaš. To su stvari koje okružuju tvoj život. Ako sjedneš i pokušaš nešto učiniti s jasnim ciljem i pokušaš to promijeniti s ovim, i učiniti to s onim, to nikad ne uspijeva.

Mislim da je najvažnija stvar, kada je riječ o glazbi, osjećaj bijega. No ima različitih načina da pobjegnete. Mislim da je bijeg nešto kao dolazak na predstavu s deset tisuća drugih ljudi i reakcija na taj trenutak. Podijeliti taj trenutak – to je bijeg. Odakle god glazba izvorno dolazi sekundarno je za ono što se događa u tom trenutku, kako vas glazba šalje na neko drugo mjesto. To je važno.

Zinn: Istina je da je većina političkog jezika ružna. Moramo cijeniti one političke pisce čiji je jezik lijep, kao što su Arundhati Roy ili Barbara Kingsolver, uključujući i one čiji je politički jezik duhovit, kao što je Michael Moore. I moguće je reagirati na tu ružnoću izjavom da glazba ne treba pokušati biti očito politična jer će izgubiti svoju ljepotu. No to se ne mora dogoditi. Pogledajte Dylana. Vrlo snažan politički, ali i poetski.

Yorke: Moj bi argument bio da mislim kako nema mnogo istinski politizirane umjetnosti koja je dobra umjetnost. Prvi je zahtjev da mora biti dobra umjetnost, a ako to jest, onda u njoj postoji taj osjećaj bijega. No, da bi stvar bila bijeg uopće ne mora biti sladunjava ljiga. Nikada nisam vjerovao da je pop-glazba eskapističko smeće. U njoj uvijek ima i tame, čak i u odličnoj pop-glazbi. Ako pogledamo pjesmu I Feel Love Donne Summer, s obzirom na stihove i način na koji se odvija, čini se vrlo eskapističkom, ali tu je velika tama iznad svih zvukova i načina na koji Donna pjeva. Upravo u onome iza tog eskapizma zapravo je slika onoga što je oko vas. Ako to sve zanemarite, tada nemate osjećaj poboljšanja stvari, jer ništa nije identificirano. Tada je to besmislica koja služi samoj sebi, poput većine političkih rasprava u mainstream medijima. Ima svoj vlastiti jezik, no zapravo se referira na jebeš sve.

Zinn: Ne mislim da ima išta u eskapizmu ili onome što bismo mogli nazvati pukom zabavom bez daška politike. To nam je u životu potrebno, ne da preuzme čitav naš život, nego da nam pruži pogled na svijet u kojemu ne moramo razmišljati o politici i njezinim strašnim borbama.

Izravnost umjetnosti

Postoji li neka forma umjetnosti koja je izravnija ili utjecajnija?

Zinn: Naravno da različite forme umjetnosti imaju različite mogućnosti mijenjanja svijesti ljudi. Književnost je izravnija. Poezija može biti malo neizravnija. Glazba može biti izravna, kao što su to antiratne pjesme ili možda malo suptilnija. Slike mogu biti vrlo izravno politične, kao što su slike koje je naslikao Goya tijekom Napoleonskih ratova, a koje prikazuje ratne užase. Umjetnost može biti vrlo izravna, no može biti i suptilna, a ipak govoriti mnogo o ljudskom stanju, imati utjecaj na svijest ljudi.

Yorke: Književnosti je lakše biti izravnija jer koristi riječi kao oružje, a ne nešto drugo. Glazba je složenija – pokušajte imenovati politički bend. Dead Kennedys. Oni su politični, ali su više zabavni nego što su politični. Oduvijek su to bili, i to je ono što nadilazi stvari o kojima govore. Mogu pjevati o najuvredljivijim stvarima koje ste ikada u životu čuli, no zabavno je i zato djeluje.

Zinn: U osnovi, kada je riječ o umjetnosti i politici imamo istu situaciju kao i uvijek. Duga povijesna neprekidna linija koja ide sve do starih Grka kada su se vodili ratovi, a grčki pisci drama govorili protiv rata posredstvom svojih likova. To se nastavlja sve do današnjeg dana. Dakle, uloga umjetnika u osnovi se nije promijenila i mislim da se nije promijenila jer još nemamo temeljnih promjena u društvu. Još imamo ratove, klase, izrabljivanje i rasizam. Sve dok to postoji – a postoji toliko dugo – forme umjetnosti i sadržaj umjetnosti ostat će isti.

Bismo li mogli reći da su umjetnici s vremenom postali izravniji u svojem porivu da mijenjaju stvari?

Zinn: Nisam siguran da su umjetnici postali izravniji. Mislim na 19. stoljeće i na to što je Thoreau pisao o Johnu Brownu, vrlo izravno, mogu se sjetiti Melvillea sredinom 19. stoljeća kako piše izravno o pravdi i moći. Možda, u određenom smislu, danas jesmo svjesniji toga jer su pitanja u određenom smislu šira – to jest, ratovi su širi, a nasilje veće. Raspon nepravde je porastao, zato bi se moglo reći da se i od umjetnosti zahtijeva da njezin raspon bude proporcionalno veći. No dok se raspon stvari promijenio, kvaliteta umjetnosti se nije promijenila. Zahtjevi u vezi s onime što umjetnost mora učiniti da bi preobrazila društvo ostaju isti.

Klicanje lopovu

Vratimo se ideji da Radiohead nije izravno političan bend. Znam da su vas to pitali i previše puta, no ako uzmemo u obzir da su mnogi ljudi zaključili da se naslov albuma Hail to the Thief odnosi na Georgea Busha, a vi izbjegavate da vas se smatra političnim bendom – da se možete vratiti u prošlost i promijeniti naslov albuma, biste li to učinili?

Yorke: O, zaboga, ne. Bili smo njime zaista prestrašeni. Bio sam iznimno zabrinut jer me brinula reakcija i mogućnost da se cijeli naš težak rad jednostavno prilijepi uz takvu frazu. No davalo mi je pouzdanje to što su svi ostali bili za naslov. Bili su čvrsto uvjereni, bez obzira na posljedice, da je album izravno vezan za taj naslov, i da ga zato trebamo ostaviti. Bilo je toliko očito da je to ono kako bi se trebao zvati. Hail to the Thief govori o izvanredno sjebanom obliku slavljenja, pogrešnom i neprimjerenom, i zato mislim da su bili u pravu.

Zinn: Jasno je da je vrijedilo riskirati, jer je ideja o Bushu kao lopovu još živa, a bit će to i više kako se on sve više kompromitira. Možda je to primjer što bi trebalo činiti u umjetnosti, u glazbi – malo pomoliš glavu i svijet vas počne slijediti.

Je li, dakle, reakcija bila bolja ili gora od očekivanoga?

Yorke: Bolja, a to nas je zaista iznenadilo. Shvatite zapravo da svi ljudi cijelo vrijeme raspravljaju o tome. Shvatite da ljudi razgovaraju o tom sranju cijelo vrijeme, pa im to nije strašan šok. Tako to nije bila neka velika stvar, što je dobro. Bilo je to veliko olakšanje jer je, kao problem, to potpuno nestalo. Mislim da je to priroda dobre umjetnosti, ona treba biti tumačena i pogrešno tumačena. Poenta je, ako nešto učinite, tada to na neki način i djeluje (smijeh). Zvuči upravo kao da je to rekao jedan od mojih učitelja. To ne znači da je ta glazba provokativna, samo to da vas usisava, tjera vas da slušate riječi na određeni način, iako vas ponekad možda sve to uopće ne zanima. To vrijedi za svu glazbu. Što je s grupom Public Enemy? To je dobar bend.

Zinn: Vrlo često se umjetnici koji se upuštaju u područje politike i daju političke izjave osjećaju nesigurnima jer znaju da će ih drugi umjetnici – kolege umjetnici i publika izvan umjetničkoga svijeta – gledati poprijeko i reći Ne bi to trebali raditi, ne bi trebali pjevati o ratu, trebali bi samo zabavljati.

To ih možda neće spriječiti u onome što rade, no pomaže im kada čuju da im netko kaže da je to povijesno velika uloga umjetnika. Na taj su način umjetnici nadahnjivali društvene promjene. Važno je da pisci drama znaju za grčke dramatičare i da znaju za Ibsena i Strindberga i društvenu osviještenost dramatičara. Važno je da slikari znaju za Picassovu politiku i važno je da pjevači koji se danas pojavljuju poznaju povijest političke glazbe i da njome budu nadahnuti.

Revolucionarni umjetnici

Smatrate li umjetnike revolucionarima? Ili, kako ih je nazvao Mark Twain, "istinskim domoljubima"?

Zinn: Oko pojma domoljub vlada zbrka; oko pojma revolucionari vlada zbrka. Mogu to samo definirati na svoj način. Pretpostavljam da je revolucionar osoba koja želi preokrenuti stvari, preokrenuti sve, radikalno promijeniti stvari. Kada mislim na revolucionara, mislim na nekoga tko želi radikalno izmijeniti postojeće uvjete u kojima su ljudi izrabljivani, u kojima mala grupa ljudi vlada ekonomijom, u kojima mala skupina ljudi donosi odluke da pošalje mlade ljude u rat.

Dakle, revolucija zahtijeva vrlo temeljitu promjenu, iz svijeta izrabljivanja, rata i kontrole u istinski demokratsko društvo. Zato kada ja, ili netko drugi, govorim o vezi između umjetnosti i društvene promjene, to je ohrabrujuće za umjetnike koji su možda malo nesigurni kada je riječ o onome što rade, zato što je ono što rade toliko suprotno mainstream i komercijalnom svijetu, a vjerojatno je da će se taj svijet okomiti na njih. Potrebni su im sva snaga, pojačanje i potpora koju mogu dobiti. Zato oni među nama koji govore o ulozi umjetnosti pokušavaju to priskrbiti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Sarah Burton je urednica magazina Resonance . Pod naslovom Truth in the Hands of Artists objavljeno na http://www.alternet.org/story.html?StoryID=17242 , November 24, 2003 .

- 14:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2007.

Glazba je snažan element u percipiranju branda


U američkim dućanima sa ženskom odjećom i modnim dodacima Anthropologie puštaju pjesme Ala-nis Morrisette i Enyje promovirajući određeni životni stil

U Escadinu butiku u Zagrebu kulisa je prigušena ambijentalna glazba, a u dućanu The Core koji prodaje odjeću Ralpha Laurena trešti glazba s Otvorenog radija

Pripremila: Marija Čekada
marija.cekada@liderpress.hr

Kad ne biste trebali razmišljati o novcu, nego jedino o iskustvu kupnje, primjerice odjeće, u koju biste trgovinu radije ušli? U prostran, svijetao prostor Escadine trgovine u Gundulićevoj ulici gdje vam prigušena glazba mazi uši ili nekoliko metara dalje u trgovinu The Core u kojoj se prodaje isto tako eksluzivna odjeća marke Ralph Lauren i gdje uza skupocjene odjevne predmete od nekoliko tisuća kuna trešti komercijalna glazba Otvorenog radija? Marketinški guru Philip Kotler već je odavno prepoznao glazbu kao vrlo snažan element u percipiranju robne marke, iako je glazba oduvijek imala pozadinsku ulogu u usporedbi s ostalim elementima marketinškog miksa kao što su proizvod, cijena i promocija.

Glazba je istodobno, ističu marketinški stručnjaci, bitan element u stvaranju ugođaja u trgovinama kao i neposredne veze s emocijama potrošača. Dio dobre strategije uključuje uporabu glazbene podloge ne samo kao puki pozadinski zvuk već u dobro promišljenu smjeru. Dakle, 'pravu glazbu' treba odabrati kao što su to napravili u Escadinoj trgovini u Zagrebu, gdje se pušta glazba koju su modni kreatori upotrijebili na svojim modnim revijama.

Glazbena kulisa mijenja se čim dođe nova kolekcija, a služba marketinga svim svojim trgovinama dostavlja isti CD s odabranom glazbom. Glazba u trgovinama često zrcali osobni ukus zaposlenika, čime se kupcu šalje kombinirana poruka o brandu trgovine. Nesklad između tipa dućana i iskustvene strategije, posebno uporabe glazbe, kao što je slučaj s The Coreom u Zagrebu, može negativno utjecati na potrošače i zbuniti ih. A glazbom se može utjecati na percepciju kupca o vremenu provedenom u trgovini (stvarnom i doživljenom), na raspoloženje i namjeru kupnje, odabir trgovine, trošenje, spremnost na razgovor s prodavačem, njegovo zadržavanje u trgovini te učinkovitost prodaje.

Pet elemenata iskustvenog marketinga

Prema istraživanju Huija, Dubea i Chebata(1997.), glazba može ublažiti negativne emocije povezane s duljinom čekanja i navesti kupca da pozotovno ocijeni usluge u trgovini. Lakoća kojom glazba može utjecati na emocije od nje stvara kritičan alat za marketingaše, jer snažno povezuje emocionalne odgovore i zadovoljstvo. No ni glazba ne djeluje samostalno. Stručnjaci naglašavaju da se njezina uporaba, kao jednog od pet elementa iskustvenog marketinga i prodaje, ne može promatrati izolirano, nego jedino u koleraciji s ostalim elementima emocionalnog brandiranja: vizualnim (boje, arhitektura), mirisnim i okusnim (posebna ponuda hrane i pića), opipljivim (dizajn, oblici, svjetlo, tekstura), i , naravno, zvučnim (glazba).

Tako, na primjer, klasična glazba u kombinaciji s diskretnom rasvjetom i većim brojem prodavača pomaže stvaranju prestižnog imidža, ali i omogućuje bolju uslugu te utječe na bolju kupčevu ocjenu kvalitete. Prema istraživanju australskog stručnjaka za maloprodajne interijere Michaela Morrisona, koji je nedavno gostovao u Zagrebu na Maloprodajnom forumu, lijepo uređene tezge s voćem i povrćem i s klasičnom glazbom kao zvučnom kulisom mogu navesti kupca da plati dvostruko višu cijenu nego što bi je platio u nekoj 'običnoj' trgovini, što bi moglo upućivati i na manipulativni element glazbe. Klasična glazba s brzim ritmom ili polagana popularna glazba kod mnogih ljudi može utjecati na percepciju kvalitete usluge i njihovo zadovoljstvo, što, uz kvalitetu proizvoda, može pozitivno utjecati na zadržavanje odnosno vraćanje kupaca.

Emocionalno sidrenje

Prema Morrisonovim analizama, u maloprodaji se glazba upotrebljava kao dio šire strategije brandiranja da bi se privukli i zadržali konkretni kupci, u čemu je Starbucks pokazao izvrstan pristup. S obzirom na to da su opremljene udobnim naslonjačima, njihove prodavaonice kave zapravo više nalikuju ugodnom prostoru za ljenčarenje, a glazbena podloga, ni pretiha ni preglasna, pomno je izabrana da bi stvorila željeno ozračje i zajamčila ugođaj opuštenog ispijanja kave. Kupci kave u Starbucksu katkad su komentirali da ozračje u Starbucksu najradije spremili i ponijeli kući. Uskoro im se želja ostvarila - Starbucks im je ponudio CD-e s vlastitom glazbom. Tako je zapravo proširio iskustvo branda izvan aktivnoga dijela marketinga i omogućio 'emocionalno sidrenje', u čemu je, ističu stručnjaci, glazba posebno učinkovita. A ni dodatni prihod od prodaje nosača zvuka nije zanemariva stavka.

U trgovinama koje potiču iskustveni pristup kupnji glazba je glavni element povezivanja ostalih ugo-đajnih varijabla. Morrison ističe da će glazbena podloga zajedno s pozicioniranjem branda, marketin-škom komunikacijom i zaposlenicima omogućiti autentično i jedinstveno iskustvo u skladu s trgovi-nom ili brandom. Uporaba glazbe s ostalim marketinškim alatima poboljšava vjerodostojnost branda dućana i potiče daljnju primjenu strategije uporabe glazbe određenih stilova. U američkim trgovinama sa ženskom odjećom i modnim dodacima Anthropologie glazba je podređena brandu koji se obraća mlađoj ženskoj populaciji, koju karakterizira i buntovnost i uređenost. U njihovim trgovinama prodaje se stil života, a ne samo torbice i cipele. Zato se ondje puštaju pjesme Alanis Morrisette, ali i 'mekša', Enyjina glazba, da bi se podržalo iskustvo određenoga životnog stila.

Saten, čipka i barokna glazba

Pradina je trgovina u četvrti Soho u New Yorku, prema Morrisonu, idealan primjer iskustvenoga mar-ketinga i prodaje - miješanje glazbe s videozidovima svih oblika i veličina, golemo cilindrično stakleno dizalo, raspored u obliku tunela stvara željeni imidž 'funky visokotehnološkog umjetničkog centra', a ne tradicionalne prodavaonice. Ugođaj Pradina dućana dijelom je postignut uporabom instrumentalne plesne glazbe, acid jazza i usporenog tempa sanjarske elektronske glazbe koja potiče na opuštanje, razmišljanje, proučavanje i istraživanje.

Dakle, uporaba glazbe dio je strategije stvaranja tematske odrednice trgovine. Sljedeći je primjer američki lanac trgovina preparativne kozmetike Bath&Body Works, čiji nse koncept uređenja temelji na intgerijeru starih prodavaonica - proizvodi se nalaze na drvenim policama i bačvama, a glazba koja se ondje pušta bezvremenska je, idealna za slušanje tijekom vožnje u ljetno popodne. U taj bi se žanr, prema marketingašima toga lanca trgovina, uklopila glazba Brucea Springsteena, ali ne i Beatlesa ili Rolling Stonesa, jer je riječ o britanskim bendovima čija glazba ne pristaje uz američkim ladanjski izgled trgovina Bath&Body Works.

To pokazuje važnost cjelokupnog dojma branda i glazbene podloge. U lancima trgovina ženskim do-njim rubljem Victoria’s Secret prostor ispunjava tiha barokna glazba koja se savršeno uklapa u elegantan prostor u kojem su zidovi ukrašeni brokatnim tapetama, a u cijelom prostoru prevladavaju svila, saten i čipke.

Ograničavajući čimbenik

I prodavači se slažu da je glazba važan čimbenik u poticanju kupaca da zatraže stručnu pomoć osoblja i ističu da je ključna za stvaranje odnosa. Dakle, ona se mora uklapati s ostalim unutarnjim elementima prostora i marketinškim varijablama bez obzira na strategiju trgovine, a uklapanje glazbene podloge jednako je važno za masovne maloprodajne lance kao i za ekskluzivne butike. Tvrtke poput Prade, američkog tarbucksa i Olive Garden upotrebljavaju glazbu da bi stvorili određeno raspoloženje kupaca ili upotpunili ozračje koje nudi brand. Za njih je glazba potpora, ali uza to ima i važnu ulogu.

Drugi su slučaj tvrtke koje svoj položaj na tržištu vežu isključivo uz uporabu glazbe. U takvim je trgovinama glazba glavni smjer kojim se izražava identitet branda. No isto tako, naglašavaju stručnjaci, to im može biti ograničavajući čimbenik jer daje samo jednodimenzionalno iskustvo branda, usmjereno jedino na ciljnu skupinu i koje ne ostavlja temelje za buduće širenje branda.

Zvukovno oblikovanje robne marke

Istraživanje Sveučilišta u Leicesteru pokazalo je da je 24 posto potrošača sklonije kupiti proizvode na koje ih podsjeća glazba koja im se sviđa, a vjerni su određenoj glazbi jer utječe na njihovo raspoloženje i emocije. Zato tragači za idealnim pjesmama za svoje reklame samo u Velikoj Britaniji na otkup glazbenih prava na godinu potroše 40 milijuna funti. Budući da brand ima istu ambiciju, danas se u svijetu njegov zvuk pomno i strateški osmišljava da bi bio u skladu s ciljnom skupinom kupaca i donio mu veću emocionalnu i financijsku vrijednost.
U Hrvatskoj su takvu praksu počele primjenjivati sve telekomunikacijske tvrtke i televizijski show programi. Trenutačno je aktualna Vipova kampanja za njihovu bežičnu alternativu fiksnoj telefoniji, sa scenom koja podsjeća na film Stanleyja Kubricka Odiseja u svemiru: 2001., a glazbena je podloga također naslovna glazbena tema iz filma - Kako je govorio Zaratustra Richarda Straussa. Glazba je osnovni element i većine njihovih city billboard reklama, tako da svaka osoba koja se zatekne pokraj njih može reklamu i zvukovno doživjeti. RTL televizija, pak, za svaku novu sezonu Big Brothera napravi prepoznatljiv zvuk branda koji se sada može i preuzeti kao melodija za mobitele.

Prenosimo: Lider press

- 16:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.10.2007.

Glazbenici

Opis poslova

Glazbenici sviraju neko od glazbala, pjevaju, pišu skladbe ili dirigiraju. Mogu nastupati samostalno ili kao dio grupe, svirati izravno pred publikom ili na radiju, mogu raditi u studijima za potrebe snimanja, na televiziji, filmu. Glazbenici instrumentalisti mogu svirati svoj instrument u orkestrima, rock-grupama, jazz sastavima ili pak samostalno, ovisno o vrsti glazbe koju izvode, instrumentu, sklonostima. Od velikog broja glazbala glazbenik se može opredijeliti za žičana glazbala, duhačka glazbala te različite vrste udaraljki. Tako, na primjer, može svirati violinu, trubu, trombon, saksofon, flautu, neki od ritam instrumenata kao klavir, bas-gitaru, bubnjeve, gitaru, ili pak jedan od mnogobrojnih elektroničkih sintesajzera.Pjevači u svom glazbenom izrazu primjenjuju znanja o stvaranju glasa, melodije i harmonije. Pjevači često pjevaju već unaprijed određene pjevačke uloge, kao na primjer u operama ili operetama ali izvode i razne skladbe na svoj osebujan način. Uobičajena je podjela pjevača s obzirom na rhtmon glasa. Tako razlikujemo sopran, alt, tenor, bariton ili bas kao vrste glasova, ali i nazive pjevača. Druga, isto tako česta, podjela jest podjela prema vrsti glazbe koju izvode. Tu imamo operne pjevače, rock pjevače, reggae pjevače, pjevače narodne ili zabavne glazbe i slično. Skladatelji su tvorci glazbe. Oni skladaju glazbene oblike od simfonija, opera, pa do pop ili rock pjesama. Oni svoje glazbene ideje zapisuju notnim zapisom, koristeći se pri tomu svojim znanjima i zakonitostima iz harmonije, ritma, melodije i tonske strukture. Za ovako bavljenje glazbom potrebno je prilično veliko teoretsko glazbeno znanje. No danas postoje neka rješenja koja omogućuju, ili bolje rečeno olakšavaju, ovaj posao i onima koji su glazbeno nepismeni. To su računalni programi, koji uz određenu hardversku podršku bilo koju glazbenu melodijsku liniju odsviranu na nekom od instru-menata (najčešće sintesajzer) pretaču u notni zapis. Taj je zapis vidljiv na ekranu računala, a jednostavnim operacijama moguće su njegove izmjene i dopune. Dirigente bismo općenito mogli podijeliti na dirigente instrumentalnih skupina, najčešće velikih orkestara, i na dirigente zborova. Dirigenti orkestara vode orkestre ili grupe. Oni odabiru glazbenike, biraju koja će se vrsta glazbe izvoditi, ravnaju pokusima (probama) i nastupima. Da bi od glazbenika dobili željene glazbene učinke, dirigenti se služe dobro svladanim dirigentskim tehnikama. Dirigenti zborova vode zborove i pjevačke skupine. Oni odabiru pjevače i vode ih. Ravnaju brojnim pokusima i živim nastupima da zbor postigne sklad, ritam, tempo i ostale željene glazbene učinke. Svi glazbenici provode velik dio vremena vježbajući – bilo samostalno usavršavajući tehniku sviranja, bilo sa svojom grupom ili orkestrom. Osim vježbe, mnogi glazbenici koji sviraju modernu glazbu provode mnogo vremena slušajući snimke drugih grupa ili glazbenika, pokušavajući oponašati njihov zvuk i način izvedbe.

Radni uvjeti

Glazbenici često nastupaju u noćnim satima, vikendima i praznicima. Provode velik dio vremena u vježbanju, a živi nastupi zahtijevaju česta putovanja. Mnogi su glazbenici, pogotovo rock i pop usmjerenja, na vlastitim nastupima i probama izloženi vrlo glasnoj glazbi, koja u nekim slučajevima ima i negativne posljedice za njihov sluh. Često nastupaju u zagušljivim i zadimljenim mjestima, a temperatura je na pozornici zbog reflektora katkada i iznad 40 stupnjeva. Čest problem bavljenja glazbom jest nemogućnost izdržavanja sebe ili obitelji od zarade koju to zanimanje donosi. Tako se mnogi glazbenici moraju baviti nekim drugim poslovima da bi se mogli uzdržavati, a samo dio svoga vremena posvećuju glazbi. Obično, kao dodatni posao, odabiru poslove koje mogu raditi pola radnog vremena, tako da im ipak ostane nešto vremena za bavljenje glazbom. Za neke glazbenike bavljenje glazbom može biti stresno. Nagli uspjesi i neuspjesi, nedostatak novca, brojna putovanja, sukobi, a katkada i česte promjene članova unutar grupe, odnos s publikom i sl. mogu bitno utjecati na glazbenika, a u nekim slučajevima i narušiti njegovo psihičko i fizičko zdravlje.

Poželjne osobine

Mladi ljudi koji bi željeli postati glazbenici trebali bi posjedovati glazbeni talent, trebali bi biti svestrani, imati kreativne sposobnosti, sposobnost nastupanja na pozornici pred velikim brojem ljudi. Budući da je za kvalitetnu glazbenu izvedbu potrebno neprekidno učenje, vježbanje i usavršavanje, nužna je osobina glazbenika i visoka samodisciplina i odricanje. Za glazbenike koji sviraju koncerte po klubovima potrebna je psihička stabilnost, zbog čestih putovanja i nastupa noću. Moraju biti spremni suočiti se sa stresnošću nestalna posla i povremenog neuspjeha.

Osposobljavanje

Većina profesionalnih glazbenika počela je svirati neki instrument još u ranoj mladosti. To početno iskustvo i znanje sviranja mnogi su dobili u osnovnim muzičkim školama, drugi su svirali neki od instrumenata u školskim orkestrima, dok su se neki uključili u jedno od mnogih kulturno-umjetničkih društava. Pjevači obično počinju pjevati kada im glas dozri i to u školskim zborovima, crkvenim zborovima, pjevačkim društvima i sl. Općenito, glazbenici prolaze naporan, dug trening i učenje da bi ovladali potrebnim vještinama, znanjima i sposobnostima za izvođenje glazbenog djela. Učenje se može nastaviti kod privatnih glazbenih učitelja, obrazovanjem u srednjoj glazbenoj školi, a kasnije na Muzičkoj akademiji, raznim tečajevima ili vježbajući s grupom. Za nastavak učenja u formalnim ustanovama (srednjoj muzičkoj školi i Muzičkoj akademiji) nužno je položiti razredbeni ispit. Ti formalni oblici obrazovanja uključuju i mnoge predmete: glazbenu teoriju, glazbenu interpretaciju, kompoziciju, dirigiranje, sviranje instrumenta, vježbanje glasa i mnoge druge. Završivši neku od ovih škola, glazbenik dobiva diplomu koja mu omogućuje predavanje glazbene kulture u osnovnim i srednjim školama. Glazbenici koji sviraju modernu glazbu moraju dobro razumjeti i osjećati onaj glazbeni stil koji ih zaokuplja i zanima, no klasično glazbeno obrazovanje može povećati njihove izglede za zapošljavanje, kao i njihove sposobnosti kao glazbenika. Moglo bi se reći da formalna glazbena naobrazba nije preduvjet za uspješno bavljenje glazbom, ali može biti glazbeniku velika pomoć u njegovoj profesionalnoj karijeri.

Zapošljavanje i zarade

Teško je govoriti o tomu koliko zarađuju profesionalni glazbenici. Visina njihove zarade uvelike ovisi o njihovu profesionalnom ugledu, popularnosti, vrsti glazbe koju izvode, broju nastupa i raznim drugim čimbenicima. Ipak, ovdje možemo napraviti razliku među glazbenicima koji dobivaju redovito plaću, na primjer svirači u velikim orkestrima, glazbenicima na televiziji ili zaposlenima u operi, i glazbenicima čiji prihodi ovise u prvom redu o broju nastupa, prodanih nosača zvuka i trenutačnoj popularnosti. Tako velik dio glazbenika katkada mora prebroditi i duža razdoblja bez većih prihoda. Zato mnogi glazbenici daju privatne satove sviranja nekog instrumenta ili pjevanja, a često rade i druge poslove vezane s glazbom kako bi poboljšali svoju zaradu koju ostvaruju kao izvođači.

Bliska zanimanja

Mnoga su zanimanja bliska zanimanju glazbenika. Najbliži su glazbeni aranžeri i učitelji glazbe. Mnogi učitelji glazbe rade u osnovnim i srednjim školama, akademijama ili privatno, a mnogi i nastupaju kao solisti. S druge strane, tu su zanimanja koja su vezana uz tehničku stranu samih glazbala. Ovamo ulaze popravljači, ugođači i graditelji glazbala. Mogla bi se dodati i zanimanja koja su vezana uz glazbenike s poslovne strane. To su menadžeri, izdavači, prodavači nosača zvuka, izdavači i prodavači nota te prodavači glazbala. Tu su i zanimanja koja uključuju glazbu općenito, na primjer poslovi disk džokeja, glazbenih kritičara, snimatelja tona, radijskih i TV voditelja i mnoga druga.

Prenosimo: Zanimanja

- 11:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 13.10.2007.

B.a.b.e i d.e.d.i

Borba za prava žena, za ravnopravnost žena traje već stoljećima. I hrabre žene i hrabri muškarci započeli su tu borbu kad to nije bilo ni normalno, ni pristojno, ni društveno prihvatljivo.

Dospjeli smo negdje na polovicu puta. Žene su ostvarile mnoga prava koja su im konzervativni d.e.d.i nastojali uskratiti ali samo naivac bi mogao pomisliti da smo na kraju puta. Ne, ravnopravnost žena još će dugo biti važna tema.

Zato mi ne ide u glavu da same žene deklasiraju tu borbu za prava žena i to u Hrvatskom saboru. Kao da žele zaustaviti kotač povijesti i okrenuti ga unazad.

Mislim na onu glupu izjavu da „žena vrijedi onoliko koliko je djece rodila“. Kako to može izjaviti odrasla (navodno) obrazovana žena, zastupnica u Saboru ne ide mi u glavu? Osim ako joj dadem popust zato što je u hadezeu. Od davnih vremena Lilje Vokić nismo čuli tako sramotne izjave o ženama.

Nadam se da će biti dovoljno pameti i kod b.a.b.a i kod d.e.d.a i da se takvi verbalni ispadi zaborave. I da se nastavi na sve moguće načine borba za ravnopravnost žena i to na način koji njima odgovara. I koji zadovoljava osjećaj pravde i morala.

- 12:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Đapičkarenje i šišljagičkarenje po Osijeku

Osijek je u mojoj mladosti bio krasan grad. Kao mladi novinar nagovarao sam glavnog urednika Vladu Gotovca da otvorimo dopisništvo ili u Zadru za Dalmaciju ili u Osijeku za Slavoniju. Imao sam odmah i prijedlog za dopisnika = mene. Nije prošlo jer su nas prije razjurili nego što smo stigli otvarati dopisništva.

Od onda do danas se mnogo promijenili u Osijeku. A u zadnje vrijeme se jako, jako puno toga promijenilo u Osijeku. Na gore.

Jeste li jučer gledali Otvoreno na HTV-u. Niste? Sretnici! Ja nažalost jesam. I to od početka do kraja. Moglo se jasno vidjeti kvalitetu političara HSP-a i HSSB-a a ni HDZ nije zaostajao. Jedina svjetla točka bila je mlada dama iz SDP-a.

O čemu se u problemu krize vlasti i raspada koalicije Glavaš-Đapić radi. O čemu se dakle u Otvorenom đapičkarilo i šišljagičkarilo?

O načelnim temama? O temeljnim političkim pogledima? O interesima građana Osijeka? Ma ne, nemojte biti naivni.

Jučer se u stvari razgovaralo o novcu. O onom novcu koji se, kod gradnje kapitalnih objekata, nekim čudnim tamnim putovima slijeva u džepove političara.

I zato je bilo lijepo ćuti od mlade dame iz SDP-a kako je sve bilo obvijeno velom tajnosti, misteriozno, daleko od očiju javnosti. Znaju naši političari svoj posao.

Jedno je sigurno, Osijek neće na vrijeme dobiti sportsku dvoranu i zaobići će ga svjetsko prvenstvo u rukometu. Ali to za što se natječu mnogi gradovi i države u Hrvatskoj je zahvaljujući mitu i korupciji već prije došlo u pitanje. Ne samo u Osijeku. Izgradnja tih dvorana došla u pitanje i drugdje. Sjetimo se samo slučaja Zagreb!

A cirkus u Osijeku se nastavlja sve dok ga ne zamjeni cirkus u kojem drugom gradu. Kandidata ima dovoljno

- 12:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.10.2007.

Kako se krojila hrvatska istočna granica ?

Razgovor s Jerkom Zlatarićem.

Napomene dodane 2007.
U jesen 1971.god. radio sam kao novinar Hrvatskog tjednika. Jednog dana pozvao me je Šime Đodan, s kojim sam tada imao dobre odnose, i rekao mi da otputujem u Đakovo k tamošnjem predsjedniku Ogranka MH odvjetniku Milanu Juriću. Čim sam došao u Đakovo sjeli smo u prekrasan automobil gospodina Jurića i otputovali u Baranju – ravno na posjed glasovitog HSS-ovca i političara Jerka Zlatarića. Snimio sam razgovor s njime, prepisao tekst, uredio ga i preko Milana Jurića poslao ga Jerku Zlatariću na autorizaciju. Tekst ipak nije objavljen u Hrvatskom tjedniku jer je odgovorni urednik Jozo Ivičević bio mišljenja da u tom i tako teškom političkom trenutku nema smisla otvarati i pitanje međurepubličkih granica. Tako je došlo Karađorđevo, slom Masovnog pokreta a ja sam otišao u političku emigraciju noseći nekoliko tekstova koje nisam uspio objaviti, u prtljazi. Gornji tekst objavljen je tek kad smo dobili vijest da je Jerko Zlatarić umro(vijest nije bila točna). Objavljen je u londonskoj “Novoj Hrvatskoj” 6/1973. Iako danas Hrvatska ima druge probleme, kao povijesni dokument svog vremena, ovaj intervju nije izgubio na važnosti ni danas.
Pseudonim Tomislav Županac koristio sam u prvim mjesecima emigracije kako ne bih naštetio kolegama kojima su se tada u Zagrebu (a i drugdje) održavala suđenja.





Gospodine Zlatariću, vi ste prije II svjetskog rata bili aktivni u HSS-u, a poslije ste bili član AVNOJ-a. Kažite nam nešto o tome.

Zlatarić: Za vrijeme stare Jugoslavije bio sam zamjenik senatora i predsjednik kotarske organizacije HSS. Ovdje kod nas, među Hrvatima, komunista niti nije bilo. Madžari su imali svoju organizaciju HSS ali su zapravo djelovali kao komunisti. Ja sam to znao, no uvijek sam ih štitio pred jugoslavenskim vlastima koliko sam god to mogao. I kad su 1941. g. došli Madžari poslali su k meni tajnika velikog župana koji mi reče da će me imenovati za poslanika za ove krajeve jer su čuli za moje ime i da sam jako štitio narod i kako rekoše "došli smo da vas odlikujemo i da vas nagradimo".

"Gospodo," rekao sam ja "drago mi je da ste čuli za moje pošteno ime, jer za nepošteno niste mogli čuti. A za mene bi najbolje bilo ako me pustite na miru. Na frontovima se kroji lice Europe a ja sam tako malen da ne mogu odlučiti niti ovako niti onako. Što sam kao mali čovjek u narodu ovdje mogao, to sam činio, a danas kad je rat, ja se u politiku ne miješam. Ne, ne!!"

Kad su članovi KP čuli da sam ja odbio ponudu Madžara, onda dođe jedan i donese mi ovakav štos letaka i jednu Marxovu knjigu; nije mi bilo ugodno, vjerujte, jer sam znao da ću biti uhapšen. A što sad? Rekao sam mu:

"Slušaj Pišta, okani se zla. Ja sam sto posto siguran da će Njemačka izgubiti rat. Izgleda da će Rusi doći ovamo. Ne zato što ja to hoću, nego je normalno da Njemačka mora izgubiti rat. A zašto da ja sad tu uludo gubim glavu." Kaže on meni da su mu žandari za petama.

To je bila nedjelja, a između četvrtka i petka točno u pola noći dođu k meni mađarski žandari, viču: "Zlatariću, otvori! Je li bio taj kod tebe?" "Je". "Je li ti ostavio to i to?" "Je". "A gdje je to'" "Spalio sam." "A zašto si spalio?" "Zato da se dalje ne širl." "A zašto nisi prljavio?" "Ja sam čovjek demokratskih nazora i smatram da svaki čovjek ima pravo da misli svojom glavom. Ako sam krlv tu sam."

Tako me uhapse i smjeste me 45 dana u istražni zatvor. Bilo nas je 2 Hrvata i 26 Madžara. Među tim Madžarima bilo je i Srba. E sad su svi naši Srbi veliki borci i partizani, a kad je bio pod Madžarima prvi popis niti jedan se nije usudio zapisati za Srbina, svi su onda bili "Madžari pravoslavne vjere". A mi smo bili Hrvati. Kad je madžarska vojska ulazila, izvjesili smo hrvatske, a ne madžarske zastave.

11. lipnja 1941. stavljen sam pred Prijeki sud zbog suradnje s komunistima. Svi su se, svi Madžari digli i zauzeli za mene, svi iz Baranje. Bio sam oslobođen, ali tek nakon godine u zatvoru, iako osuđen na 35 dana zatvora.


Nakon što ste bili pušteni iz madžarskog zatvora, gdje ste proveli vrijeme do konca rata?


Zlatarić: Bio sam kod kuće, a 1944. g. su nas opet pokupili i odveli u Pečuh i stavili pod pasku. Moraš se prijavljivati, nikuda ne smiješ. Znate, kad ste „crn“ upropaštavaju vas na svakom mjestu. 1944. g. bio sam kandidat za Dachau. I opet Madžari iz Baranje, na svoj račun , neka im je hvala, da se ne bi vršile odmazde među njima pomognu mi. Kažu: "Mi ćemo vas sada pustiti doma, a vi gledajte da se ne osvećujete". No mom bratu ništa nije pomoglo. Njega su poslali u Dachau. I tako sam izašao i došao kući teško bolestan, i izaberu me prvo za predsjednika Mjesnog odbora. Ja bolestan. Izaberu me za predsjednika Kotara. Ja bolestan. Ali izaberu me za potpredsjednika Okružnog odbora u Somboru. Onda postah članom AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Jedno vrijeme sam bio i član Srpske narodne skupštine dok nije Baranja priključena Hrvatskoj. Bio sam i predsjednik poljoprivrednog odjela Okružog odbora u Somboru i član Glavnog odbora Vojvdine.


U kojem je to razdoblju bilo?


Zlatarić: To je sve bilo od 1944-1946.


Vi ste bili član komisije za razgraničenje između Hrvatske i Vojvdine. Kako je djelovala ta komisija i tko su sve bili članovi?


Zlatarić: Jednog dana dobijem ja poziv da dođem u Glavni odbor Vojvodine u Novi Sad. Nisam znao o čemu se radi. Kad sam došao, tamo sam zatekao Vicka Krstulovića, Milovana Đilasa, Milentija Popovića, Žarka Veselinova i neke koje ne treba spominjati.

Došao sam, kažem ja, i pitam zašto sam pozvan? Đilas mi reče da sam od strane AVNOJ-a imenovan za člana Komisije za razgraničenje između Hrvatske i Srbije, odnosno između Hrvatske i Vojvodine. I sad to trebamo ovdje riješiti. Ja sam na to rekao ovako: "Druže Đilas, ja mislim da bi bilo nepravilno, bez obzira na razne ciljeve, da mi ovdje, bez igdje ikoga riješimo ovako važnu stvar. Ja mislim, ako već nije vrijeme da se pita cijeli narod, onda bi se trebali sastati barem sa narodnim predstavnicima." Đilas kaže: "Slažem se“ a drugi su šutjeli. Đilas je dodao: "Što da radimo?" Ja sam rekao da mislim da bi morali ići u Suboticu jer da je to najveće hrvatsko mjesto ovdje u Vojvodini i da mislim da bi bilo promašeno bez njih rješavati ovako važnu stvar. Tako se mi spremimo u Suboticu. Dođemo u Suboticu, i naravno, drugovi su imali sasvim druge mogućnosti nego ja; brže bolje su sazvali svoje ljude, a ja trči malo ovamo, malo tamo, pa se i naši skupili, mislim naši Hrvati. Onda je počela diskusija.

Tko je bio od Hrvata iz Subotice?

Zlatarić: Bio je Mićo Skenderović, mislim da je bio Marko Kuntić, Grga Skenderović i Domazović. Bilo je prilično ljudi. I ja kažem:“Drugovi, ikao sam član ove komisije, ja sam i predstavnik ovdašnjeg naroda, i mislim da ovo nije samo moje mišljenje i da će se većina složiti sa mnom: u ovom sektoru od Subotice do Palanke živi 120.000 Hrvata (tako je onda bilo) dakle samo Bačka i Baranja, naprama 40.000 Srba i moža 40.000 Madžara. Znaći mi smo Hrvati ovdje apsolutna većina, osim u Srijemu. (Oni su toliko naglašavali taj Srijem; pa dobro neka im bude: u Srijemu je većina Srba, all je ovdje je većina Hrvata).
Onda se digao Domazović, on je bio predstavnik, i ministar je bio neko vrijeme, pa reče:"Drugovi, ja mislim da s obzirom da Bačka više ekonomski gravitira prema Boogradu i Novom Sadu da bi bilo bolje da je pripojimo Srbiji. All, ukoliko bi dobili trokut, onda sam ja zato da od Subotice na Palanku bude povučena granica. Jer mi iz Baranje nemamo što tražiti u Srbiji. "
A u Podunavlju, osim Sombora, Srbi nisu imali skoro niti jedno selo. Nešto ih je bilo u Somboru i Subotici. U Subotici je na primjer bilo prije rata 5000 Srba. Danas ih imade vjerojatno nešto više. I tako ja kažem: "Drugovi, ja zastupam jednu tezu iz unutrašnjopolitičkih razloga i vanjskopolitičkih razloga.
Unutrašnjopolitički razlozi jesu: vi znate, drugvi, da ovdje u Vojvodini živi jedna jaka etnička skupina Madžara. I kada hi se Bačka podije1ila, oni bi bili razdije1jeni, bili bi onemogućeni da budu ponovo iredentisti i da ponovo traže prisjedinjenje. Mislim, drugovi, da mi niti jednu naciju ne želimo odnarođivati, ali se mi moramo osigurati. Vanjskopolitički razlogje ovo: vama je, drugovi, poznato da preko naše sjeverne granice u Madžarskoj ima jedan ve1iki hrvatski pojas. Ja smatram (to onda još nije bilo riješeno) da je Jugoslavija za njih mamac; netko reče "S1aveni” , all to su, 90 i nekoliko postotaka Hrvati i zato mislim da bi radi toga, kad bi ovaj dio Bačke i Baranju priključili NR Hrvatskoj, da bi oni više težili da budu priključeni k nama.

Onda se ustane Grga Skenderović (Jednom je on, na jednoj skupštini u Novom Sadu rekao, da Bunjevci hoće ići u Beograd). Sada on reče da su mu to naredili da govori, a kaže to nije istina. Umalo ga nisu tukli. A on k meni da mu ja pomognem. Ja sam vidio da je takva situacija da mu ja ne mogu ništa pomoći nego samo odmoći. Jer, ako oni vide da mi tu nešto organizirano radimo, napravit će nam još više štete. Poslije mi reče Grga da zašto ja onda nisam u Novom Sadu govorio. Ja sam mu odgovorio: "E, moj Grga, da sam onda u Novom Sadu govorio, sad ne bih imao prilike. Vidiš, Grga, treba dočekati priliku i onda govoriti kad je prilika. Radije šuti, kao da ništa ne znaš, kad vidiš da ništa ne mozeš . A kad dođe vrijeme, onda ne pitaj kakve će žrtve biti."

Zatim smo krenuli dalje prema Somboru. Tako je i u Somboru bilo: naši svi Bunjevci, naravno za Hrvatsku, u Subotici svi za Hrvatsku, čitav ovaj pojas sve za Hrvatsku. U Somboru je još onda bio čika Tuna Babić. On je govorio :”I ja se slažem s Jerkom, i ja se slažem."

Naši su ljudi zaključili, da, pošto smo mi u apsolutnoj, ne u relativnoj, nego apsolutnoj većini, da mi imamo pravo tražiti da se nas pita. Dođemo mi u Vukovar i onda su se poče1i komešati drugovi u komisiji, kažu: okolica je Vukovara srpska. A Vukovar je bio hrvatski!!

Jedva sam nekako dogurao da smo dobili Ilok. Jedva nekako!! I to je sad najvažnije, kad smo došli u Ilok, Đilas kaže: "No, drugovi, što smo rijeišili?" Ne znam, da li je zgodno da kažem, no ja nisam naučen lagati. Vicko Krstulović kaže: "Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dije1iti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda." Tako je govorio Vicko Krstulović, vjerujem po direktivi Centralnog komiteta. Pita Đilas ostale članove komisije. Oni kažu da se slažu s drugom Krstulovićem.

A vi ste bili taj koji je htio dijeliti Bačku?

Zlatarić: To sam bio ja. Shvatite to. Ja, jedan se1jak, za njih nitko i ništa, a oni šefovi na položajima, što im reći? Pita Đilas: "No, druže Jerko, šta ti kažeš?". A oni gledaju šta ću ja sad reći. Rekoh: "Drugovi, ja sam čuo gdje ste vi govorili da se prema Hrvatima Bačke i Baranje nije vodiia pravilna politika ne samo za stare Jugoslavije nego ni od oslobođenja do danas. Drugovi, jeste li to rekli?" (A oni šute nemaju što reći!)
"Ako je stanje takvo, i kad 90% svijesnog hrvatskog življa (moram reći da su onda bili mnogo bolji naši Hrvati nego sada, "ovi" su za dvadeset godina napravili čuda, znate li da se ljudi boje i misliti da su Hrvati), že1i biti pripojeno Hrvatskoj, onda vas pitam, drugovi, ako sam ja predstavnik u ovoj komisiji, da li ja mogu, da li ja smijem drukčije gledati, nego što misli tih 90% Hrvata? Evo, što že1e ti Hrvati to želim i ja!" Sve je zamuklo, drugovi su problijedili, međutim, kad sam vidio da je situacija zbilja mučna, rekoh: "Drugovi, mi to ne želimo pod svaku cijenu. Mi to ne želimo pod cijenu novog bratoubilačkog rata, ili ako to viši državm interesi ne dozvoljavaju, i mi to ne že1imo ako narod nema pravo. Ako pak od ove tri niti jedna nije po srijedi, drugovi, ja izjavljujem: ostajem pri svemu onome što sam rekao!" Nitko nije od prisutnih mogao reći da je koja od te tri po srijedi pa je Đilas rekao: "Drugovi, konstatiram da nismo mogli naći suglasnost, i obavijestit ću AVNOJ o tome" Nikakav zapisnik nije pravio, ništa. Sve je to bilo u jesen 1945. godine.

Ali to je bilo prije izbora 1945?

Zlatarić: Da, da prije izbora. Na izborima nisam bio izabran. Iako sam dobio sve hrvatske i madžarske glasove. Odmah kod prvih izbora morao je biti izabran Srbin. Od onda, među poslanicima iz Baranje za Saveznu skupštinu ni jedan nije bio Hrvat. U Saboru kad jedan, kad nijedan. I tako je danas: tri su zastupnika u Saboru Srbi, iako Srba ima 21% stanovništva a nas ima blizu 50%. I sad oni imaju tri zastupnika a mi nijednoga. Madžari momentalno nemaju niti jednoga, ali i oni su ga imali a mi nismo. Ali sad su zato Madžari bolje zastupljeni u Općinskoj skupštini nego mi.

Zar zaista u Saveznoj skupštini nikad nije bio Hrvat poslanik Baranje?

Zlatarić: Ja sam bio član AVNOJ-a a onda niti jedan.

Što je bilo dalje s komisijom?

Zlatarić: Nakon nekog vremena pozvan sam u Sombor i tamo su mi dali da pročitam i potpišem "Rješenje AVNO]-a (Privrerneno)”.

Po njemu se Baranja za stalno prikljućuje NR Hrvatskoj, a što se Bačke tiče, privremeno dok to Narodna skupština ne bude riješila. Kad su to dalje rješavali, ne znam, jer sam tada već bio u zatvoru.

Kažite nam kako ste došli u zatvor i zbog čega?

Zlatarić: Znate, još dok sam bio u Somboru, to sam kasnije doznao, zamjenik šefa Udbe trebao je da me pregazi autom. Po naredbi Beograda. Od onda znadem barem 10 mjesta gdje mi je bila spremljena zasjeda. I zbilja, čudo me je spasilo.

Suđen sam zbog obaveze. Bilo je određeno koliko je tko dužan davati državi žita. Počelo je to tako da sam se ja povukao na naš posjed kad sam vidio da su mi pokrali sve glasove na izborima. Neću više dalje i gotovo. Ja jesam seljak, ali imam obraz, pošteni seljački obraz. Vidim da ja tu nemam što tražiti, da smetam i ja sam se povukao. I čim sam se ja povukao, toliku su obavezu nametnuli na moju obitelj, ti došljaci, koji i danas vode protuhrvatsku rabotu , više nego na čitav kraj. Čitavo vrijeme rata posjed nam je bio upropašćivan. Kuća upropaštena. Kad sam se vratio, 10 bolesnih u kući. Živio sam u zadruzi s ujakom i ocem. A1i je posjed glasio na ujaka. Imali smo 17 jutara, 45 parcelica. Dobro nam je urodilo, all je te godine bilo mnogo miševa, koji su skoro sve uništili. Prvo su uhapsili ujaka, ali su ga po nalogu Rankovića, vratili pa uhapsili mene, iako ja nisam bio vlasnik posjeda.

Eto, vidite moju presudu, vidite jednu sramotu pravosuđa; ja sam osuđen na osam godina najteže robije radi manjka od 600 kg žita iz obaveze državi, iako sam član AVNOJ-a i unatoč svim mojim zaslugama.

Od 1945.godine kad su došli ti Srbi došljaci, onaj Mile Stanić, onda je počelo naše zlo. S našim Srbima ovdje rođenima nemamo nikakvih problema, to su većnom dragi i inteligentni ljudi. A mene su sudili ti došljaci. U gostioni “Kod Svetozara", u gostioni!! Jedan su dan bili tamo na večeri, tamo su raspravljali, jedan kaže dat ćerno mu 8, drugi bolje 10, i tako je sve obavljeno za manje od 24 sata, bez advokata, bez svjedoka, bez ikoga.

I sad zamislite, za vrijeme okupacije Mađara, našlo se ljudi koji su se za mene zauzeli, a sada u mojoj Hrvatskoj nitko. Goni me na teške radove a ja teško bolestan, imao sam bruh. Pa jednom rukom kopam, a drugom držim crijeva. Na primjer u Dubovcu, kad se gradio autoput Pred nama su išli neki disciplinci. Snijeg pada, a oni svi bosi. Sva je trasa bila krvava. To sam vidio na svoje oči. A dok sam bio u Zrenjaninu, 12 km smo išli na rad i isto toliko natrag. 10 kubika zem1je je svaki trebao ugraditi u trasu. Gladni i žedni, a oko nas milicioneri na konjima. Ako si napred, tuku te, ako si otraga, tuku te, ako si sa strane, tuku te. Ljudi su umirali na radu kao muhe. To je istina. Nemam niti želje niti razloga da preuveličavam. I oobro je da sam to vidio i prošao.

To su bile "njihove" metode. Danas to zovu Rankovićevim metodama. I na svakom mjestu, na radu, u zatvoru, onaj normirac, onaj poslovođa, onaj brigadir je Srbin, i sve su to bili kriminalci.

Slušajte, između nacija nije ovdje kod nas nikad bilo sukoba. Došljaci izazivaju sukoobe, oni prave sada u Baranji te "slučajeve".

A što kažu i kako se ponašaju ovdašnji Srbi i Madžari?

Zlatarić: Srbi se Mađarima dodvoravaju, da ih pridobiju. Sigurno je deset puta više Mađara stipendirano na raznim školama i fakultetima, nego Hrvata. A Srba da i ne kažem! Hrvata nije od ukupnog broja stipendiranih, stipendirano niti 2%. I baš je nedavno ovdje bila jedna komisija pa kaže da se Hrvati neće primiti položaja. Ali mi nemamo nikoga, nemamo. Moja je nečakinja bila ovdje učite1jica, svršila je gimnaziju. Radila je i onda joj otkažu jer da nema učite1jsku diplomu. I umjesto nje dovedoše jednog Bunjevca, koji nije imao niti učiteljske škole niti gimnazije, ali je on postao učitelj. Jer dok su Srbi na vlasti, on je Srbin. A došla mu i žena Srpkinja, i nju je selo moralo birati za odbornika u Belom Manastiru. Bila je izabrana čim je došla.

Vaša je obitelj, kako sam čuo tradicionalno politički angažirana?

Zlatarić: Gajić je 100% hrvatsko selo. Još za vrijeme Austro-ugarske, tisuću osamstotina i nekoje, kad su se socijalistički i socijaldemokratski pokreti u Mađarskoj jako poćeli razmahivati, onda je u selu bio socijaldemokratski prvak moj prastric Matko Zlatarić. Madžarske su vlasti to zabranjivale. Poslali su 8 žandara u selo 1897. g. koji su počeli maltretirati i tući ljude. Jednom je neki Vinko Vujić viknuo:"Hura". I kako je on viknuo, a ono svi se1jaci lopatama i vilama na žandare. I stjeraše te žandare oko naše kape1e, i sad nitko nezna šta dalje. Došao je moj stric, pa kaže: "Narode, smiri se, a vi gospodo žandari izvolite svojim putem".

Poslije toga poslali Madžari dva bataljona vojske u Gajić. Bila je vojska ovdje nekoliko tjedana. Mog strica odveli su u zatvor u Peštu, a naši našli nekog advokata, socijaldernokratu, i on učinio sve i starog pustili. Od onda pa do prvog svijetskog rata mi smo uvijek slovili kao crveno selo. Kad je došla stara Jugoslavija, opet udri po nama jer da smo crveni. I sad došli komunisti i opet udri po nama jer smo crveni. To je kao onaj vic kad je jedan vikao: Dolje Staljin, pa ga zatvorili. Kad je izašao iz zatvora, viče: Živio Staljin, pa ga opet zatvoriše.

Kad ste se vratili iz zatvora, što se onda radili?

Zlatarić: Kad sam se vratio iz zatvora,nisam mogao ostati kod kuće. Zašto? Ubili bi me. Odvukli mi brata, pet mjeseci ga u Udbi držali i tražili da laže na mene. Izubijali su ga i kad su vidje1i da nema ništa, pustili su ga, i nikom ništa. Ubili su i ovdašnjeg predsjednika Mjesnog odbora. Ta klika, koji od njih, ne znam. Ubili su i člana Sabora Stjepana Andrića. Poslije su rekli da je počnio samoubojstvo. Eto u takvom smo položaju mi bili.

Spominjali ste da je ovdje bila neka komisija. O čemu se radi, i da li ste stupili u kontakt s tom komsijom?

Zlatarić: Bila je to komisija iz Sabora, koja je trebala izvidjeti taj "Baranjski slučaj". Došli su iz Zagreba, jedan Hrvat i jedan Srbin. Srbin je rekao da radi kao pravni savjetnik u Saboru. Rekao je i svoje ime ali ga ja nisam dobro razumio. Vidio sam da su počeli sa seljacima razgvarati o zapravo sasvim sporednim stvarima. Onda sam ja zatražio riječ:” "Braćo i drugovi, narod me ovdje poznaje, ali me vi ne poznajete. Ja sam možda najviše zadužio Baranju, i ako baš hoćete bilo koju naciju. Ali sam izgubio svoj utjecaj. Nemojte se čuditi. 1941. umjesto da primim poslaničko mjesto uz dosta novaca, i da blagovremeno kidnem i odem u svijet, ja sam radije došao pred Prijeki sud. Bio sam poslije u narodnoj vlasti na raznim položajima, a kad sam se silom prilika vratio kući na zem1ju, pritisak, pritisak, i dobio sam osam gadina. Nakon 20 godina takorekuć dobrovoljnog kućnog pritvora budem pozvan da primim odlikovanje od druga Tita. E sad mi kažite drugvi, jesam li pošten i1i sam lopov? I kad se, drugovi, ovako postupalo sa mnom, što mislite kako se tek postupalo s ostalim našim ljudima Hrvatima koji nisu imali te zasluge i ta poznanstva ni taj ugled? Ovdje nije u pitanju Sima Zorić, jer je on veoma mali, nego su u pitanju oni koji su doveli Simu Zorića i sve te „Zoriće“, od Mile Stanića do danas, da vladaju, haraju i ubijaju. Ovo je kriminal, drugovi,kriminal, razumijete li?
I nemojte misliti da ovo govorim zato što sam star pa se više ne bojim. Ja se nikad nijesam bojao, kad sam bio mlađi manje sam se bojao, nego danas. Ja govorim istinu i ne pitam koja je cijena. Ja lagati neću!”

Što su rekli ljudi iz komisije?

Zlatarić: A, rekli su: "Eto vidite kako se 'stari' raspričao, otvorite i vi drugi usta".

Dajte nam objasnite taj "Beljski slučaj".

Zlatarić: Ja ću vam dati jasnu sliku, bar o onome što ja znam. Razumljivo je da Belje nije uživalo veliko povjerenje u narodu.

Zbog čega?

Zlatarić: Vidite, kad su se počele osnvati zadruge narod nije htio u njih. Onda su ti isti ljudi, koji su i danas u upravi (uvijek su isti, samo si mjesta mijenjaju), toliko porezom ill drugim načinom opterećivali narod, da su mnogi ljudi morali jednostavno se zadužiti, kad je već zemlja na drugim mjestima bila i te kako skupa.

Tu oduzetu zemlju davali su Belju, i tako ljudi ne vjeruju Belju, jer im je progutalo akar ovdje, akar tamo. A ti ljudi u upravi, koji su narodu uzimali zemlju i davali je Belju, danas su najveći hajkači, tjerači, protiv Belja i Debrecina. To je zato što je Debrecin zatražio da se napravi plan, a ako se napravi plan, onda moraju biti čisti računi. I onda su oni počeli protiv Debrecina.*

Kako to mislite “čisti računi”?


Zlatarić: Pa ovdje nisu nikako čisti računi. Na primjer, država je dala zajam samo borcima da si grade kuće. To je zajam na 30 godina uz 2% kamata. To su sve razgrabili ti glavešine. I on napravio sebi kuću, sinu kuću, kćeri kuću, svima kuće .. " I čak štoviše, onaj ostatak u milijunima stavio je u banku pa vuće 8% kamata. Ima i toga. E, "oni" su najprije htjeli okaljati Debrecina, da bi on šutio. Sad su "oni" sami sebi skočili u trbuh, kad je cijeli slučaj izašao u javnost. Od kako je Debrecin poveo, Belje ima sasvim drugačiju politiku prema seljacima: i u kooperaciji i u svemu bolju nego što je ovi imaju. A "oni" se s Beljem nisu posvađali radi toga što Belje sada radi bolje ili gore, nego radi svojih osobnih interesa. Jer, dok je Belje njima davalo, dok je bilo krava-muzara za sve, do tada su svi oni bili za Belje. Sad ,kad toga nema, sad su protiv Belja. Sad su glasni ti njihovi "borci" koji nisu puške ni vidjeli, ili su pak bili u fašističkim redovima. To su ti "borci" koji viču: "Sima- Tito!"

A što je bilo s “Jelenom”?

Zlatarić: Čuo sam kako jedan njihov tehničar govori:”Sve bi bilo dobro da Savka i Tripalo nisu zabrljavili". A sad se tek doznalo da Jelen iskorištava Baranju. Do sad su na sva usta telalili, da sam ja kriv što je Baranja priključena Hrvatskoj, jer da je pripojena Srbiji, bila bi pasivan kraj pa bi dobivali dotacije. Ja sam čuo kako govore: "Gdje je ta ciganjska Hrvatska?" Znate, to me je jako zaboljelo. A znam otkud to sve dolazi. I pljuni na Hrvatsku kad dođeš u općinu, odmah češ dobiti što god hoćeš. A sad kad se otkrilo kako Jelen iskorištava Baranju i da pomaže beogradsku općinu "Savski venac", sad su ušutili.

Spomenuli ste odlikovanje. O kakvom je odlikovanju riječ?

Zlatarić: 1968. sam dobio orden “Zasluga za narod” sa zlatnim vijencem. Tada se slavila godišnjica AVNOJ-a. Prvo sam bio narodni neprijatelj, pogledajte što je "Borba" pisala o meni, a nakon toga su me odlikovali. Htio sam odbiti odlikovanje, ali to bi značilo rat, a ja ne želim rat.


Gospodine Zlatarić, hvala vam na razgovoru!

Priredio i razgovor vodio:
Tomislav Županac

* Ing. Anton Debrecin postao je najprije prinudni upravitelj "Belja" a zatim i generalni direktor tog najvećeg hrvatakog poljoprivrednog dobra. Bilo je to naravno u amandmanskoj fazi Hrvatske, u jesen 1971. Već tada su protiv ovog hrvatskog privrednika započele spletke dotadašnjih šefova "Belja", pretežno srpske nacionalnosti, koji su Belje doveli do bankrota. 4. VI. 73. ing. Debrecin je izveden pred sud zbog "zloupotrebe društvenog položaja". Nova Hrvatska je već pisala da se danas u okupiranoj Hrvatskoj Tripalovi istomišljenici - progone pod krinkom privrednog kriminala. Slućaj ing. Debrecina u tom smislu je tipičan. Jedina krivnja ing. Debrecina je u tome što je osposobio "Belje" tako da je moglo poslovati bez dotacija i što su radnici konačno poćeli primati redovne prihode. Danas, s povratkom starih upravitelja, nestalo je i redovnih plaća za radnike.

** "Jelen" je lovno-šumsko i poljoprivredno gospodarstvo u Baranji, kojim još od poslije rata upravlja "savezni" organ sa sjedištem u beogradskoj općini Savski Venac. "Jelen" je dakle "savezno preduzeće" a ima svoja lovišta u Vojvodini, Hrvatskoj i Kosovu. Na području Hrvatske, u Baranji, nalazi se 40.000 hektara "Jelenovih" šuma i lovišta. Godišnji prihod samo iz Baranje iznosi 302.000 dolara. U isto vrijeme hrvatska općina Beli Manastir spada među nerazvijene i prima od Sabora Socijalističke Republike Hrvatske godišnju pripomoć u iznosu od 3 milijuna novih dinara. Ta pomoć joj naravno ne bi bila potrebna kada bi novace i prihodi s područja te općine ostajali u njoj, i kad ne bi, što je slućaj do dana današnjeg. odlazili u Savski Venac, u Beograd. U lovištima Baranje ima oko 5.000 jelena, košuta i druge divljači. Za odstrijel jednog jelena plaća se preko 5.000 dolara. No, ne radi se samo o eksploataciji hrvatskih prirodnih bogatstava. "Jelen" ima i veliki politički utjecaj na tom području. Iza Sime Zorića, zloglasnog predsjednika općine Beli Manastir, uvijek je stajalo baš "savezno preduzeće" "Jelen".

"BORBIN" NAPAD NA ZLATARIĆA
"Borba" od 29.VIII.1949. objavila je članak “U srezu Beli Manastir se dnevni planovi dnevno premašuju a u srezu Đakovo se ne izvršavaju”. U tom je članku oštro napadnut Jerko Zlatarić:
"… okoreli mačekovac, seljak Jerko Zlatarić iz Gajića je svoju protivnarodnu rabotu naročito pojačao poslije Rezolucije Informbiroa. On je pretprošle i prošle godine nagovarao seljake da ne prodaju državi žito, a ove je godine promenio taktiku i nagovarao seljake da se dignu protiv “nerealne" procene. Međutim, u tome nije uspeo. Radni seljaci su sami zahtevali od organa narodne vlasti da ga kao sabotera uhapse. Ovaj spekulant i narodni neprijatelj nagovorio je seoske bogataše Marka Matijevića, Pavu Perišina i Niku Kneževića iz Topolja da ne izvrše svoje obaveze: međutim njih su otkrili sami radni seljaci i predali narodnom sudu koji ih je već osudio na konfiskaciju imovine i lišenje slobode prisilnim radom ... "



Presuda Jerku Zlatariću


K broj K 174/49/2/II
U IME NARODA
PRESUDA
Kotarski sud u Belom Manastiru, u veću sastavljenom od pretsednika veća Begović Milana, pretsednika kotarskog suda. i članova veća sudaca porotnika Balaš Despota jz Karanca. i Radenović Dušana iz Čeminca. uz učešće zapisničara Sečujac Nade, po optužnici Javnog tužioštva kotara Beli Manastir broj K 111/49 protiv okrivljenog Zlatarić Jerka zemljoradnika iz Gajića, zbog krivičnog dela privredne sabotaže, koji se nalazi u pritvoru od 23. VIII. 1949. god. Na osnovu javno održane glavne usmene rasprave 25. VIII. 1949. god., izrekao je i objavio 25.VIII. 1949.

PRESUDU

Ckrivljeni Zlatarić Jerko sin Vinka i majke Mande rođ. Vujić, rođen 3. VI. 1902. godine u Gajiću kotar Beli Manastir, gde i sada stalno boravi, Hrvat, državljanin FNRJ, zemljoradnik, pismen - svršio 8 razreda osnovne škole, oženjen sa Evom rođ. Lonćar, bez dece, poseduje u zajednici sa ocem, ujakom i majkom 17 k. j. zemlje, vojsku služio za vreme biv. Jugoslavije 18 meseci, do sada neosuđivan, ne nalazi se pod isleđenjem za drugo krivično delo.

KRIV JE, što je propustio kao rukovodilac domaćinstva od 17 k. j. zemlje udovoljiti obaveznoj predaji žitarica za 1949/50 ekonomsku godinu u količini od 3400 kg.pšenice i 137 kg ječma čime je bio zadužen od strane Mjesnog narodnog odbora Gajić, I na taj način oštetio državni žitni fond, dakle je izvršio radnju, koja je imala za cilj oštećivanje interesa narodne privrede i ugrožavanje državne privredne politike, čime je počinio krivično delo privredne sabotaže iz čl. 5 tač. 8 Zakona o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže, pa. ga sud za ovo delo osuđuje temeljem 2. rečenice čl. 6 cit. zakona u vezi čl. 28, 32, 57 i 60 OKZ na kaznu lišenja slobode prisilnim radom u trajanju od .osam godina i na potpunuu konfiskaciju celokupne imovine. Vreme provedeno u pritvoru od 23.VIII.. 1949. god. do pravomoćnosti presude uračunava se u izrečenu kaznu lišenja slobode prisilnim radom.
Okrivljeni je dužan u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude kod ovog suda platiti krivične troškove, koji se do sada sastoje iz paušalnog iznosa od 5.000 /pethiljada/ dinara.

OBRAZLOŽENJE:

Javni tužilac podneo je protiv okrivljenog optužnicu za gore opisano krivično delo.
Okriv1jeni je priznao da nije udovoljio navedenoj količini žitarica, odnosno obaveznoj predaji, na što je bio zadužen od strane MNO-a. Iz iskaza okrivljenog vidi se nadalje, da je još pre rata po njegovom priznanju bio politički rukovodilac u bližoj mu okolini, da je za vreme okupacije sarađivao sa naprednom strujom - sa komunistima, a po oslobođenju da je dobio od naroda priznanje i istaknut također u političko rukovodstvo, čime mu je dano poverenje, dok se nije 1946. godine povukao u pasivnost. Okrivljeni izjavljuje da se ne oseća krivim, branio se, da nije mogao udovoljiti obavezi po pitanju predaje belih žitarica iz razloga, što mu je izvršena veća procena. nego što je na zasijanoj površini bilo uroda. Naveo je dalje da je bolestan, pa. da tako nije ni sposoban za rad, da su mu članovi porodice, ujak, otac i majka mu, sa kojima živi u zajedničkom kućanstvu a u vezi zdravstvenih im prilika i starosti slabo sposobni i da nisu u mogućnosti zemlju obrađivati, i da se i u vezi ovog morao povući iz ranije aktivnosti u javnom životu, da bi u granicama mogućnosti mogao privređivati kod kuće. Dodao je, da je i danas aktivan u organizaciji HRSS. Žito mu nije rodilo, 2 k. j. jutra žita miševi su tako uništili, da je bilo 3 krsta na 1 k. j. Naveo je, da je ječam predao sav koji je urodio, t.j.445 kg, a žita da je predao 666 kg, i za porodicu da je zadržao žita 2400 kg za prehranu.

Priznanjem okrivljenog i prijavom MNO-a broj: 495/49 utvrđeno je, da je okrivljeni počinio napred opisano krivično delo, kao i to, da je po sjetvenom planu bio dužan zasijati 6 k.j. 1000 čhv pšenice, a da je prema njegovoj vlastitoj izjavi zasijao samo 4 k. j.

Olakšavajuće su okolnosti iznesene u priznanju i nekažnjenim predživotom, otežavajućih nema.

Društvena opasnost krivičnog dela sastoji se naročito u tome što u početku samoga otkupa more imati vrlo rđav uticaj i na ispravne građane u negativnom pravcu, što je od posebnog značaja baš u najbližoj okolini, u obližnjim selima okriv1jenog, koja pokazuje vrlo rđav primjer po pitanju dužnosti građana prema društvu, u kome žive.

Navedeni posed od 17 k. j. zemlje spada u krupniji posed i time se napred istaknuta okolnost opasnosti još više potencira. Činjenica da okrivljeni nije vlasnik zemljišta, kako je to izjavio, nego da su suvlasnici njegovi ukućani, ne menja ni u čemu na stvari, jer je okrivljeni stvarni rukovodilac, a kod pitanja obavezne predaje žitarica radi se o materijalnim stvarima, sa kojima upravlja i disponira stvami rukovodilac. Žitarice pretstavljaju artikl ishrane, koji ima naročito istaknuti značaj za prehranu širokih narodnih radnih slojeva, koji su ukopčani u izgrađivanje socijalizma i koji se .zalažu do krajnih mogućnosti za što uspešnije izvođenje Petogodišnjeg plana, koji je postavljen za stvaranje što više dobara za sve građane pa tako među ovima i za samog okrivljenog. Radnici u našoj industriji rade požrtvovno na proizvodnji potrebnih dobara za sve građjane, pa i za okrivljenog.

Potrebno je, da svest naših trudbenika u industriji što jače nađe korena i na našem selu, da bi ovo tako bilo osposobljeno da pokaže požrtvovanje, kao što ga pokazuje radnik u industriji, čime bi se produbio savez između radnika i seljaka, koji znaći vrlo čvrst oslonac u izgrađivanju socijalizma. Predmetno krivično delo ukazuje svojom opasnošću na slabljenje navedenih vrlo značjnih odnosa.

Subjektivna opasnost učinioca naročito je značajna zato, što je svoje predratno poverenje u narodu pojačao svojim pravilnim stavom za vreme okupacije i korišćenjem narodnog poverenja nakon oslobođenja, što sve stvara mogućnosti da pojedinci mogu biti zavedeni u zabludu i po pitanju njegovog pasivnog stava. Dejstvo okrivljenog u iskazanom negativnom pravcu može se osjetiti u bliskim selima njegovog mesta, gde otkup doista ne pokazuje potreban uspeh.

Okrivljeni je svojim štetočinskim odnosom ispoljio svoju destruktivnost prema socijalnom izgrađivanju, što široki narodni slojevi kao trudbeničke mase za izgrađivanje bolje budućnosti čoveka ne trpe i što je sve potrebno u svrhu pravilnog obaveštenja građana istaći. Okrivljeni je imao mogućnosti, da u vezi poverenja, koje je za vreme svoje ispravnosti imao, pripomogne pojedincima. koji su bez svoje krivice zaostali od društvenog progresa, i da tako pripomogne na izgrađivanju opšte stvari, ali okrivljeni ne postupa tako, nego se stavlja u red onih pojedinaca. koji ne umiju da razlikuju sporedno od glavnogp, koji ne znaju da uoče, da je pitanje teškoća prelaza u socijalizam privremene prirode i sporedna stvar prema glavnoj stvari prema izgrađenom socijalizmu, koji predstavlja blagodat za čovečanstvo i kom svaki slobodan građanin teži, te tako gubi poverenje naroda i postaje saboter narodnih interesa.

Okrivljeni je već u žetvenom planu pokazao nameru štetočinstva, on se nije zalagao svojstveno urednom domaćinu i ispravnom građaninu, pa je tako već i u setvenom planu došao u sukob sa pozitivnim zakonskim propisima. Komisija, koja je vršila procenjivanje uroda poznavala je stvarne okolnosti i na osnovu ovih pravomćno utvrdila obavezu. Činjenica okrivljenikovih propuštanja u vezi sa racionalnirn i intenzivnim obrađivanjem zemljišta ne može se odvojiti od okrivljenika, za svoje propuste, snosi posledice sam okrivljeni. Zatim, iz postupka se ne vide nikakove okolnosti, koje bi govorile u prilog okrivljenome po pitanju uroda. Gola izjava okrivljenog pored napred iznesenog pravomoćnog komisijskog ustavljenja, zasnovana na stvarnirn okolnostima, ne moze poslužiti za pokrivanje štetočinskog odnosa.

Sud je pri određivanju kazne uzeo u obzir sve što je napred izloženo, pa je utvrdio izrečenu kaznu zato što smatra. da će biti dovoljna da popravno utiče na okrivljenog pravcu od uzdržavanja krivičnog dela i preorijentacije za učešće na podizanju naših širokih narodnih slojeva u cilju izgrađjivanja za što svesnije učešće na velikom historijskom putu k socijalizmu.

Sud smatra, da je izrečena mera dovoljna za pouku građjanima u pravcu staranja da svaki pojedinac bude stvaralac u novom društvu progresa.

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!


Kotarski sud Beli Manastir, 25. VIII. 1949. god.


Zapisničar:
/Sečujac Nadal/


Pretsednik veća:
/Begović Milan/









- 10:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću

Ovaj tekst o radu Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu objavio sam u Vjesniku“ 2002 god. . Do danas se nije sredio nered koji tamo vlada. Neki dan u Otvorenom na HTV gostovala je ministrica Lovrin i u prilogu sam saznao da je nekadašnja sudska savjetnica Radišić u međuvremenu postala predsjednicom Odjela. Nazdravlje!



Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću

Sve ovo o čemu pišem samo je kronološki posložen moj uzaludni pokušaj da u razumnom vremenu u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu provedem etažiranje stana koji moja supruga i ja moramo prodati.

Nekoliko mjeseci i grdan novac uzelo je pripremanje dokumentacije za etažiranje: elaborat sudskog vještaka, niz potvrdi koje uz skupe takse izdaje Područni ured za prostorno uređenje, komisije, međuvlasnički ugovor ovjeren kod javnog bilježnika itd. Pa kad je sve izgledalo u redu, kad su svi dokumenti bili na kupu uputio sam se 13. ožujka 2002. na već spomenuti Zemljišnoknjižni odjel u Zagrebu.

Zemljišnoknjižni odjel uređen je kao veliki disko ili kafić – svuda naokolo šankovi. Budući da nikad nisu zauzeta sva radna mjesta pred »urudžbenim« šankom obično je i najduži red.
Nigdje ne piše i nitko vam neće unaprijed reći što sve trebate da biste predali vaš zahtjev. Šank za informacije je najčešće nezaposjednut (a i kad je zaposjednut dotični vam ne zna dati ikakvu pa i najmanju smislenu informaciju).

Čekate tako u redu, sa stotinjak ljudi, za »urudžbeni«, niste sigurni da imate sve što treba, a čeka se od dva do tri sata. S tim da se to vrijeme može i produljiti. Jer iako Zemljišnoknjižni odjel radi od 7.30 do 11.30 svejedno su u to vrijeme ubacili i 30 minutnu stanku.

A kad napokon dođete na red onda, dakako, doznate da nikako nemate sve što vam treba nego vas referent uz vidni užitak šalje po biljege i daje vam novi formular koji morate ispuniti.
Referent na »urudžbenom« pojma nema (ili neće imati pojma) što sve treba priložiti uz zahtjev, odnosno prijedlog. Meni tako jedna referentica uz moj zahtjev za etažiranje vlasništva nikako nije htjela uzeti Međuvlasnički ugovor. Na kraju sam ga skrio među ostale papire i tako je prošao »urudžbenog stručnjaka«.

Slučajno sam, naime, znao da je Međuvlasnički ugovor u ovoj vrsti postupka bitan dokument.
Samom predajom u urudžbeni zapisnik za stranku počinje moratorij od mjesec dana u kojem roku nitko neće niti pogledati vaš predmet i nema sile (osim jedne, pogodite koje) koja će vam tu pomoći.

Tek nakon isteka roka od mjesec dana velikodušno vam je dopušteno stati u red za tzv. požurnicu. Dva puta tjedno naime jedan sudac prima stranke koje su »otrpjele« mjesec dana. Doći do tog suca i nije lako. Dijele se, naime, brojevi, dva puta tjedno. Čekanje na broj za »požurnicu« rasteže se od dva do tri sata, a zatim, oni sretnici koji su dobili broj, čekaju još jednom, samo sada u drugom hodniku, da bi ih dežurni sudac primio i izdao »požurnicu«.

Što je, dakle, »požurnica«? Za Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zagrebu naime, vaš čin predaje zahtjeva ili prijedloga putem urudžbenog zapisnika ne znači ništa, a pogotovo ne to da vi doista želite da oni riješe vaš slučaj.

Uvijek, naime, postoji mogućnost da se netko samo našalio ili jednostavno nije ozbiljno mislio. E, zato vam Zemljišnoknjižni odjel daje još jednu prigodu čekanja od nekoliko sati kako biste nakon toga silna čekanja u dvije sekunde rekli sucu da ste ozbiljno mislili, da molite »požurnicu« pa da dežurni sudac namigne svojoj tajnici koja će zapisati broj vašeg predmeta. Onaj isti broj koji ste prije mjesec dana dobili na »uruđbenom«.
Ta besmislena formalnost se, dakle, zove »požurnica«. Ali bez te »požurnice« uopće nemate izgleda da se vaš zahtjev-prijedlog počne rješavati.

A ako ste se načekali za »požurnicu« onda imate barem neku (iako minimalnu) šansu. Jer nikakvu potvrdu ne možete dobiti da ste doista stajali u redu i bili kod suca za »požurnicu«. Tako je uvijek otvorena mogućnost da se »požurnica zagubi« ili da vam kažu da niste bili kod suca zbog »požurnice«. Pa da opet stanete u red.

Ohrabreni »požurnicom« dan ili dva kasnije (jer »požurnice« su daljnji rođaci puževa pa sporo putuju Odjelom) opet ćete stati u red pred šankom. Kako je stan o kome se meni radi u Vrapču, dakako, da sam stao u red za Vrapče.

Nakon više od sat čekanja, kad sam došao na red jedna je mlada referentica konstatirala da moja »požurnica« još nije registrirana pa da prema tome moj predmet nije niti dodijeljen referentu koji bi ga morao riješiti. Opet nakon nekoliko dana i nakon više od sat čekanja na šanku za Vrapče, ista referentica mi je rekla da je moj slučaj dodijeljen referentici gospođi Sili pa me poslala njoj. Ali gđa Sili radi na šanku za Novi Zagreb pa, dakako, tamo trebam čekati. A kako je baš došlo vrijeme stanke za trudbenike Zemljišnoknjižnoga odjela, odstajao sam na novozagrebačkom šanku tih trideset minuta i još četrdeset pet dok sam došao na red i zatražio razgovor s gospođom Sili.

Nje pak nije bilo.

Idućeg sam dana stao ponovno u red, ali ovaj put, naoružan Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću, došao sam pred Zemljišnoknjižni odjel već u sedam sati ujutro. Preda mnom se već našlo barem pedeset penzića koji spavaju još lošije od mene, i taj dan sam imao sreću: nakon čekanja od dva sata, upoznao sam gospođu Sili. Ona mi je rekla da je moj slučaj u postupku i neka dođem u četvrtak. U četvrtak mi je rekla da dođem u ponedjeljak, u ponedjeljak mi je rekla da dođem u četvrtak, a u međuvremenima mi je govorila da je dala predmet na potpis sucu. Jednog dana mi je opet rekla da je napisano rješenje, da mi je poštom poslano na kućnu adresu, neka čekam to rješenje i kad ga dobijem neka postupim po njemu.

Čekao sam rješenje dva tjedna. Nije došlo. Kako sam do tada već više sati proveo u redovima čekajući na raznim šankovima Zemljišnoknjižnoga odjela, bio sam dobrano educiran od ljudi koji svoje slučajeve rješavaju pet, šest ili više godina. Zato sam 6. lipnja odlučio otići voditelju odjela Aleksandru Kiralju.

Da bih došao do njega opet sam stao u red (prima dva puta tjedno do 40 stranaka). Čekao sam na dodjelu brojeva dva do tri sata, pa u drugom hodniku čekao da nas primi. Stvarno, nakon još sat čekanja došao sam do šefa. Za razliku od nekih drugih, gospodin Kiralj je bio vrlo ljubazan: uz brzi pogled u kompjutor i kratki telefonski razgovor rekao mi je da je moj predmet upućen sucu Živkoviću na potpis. No sudac Živković je, također, predsjednik nečega, nisam siguran baš čega, pa mi je Kiralj savjetovao da odem gospođi sudskoj savjetnici Nives Radišić koja umjesto suca Živkovića rješava njegove slučajeve.

Dakle, poučen životnim iskustvom da je ipak najbolje odmah ići u glavu, prvog dana kad suci primaju stranke (dva puta tjedno, vrlo ograničen broj stranaka) stao sam u red za dodjelu brojeva već u devet sati. Bio sam sedmi na redu. Brojevi se počinju dijeliti pet minuta prije 12, dakle, čekao sam tri sata. Kad sam došao na red, zatražio sam broj za suca Živkovića.
Ponovno čekanje u drugom hodniku. Na vratima kroz koja se prolazi sucima, patnike koji već satima čekaju, sucima propušta mladi dečko koji ili ima kronični laringitis ili namjerno tiho govori.

Dakle, opet treba čekati stojeći, jer glas mladca dopire najdalje metar od mjesta gdje stoji. Sjesti, iako prigode ima, nije moguće. I dok sam se tako gurao oko sudačkih vratnica, pojavila se jedna vrlo rezolutna mlada dama koja je rekla da će primiti najprije one koje nije primila prošli puta, jer ona prima samo do »pola tri i ni minutu kasnije«.

Pasionirani čekači u redovima Zemljišnoknjižnoga odjela rekoše mi da je to »najgora od svih« sudska savjetnica Radišić. Doznao sam odmah od znalaca da ona ima plaću samo 4000 kuna i obavlja sve poslove za suca Živkovića koji ima plaću 12.000 kuna. Pa, eto, zbog toga ona odbija sve zahtjeve koje samo može.

Kad je taj mladac napokon prošaputao »za suca Živkovića brojevi 1, 2 i 3«, kao ponosan vlasnik broja 3 prošao sam kroz sudačku kapiju i odmah se sukobio s tajnicom suca Živkovića, koja je nama izvježbanim čekačima objasnila da sudac Živković ne prima stranke.
Nažalost, nisam stigao ni pitati zbog čega onda uopće dijele brojeve za tog suca, a već nas je tajnica odvela pred ured s.s. Radišić. Tu smo mi, dragovoljni čekači suca Živkovića, bili zapravo padobranci, jer je bilo dovoljno onih koji su znali bolje pa su odmah uzeli brojeve za s.s. Radišić.

Nakon dodatna dva sata čekanja napokon me tajnica gospođe s.s. Radišić pozvala da uđem u njezin ured. Na moje veliko iznenađenje s.s. Radišić je bila vrlo ljubazna. Odmah mi je rekla da je gospođa Sili doista dala prijedlog za neko rješenje, no da se ona s tim prijedlogom referentice ne slaže i da je njena riječ jača od riječi referenta.

Nadalje je rekla da je, prema njezinoj procjeni, u mom predmetu sve u redu te da će ona idućeg dana dati predmet na potpis sucu Živkoviću, a da, dakako, postoji i mogućnost da se sudac Živković ne složi s njenom s.s. procjenom. A kako sam u trenutku kad sam došao do riječi objasnio s.s. Radišić da odlazim na bolničko liječenje, bila je čak toliko susretljiva pa mi je dala svoj izravan telefonski broj, na koji neka se javim za tjedan dana pa će mi onda znati reći kako je moj predmet riješen.

Možete li pogoditi? Za tjedan dana, pa ni danima poslije, na rečeni telefonski broj nitko se nije javljao. Tek dva tjedna kasnije, nakon bezbroj poziva javila se tajnica gospođe s.s. Radišić koja mi je rekla da su mi napisali rješenje, jer da u mom predmetu ipak nešto nedostaje.

Nedostajala je doslovce jedna riječ u Međuvlasničkom ugovoru.

Isti dan kada sam dobio rješenje, dobrotom suvlasnika, nadopunili smo, na zahtjev suca Živkovića, (rješenje od 28. lipnja) Ugovor tom jednom riječju i već sam ga isti dan predao u Urudžbeni zapisnik. Tom prigodom (dakako, čekajući u redu dva sata) upozorili su me znalci (oni koji na rješavanje svojih predmeta čekaju više godina a imaju mnogo više od mene staža čekanja u redovima pred šankovima Zemljišnoknjižnog odjela) da je Zemljišnoknjižni odjel ove godine prvi put uveo fenomenalnu praksu: od 7. srpnja do 1. rujna niti predsjednik Zemljišnoknjižnoga odjela niti njegova zamjenica, a, bome, niti suci odjela ne primaju stranke.

Sad već sav očajan, odmah treći dan stao sam opet u red čekača za prijam kod sudaca. Stao sam u red u devet sati, čekao na broj do dvanaest sati i taman kad sam došao do sudačke kapije, tajnica gospođe s.s. Radišić u dvije sekunde me izbacila iz reda. Predmet, naime, više nije bio kod s.s. Radišić nego je vraćen na obradu referentici gospođi Sili.

Od tada pokušao sam kontaktirati gospođu Sili. Ne znam koliko puta, nisam brojio, ali srećom, potkraj srpnja, u Zemljišnoknjižnom odjelu redovi su nešto kraći. Na primjer: 24. srpnja dolazim u osam sati. Jedan mladi referent na moj upit kaže da gospođa Sili još nije došla, pa neka dođem za sat.

Pijem kavu u kafiću s gomilom referenata. U devet jedna referentica na šanku Novi Zagreb mi kaže da će gospođa Sili doći oko jedanaest sati, vraćam se u rečeno vrijeme ali gospođe Sili nema.
A 25. srpnja dolazim u osam sati, jedan referent mi kaže da gđa Sili nije došla pa neka dođem kasnije. Vraćam se u jedanaest sati, drugi referent mi kaže da gđe Sili nema i da neće doći, ali neka dođem u petak, tada će sigurno biti.

U petak, 26. srpnja, dolazim u devet sati. Isti onaj referent od jučer mi kaže da gđe Sili nema, da je neće niti biti, te da je ili bolesna ili je otišla na godišnji. Navodno, ni on sam ne zna više.
To je zasad kraj moje priče. No moja najbolja supruga na svijetu, uvjerena da sam nesposoban riješiti tako jednostavan slučaj kao što je etažiranje stana za koji su svi papiri u redu, krenula je 30. srpnja na Zemljišnoknjižni odjel.

Tek njoj, energičnoj, uspjelo je doznati što su referenti tijekom srpnja tajili preda mnom: u srpnju i kolovozu referenti u Zemljišnoknjižnom odjelu se uopće ne bave tako prizemnim predmetima kao što je to etažiranje.

Trebalo je, dakle, čekati rujan, ali, dakako, bez ikakva jamstva da će predmet biti riješen ove ili iduće godine ili uopće !

Bilo bi bolje da ne pišem ove zaključke!

U Zemljišnoknjižnom odjelu igra se prema samo njima poznatim pravilima. Svakoj stranci svaki referent može reći nešto drugo bez bojazni da će ga itko pozvati ikada na red. To isto vrijedi i za suce.

I do referenata i do sudaca teško je doći. Redovi su beskrajni, čekanja još dulja, a stranka je prirodni odrezak koji treba tući batom (beskrajnog čekanja) kako bi se smekšalo, pogodite zašto?

Nakon izvjesnog vremena, svatko tko to može, spreman je platiti, samo da se riješi maltretiranja, čekanja u redovima, da izbjegne višeznačnim odgovorima referenata naručivanjima iz tjedna u tjedan, itd.

Zato na kraju, u dugim redovima stoje uglavnom oni koji nikako ne mogu platiti: umirovljenici, gologuza sirotinja i oni koji nemaju nekakvu »vezu«. U višednevnim dugotrajnim čekanjima u redovima, sa svojih uskoro 57 godina bio sam gotovo najmlađi u društvu čekača.

Na rješenja Zemljišnoknjižnoga odjela nema prava žalbe, što je protivno Ustavu Republike Hrvatske.

Suci i referenti svaki slučaj mogu zavući godinama bez ikakve opasnosti za svoj položaj ili opasnosti da se stranka može žaliti. Nemaju nikakvu obavezu reći stranci smjesta i istodobno što sve nedostaje u njezinu predmetu nego mogu šetati predmet i stranku od referenta do suca i natrag, a da stranka nema stvarnu mogućnost uvida u stanje svojeg predmeta i žaliti se bilo kome.

I da ne duljim: u ovih dvanaest godina ponovna boravka u Hrvatskoj naučio sam dobro lekciju.

Gdje god u državnoj upravi, bio to Odjel, bio to MUP, MORH ili bilo koje drugo tijelo te uprave, vlada nered – netko od toga ima koristi. Pitam se tko ima koristi od načina rada Zemljišnoknjižnoga odjela Općinskoga suda u Zagrebu?!

- 09:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 02.10.2007.

U ranu zoru došla je udba(*)

Crni Božić“(*) i neizrecivo tužna Nova godina već su prošli. U zatvoru su studentski vođe i Bruno Bušić. Bruni nosimo hranu i pokušavamo doznati što se s njim zbiva.

11. siječnja – tmuran i hladan dan. U Matici hrvatskoj tišina. Nema više stotinjak posjetitelja dnevno. Na hodniku, pred redakcijom Hrvatskog tjednika(*), gdje su se okupljali kolporteri i gdje se od gomile nije moglo proći, sve je prazno.

Poslije Karađorđeva(*), malo njih, samo najvjerniji, dolaze još u Maticu. Znalo se, i već osjećalo, da nešto visi u zraku i da je najbolje sjediti kod kuće. Taj dan oko podneva zadnji put sam vidio mnogo ljude iz Matice. Kasno navečer prolazeći Zrinjevcem primjetio sam neuobičajenu živost pred zgradama SUP-a i UDB-e. Ispred zgrade Matice hrvatske stajao je milicioner sa šljemom i automatskom puškom.

12. siječanja želio sam ujutro ponovo svratiti u Maticu, no odlučim prethodno telefonski se najaviti. Okrenem broj uredništva Hrvatskog tjednika, čujem signal, znači zvoni. Netko diže slušalicu i odmah je spušta. Uvrijeđen, zovem ponovo. Opet isti postupak. I tako nekoliko puta za redom.

Zovem telefonom Profesora(*). Dugo se nitko ne javlja. Konačno, javlja se supruga. Tražim profesora, no njega nema. Odveli su ga ranu ujutro. Odlazim prema zgradi Matice hrvatske. Izvana ništa neobično. Na ulazu u zgradu, zaustavlja me skladišni radnik i šaptom mi saopćava da je policija u zgradi i neka se gubim. Slušam ga naravno i odlazim u park iz kojeg imam dobar pogled na zgradu Matice hrvatske. Vidim kako dolaze policijski automobili iz kojih izlaze Šime Đodan, Vlado Gotovac, Danilo Pejović, Ljudevit Jonke, okruženi udbašima. Sve vode u zgradu Matice, valjda da budu prisutni premetačini.

Stojim u parku, smrzavam se. Neznam kuda bih pošao. Nailaze neki stari časnici Matice(*). Sada ja njih upozoravam na policiju i oni se vraćaju. Malo razgovaramo, no ne nalazim riječi za razgovor. Odlazim Prijatelju. Pred njegovom kućom policijski automobil. Možda su kod njega a možda i nisu. Nema smisla riskirati. Možda mene čekaju kod kuće? I to mi se nikako ne da provjeriti. Ako me čekaju još malo slobode, bolje da ju što duže uživam.

U Gradskoj kavani nigdje nikoga. I ta kava je lošija od one prije Karađorđeva. Pojavljuje se jedan novinar Vjesnika. Taj je polumrtav od straha. Što ga dulje slušam, to se više topi i moja hrabrost. Bježim od njega. Nega ga đavao nosi.

Pomiren sa sudbinom odlazim kući. Vrata otvara moja supruga a ne UDB-a što bilježim kao pozitivan poen. Na večer u TV dnevniku prva obavijest o uhićenjima. Uništavamo ono malo korespodencije što sam je još imao. Ako dođem pod udar UDB-e ne želim uvući i druge.

Kasno odlazimo spavati i zato se teško budim. Zvono na ulaznim vratima zvoni. Tek sam ga popravio i ako ovako nastavi opet će otići k vragu. Moj sat pokazuje 4 sata. Nije pouzdan ali ženin pokazuje isto. Budi se moja žena a u susjednoj sobi čujem, diže se mama. Nema druge, sad sam ja na potezu. Otvaram vrata. Policijska petorka široko se smješi. Kao da dolaze u prijateljski posjet ili kao da prodaju sladoled. Jedan je „intelektualac“ i taj mi objašnjava da su iz Službe državne bezbednosti i da imaju nalog za premetačinu stana. Polako se guraju u predvorje. Primjećujem da su dvojica u uniformi a trojica u civilu. Vođa grupe mi tumači moja prava. Mama i žena se na brzinu oblače a ja ostavljam udbaše u hodniku da barem obućem hlače... Gruppenfuehrer je prokleto ljubezan i predlaže da se radiovezom pozove lječnik u koliko bi mami s obzirom na njenu starost pozlilo. No moja se stara herojski drži i tako tipovi ne zovu nikoga. Imam prevo pozvati dva svjedoka ako sam dobro shvatio. No otkuda izvući u 4 sata ujutro dva svjedoka. Kuća je doduše velika, no mi smo samo kratko ovdje i ne poznamo ljude. Idem do susjednih vratiju i zvonim. Dvije plave uniforme me prate. Javlja se ženski glas. „Plavi“ uz mene kaže da smo iz policije. Otvaraju se vrata. Podebela gospođa susjeda sama je s troje djece. Odlazimo kat niže. Teško budimo mladi bračni par, naše „podsusjede“. Oni su spremni odmah doći. Sjedimo u velikoj sobi. Sad smo u dobrom društvu. Konačno dolaze susjedi. Neznam gotovo ništa o njima osim da žive vrlo jednostavno i da su oboje radnici. Zato me iznenađuje svečano odjelo mog susjeda. Udbaši odmah primjećuju da moj podsusjed na reveru odjela nosi značku Matice hrvatske. Uniformirani policajac, očito je time uvrijeđen. Potiho konstatira da bi pretres trebalo izvršiti i kod tog bračnog para.

Vođa grupe, drug Jovo iz Beograda, smiruje situaciju i djeli posao. On i još jedan civil pretresat će moju radnu sobu. Drugi civil će pretresati maminu; jednog uniformiranog šalje pred vrata stana a drugi je ostavljen da čuva stražu u hodniku. Prvo službeno pitanje je da li imam oružja.

Drug Jovo je veoma precizan što je potpuno razumljivo s obzirom da je nekad bio precizni mehaničar. Po mom radnom stolu prevrće papir po papir. Njegov, očito mlađi i neiskusniji kolega nastoji u mom prastarom stolu naći tajni pretinac. Jovi se čini da time gubi vrijeme pa ga upućuje na ormar s rubljem. Moja je supruga presretna što je baš jučer uredila ormar. Tako barem susjeda neće vidjeti nered koji inače vlada kod nas.

Sve izgleda u redu osim što podsusjed počinje praviti probleme. Njemu se čini da bi ove njuške mogle nešto pronaći ako ovako nastave pa ih nastoji svojim primjedbama iznervirati. Ja ga užurbano smirujem znajući da i tako kod mene ne mogu ništa naći. Podsusjed se međutim neda. Svađa se s udbašem koji hoće čitati ljubavna pisma koja je moj poštovani pokojni gospodin otac pisao mami prije nekih 35 godina. Mama također protestira. Nastaje uzbuna oko ljubavnih pisama. Svi u jedan glas raspravljamo. Nastojim smiriti situaciju. Svojim autoritetom smirujem suprugu, pa mamu, susjedu, no tko bi smirio podsusjeda, stekliša jednog, koji već počinje spominjati Radića i Starčevića, pa se bojim da ne dođe i do Pavelića ili što bi bilo najgore doTita. Konačno drug Jovo i ja, ta mi smo intelektualci, zar ne, odnosimo pobjedu. Pisma se neće čitati. Ako je tim pismima tata i htio rušiti Jugoslaviju onda je to bila ona stara do koje Jovi nije previše stalo.

Mladi milicioner stoji u hodniku, njemu je dosadno, pa podsjeća druga Jovu da mi sigurno imamo i podrum. Treba i to dakako „pretresti“. Civilima se baš ne ide u podrum stoga delegiraju mladu i novu uniformu da to ona učini. Idem i ja s njim sav veseo. Kad smo se doselili, strpali smo ambalažu od selidbe u podrum i nakon toga tamo više nismo ni provirili. Prašine ima dosta, to je sigurno. S nama odlazi i onaj koji stražari pred stanom. Sav je plav od zime. Naše je stubište prokleto hladno.

Ambiciozna mlada uniforma nosi veliku lampu. Otvaram vrata. Brdo papira, dasaka, kutija i prašine. Osjećam kako službeno lice gubi volju za daljnjom premetačinom. Mlada uniforma samo svijetli lampom i rezolutno tvrdi da ovdje nema ničega. To se nikad nezna, tvrdim ja, a starija uniforma spasava mlađu, jer – kaže – policajci imaju za to nos. Odmah znaju gdje se isplati tražiti. Ovdje se to ne isplati.

Vraćamo se u stan.
Pretres je pri kraju. Već je devet sati. Moja supruga pita Jovu kakve namjere ima samnom. Zanima ju kane li me uhapsiti ili ne. Netko pita moju ženu misli li ona da bih ja trebao biti u zatvoru. Ni govora, kaže ona. Njezino je mišljenje da niti svi ostali nisu trebali biti uhapšeni. Moja mama ju strelja očima da šuti.

Potpisujemo zapisnik i Jovo me moli da pođem s njima. To samo zbog toga jer imaju mjesta u automobilu, pa nemoram ići tramvajem koji zimi eto jako neredovito vozi.

T.Ž.(*)

Prenosim iz "Nova Hrvatska" , London, br. 8-9/1972. godine.

Objašnjenja:

(*) udba - kolokvijalno ime za Službu državne sigurnosti (Službu državne bezbednosti), koja se neko vrijeme zvala Uprava bezbednosti - UDB-a

(*) Već u prosincu 1971. počela su hapšenja i progoni. Božični broj "Glasa Koncila" (glavni urednik Vlado Pavlinić) izašao je s velikom pasicom na prvoj strani "Crni Božić" a na drugoj strani je bio opisano slavlje Božića među crncima u Africi. Ali svatko je znao što je mišljeno s "Crni Božić".

(*) Hrvatski tjednik bio je glasilo Matice hrvatske i izlazio je samo tijekom 1971.god. i to od travnja do prosinca, onda je zabranjen. U to vrijeme bio sam novinar HT-a.

(*) Karađorđevo, lovište srpskih kraljeva gdje je Tito proglasio "masovni pokret" u Hrvatskoj kontrarevolucionarnim a u sklopu toga i Maticu hrvatsku. Kontrarevolucija - to je bila u ono doba komunističke diktature najteža moguća optužba.

(*) Profesor - moj šef u Hrvatskom tjedniku i profesor na Pravnom fakultetu Jozo Ivičević.

(*) Nisam mogao imenovati tada 1972.god. tko je došao, a došao je Šime Balen i zajedno samnom se skrivao da ga netko ne vidi. Bilo je nešto komično u tome: sin ustaše i partizanski komesar se skrivaju od udbe.

(*) T.Ž. Ovaj tekst i sve druge tekstove u Novoj Hrvatskoj sam prvo vrijeme potpisivao pseudonimom da ne naštetim prijateljima i kolegama iz Matice koji su po zatvorima čekali na suđenja. T.Ž. to stoji za Tomislav Županac. Pseudonim je naravno izabrala moja supruga. A kako je ona rodom iz Šuice onda je Tomislav zbog kralja koji se navodno tu dao kruniti a Županac zato jer je to staro ime Duvna.

Još jedna napomena: ovaj tekst sam za Novu Hrvatsku napisao samo koji tjedan nakon dolaska u London gdje sam radio kao urednik u uredništvu. Dakle tekst je svijež i donosim ga točno onako kako sam ga tada napisao. No, ona zgoda sa "podsusjedom" nije se dogodila meni nego mom nekadašnjem prijatelju B.T. a ja sam ju s dosta umjetničke slobode "ukomponirao" u moj tekst.

- 15:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kako sam želio postati Bosanac

Moja supruga je iz Šuice. Šuica je glasovito mjesto pokraj kojeg su se smjestila čak tri nešto manje poznata: Kupres, Tomislavgrad(Duvno) i Livno. Ima tome sigurno već 10 godina, rat je upravo bio završio, još je postojala HZ Herceg-Bosna kad samo moja supruga i ja odlučili otići u Šuicu, posjetiti punicu i najmlađeg šogora i šogoricu. A kako smo krenuli na put 11.lipnja bili je jasno da ćemo u Šuici biti i 13. lipnja t.j. na sv. Antu, dan kada se u Šuici posebno slavi.

Tema dana u kafićima, pred crkvom itd. bila jest: gdje se prijaviti u Hrvatskoj, kod koga i kako doći do putovnice. No to zadnje bar nije bilo teško jer je Čiro Grubišić u Mostaru "štancao" hrvatske putovnice. I za divno čudo, svi, ama baš svi, možda tu i tamo iznimka, već su bili negdje prijavljeni, u Zagrebu, Splitu, Rijeci itd.

Dobro, ako se oni svi mogu prijavljivati tamo, zašto se ja ne bi mogao prijaviti ovdje, upitao sam mog šogora koji je tada radio u državnoj službi. Ali to nije moguće ti si Zagrebčanin. Kako nije moguće, i što znaći to da sam Zagrebčanin, pa vi svi niste Zagrebčani ali vam je normalno da ste prijavljeni u Zagrebu. Zašto obratan slučaj ne bi bio moguć. Ne može to, ma kud ti uvijek... Od mog šogora dakle barem u ovoj stvari nije trebalo očekivati pomoć. Odputio sam se u policijsku postaju u Tomislavgrad. Odmah sam rekao da se želim prijaviti. Vaše papire, rekao je neki mladi policajac. A kad je glasno rekao, pa vi ste iz Zagreba, svi u prostoriji su digli glave i gledali u mene kao u čudovište. E, vama Zagrebčanima padaju svakakvi vicevi na pamet, čuo sam ja za to. Eto vam vaši papiri. Ali čovječe, stvarno se želim prijaviti u Šuici. Pa zar se ovdje kod vas ne kaže odatle si od kud ti je i žena. Dakle, ja sam iz Šuice. Nema načina, nemože a ako se želite žaliti idite u Livno. Krenuo sam u Livno. Tamo u nečemu što je bila mješavina između Uprave grada Livna i Ispostave uprave HZ Herceg Bosna nisu imali odjel za strance. Na koncu sam dospio nekom načelniku. Pogledao je moje papire, vrtio glavom i upitao, a gdje bi se vi gospodine htjeli prijaviti. Pa u Šuici, moja žena je od tamo. E, ovi iz Duvna samo gledaju kako da podvale nama Livnjacima. Kako da vas ovdje prijavimo, na temelju čega? Odmah sam ga pitao, pa zar niste vi prijavljeni u Hrvatskoj? Jesam, reče, i svi moji. Pa što onda priječi da se ja prijavim ovdje. Nema zakona, nema propisa, nema ovdje nikoga tko odlučuje o takvim zahtjevima. Vratite se vi u vaš Zagreb.

Krenuo sam opet iz Livna put Šuice. Vozio sam šogorov auto s Tomislavgradskim registracijama (onda su još postojale). Na izlasku iz Livna ugledao sam starog fratra kako natovaren prtljagom klipše uz brijeg prema Gorici. Stao sam i ponudio mu da ga povezem. Prvi njegov komentar je bio, a otkad vi Duvnjaci tako ljubazni prema nama Livnjacima. Odustao sam tog trenutka od pokušaja postati Bosanac.

- 15:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ured za tisak i promidžbu

Kad je Bruno Bušić 1977.god. na Saboru Hrvatskog narodnog vijeća izabran za pročelnika Ureda za tisak i promidžbu, već za vrijeme Sajma knjiga u Frankfurtu smo se dogovorili da će sjedište Ureda biti u Muenchenu a da ću ja obnašati dužnost tajnika tog ureda. Također smo se dogovorili da ćemo poćeti izdavati redoviti propagandni letak "Hrvatski vjesnik".

Tada je HNV imao mnogo Mjesnih odbora pa nije bio neki osobiti problem distribuirati te letke (u početku tiskane u 35.000 a kasnije i do 100.000 naklade). No, mi smo željeli te letke plasirati u ondašnjoj u okviru Jugoslavije stegnutoj Hrvatskoj. Kao često u životu, slučaj je pomogao. Prvo mi se javio jedan gastarbajter da je zabunom donio veću količinu jugoslavenskih poštanskih maraka koje da se koriste za promet običnih pisama. Otkupili smo te marke od njega. Gotovo isti dan mi se javio drugi gastarbajter koji je od Beogradske banke (Beobanke) dobio propagandno pismo i bio je dovoljno pametan pa je oprezno otvorio kuvertu koja je na sebi imala sve oznake Beobanke. Ideja je bila tu: u ofsettehnici smo dali umnožiti kuverte Beobanke, letke smo imali. Cijela moja ekipa iz Muenchena, Lončari, Leke, Bruno, Zdravko, Bišofi, i odrasli i djeca sjedili su kod mene. Jedni su lijepili adrese na kuverte, drugi ubacivali letke u kuverte, treći ljepili marke a četvrti zatvarali kuverte. Imao sam dobru "žicu" s Kosovarima koji su bili spremni, za malu naknadu, odvesti do Beograda, takoreći uz put po 500 ili više kuverata, baciti ih na raznim poštama u Beogradu u sandučiće. A pisma su bila adresirana na adrese u Hrvatskoj. U prvoj takvoj akciji poslali smo oko 10.000 letaka. U Zagreb i Hrvatsku nosilo je iste takve pošiljke nekoliko Hrvata. Budući da za večinu njih neznam gdje su imenovati ću samo Vinka Sušilovića koji danas živi u Zagrebu u zasluženoj mirovini. On je obično prebacivao u Zagreb oko 500 kuverata s letcima a njegov sin Krešo je onda biciklom razvažao ta pisma po Zagrebu i ubacivao ih u različitim vremenskim odmacima u poštanske sandučiće. Na svakih 100 letaka imali smo jedan "kontrolni" - tj. netko će dobiti letak od koga ću doznati da je ta stotina prošla svoj put. Samo ja sam znao koja su to "kontrolna" pisma i da ona uopće postoje.

Kasnije smo se dalje razvili. Od karitasovih socijalnih radnika dobili smo pred Dan Republike 1977.god. primjerak originalne pozivnice na banket povodom tog dana koje je razaslao Generalni konzulat u Muenchenu. Odmah smo nadoštampali 1000 komada i razaslali ih uglednim građanima Muenchena i Bavarske, onim, za koje smo mislili da ih konzulat nije pozvao. Bio sam u parku otmjene četvrti gdje se nalazi Generalni konzulat kad su počeli dolaziti uzvanici na banket. Nastala je neopisiva gužva pa je generalni konzul morao otkazati banket. Londonska "Nova Hrvatska" koja je također slala mnoštvo protujugoslavenskih letaka u Jugoslaviju izmislila je krilaticu "svaki letak - jedan metak". Svidjela nam se.

- 15:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Političar uvijek istog kova

Nedavno se na HTV-u pojavio častan starac i predstavio zadivljenoj javnosti jedan ugledan projekt pa se vidjelo da taj častan starac ima u našoj državi ugledan i častan položaj. A kako se razgovor odužio, vidjelo se da je taj častan starac i prije imao ugledne i časne položaje, u onoj drugoj sada više ne postojećoj državi ( ime joj se zatrlo). I tako malo po malo, te faca na TV ekranu te ime i prezime - pa to je nekadašnji predsjednik Općinske organizacije narodne omladine (mislim da se to tada tako zvalo) Černomerec. Taj častan starac, prije puno godina, bio sam u osmom razredu osmogodišnje, upeo je sve da me izbaci iz te Narodne omladine. Od nas osmoškolaca par godina stariji, već je tada bio profesionalni društveno-politički radnik i izgleda to mu je uspjelo ostati do danas. Mi smo ga poznavali inače s ispraćaja Titovih štafeta na kojima je on bljezgario gluposti od kojih bi se mi, u normalnoj situaciji valjali od smjeha. Ali nije bila normalna situacija. I tako je taj častan starac, onda davno jurišnik-skojevac, upro sve da me izbaci iz Narodne omladine. Ja moram priznati da nisam shvatio ozbiljnost situacije, ali jedan prijatelj iz razreda (nisam ga odonda sreo) Ranko Kiternaš upro je sve svoje snage da me obrani. Rekao mi je da sam budala i da ako me izbace iz Narodne omladine, da neću dobiti karakteristiku, a bez karakteristike da neću moći upisati ni gimnaziju ni fakultet. U svakom slućaju tom prijatelju Ranku Kiternašu sam i danas zahvalan zbog iskaza prijateljstva(a i zbog toga što je uz osobni rizik napisao meni karakteristiku, onako za svaki slučaj). Na koncu me je i obranio i nisam izbačen. Ali ja sam bio samo kamenčić u stepenici političkog uspona časnog starca s HTV-a. Sreo sam ga još jednom poslije, 1972. god. kad sam potajno (pokrivala me cijela redakcija) radio neke honorarne poslove u "Telegramu". Taj tada častan društveno-politički radnik došao je u inspekciju "Telegrama", jer "Telegram" je te 1972.god. prodavan u jedno 500 primjeraka, pa je partija htjela vidjeti zašto je tome tako. Naš društveno-politički radnik me ne bi prepoznao, ali je došao u društvu mog nekadašnjeg profesora harmonije i kontrapunkta, vidio sam da ga upozorava na mene i da mu govori o meni. Već drugi dan, sve je znao drug Veljko Knežević, tajnik Prosvjetnog sabora. A kako je Prosvjetni sabor bio izdavač "Telegrama" Veljko Knežević me je osobno došao pozvati na razgovor. Objasnio mi je da sam u "maspoku" bio "instrumentaliziran" i to previše i da mi tu, u Prosvjetnom saboru i "Telegramu" nije mjesto. Ali za sve Njih (časne društveno-političke radnike) bilo je mjesta koliko hoćeš, i svi oni iako prononsirani jugoslaveni i protivnici bilo kakve ideje o državnosti Hrvatske, nakon 1990. bolje su prošli od mene koji sam bio pobornik ideje hrvatske samostalnosti. To je jedan od nonsensa mog života.

- 15:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Teta Ella

Budući da se moj otac nije vratio s Bleiburga moja mama se vratila svojoj obitelji pa sam tako odrastao uz maminu obitelj. Bila je to velika obitelj, uz baku koja je bila vrhovni šef, tu je bilo osam sestara i dva brata. Kad sam malo poodrastao znao sam da u stanu s nama (bio je to veliki stan) stanuje i teta Ella. Nisam baš do kraja znao kakva je ona teta, nije me baš ni zanimalo. Uostalom bakine obiteljske veze su bile tako komplicirane i neprozirne, bilo je toliko "teta" pa "stričeka" itd. da se ja dugo u tome uopće nisam snalazio. Ali teta Ella se posebno brinula za mene upravom me je obasipala svojom naklonošću, brigom i ljubavlju. Negdje početkom 60-tih odselila se iz bakinog stana u Ilici. I to je bilo normalno, jer su se u to doba mnoge moje tete udavale i selile.

Istinu o teti Elli, nemogu sam vjerovati, doznao sam tek prije nekoliko godina. Moja baka i djed bili su imućni, a imutak su sami stekli a nisu ga nasljedili. Prvo vrijeme su stanovali na Pantovčaku, no to se ubrzo, zbog brojnog osobito ženskog potomstva pokazalo nepraktičnim. I tako su baka i djed negdje 20-tih godina prošlog stoljeća kupili od židovske obitelji Herzog kuću u Ilici gotovo na samom čošku Ilice i Primorske ulice.

Došla je 1941. godina i mi smo bili doista ono što se moglo nazvati "ustaškom obitelji". Ali, već na početku vladavine NDH dogodilo se da su ustaše pohapsili i poslali u njemačke logore sve članove obitelji Herzog, upravo one od koje su baka i djed kupili kuću. Obitelj Herzog je stanovala u Krajiškoj ulici. Hapšenje je izbjegla samo njihova kći Ella koja je bila na placu (Mali plac, danas Britanski trg). I kako su je susjedi upozorili da se ne vraća kući nije znala kuda i kamo pa je plačući došla mojoj baki. Na njenu sreću došla je pravoj osobi jer moja baka nije nikad nikoga otpravila s kućnih vrata a da mu nije pomogla. I tako je Ella Herzog uselila u naš stan i ostala tu cijeli rat. Neke židovske organizacije pokušale su je udati za jednog francuskog Židova, velikog bogataša imenom Guttman, ali to nije uspjelo, teta Ella nija mogla otići, morala je ostati.

U našu kuću su zalazili ustaše. Redovito. Ne samo moj otac, nego i npr. Božo Kavran (s kojim je moja baka također bila u rodu, ali nemojte me pitati kakvom jer neznam). I mnogi drugi. Nikom nije palo ni na pamet palo denuncirati tetu Ellu. Tko zna, nije isključeno da su se više bojali moje bake nego Pavelića.

Da, kasnije, tijekom godina bogataš Guttman je iz Francuske slao naranđe (nezamisliv luksuz u ono doba) a i sam je došao posjetiti tetu Ellu. Na tome je ostalo.

U svakom slučaju moja baka je tetu Ellu spasila. A ja ignorant kakav već jesam, doznao sam to tek negdje oko 2000. godine.

- 15:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Nikola Šubić Zrinski



Današnji datum ima za mene posebno značenje. Naime, 19. svibnja 1985. izveo sam u najboljoj i najljepšoj koncertnoj dvorani Muenchena, Herculessaali, koncertno, hrvatsku operu Nikola Šubić Zrinski, Ivana pl. Zajca. Solisti i zbor, Nijemci, pjevali su na hrvatskome a svirala je Suedwestfaelische Philharmonie iz Siegena.

Bila je to prva izvedba Nikole Šubića Zrinskog u inozemstvu, prva izvedba jedne hrvatske opere u kojoj su strani pjevači pjevali na hrvatskom, i jedan od najvećih kulturnih poduhvata koje je hrvatska politička emigracija ikad izvela.

Želim objasniti neke pojedinosti koje su danas zaboravljene.

Od 1972. god. moja supruga i ja živjeli smo u Njemačkoj. Bile su potrebne duge godine snalaženja i raznih neprilika da se uspijem vratiti svojoj struci – glazbi. Godine 1979. preuzeo sam u jednom manjem mjestu u blizini Muenchena vođenje zbora a nešto kasnije dobio sam posao crkvenog glazbenika u župi sv. Marka u Muenchenu. Godine 1983. orkestar Suedwestfaelische Philharmonie raspisao je natječaj za kompoziciju a pravo sudjelovanja imali su skladatelji koji žive u Njemačkoj i nisu prešli 40 godinu života. Kako sam u to vrijeme puno skladao za moje zborove, sjeo sam i napisao jednu 20- minutnu skladbu za veliki orkestar. Ubrzo mi je javljeno da moja skladba nije prošla na natječaju, ali da sam ušao u uži krug, pa da me zbog toga pozivaju na Skladateljski tjedan koji su tog ljeta 1983. trebao pod vodstvom koreanskog skladatelja Kim Junga održati u Siegenu.

Na Skladateljskom tjednu trebali su oni skladatelji, čije su kompozicije bile prihvaćene na natječaju, sami dirigirati orkestrom, a na kraju tjedna bio je predviđen i koncert i snimanje za radio-stanicu WDR-a. No već prvi dan došlo je do zgodnog incidenta. Mladi skladatelj Jim Franklin, inače Australac, nije bio u stanju dirigirati svoju, tehnički vrlo zahtjevnu kompoziciju. Intendant orkestra gospodin Gerd Fabian obratio se nama prisutnima i zapitao da li je netko od prisutnih spreman uskočiti kao dirigent, jer i koncert i snimanje se moraju održati. Svi prisutni su vidjeli partituru Franklinove skladbe i svi smo znali koliko je tehnički teško izvediva. Pa ipak, jedini sam se javio ja, računajući da nemam što izgubiti. Ako uspijem mogu samo dobiti, a ako izvedba ne bude baš najbolja moje mjesto crkvenog glazbenika u Muenchenu me čeka. Ukratko: uz Franklinovu pomoć u toku noći svladao sam najkompliciranije dijelove partiture i već idući dan održao prvu, vrlo uspješnu probu s orkestrom. Došao je i prošao koncert i snimanje za WDR, završio je Skladateljski tjedan i za vrijeme doručka u hotelu pojavio se gospodin Fabian i ponudio mi ugovor za 10 koncerata u idućoj sezoni. Dakle uspio sam uskočiti u ligu profesionalnih dirigenata. Suradnja s orkestrom i koncerti dobro su krenuli.

Početkom 1984.g. sudjelovao sam tako u Siegenu u razgovoru o mogućnostima i idejama za koncerte koje bi orkestar izvodio u idućoj, 1985. godini koja je bila proglašena „Europskom godinom glazbe“. U ljetu godine 1984. na našoj terasi pri kavi sa suprugom i mamom, dok su se djeca igrala u vrtu, odjednom sam rekao: “Znate što? Izvest ću u Muenchenu „Nikolu Šubića Zrinskog“ kao hrvatski doprinos Europskoj godini glazbe“. To je tada u našoj situaciji zvučalo kao znanstvena fantastika. Bilo je jasno da sav rizik tog pothvata moramo preuzeti na sebe.

Trebalo je riješiti pitanje financiranja, orkestra, zbora, solista i prije svega dvorane. Naime, dobre dvorane su u Muenchenu zauzete po dvije do tri godine unaprijed. Odjel za kulturu grada Muenchena i Muenchenska nadbiskupija bili su spremni pomoći a pomoglo je i Hrvatsko narodno vijeće. Nadbiskupija i HNV dotacijom a Odjel za kulturu grada Muenchena tzv. garancijom pokrivanja gubitka. To je značilo da sam s njima potpisao ugovor kojim mi oni garantiraju da će do točno određene svote pokriti troškove koji ne budu pokriveni iz drugih izvora.

S gospodinom Fabianom sam lako sklopio ugovor za koncert u Muenchenu iako je on bio pomalo uznemiren činjenicom da u njemu dostupnoj literaturi nije mogao ništa pronaći o skladatelju Zajcu.

Pa i s dvoranom Hercules sam imao sreće. Bila je zauzeta kao i uvijek cijelu 1985. g., osim jednog termina i to je bila ta nedjelja 19. svibnja. Bez razmišljanja sam odmah prihvatio i rezervirao taj termin.

Kao crkveni glazbenik izvodio sam već do tada brojne mise i druge velike skladbe za koje sam trebao vokalne soliste, koje sam pak angažirao među mladim studentima pjevanja na muenchenskoj Muzičkoj akademiji. Na taj način izabrao sam mlade pjevače za naslovne uloge u operi i započeo s njima vježbati. Dakako, teže je bilo naučiti hrvatski nego melodiju.

Nešto teže je bilo sa zborom. Odlučio sam angažirati samo muški zbor, a od mojih zborova iz raznoraznih razloga nije niti jedan dolazio u obzir. No, kako se o mojoj ideji pročulo, stupio sam u kontakt s dirigentom Muenchener Kammarchora, sastavljenog od 30 poluprofesionalnih pjevača, a zbor smo još popunili s boljim pjevačima iz mojih zborova pa je tako i zbor započeo vježbati negdje u jesen 1984. godine.

Radio sam intenzivno sa solistima, prvo sa svakim posebno gotovo svaki dan u jesen i zimu 1984.g. a probe s orkestrom su bile predviđene u drugom tjednu svibnja 1985. god. Zbor je pak probao redovito svaki tjedan tri puta, a ja sam odlazio od vremena do vremena na te probe kako bi s pjevačima, redom Nijemcima, vježbao izgovor.

Uz mnoge jezične barijere u Nikoli Šubiću Zrinskom postoji i tekst:“ ... smrt vragu smrt..“ E, pa nema Nijemca kojem to ne bi bio problem izgovoriti.

Početkom 1985.g. već su bili potpisani svi ugovori. U ožujku smo započeli s propagandom putem novina (dakako u prvom redu emigrantskih), dijeljenjem letaka na mjestima gdje se okupljaju Hrvati itd. Započeli smo i s prodajom ulaznica, u čemu je moja supruga odigrala bitnu ulogu.

Sve je bilo u najboljem redu. Solisti su hrvatske tekstove naučili napamet, zbor je bio sve bolji. Za orkestralne probe sam bio spreman. Sve je dakle bilo sređeno na vrijeme.

I onda, točno na dan, mjesec dana prije izvedbe, dakle 19.4. te godine došlo mi je vlastoručno pismo predsjednika Bavarske – Franza Josefa Straussa kojim on prihvaća pokroviteljstvo koncerta. Pismo sam dobio rano ujutro položeno u moj poštanski pretinac. I dok smo se veselili tome pismu, koje je samo po sebi bilo senzacija, oko 9 sati zazvonio je telefon i javila se ni manje ni više nego tajnica aktualnog gradonačelnika grada Muenchena, gosp.Georga Kronawittera. Zatražila je od mene da smjesta dođem gradonačelniku i da me gradonačelnik očekuje, smjesta!! Bilo mi je jasno da to ne može značiti ništa dobro, jer do tog trenutka s gradonačelnikom nisam imao nikakvog kontakta nego sam sve oko izvedbe dogovarao s Uredom za kulturu grada Muenchena. Trebalo mi je do Gradske vijećnice oko 45 minuta. I zbilja, ravno su me odveli do gradonačelnikove tajnice, koja me je pak odmah uvela u gradonačelnikov ured. Umjesto pozdrava, gradonačelnik je rekao: „Dakle, vidim da je glavni problem riješen“. Na moj iznenađeni pogled, nakon pozdrava i rukovanja, bez riječi mi je pružio pismo tadašnjeg jugoslavenskog generalnog konzula u Muenchenu, mislim po imenu da je bio Makedonac. Drug konzul je doznao za moj planirani koncert u Muenchenu, protestirao je protiv toga, nazivajući sve to „ustašlukom“ (Ustaschatreiben in Muenchen) a mene je optužio da sam ratni zločinac, pa onda, kako može jedan ratni zločinac dirigirati pod znakom grada Muenchena jednu ustašku operu. Tako pismo. A gradonačelnikova konstatacija s početka razgovora odnosila se upravo na to. Onog trena kad me je vidio, shvatio je da s obzirom na godine, u II.svijetskom ratu nisam mogao igrati bilo kakvu ulogu. A kad sam ja još iz džepa izvukao i pismo predsjednika Bavarske, onda je za gradonačelnika, iako su ta dvojica bili iz suparničkih stranaka, bilo sve jasno i u redu. Popili smo kavu, pozvao sam ga na koncert, što on nije prihvatio zbog drugih obveza, i srdačno smo se rastali.

Početkom svibnja održao sam u Siegenu probe s orkestrom a dva zadnja dana doputovali su u Siegen i solisti pa su i oni probali uz orkestar. Iako sam bio nakon proba umoran, sve je teklo u najboljem redu. Za izvedbu je sve bilo spremno a ulaznice su se dobro prodavale.

18. svibnja doputovao je orkestar u Muenchen i odmah smo održali jednu probu s cijelim ansamblom, a 19. svibnja ujutro održali smo generalnu probu u Herculessaali. Nakon generalke, otišao sam u sobu Crvenog križa, jedino tamo sam našao postelju, legao i odspavao nekoliko sati a moja me supruga čuvala.

Koncert je pred prepunom dvoranom započeo u 19,30 sati. Na moje iznenađenje, supruga mi je kratko prije koncerta rekla da suprotno našim predviđanjima, ulaznice nisu pokupovali samo Hrvati nego oko polovicu ulaznica da imaju Nijemci. Uz to mi je rekla da su doputovali brojni ugledni Hrvati sa svih strana svijeta, čaki iz Australije, Argentine, USA, Kanade i cijele Europe.

Izvedba je uspjela u svakom pogledu. Moji solisti su pjevali kao da su rođeni Hrvati, bez grješke u tekstu ili izgovoru. Zbor i orkestar su savršeno funkcionirali. A od samog početka koncerta, svaku točku pratile su doslovno ovacije koje su prešle u standing ovations na kraju, nakon izvedbe poznatog dueta „Na krilim slave letimo“ te nakon „U boj, u boj!“. Sve smo to morali ponoviti. Za kraj sam imao još jedno iznenađenje. Nakon što sam burni pljesak prekinuo orkestralnim tušem, okrenuo sam se publici i glasno rekao: “Dame i gospodo, hrvatska nacionalna himna!“ okrenuo se prema ansamblu i započeo Lijepu našu, koju su pjevali i solisti i zbor a ubrzo i publika. Prijatelji, izvođači, moja obitelj- slavili smo do jutra.

Drugi dan ujutro prije doručka otišao sam kupiti muenchenske novine. Ustvari, nisam previše očekivao, jer u to doba sve što se odvijalo pod hrvatskim imenom u njemačkom tisku nije bilo rado gledano. Na moje veliko iznenađenje, sve muenchenske novine donijele su kritike koncerta, prepune pohvala i samoj operi kao i izvedbi. Tako je krug bio zatvoren.

Slijedile su izvedbe u Njemačkoj /Offenbach i Essen), turneja u Ameriku (Vancouver, Cleveland, Chicago, New York i Toronto) te kao kruna izvedba u Sydneyskoj operi.

Eto, to je još jedan od mojih poduhvata kojima se ponosim.

- 15:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

S koncerta na bojište

Evo što o meni kažu dobronamjerni(a ima i onih drugih):



Te 1991. u počast dvjestogodišnjice smrti Mozarta održavale su se svečanosti u svim glavnim gradovima podunavskih zemalja. U Beogradu je »Koncertom mira i nade« s izvođenjem Mozarta i Mokranjca trebao dirigirati Ivan Cerovac
ZVONKO HABUŠ
Postoji svega nekoliko svjedoka u Hrvatskoj i jedna mala grupa mladih glazbenika s Konzervatorija u Beogradu koja je 1991. godine pokušala obuzdati divljanje nacionalizama i spasiti ove prostore od nepotrebnog krvoprolića.
Prijedlog dragih mladića iz Beograda prenio sam prijateljima uz koje sam sudjelovao u pripremama kasnije osnovanog društva Hrvatsko-američkog prijateljstva (HAD/CAS). Predložili su da porazgovaram s dirigentom i direktorom koncertne poslovnice »Vatroslav Lisinski«, gospodinom Ivanom Cerovcem, jer je on pripremao »Koncerte mira i nade«, koji su kasnije i održani u Glini, Topuskom i još nekim gradovima.
Taj veliki i nažalost zaboravljeni hrvatski disident i intelektualac (Ivan Cerovac) bez izmotavanja prihvatio je inicijativu. Jedini problem bila su sredstva, oko 50.000 njemačkih maraka za troškove zbora i orkestra HRT-a iz Zagreba i Zbora crkve svetog Marka. Nakon svega desetak dana, javio mi je da možemo u Beograd, jer je novac osigurao.
Jednog travanjskog dana 1991. odletjeli smo JAT-om o svom trošku u Beograd, gdje nas je u hotelu Jugoslavija dočekao direktor »Dunavfesta«, naši (tada) mladi glazbenici iz Beograda i zamjenici direktora i članovi stručnog tima Beogradske televizije.
»Dunavfest« je te 1991. kanio organizirati proslavu u počast dvjestogodišnjice smrti Wolfganga Amadeusa Mozarta (1791-1991), a takve proslave održavale su se u svim glavnim gradovima podunavskih zemalja, pa tako i u Beogradu. »Koncert mira i nade« s izvođenjem Mozarta i Mokranjca trebao se održati u Zemunu potkraj lipnja 1991.
»Dunavfest« je prihvatio osigurati otvoreni prostor između hotela Jugoslavija i dunavskog nasipa, što je tvorilo zgodan amfiteatar u koji se moglo na travi smjestiti najmanje 50.000 posjetilaca iz Zemuna i Beograda. Naravno, ulaz besplatan. Pozornicu koja će statički podnijeti teret planiranih 163 članova zbora i orkestra iz Zagreba osigurao je »Dunavfest«. Program je kao središnju priredbu predviđao izvođenje kompletne »Mise« W. A. Mozarta, a nakon toga i kompletne mise Mokranjca, i taj je program na otvorenom trebao trajati blizu tri sata jedne subote s početkom u 20 sati.
Dirigent Ivan Cerovac je dirigirao u istim uvjetima na najvećoj otvorenoj pozornici u Sydneyju više puta.
Beogradska televizija trebala je osigurati rasvjetu te prijenos na sve radiostanice i televizijske postaje, tadašnji JUTEL, na što su predstavnici Beogradske televizije u razgovoru, iako s nelagodom, pristali.
Nakon povratka, pričekali smo dva-tri tjedna, a onda je došla telefonska poruka da TV Beograd otkazuje usluge rasvjete, prijenosa... Bez objašnjenja i isprike. Je li u bio pozadini Slobodan Milošević ili neki njegov komesar iz TV Beograd, nikad nećemo saznati.
Koncerte mira i nade« Cerovac je održao po gradovima u Hrvatskoj, a kad više nije bilo smisla gasiti požar rata i agresije na Hrvatsku, naoružao je vod prijatelja iz Novog Zagreba starim tandžarama predvojničke obuke i otišao početkom rujna 1991. na prvu crtu obrane domovine.
Sreo sam Ivana Cerovca umornog i blatnog na Cvjetnom trgu jednog podneva potkraj rujna 1991. Ispričao je da svojim novcem kupuje puščano streljivo po tri marke i daje momcima s molbom da ne ispucaju više od tri metka kroz noć. Prehranjuje jedinicu donacijama prijatelja. Bio je tog dana na pokopu prvog borca, dragovoljca, i gotovo plakao od žalosti jer nitko iz državnog vrha nije došao na sprovod, a obitelj poginulog čovjeka iz Novog Zagreba neće imati niti mirovinu, jer je jedinica »neregularna«.
Hrvatska domovina zaboravila je disidenta koji se potucao po svijetu od 1971. do 1991. i koji je pokušao spasiti ove prostore od krvoprolića, a TV Beograd, tko zna po čijem naređenju, tu plemenitu nakanu osujetio.
U povodu 250. godišnjice rođenja Mozarta, ja Vam dragi gospodine Cerovac zahvaljujem u ime domovine Hrvatske, kad već ona neće.
Autor je poduzetnik iz Zagreba.

Prenosimo iz: Vjesnik

- 15:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2007.

Savjeti za orguljaše

Neke teorijske smjernice o crkvenoj glazbi
tj. o pjevanju i sviranju u crkvi...

kriteriji liturgijske glazbe
Polazeći od liturgijskih i pastoralnih uputa službenih crkvenih dokumenata, dobivamo najvažnije kriterije za svetu glazbu u liturgiji:

- Tekst crkvene pjesme je duhovnog, a ne svjetovnog sadržaja. Pjesma govori “o Bogu i našem odnosu prema Bogu s ciljem da potakne na vjeru, ufanje i ljubav, molitvu i kršćansko ponašanje.” Drugim riječima, glazba za crkvu mora biti “sveta”.

- Riječi određene za sveto pjevanje “treba da budu u skladu s katoličkom naukom i neka se najradije uzimaju iz Svetog pisma i liturgijskih vrela.”

- Osobito je važno da crkvena pučka popijevka “bude na narodnom jeziku... Poneka strana riječ u crkvenoj popijevci neće biti nikakva smetnja tome. Nekad je puk učio latinske himne i pritom, vjerojatno, doživljavao liturgijski zanos, iako ne potpuno. Nužnost i korist narodnog jezika u liturgiji uvidio je i opravdao zadnji Sabor Crkve.” Ako se radi o prevođenju pjesama na narodni jezik, dopušteno je učiniti i neke izmjene u samom tekstu, ali ne i u smislu, tako da se te pjesme mogu pjevati i na narodnom melosu skladno i normalno.

- Pjesma treba biti pravilna s jezične i literarne strane.

- U pjesničkom izražavanju treba se držati jasnoće i jednostavnosti, tj. treba izbjegavati svaku pretjeranost i preobilje u upotrebi riječi. Tekst dobre crkvene pjesme ne želi puno reći, već jednostavno izreći istinu i to sažeto i bitno. Osim toga, jednostavan tekst se i lako pamti.

- Melodija i ritam pjesme moraju biti jednostavni. Jer, “samo jednostavni ritam lako upošljava okupljeno mnoštvo, tako da svi zaista isto govore, isto čine, isto osjećaju”. Isto tako jednostavna melodija doprinosi tome da se melodija pjesme lako zapamti i rado pjeva.

- Melodija pjesme po obliku i izrazu mora odgovarati duhovnom značenju teksta i situaciji u kojoj se pjeva.

- U liturgiji nije dopušteno koristiti glazbu koja nema nikakve umjetničke vrijednosti. Sve pjesme moraju imati glazbeno-lit. vrijednost.

- Svaka crkvena pjesma mora moći ostvariti i to aktivno sudjelovanje zajednice u liturgijskom činu. A to znači da dobra crkvena pjesma mora istom biti u stanju pomoći vjernicima da bolje izraze svoje osjećaje i vjeru, vjernike oraspoložiti za slavljenje otajstava. Pomoći vjernicima da bolje shvate same obrede i otajstva koje slave.

- Da bi pjesma stvorila zajedništvo okupljenih vjernika, a što je jedan od preduvjeta za djelatno sudjelovanje svih vjernika, važno je da su pjesme po svom sadržaju objektivne, odnosno “općenite”, a ne subjektivne. Da ne idu za forsiranjem nekih osjećaja koji nikako ne mogu odgovarati većini okupljenih vjernika, već da vjerskoj stvarnosti prilaze objektivno, što će uvijek svima više odgovarati.

- Nadalje, pjesma mora biti prikladna za liturgiju. Mora odgovarati misteriju koji slavimo, vremenu u liturgijskoj godini, liturgijskom činu koji se obavlja. Budući da je glazba na pomoć liturgiji, u službi liturgije, ona se liturgiji mora prilagoditi i podrediti, a ne obratno. Ne smije se dogoditi da se zbog raskošnije glazbene izvedbe prikraćuju važniji dijelovi liturgije ili da pojedini službenici bivaju ometani u svom liturgijskom činu.

- Svaka pjesma koja se upotrebljava u liturgiji, odnosno koja ulazi u crkvene liturgijske pjesmarice, treba biti pregledana i odobrena od zakonite crkvene vlasti.

- Glazba i pjevanje neka budu dostojanstveni i pobožni da bi odgovarali dostojanstvu i svetosti mjesta i kulta, da stvaraju “pobožno dostojanstvo i svetu ozbiljnost”, da služe pobožnosti vjernika, a njihovu pozornost i osjećaj upravljaju prema svetom činu koji se vrši. U suprotnom, ako će glazba i pjevanje biti neozbiljno i nepobožno, rastresat će vjernike i narušavati dostojanstvo trenutka i mjesta.

Ukoliko djelima "svete glazbe" nedostaje neki od ovih elemenata, ta se djela ne bi smjela upotrebljavati u liturgiji. Ona se svrstavaju u “religioznu ili duhovnu glazbu”, te se kao takva mogu upotrebljavati samo na raznim katehetskim sastancima, kućnim i obiteljskim slavljima, hodočašćima te u slavlju pučkih pobožnosti. Primjerice, takve pjesme nalazimo u pjesmarici "Pjevajte Gospodinu pjesmu novu" u poglavlju VIII. pod naslovom: "Dodatak - skladbe za neliturgijsku uporabu". (poslije broja 752)

U ovom kontekstu nužno je spomenuti i problem duhovnih šansona našega vremena. Najčešći nedostatak za liturgičnost tih šansona jest to što podliježu subjektivnosti i afektivnosti, melodijski i ritmički često su neobične i teške. K tomu su najčešće stranog podrijetla i prijevodi. Nerijetko oponašaju ili se nadahnjuju na stranom melosu, dok im sadržaj teksta može biti čak dobar i poželjan. Najveća zamjerka šansonama je ta da one često potiskuju naše vrijedne i lijepe pučke popijevke koje su i liturgijski i pastoralno ispravnije. Potiskuju naše pjesme svojom zabavnošću, što jedna liturgijska pjesma i ne bi trebala biti! U razdoblju od II. Vatikanskog sabora do danas u našoj Crkvi “glazbeni amateri, glazbeni diletanti i ostali glazbenici nestručnjaci, nažalost vrlo često svećenici, prisvojili su si pravo da prema svome glazbeno-mediokratskom načinu 'usmjere' liturgijsku glazbu prema zabavnoj glazbi, zaboravljajući da crkve nisu zabavišta i da liturgija nije zabava.” Zato bi valjalo “stalno težiti da naša crkvena glazba bude izraz opće crkvene i naše specifične duhovno-kulturne baštine, i da istodobno uspije biti stvaralačka 'u trajnom dosluhu sa životom naših današnjih zajednica'. Ne bi li se usvajanjem takvih polazišta nadišao određeni sukob što je u našem crkvenom prostoru nastao u izboru pjevanja s jedne strane liturgijskih zajednica a s druge strane zajednica različitih duhovnih gibanja?”



O stupnjevima bogoslužnih svečanosti
Razlikujemo svečani i jednostavni oblik liturgijskog obreda. Unutar ta dva oblika “može biti više stupnjeva, prema tome da li se pjevanju daje više ili manje mjesta. Ipak, kad se izabiru dijelovi koji će se pjevati, neka se ispočetka uzmu oni koji su po svojoj naravi važniji, naročito oni koje svećenik ili službenici pjevaju a puk odgovara, ili ih pak imaju pjevati zajedno svećenik i puk. Ostalo što pjeva samo puk ili samo zbor pjevača, dodaje se postepeno.” Konkretnije to možemo vidjeti na primjeru o rasporedbi stupnjeva slavljenja svete Mise, o čemu čitamo više u “Instructio Musicam sacram” t. 29-31.:

Na prvi stupanj spadaju:

a) u obredima ulaza: pozdrav svećenika s odgovorom puka, molitva,

b) u bogoslužju riječi: usklici kod evanđelja,

c) u bogoslužju žrtve: prikazna molitva, predslovlje s uvodom i “Svet”, završna doksologija kanona, Gospodnja molitva s uvodom i dodatkom, “Mir Gospodnji”, popričesna molitva, obrazac otpusta.

Na drugi stupanj spadaju:

a) “Gospodine, smiluj se”, “Slava” i “Jaganjče Božji”,

b) Vjerovanje,

c) molitva vjernika.

Na treći stupanj spadaju:

a) pjesme kod ophoda za ulaz i pričest,

b) pjesme poslije čitanja ili poslanice,

c) Aleluja prije evanđelja,

d) prikazna pjesma,

e) odlomci iz Svetog pisma, osim ako ne izgleda da ih je bolje pročitati bez pjevanja.

Da je dobro, koliko je to moguće, da se oblici bogoslužnih obreda kao i stupnjevi sudjelovanja vjernika zgodno mijenjaju prema svečanosti dana i skupova, to nam potvrđuju četiri razloga, a to su: liturgijski, teološko-literarni, pastoralni i estetski. Liturgijski razlog proizlazi iz primjerenosti glazbe liturgijskoj svečanosti. Teološko-literarni razlog je u tome što postoje dijelovi liturgije kojima po naravi pjevanje više odgovara, dok drugim dijelovima pjevanje i nije tako nužno. Pastoralni razlog “vodi računa o mogućnostima svake zajednice - od one koja može pjevati sa svećenikom samo najjednostavnije napjeve, do one s pjevačkim zborom, sposobne da izvodi i teže napjeve”, kako bi vjernici radije i plodnije sudjelovali u bogoslužju. Estetski razlog temelji se u činjenici, s jedne strane, izmjenjivanja govora i pjevanja, a s druge strane i u tome da samo izmjenjivanje stupnjeva svečanosti stvara posebni estetski ugođaj”.

Pokoncilska novost “da se pjevanje u liturgiji pripremi prema pastoralnoj uviđavnosti odgovara dobrom liturgijskom osjećaju koji se traži od svih sudionika u slavlju, napose od predvoditelja. Ne smije se dopustiti ponavljanje uvijek jednakih načina u liturgijskim obredima.” “Skladni naime raspored i izvedba obreda znatno doprinosi duševnom raspoloženju vjernika da sudjeluju” u liturgiji.



estetika u pjevanju
Svima je jasno da pjesma mora biti lijepa, jer ako je ružna, onda će pjesma postići upravo suprotne rezultate od svih onih očekivanih. Slobodno možemo ustvrditi da je i ovdje “estetsko” u službi “pastoralnog”. No, postavlja se pitanje: a kako to pjesma i pjevanje bivaju lijepim?

U prošlosti, kad je gregorijansko pjevanje bilo liturgijsko pjevanje, lijepo pjevati značilo je izvesti što je moguće vjernije neki tekstovni i melodijski repertoar. Tako su se stara liturgijska praksa i estetika usmjeravale na slušanje glazbenog djela u liturgiji, dok sada ono pretpostavlja druge vrijednosti kao “actuosa participatio fidelium” u najeminentnijem smislu, te se uvelike izmijenilo shvaćanje lijepog pjevanja, izmijenio se izbor skladbi i način pjevanja.

Izbor skladbi danas nije cilj, “već pomagalo kojim se možemo služiti. Izbor skladbi služi liturgijskom skupu, treba mu pomoći da se izrazi, i ne smije se dogoditi obrnuto. Po sebi, kod slavlja i nije važno kakav je izbor skladbi i da li su objekivno 'dobro' izvedene. Važno je, naprotiv, da s tim skladbama, ne znam kakve one bile, liturgijski skup dobro slavi slavlje.” Eventualno moglo bi se donijeti neke smjernice-naputke koji će pomoći odgovornima za liturgijsko pjevanje u odabiru pjesama, a sve u smislu većeg pastoralnog uspjeha:

Ponajprije treba pjevati sve ono što samo po sebi treba pjevati, i to onim načinom i oblikom koje traži narav tih pjesama, s time da i instrumentalna pratnja i sami instrumentali isto moraju slijediti tok liturgijskih događanja. Pjesme bi trebale odgovarati duhu liturgijskog čina ili vremena. Repertoar ne smije biti jednoličan i dosadan.

Što se tiče samog izvođenja pjesama, danas je “lijepa” ona crkvena pjesma koja je “originalno naša”, uvijek iznova “aktualizirana” i “improvizirana” u skupu vjernika koji uvijek iznova u pjesmi traže zajedništvo, a u zajedništvu slave Boga. Tako više nije važan “stil”. Svaka zajednica nameće svoj stil pjevanja repertoaru kojim raspolaže, a repertoar opet nastaje već prema potrebama i duhu zajednice. Po sebi je razumljivo da će pjesma biti ljepša ako se i ljepše otpjeva.



Instrumentalna glazba - sviranje
Kršćanski kult ne traži nužno instrumente, za razliku od pjevanja. Glazbala su dopuštena samo ako pomažu pjevanju i izražavaju značenje svetih obreda. Stoga u određenim trenucima liturgije mogu svirati i sama bez pjevanja. Ili riječima Sabora: sviranje na glazbalima se u liturgiji dopušta ukoliko ona mogu “crkvenim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima.” Pod instrumentalnom svetom glazbom podrazumijeva se instrumentalno praćenje pjevanja u liturgiji i izvan nje, primjerice u pobožnostima, te samostalno instrumentalno muziciranje - preludiranje.

Instrumentalna glazba u liturgiji ne biva samostalnom i odvojenom od liturgijskog događanja, već naprotiv, kao i svi oblici svete glazbe, tako i instrumentalna glazba, mora biti “služiteljicom” liturgije i mora poštivati zahtjeve svetog čina. To znači, uvijek je potrebno prosuditi da li u dotičnom liturgijskom trenutku sviranje odgovara ili ne. Instrumentalna glazba kao i pjevanje mora se, po svom obliku i po načinu, prilagoditi “liturgijskom trenutku”. Pod oblikom misli se da li u tom času više odgovara samo sviranje, ili pjevanje uz pratnju instrumenta, ili tek samo intoniranje pjesme koja će se pjevati bez pratnje glazbala. Pod načinom misle se sve one druge izvedbene mogućnosti instrumentalnog muziciranja, primjerice: dužina sviranja, boja tona, glasnoća, tempo, harmonizacija, tonalitet itd...

Zbog činjenice da je pjevanje u odnosu na samo sviranje ipak izvrsniji način slavljenja otajstava, instrumentalna je glazba podređena pjevanju. Prednost se u liturgiji uvijek daje pjevanju. Kad se sviranjem prati pjevanje, tada je sviranje posve podređeno i u službi pjevanja. Prednost pjevanju, koja ujedno isključuje bilo kakvo praćenje glazbalom, daje se onda ako je, primjerice, “običaj da sam (bez pratnje instrumenata) puk oduševljeno i jednodušno pjeva neku (pokrajinsku) popijevku”, ili ako to traže liturgijski propisi. No, neosporna je činjenica da instrumentalna glazba može i pomoći pjevanju da se ono potakne, razvije i potpunije doživi. Ta njena služba sastoji se od intonacije pjesme ili neke kraće predigre koja je napisana na temu same popijevke, praćenje popijevke, kraće ili duže međuigre između pojedinih kitica popijevke, te na kraju pjesme ponovnim sviranjem završne kadence u kojoj je izraženo sjećanje na posljednje motive popijevke.

Kada je to zgodno i kada to dopušta liturgijski čin, može se u liturgiji i samo svirati. I preludiranje može pridonjeti većem raspoloženju vjernika za slavljenje liturgijskih otajstava, te dočarati vjernicima značenje svetih obreda.



Puk
Puk odnosno svi vjernici koji se okupljaju na liturgijsko slavlje, po svom kršćanskom pozivu imaju i pravo i dužnost sudjelovati u liturgiji. Jedan od najuspješnijih načina sudjelovanja puka u liturgiji je pjevanje. I to zato, jer je to oblik zajedničkog sudjelovanja svih okupljenih vjernika. Često se s pravom ističe da puk treba pjevati, da je nužno narod Božji poticati na pjevanje te da se puk ne smije isključiti iz pjevanja i da se narod Božji ne smije žrtvovati radi zbora.

Da bi sudjelovanje vjernika kroz pjesmu bilo što uspješnije i djelotvornije, nužno je imati pred očima više elemenata. Ponajprije, mora se paziti da li pjesme koje se puku nuđaju za pjevanje odgovaraju mentalitetu i kulturi dotične zajednice? Naime, ako pjevanje - tekstualna strana pjesme i glazba - melodijska stana pjesme ne izrastaju iz shvaćanja dotične kulture, pjesma će biti manje znakovitija za tu zajednicu, a samim time i manje “liturgijskija” i pastoralno neuspješnija. S jedne strane, dakle, ne treba u liturgiju uvoditi pjesme koje su strane duhu dotične zajednice, a s druge strane treba uvoditi crkvene pjesme koje su njihovom duhu blize, te stvarati nove takve pjesme koje izrastaju i muzički i glazbeno iz shvaćanja dotične kulture vjernika. Taj proces inkulturacije, koji posebno vrijedi za misijske krajeve, zahvaća dakle i u crkveno pjevanje, a ne samo u liturgijske knjige. Nadalje, treba izabirati one oblike pučkog pjevanja koji najbolje mogu polučiti sve pastoralne učinke prave crkvene popijevke. Tako, prednost treba davati onim pjevanim dijelovima koji bolje očituju i pospješuju djelatno sudjelovanje, ponajprije kroz notu zajedništva koje se očituje po zajedničkom pjevanju vjernika sa predvoditeljem bogoslužja, te u dijalogiziranju s njim. Slijedeći daljnje pastoralne mogućnosti crkvene pjesme i njihove učinke trebalo bi ipak izbjegavati one manje liturgijske, te izabirati one liturgijski ispravnije, a samim time i pastoralno valjanije. Ovaj izbor djelomično određuju uzrast (djeca, mladi, odrasli), društveni sloj (studenti, radnici, seljaci), i tip crkvene zajednice (sjemeništarci, redovnici, članovi raznih družbi ili bratovština, vjernici “tradicionalci”...), odnosno njihove glazbene (izvedbene) i teološke mogućnosti. Samo “pjevanje puka u svečanoj liturgiji mora biti ugodno, neusiljeno, s lijepom i prirodnom dikcijom, budući da služi svetoj i uzvišenoj službi neka bude na dostojnoj umjetničkoj visini”. Umjetnička strana pjesme nije jedino presudna. Važnije je dostojno i pobožno obavljanje svete liturgije, makar i s jednostavnijim popijevkama. S druge strane, “neka vjernici također budu poučeni da slušajući ono što službenici ili zbor pjevaju nastoje nutarnjim sudjelovanjem svoju pamet dizati k Bogu”.

Da bi pjevanje puka bilo što složnije, pobožnije, skladnije i ljepše “poželjno je da orgulje ili dobar harmonij podržavaju pjevanje kršćanskog puka.”

voditelj crkvenog pjevanja
Za što plodonosnije liturgijsko slavlje u zajednici svakom je "liturgu od nenadomjestive važnosti upravo voditelj liturgijske glazbe, liturgijskog pjevanja.” Upravo o voditelju liturgijske glazbe, “o njegovoj osobi, kvaliteti i volji ovisit će u mnogome da li će se i kako će se pjevati u toj zajednici na njezinim liturgijskim sastancima.” O voditelju crkvenog pjevanja nerijetko će ovisiti koliko će vjernici biti aktivni sudionici u tom liturgijskom slavlju. Za voditelja crkvenog pjevanja još se upotrebljavaju nazivi: voditelj (predvoditelj) crkvene glazbe, voditelj crkvenog zbora, regens chori, zborovođa, dirigent crkvenog zbora itd.

Ulogu voditelja crkvenog pjevanja često vrši orguljaš. Ako nema voditelja crkvenog pjevanja niti orguljaša, ulogu voditelja crkvenog pjevanja može preuzeti kantor - pretpjevač ili psalmista, odnosno više njih.

Da bi mogao na najbolji način ispuniti svoju važnu ulogu u uzvišenom činu jedne liturgijske zajednice, potrebno je da voditelj liturgijskog pjevanja bude urešen određenim, za njega nužnim osobinama. “Instructio Musicam sacram” u t. 67. traži da “orguljaši i ostali glazbenici budu ne samo stručnjaci u pravilnom sviranju na povjerenom im glazbalu, nego da poznaju unutarnji duh svete liturgije i da su njim prožeti te da tako vršeći svoju službu u svakoj prigodi urese svete obrede prema pravoj naravi njihovih dijelova i promiču sudjelovanje vjernika.” Da bi upoznali duh liturgije i zahtjeve liturgije naspram pjevanja, oni moraju proučavati i dobro upoznati zahtjeve Crkve, papa i Sabora, u pogledu upotrebe glazbe u liturgiji. Drugim riječima: oni moraju posjedovati "sensus Ecclesiae”, tj. “smisao za duh Crkve”. Važno je i to da je voditelj crkvenog pjevanja istinski vjernik. Samo kao vjernik moći će “korisno stajati u službi rasta vjere svojih bližnjih, tj. drugih kršćana koji se okupljaju na liturgijska slavlja, samo onaj voditelj koji iz vjere i s vjerom obavlja svoju službu u toj liturgijskoj zajednici” moći će i druge zapaliti svojim svjedočenjem. Štoviše, svaki voditelj crkvenog pjevanja, odnosno svaki umjetnik “koji ne ispovijeda vjerskih istina ili se udaljuje od Boga u svojoj duši i u svom životu, ni na koji način ne treba se baviti religioznom umjetnošću. Jer on nema onog unutarnjeg oka, kojim bi mogao vidjeti ono što zahtijevaju Božje veličanstvo i bogoslužje. Ne možemo se također nadati, da će ova djela bez religioznog nadahnuća, sve ako i pokazuju neko umijeće i vanjsku neku vještinu autorovu, ikada moći nadahnuti vjeru i pobožnost, koja dolikuje hramu Božjem i Božjoj svetosti.” Kao glazbeni i liturgijski stručnjak, znat će svrsishodno oblikovati liturgijsku glazbu, tj. razborito odabrati pjesme i glazbene oblike, i voditi njihovu realizaciju već prema zahtjevima određenih liturgijskih čina i prema mogućnostima zajednice. Kao orguljaš on će biti stručnjak u pravilnom i lijepom sviranju. Kao organizatoru liturgijskog pjevanja zadaća mu je da pronalazi najprikladniji način da zajednica vjernika na bogoslužju propjeva i da sve bolje pjeva, i to ispravno, a opet svojstveno svakoj pojedinoj zajednici, te da omogućava da određena zajednica postupno obogaćuje liturgijsko-glazbeni repertoar tako da u svakom slavlju kroz liturgijsku godinu ima na rasporedu prikladnu (liturgijsko-glazbenu) jedinicu. Zadaća voditelja crkvenog pjevanja je nadalje da osposobi kantora - psalmistu. Isto tako je njegova zadaća da članove schole, skupine pjevača koja predvodi pučko pjevanje i sama izvodi lakše skladbe, liturgijski, duhovno i glazbeno pouči, kako bi ovi doživljeno, svjesno pjevali ono što na njih spada tijekom slavlja, ili pak liturgijske godine. Tamo gdje postoji mogućnost da se osnuje crkveni pjevački zbor, voditelj crkvenog pjevanja bit će i zborovođa, ali i duhovni vođa koji će i u zboru stvarati, na crkvenom koru često zaboravljenu, atmosferu istinskog sudjelovanja u liturgijskom činu koji oni svojom pjesmom prate i uljepšavaju. Zadaća mu je da prije početka slavlja obavi sve potrebne “tehničke” pripreme koje su nužne da bi liturgijsko pjevanje valjano ispunilo svoju zadaću: počev od dogovora sa liturgom-predsjedateljem liturgijskom slavlja - svećenikom, pa do priprema nota, pjesmarica i ostalih za pjevanje pomoćnih sredstava pjevačima i cijeloj zajednici. Uz sve rečeno, od voditelja crkvenog pjevanja traži se i da je izgrađena i zrela osoba kao i vjernik, da voli Crkvu, crkvenu glazbu, svoj posao i rad s ljudima, da je pri tom i dobar pedagog i da je u svom poslu svjestan nosilac apostolata u svojoj sredini.

Da se lakše postigne ta stručna i duhovna izobrazba (voditelja crkvenog pjevanja), neka pomognu dijecezanska, nacionalna i internacionalna društva za svetu glazbu, a naročito ona što ih je odobrila i više puta preporučila Apostolska Stolica.” A na istu korist bit će i međusobni sastanci voditelja crkvenog pjevanja “i to na razini dekanata ili cijele biskupije radi pouke, izmjene iskustava i usklađivanja pjevačke prakse po našim župama”.

Zbor
Posebnu i pravu liturgijsku službu vrši također i zbor pjevača, jer njihovo pjevanje “omogućuje sudjelovanje u bogoslužju višim i suptilnijim glazbenim oblicima, pa makar ga neposredno i ne pjevaju svi, ono svojom ljepotom sve zanosi i u svima stvara ono ushićenje što pogoduje radosnom prinosu samoga sebe Bogu.” Zadaća je zbora “da pravilno izvode dijelove koji na njih spadaju, već prema tome kakve je vrste pjevanje, te da promiču djelatno sudjelovanje vjernika u pjevanju”. Postoji tri načina na koja zbor svojim pjevanjem djelatno promiče sudjelovanje vjernika u bogoslužju. Ponajprije, zbor predvodi i potiče zajedničko pjevanje, i to uglavnom onih pjesama koje su svima ili većini poznate, te usklika i odgovora. Neke teže pjesme i pjesme kod kojih se tekst mijenja prema dotičnoj nedjelji ili blagdanu, pjeva zbor naizmjence zajedno sa pukom, tako da zbor pjeva one teže dijelove, a puk pripjeve ili zazive. I treći način je kada zbor sam pjeva teže skladbe, ponajprije polifone - višeglasne koje su puku nepoznate ili za izvođenje preteške, te koje zahtijevaju puno više vježbanja da bi se mogle dobro i lijepo izvesti. I ovim zadnjim načinom, zbor potiče puk na djelatno sudjelovanje tako što puk sluša ono što se pjeva, nastoji nutarnjim sudjelovanjem svoju pamet dizati k Bogu. No, u svakom slučaju ne bi se smjelo dogoditi da zbor preuzme svo pjevanje u bogoslužju, da se bogoslužno pjevanje pretvori u koncertno pjevanje, a da se puk isključi iz sudjelovanja u pjevanju. Odnosno, i to “nije u duhu obnovljenog bogoslužja kada se prekomjerno podržava ili čak razvija izdvojeno zborno pjevanje”.

Što se tiče izbora osoba za obavljanje liturgijskog čina s pjevanjem “prikladno je da se prednost dade onima za koje se zna da su vještiji pjevanju. Na to posebno treba paziti kod svečanijih bogoslužnih čina i kod onih kod kojih treba izvoditi teže napjeve, ili se prenose putem radija ili televizije.”

A zborovi mogu biti, već prema odobrenim običajima naroda i drugim okolnostima muški, dječji, ženski ili mješoviti.

“Vodeći računa o rasporedu svake pojedine crkve, neka se zbor pjevača smjesti tako:

a) da se jasno vidi njegov značaj, to jest da je dio okupljene zajednice vjernika i da ima posebnu ulogu,

b) da lakše obavlja svoju liturgijsku službu,

c) da njegovim članovima bude omogućeno puno, tj. sakramentalno sudjelovanje kod mise.”

Danas su zbor i kor uglavnom smješteni odostraga, ponad ulaza u crkvu. U prošlosti su postojali pjevači-laici koji su pomagali svećenstvu kod težih pjesama u crkvenom koru, a kasnije su postali i samostalna skupina pjevača. Njihovo je mjesto bilo na povišenoj pregradi između oltara i glavne lađe. No, kad je barok tu pregradu uklonio, uređeno je za njih pjevalište odostraga, što se i do danas tako održalo. Ipak najprikladnije mjesto za pjevački zbor je “između svetišta i lađe, kao istaknuti dio okupljene zajednice, kao most koji povezuje svećenika i puk i tako stvara koheziju među svima koji u crkvi djeluju.” Kad usporedimo gornje smjernice iz “Instrukcije Musicam sacram”, koje govore o mjestu gdje se zbor ima nalaziti u crkvi, i današnju praksu, vidimo da je današnja praksa, naslijeđena iz prošlosti, uvelike manjkava, jer otežava članovima zbora da se dožive kao dio sabrane zajednice i dekoncentrira ih u pobožnosti. Oni često puta teže čuju što se dolje u crkvi govori, a zbog tehničkih razloga onemogućeno im je “puno sakramentalno sudjelovanje kod mise”, tj. da prime pričest. Naposljetku, okupljeni vjernici zbor doživljavaju strano, nadređeno, “iznad njihovih glava”, pogotovo kad puku potpuno preuzmu zadaću pjevanja. Da bi se donekle ispravili gore spomenuti pastoralni i tehnički nedostaci potrebno je vjernicima-pjevačima u zboru “uz glazbeni odgoj pružiti i prikladnu liturgijsku i duhovnu pouku tako da pravilnim izvođenjem svoje liturgijske uloge ne samo pružaju veći sjaj svetom činu i vrlo dobar primjer vjernicima, nego da iz tog proistječe i duhovno dobro samih članova.”

Dužnost Crkve, ponajprije njenih biskupa i ostalih pastira duša je da se brinu za crkvene pjevačke zborove, njihova osnivanja, čuvanje i promicanje, naročito kod stolnih crkava, kako bi i vjernicima i bogoslužju bilo na korist njihovo pjevanje.

Psalmisti i kantori
Psalmisti i kantori su poslije svećenika i đakona prvi pjevači u bogoslužju. Pogotovo ako u nekoj crkvi “ne postoji mogućnost da se ustanovi niti malen pjevački zbor treba se naročito pobrinuti da budu barem jedan ili dva čestito izvježbana pjevača (kantori ili pretpjevači) koji će predvoditi barem jednostavnije napjeve, a puk će onda sa svoje strane prihvaćati. Na taj će način oni vjernike zgodno voditi i podržavati. Dobro bi bilo da takav pjevač bude i u crkvama koje imaju svoje zborove, i to za one obrede kod kojih zbor ne može sudjelovati, a ipak dolikuje da se obave nekom svečanošću, dakle i pjevanjem.” Konkretnije, kantor ili pretpjevač “svojom važnom službom u zajednici može i mora pridonijeti da se bogoslužje, kojemu bitno pripada i pjevanje, odvija pravilno. Predvodi pjevanje u zajednici, usklađuje poklike i pjesme, pretpjeva zazive u litanijama, prošnje i slične dijelove i na taj način omogućava raznovrsno i živo izmjenično pjevanje. Ako nedostaje službeni psalmist, preuzima i pripjevni psalam; ako nema zbora, pjeva naizmjence s ostalom zajednicom psalme i himne u liturgiji časova i misne pjesme, primjerice Slavu. Zato je napose potreban prilikom običnih svagdanjih bogoslužja. Važna je zadaća stručnih crkvenih glazbenika odgojiti prikladne kantore za bogoslužje.” Pjevač psalma ili psalmist je onaj koji na ambonu ili drugom zgodnom mjestu pravilno i razgovijetno izgovara ili pjeva retke psalma ili drugu koju biblijsku pjesmu između čitanja, dok zajednica redovito sudjeluje svojim odgovorom - antifonom. Ulogu kantora ili psalmiste često puta obavlja voditelj crkvenog pjevanja ili sam orguljaš.



Poučavanje i vježbanje pjevanja
Zajednička molitva treba biti jednodušna. Skladnost pak jednodušnosti pretpostavlja određeno znanje, uvježbanost, izbor prikladnoga izvodilačkog načina, a najviše dobre volje s kojom će prebroditi početne poteškoće u vježbanju tog pjevanja. Ne valja pjevanje uvijek samo prepustiti improvizaciji, pa makar se mislilo kako je aktualno rješenje crkvenog liturgijskog pjevanja bolje od “kabinetskog” rješenja po kojem teorija nadvladava praksu. Zato mnogi crkveni dokumenti zahtijevaju i preporučuju vježbanje pjevanja kako bi se “zgodnom poukom i vježbom puk neprestano postepeno privodio sve većem pa i punom sudjelovanju u onome što spada na nj.” Tako koncilska konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum Concilium” u točki 118. potiče vježbanje pjevanja: “Neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje, da glasovi vjernika mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima, prema odredbama i propisima rubrika.” Na isto potiče i “Katekizam katoličke Crkve” u točki 1158. Dakle, svi koji se okupljaju na bogoslužju trebali bi učiti pjevati: svećenici i službenici oltara, članovi crkvenog zbora koji će predvoditi pjevanje, kantori, psalmisti, pa čak i članovi raznih vjerskih društava laika koji će podržavati i poticati puk u sudjelovanju. Ili najkraće rečeno: čitavu župsku zajednicu treba učiti pjevati kako bi svi zajedno po pjesmi mogli ostvariti zajedničko djelatno sudjelovanje u liturgijskim činima. Štoviše, budući da se vjernici istog dekanata često susreću zajedno u svojim crkvama, ponajprije kod slavljenja zaštitnika crkava pojedinih župa, bilo bi zgodno uvježbati u pojedinim dekanatima sličan repertoar crkvenih pjesama, kako bi i u tim prilikama zajedništvo okupljenih vjernika iz različitih župa toga dekanata došlo do izražaja.

Posebno treba glazbenim skladateljima, orguljašima, onima koji će biti učitelji i voditelji crkvenog pjevanja i svima koji će druge poučavati u pjevanju, dati ispravnu i cjelovitu pouku u liturgijskom pjevanju i glazbi. U tu svrhu preporučuje se “da se prema prilikama osnivaju i viši zavodi za svetu glazbu” kojima će biti briga odgojiti takve crkvene glazbenike.

S druge strane, da bi crkvena pjesma, tj. pjevanje doista bilo slavljenje Boga, treba svim vjernicima pružiti i ispravnu liturgijsku pouku (a ne samo glazbenu), ponajprije glazbenim skladateljima i pjevačima, a osobito djeci. Vjernike je nužno poučavati kako da se po pjesmi izraze, ali i kako da se pjesmom oraspolože za slavljenje otajstava.

Budući da pastoralni uspjeh, koji pjevanje treba postići u svakom liturgijskom slavlju, uvelike ovisi i o poučenosti u crkvenoj glazbi, potrebno je “pučko pjevanje njegovati svim silama, uzimajući i nove oblike prilagođene duhu pojedinih naroda i današnjem čovjeku!” U tom poslu snage ne treba štedjeti, jer, kako veli papa Ivan Pavao II: “Nikad se neće dovoljno utrošiti truda u kulturno, odgojno i socijalno i duhovno unapređivanje liturgijske glazbe”.



Pomagala svetoj glazbi
Crkvenoj glazbi od velike su pomoći i tehnička pomagala kao što su pjesmarice, knjige, časopisi, novine i sve ostale službene liturgijske knjige koje se bave crkvenom glazbom i omogućuju da blago crkvene glazbe bude dostupno svim vjernicima. Sva ta pomagala uvelike unapređuju aktivno sudjelovanje vjernika u bogoslužju. Poboljšanju crkvenog pjevanja može doprinijeti i anketa, koja jasnije ocrtava potrebe, shvaćanja i zahtjeve vjernika.

Gotovo nezaobilazno pomagalo svetoj glazbi su glazbala odnosno muzički instrumenti. Pod “muzičkim instrumentima” Crkva ponajprije misli na “orgulje sa sviralama” koje je već tradicionalno glazbalo u Katoličkoj Crkvi. Ipak, uz suglasnost nadležnih crkvenih teritorijalnih vlasti, u bogoslužje se mogu pripustiti i druga glazbala, kao što su harmonij i elektronske orgulje, ukoliko su prilagođena liturgijskoj praksi, te ukoliko odgovaraju dostojanstvu hrama i doista uzdižu vjernike. Mogu se uzeti i ona glazbala koja pogoduju pobožnosti, a odgovaraju mjestu i naravi pojedinih naroda. Narodna tradicionalna glazbala povezana su s kulturom i duhom dotičnog naroda. I pučke pjesme izrasle su iz duše i naravi tog naroda. Pripuštanje u liturgiju glazbala dotičnog naroda može imati za posljedicu i pastoralni uspjeh. Ali glazbala “koja su po općem sudu i uporabi prikladna samo za svjetovnu glazbu treba svakako ukloniti iz svih liturgijskih čina i pobožnih vježbi,” pogotovo ona glazbala koja se smatraju izrazom s bogoslužjem nespojive glazbene kulture, te ona koja podižu preveliku buku i tako rastresaju pobožnost vjernika.

Mjesto gdje će se smjestiti orgulje i druga odobrena glazbala treba biti na zgodnom prostoru “gdje će biti na pomoć i pjevačkom zboru i narodu dok pjeva i odakle će ih kad sama sviraju svi lako moći čuti.”

Ploče, kasete, kazetofoni i magnetofoni i slično redovito se smatraju izvorima glazbenog zvuka, jednako kao i glazbala, a istom tako to su sredstva koja mogu pospješiti aktivno sudjelovanje vjernika u slavljenju bogoslužja. Ipak važno je istaći da takva glazba uglavnom služi “slušanju” svete glazbe. Osim toga nije dobro glazbu s ovakvih medija koristiti kao instrumentalnu pratnju pjevanju vjernika ili službenika (“play-back”), ili u najgorem slučaju kao “zamjena pjevanju puka”.

Ukratko o pjevanju


VAŽNO!!! Pjesme moraju odgovarati:

duhu liturgijskog vremena (ne možemo pjevati u korizmi uskrsne pjesme!), i
duhu liturgijskog čina (pjesme moraju pratiti što se u bogoslužju događa, tj. ne možemo pjevati darovnu pjesmu za Slavu).


Kod psalama mogu se pjevati samo antifone, a preporuča se pjevati i sam psalam (solista ili dva pjevača, a možda i više pjevača). Antifone se mogu uzeti i za druge psalme, ali da barem odgovaraju duhu dotičnog psalma koji će se čitati (pjevati), tj. određene antifone (pripjevni psalam, pripjev) mogu se pjevati i uz druge psalme, a ne samo uz one za koje su napisane u pjesmarici.

Ponekad se psalam sa svojom antifonom može otpjevati i za vrijeme pričesti, meditacija ili čak kao ulazna pjesma, no tada ti psalmi moraju i svojim tekstom o toj liturgijskoj situaciji govoriti. Pogotovo ako su melodije antifone i psalma jednostavnije, tada se ti psalmi mogu pjevati s pukom i kao popijevke (npr. za vrijeme pričesti...).

Psalam: može se otpjevati samo antifona, ali bilo bi poželjno da se otpjeva i sam psalam.

Psalmi: veselije psalme treba pjevati i u “veselijim” bogoslužjima, a tužnije napjeve u “tužnijim” situacijama.

Božićne pjesme (pa čak i korizmene, uskrsne ili pjesme u došašću): mogu se koristiti gotovo u svakom dijelu mise, tek treba radije izabirati one pjesme koje barem nešto dočaravaju od liturgijske situacije, barem jednom svojom kiticom. U tom slučaju može se uzeti i samo dotična kitica.



U došašću se pjesme ovako biraju:

od prve nedjelje došašća do 16. prosinca pjevaju se pjesme došašća koje govore o drugom Isusovom dolasku.
od 17.-24. prosinca je božićno došašće, koje nas posebno pripravlja na slavljenje Rođenja Kristova. Njemu više odgovaraju u našem izboru popijevke marijanskog smisla.


Korizmene pjesme mogu se pjevati i za pokornička bogoslužja (vrijeme ispovijedi i pokora).

U korizmi nema aleluje, već poklik: “Slava Tebi, Kriste Bože”!

U korizmi se korizmene pjesme mogu pjevati umjesto "Gospodine".

U vremenima Došašća, Božića, Korizme ili Uskrsno vrijeme mogu se uzimati i odgovarajuće pjesme iz Vremena kroz godinu, ali da odgovaraju duhu liturgijskog vremena (tužno, veselo, pokornički, slavljenički) i duhu liturgijskog čina (npr. pod slavom ne možemo pjevati marijanske pjesme ili pokorničke!).

U MISI:

ULAZNA PJESMA: dočarava radost okupljanja oko Kristova oltara, uvodi nas u taj blagdan/nedjelju tako da progovara o temi i zbilji koju taj dan slavimo ili se prisječamo, oraspoložuje nas za određene liturgijske događaje (uskrsna pjesma nas razveseljava i prisjeća da ćemo i mi jednom uskrsnuti zahvaljujući zaslugama Isusovim, korizmena pjesma će nas oraspoložiti da se kajemo za svoje zloće i da se želimo pokajati i popraviti...)
pjesma PRIJE ČITANJA: nije nužna, ali nas može oraspoložiti i najaviti Božju Riječ koja će nam se sada priopćiti, dati, darovati.
PSALAM: kao odgovor na Božju Riječ, zahvalni smo za Božje darove koje nam On daje, a pogotovo ovom pjesmom izražavamo da smo shvatili i prihvatili Božju poruku, te da smo je razumijeli i zato u tom duhu odgovaramo Bogu pjevajući.
ALELUJA: usklik Bogu koji želi biti s nama, koji želi nama tepati, koji i po ovim svojim pismima nama dokazuje da misli na nas, da nam piše pisma... da nam svakome osobno progovara, jer će svatko doživjeti Božju poruku na svoj način - kao osobni poziv da slijedimo Isusa, da s Isusovim načinom života želimo živjeti, jer je to jedini način i put da dođemo Njegovom i Našem Ocu Nebeskom.
MOLITVA VJERNIKA: kao usklik i odgovor na zaziv i molitvu mogu se uzeti i pjevani pripjevi nekih pjesama ili psalama (antifone, tj. pripjevni psalmi), ali, naravno, da odgovaraju svojim tekstom na molitve vjernika.
DAROVNA PJESMA: izražava situaciju kada mi, po rukama našeg svećenika, Bogu želimo, barem simbolično - jer je ionako sve Božje, dati svoje darove, kao prijatelj prijatelju. To je naš simbolični dar Bogu, dar koji simbolizira da mi želimo biti s Bogom prijatelji i da po tom daru zapravo dajemo Bogu, u skrovitosti svojih srdaca, sve svoje brige koje bismo s Njim rado podijelili, pa čak i sav svoj život želimo dati Bogu, jer želimo biti zauvijek Njegovi prijatelji.
PRIČESNA PJESMA: izražava radost što je Bog primio naše darove (i nas same i sve naše želje i molitve). Bog je naše darove (kruha i vina) primio zajedno sa svim našim molitvama, te je darove posvetio na najljepši mogući način: pretvorio je te naše darove u Tijelo Isusovo, a mi ćemo sada sa zahvalnošću primiti od Boga taj dar, hranu s neba, Tijelo Isusovo u svoje srce, da nas tu čuva od zla i da nas vodi k Bogu kao kakav putokaz, kao put - jer Isus je put k Bogu Ocu. (Ova je razmjena slična onoj: prijatelj prijatelju dade autić, a ovaj drugi taj autić onda spremi na najljepše mjesto u svojoj kući. Onda taj drugi prijatelj dade onom prvom pravi bicikl kako bi onaj mogao sretno stići doma.)
ZAVRŠNA PJESMA: i nije toliko nužna, pogotovo ako je malo vjernika kod bogoslužja. Zapravo, sve je već rečeno na misi, pa čak i pozdrav i blagoslov, i možemo doma (sa Isusom kojeg nosimo u sebi). Zato na kraju može samo zbor otpjevati pjesmu, ili samo orguljaš nešto (u duhu bogoslužja) otsvirati. No, kako vjernici ipak ne mogu sakriti radost što su s Bogom-prijateljem razmijenili darove, ova završna pjesma ipak ima smisla: po njoj si vjernici još jedamput promisle što se to sada tako divnoga dogodilo, ili po toj pjesmi vjernici još jedamput obečaju Bogu sve ono što su već na misi Bogu obečavali (da budu dobri), po toj pjesmi izražavaju osjećaje koje su na tom bogoslužju doživjeli, po toj pjesmi vjernici se prisječaju kako se u ovoj Svetoj i sveopćoj Katoličkoj Crkvi dogodilo toliko puno Božjih velebnih djela, i kako je to dokaz da nas Bog ne ostavlja... Završna pjesma može biti i pjesma iz pobožnosti, tj. ako dočarava pojedine pobožnosti koje su u tom vremenu posebno vjernicima aktualne: npr. u svibnju pjevamo rado “Marijo, svibnja kraljice”, ili u listopadu pjevamo “Kraljice svete krunice” (jer je to mjesec krunice), ili u lipnju na kraju mise možemo pjevati i pjesme Srcu Isusovu zato jer je to mjesec Srca Isusova (tj. spomena njegove velike dobrote), u ožujku pjesme Sv. Josipu, na dane svetaca - ako znamo pjesme koje govore o njima - prigodne pjesme...
I tu još naravno dolaze PJEVANI DIJELOVI MISE: Gospodine, Slava, (Vjerovanje), Svet (+Blagoslovljen) i Jaganjče. Ponekad se umjesto ovih nekih dijelova mogu pjevati i neke druge pjesme, npr. u Božićno vrijeme uobičava se umjesto svih tih pjevanih dijelova mise pjevati Božićne pjesme. Ponekad se rado uzimaju i u drugim vremenima neke druge pjesme umjesto tih liturgijskih tekstova pjevanih dijelova mise, npr. umjesto Jaganjče zna se pjevati neka pjesma koja nas poziva na mir... (No, preporuča se pjevati one originalne liturgijske tekstove.)

Pjesme Srcu Isusovu se ponekad mogu uzeti i za ulazne pjesme.

“Himni” se mogu otpjevati ponekad za ulaznu pjesmu, završnu, a možda i za psalam.

Marijanske i druge svetačke pjesme mogu se pjevati na početku Mise i na kraju pogotovo onda kada se i slavi tog dana taj svetac.

Marijanske pjesme iz došašća pjevaju se i 25. 3. na blagovijest!!!

Orguljaši, ili voditelji pjevanja, zbora trebali bi, poželjno je i korisno, voditi dnevnike pjevanja: tj. uvijek zapisati (u neku posebnu bilježnicu) što se i kada se nešto pjevalo. Ovo je korisno zato što:

lakše je planirati pjevanje za slijedeća bogoslužja jer se vidi kada je koja pjesma bila i onda se takve pjesme ne ponavljaju prečesto, a opet neke pjesme koje su lijepe, a lako se na njih zaboravi, lakše ih se sjetiti na njih;
slijedeće godine lakše je planirati pjevanje kad se vidi u bilježnici točno što se lani pjevalo i što je najprikladnije pjevati za dotična bogoslužja;
i na kraju: lakše je uvidjeti značaj bogoslužja/blagdana ako se u dnevniku pjevanja zapiše ponešto i o značaju samog pojedinog (manje poznatog) bogoslužnog slavlja: i po ovome bit će lakše ubuduće planirati pjevanja; tako da po ovome dnevnik pjevanja postane i mali liturgijski vodić za voditelje pjevanja za ubuduće.


Ritam pjevanja (i sviranja) pjesama: neka bude jednako brzini pobožnom izgovaranju riječi pjesama.

Ako pjesma nema pripjeva, tada se kraj pjesme može naglasiti laganim jednoličnim usporavanjem par završnih taktova pjesme. To se može napraviti i onda ako pjesma i ima pripjev (koji se čak i ponavlja), ovakvo usporavanje naglašava puku u crkvi da se više neće pjevati ta pjesma.

Zgodno je imati i psalmistu ili više njih. To su pjevači koji će ili sa kora, ili (što je možda i bolje) sa ambona pjevati psalme.

Postoje pjesme koje se ne mogu nigdje uklopiti u sv. misu, zato se zovu i neliturgijskim. Takve pjesme eventualno bi mogle doći na kraj mise, a teže na početku mise. Neliturgijske su pjesme takve koje forsiraju određene osjećaje, koje iste možda svi i ne gaje; potom te pjesme ne govore o liturgijskom vremenu ili liturgijskom činu u sv. misi (ili u drugim liturgijskim činima) već se bave određenim (“pučkim”) pobožnim mislima - pobožnostima.

Pjesme koje su kopirane iz pjesmarice/kantuala “Pjevajte Gospodu pjesmu novu”, a koje prelaze brojku 752 su označene kao pjesme za “neliturgijsku uporabu”, tj. nisu pogodne za izravnu upotrebu u Misi ili ostalim liturgijskim slavljima (na pobožnostima se mogu slobodno koristiti). Ipak, ako te pjesme donekle odgovaraju zahtjevima, mogu se razborito i umjereno upotrijebiti i na pokojem lit. slavlju (misi ponajprije); ali prednost se daje onim pjesmama koje su zapisane u kantualu prije broja pjesme 752. (broj pjesme iz kantuala je onaj masnije otisnuti broj uz prve taktove pjesme). Za pjesme koje nisu kopirane iz kantuala (očito se vidi) treba biti oprezniji u izboru, budući da su mnoge starije pučke pjesme bile izbačene iz izbora pjesama za pjesmaricu “Pjevajte Gospodu pjesmu novu” i označene kao “neliturgijske pjesme”; ostale šansone isto podliježu strožim kontrolama.

Dobro je koristiti pomagala u crkvi koja doprinose boljem pjevanju: panoi s pjesmama, pjesmarice, možda i grafofolije ili dijafilmovi s pjesmama, papiri s pjesmama (za to dotično bogoslužje) koji se dijele u crkvi svim vjernicima...

Ukratko o sviranju


Kod učenja sviranja važno je najprije “PROČITATI” note, tj.:

uočiti o kojem se tonalitetu radi,
uočiti o kojem se ritmu radi,
proći note (nije važno da u ritmu!) i uočiti njihove visine, trajanja i odnos s ostalim notama u harmoniji (kada koja nota dođe, kada koja prije, a koja poslije te, a koja u isto vrijeme kad i ta nota...),
i to najprije s jednom, a zatim drugom rukom proći melodije (u početku nije važno svirati u ritmu!)
Nakon “pročitanog” počinje se učiti svirati u ritmu, najprije “odvojeno”, tj. najprije s jednom a zatim drugom rukom.
Kada se nauči svirati u ritmu “odvojenim” rukama, onda se ide na spajanje ruku... I sada opet iz početka: najprije se (nije važno u ritmu!) polako uočava kako bi se trebalo zajedno svirati: koje note dolaze zajedno, koje prije, koje kasnije... Naposlijetku se uči (isprva polakše, a kasnije brže) svirati u normalnom ritmu, onako kako bi to trebalo svirati i na misi.
JAKO VAŽNO kad se uči svirati: je brojiti naglas dobe.


Kod sviranja na orguljama poželjno je što više mijenjati registre, kako ne bi sviranje na orguljama postalo dosadno ili monotono samim time što bi registri bili jednolični, tj. uvijek isti. Naravno da jačina, boja i kombinacija registara mora odgovarati liturgijskoj svečanosti (kad je blagdan veseliji onda su registri jači, življi...), dotičnom liturgijskom momentu (npr. za uvod se svira jače nego kod preludiranja za vrijeme pričesti...). Čak je ponekad zgodno da i u samoj pjesmi se mijenjaju registri, npr. uvod se svira jače (može ponekad i tiše) od same pjesme, pripjev se svira jače (jer pripjev pjeva više vjernika, budući da su pripjevi više poznatiji), a kraj se svira ili u istoj jačini, ili se završi puno glasnije (pogotovo na kraju mise) ili se završi sa tišim preludiranjem, tj. ponavljanjem pripjeva ili poznatijeg glazbenog motiva pjesme, pogotovo tiše kada se ne smije narušavati pobožnost trenutka, a zgodno je da “ne vlada tišina”, ili da se vjernici održe u pobožnom osjećaju.



Inače, ali jako važno: zbor i orguljaš i orgulje u crkvi su radi bogoslužja i svih okupljenih vjernika, a ne obratno!!!

Važno je orguljama pratiti, poticati i uljepšavati pjevanje puka: sviranje neka bude povezano (legato), a na mjestima (poslije otprilike svaka 2 takta) gdje se “uzima zraka u pjevanju”, tu se sviranje može nakratko prekinuti samo podizanjem ruku s manuala - time se vjernicima sugerira uzimanje zraka, ali se time i pozorno prati njihov ritam pjevanja, a i opet potiče na daljnje pjevanje pjesme u započetom ritmu (ovime se vjernike “tjera” da pjevaju u ritmu - jer kratke pauze u sviranju vrlo su djelotvorne za to).

Ritam pjevanja (i sviranja) pjesama: neka bude jednako brzini pobožnom izgovaranju riječi pjesama. Ne ubrzavati uvode ili međuigre između kitica, već sve svirati u tempu onog (pobožnog) pjevanja!!!

Svirani uvod pjesama: neka to bude npr. prva 2 (ili više) takta pjesme, tj. prvi motiv pjesme - prva cjelokupna smislena rečenična cjelina, ili drugim riječima: prvi stih pjesme.



Svirane “međuigre” poželjne su kada je prezamorno pjevati redom sve kitice, tada te “međuigre” dolaze iza onih kitica koje se smisleno najviše razilaze, ili jednostavno npr. nakon svake 2 kitice, ili nakon svake kitice (pogotovo ako je pjesma prekratka da bi pratila cijelo liturgijsko događanje za koje je pjesma i namijenjena, tj. ako je darovna pjesma odveć prekratka, tada možemo svirati dulji uvod pjesme, a između dviju kitica i međuigru, a na kraju i završetak...).

Sviranje poslije pjesme, kao završetak pjesme: kada to dozvoljava ili štoviše traži liturgijski momenat: npr. darovna pjesma je završila, a svećenik još nije završio sa činom prinosa darova, tada se laganim preludiranjem završetka pjesme prati i završavanje obreda koje je pjesma pratila. Inače: orgulje nikad ne smiju maltretirati bogoslužje; orgulje su tu da bogoslužje uljepšaju a ne da mu smetaju.

Preludirati se smije:

prije početka bogoslužja,
za vrijeme prinosa darova,
za vrijeme pričesti,
na kraju mise umjesto završne pjesme,
poslije završne pjesme u bogoslužju.


Ako pjesma nema pripjeva, tada se kraj pjesme može naglasiti laganim jednoličnim usporavanjem par završnih taktova pjesme. To se može napraviti i onda ako pjesma i ima pripjev (koji se čak i ponavlja), ovakvo usporavanje naglašava puku u crkvi da se više neće pjevati ta pjesma.

Svirati se mora odrešito: jasno, razgovjetno, u ritmu, točno. Ako sviranje prati pjevanje, onda se svirati prestaje zajedno s pjevanjem, tj. točno na kraju pjesme. Ako se preludira ili svira završetak, tada se kraj sviranja izvodi s malo produženom zadnjom notom (“korona” na zadnjoj noti) i odrješito stane.


Prenosimo:K.Hublin

- 16:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Moć glazbe


"Glazba je dobra za vas!" Većina ljudi odmah bi se složila s tom tvrdnjom a mnogi bi se pitali zašto to uopće treba isticati. Glazba je u današnje vrijeme svima lako dostupna i njezine učinke često uzimamo zdravo za gotovo. Međutim, osim zabavne, kulturološke i reklamne vrijednosti, glazba ima i mnoge "skrivene" i moćne učinke.

"Moć glazbe" istraživanje je i analiza upravo tih "ostalih" vrijednosti glazbe koje za britansko društvo za zaštitu prava glazbenika Performing Right Society provela prof. Sue Hallam iz Instituta za obrazovanje Londonskog sveučilišta.

Na našim stranicama za korisnike u odjeljku Glazba radi za Vas možete proučiti i rezultate primijenjenih istraživanja o utjecaju glazbe na različite vrste poslovanja.

Ukoliko želite doznati više o istraživanjima provedenim kako bi se istražio utjecaj glazbe na različite segmente života pojedinca provjerite directory na adresi www.thepowerofmusic.co.uk/directory.htm



Ovaj je članak rezultat pregleda stručnih članaka objavljenih u literaturi diljem svijeta koji se odnose na moć glazbe (Power of Music) (kako je definirana ovom studijom). Za pregled sažetka svakoga pojedinog članka korištenog u ovoj studiji, posjetite website na kojem je objavljena i potražite ih pod opcijom Directory.


Ovo je izvješće dostupno i u tiskanom (isprintanom) obliku kod:
David Francis, The Performing Right Society (Društvo za zaštitu izvođačkih prava), 29-33 Berners Street, London, W1T 3AB

Razvoj tehnika snimanja u drugoj polovini 20. stoljeća revolucionarno je utjecao na dostupnost glazbe. Većini ljudi su dostupne sve vrste glazbe, 24 sata dnevno, samo pritiskom jedne tipke. Druga je strana medalje da su zbog tog olakšanog pristupa glazbi u Zapadnom svijetu ljudi često skloni uzimati je zdravo za gotovo.

Glazba je vrlo moćan medij i u nekim je društvima bilo pokušaja da se kontrolira njena uporaba. Ona ima snažan utjecaj na razini društvene skupine jer omogućava komunikaciju kojoj više ne trebaju riječi, obuhvaća značenja i smislove koje skupina dijeli te potiče razvoj i dobrobit pojedinca, skupine, kulturnih i nacionalnih cjelina. Na individualnoj razini ona je moćna jer može izazvati višestruke reakcije - psihološke, reakcije pokreta, promjene raspoloženja, emocionalne, kognitivne (spoznajne) i biheviorističke (na razini ponašanja). Postoji malo stvari koje mogu izazvati tako veliki učinak na tako široki raspon ljudskih funkcija. Budući da mozak višestruko procesuira glazbu teško je točno predvidjeti utjecaj koji će neka glazba imati na nekog pojedinca.

Već je odavno prepoznato da moć glazbe djeluje terapeutski. Terapija uključuje slušanje ili aktivno stvaranje glazbe. U duljem radu, liječenje može uključivati oboje. Glazba može biti učinkovita i u spoju s drugim tehnikama relaksacije, smanjenja tjeskobe i boli koje se primjenjuju u medicini i zubnoj medicini, izazivajući ugodu proizvodnjom endorfina (kemijski spoj u ljudskom tijelu koji potiče osjećaj smirenosti i povećava prag boli). Korištenje glazbe u terapeutske svrhe opsežno se istražuje na ciljanim skupinama pacijenata, starijim osobama, osobama s oštećenjem mozga i osobama koje osjećaju veliku i stalnu bol. Glazba se također koristila za izazivanje odgovarajućeg ponašanja kod skupina vrlo osjetljivih, ranjivih ljudi, te u svrhu poboljšanja kvalitete života osoba kojima se ne može pomoći medicinskim, odnosno farmaceutskim sredstvima.

Glazba može imati važnu ulogu u ljudskom razvoju u ranoj dobi kada može stimulirati osjećaj ugode i opuštenosti kod fetusa i djece. Najraniji odnosi majke i djeteta imaju u svojoj biti muzičku kvalitetu koja pomaže u razvoju komunikacijskih vještina. Čini se da slušanje glazbe ili uključenost u njeno stvaranje ne utječe izravno na inteligenciju, premda aktivno sudjelovanje u muziciranju može poboljšati osjećaj samopoštovanja i potaknuti razvoj cijelog niza socijalnih i prenosivih vještina. Slušanje tihe, opuštajuće glazbe koja svira u pozadini može poboljšati izvedbu velikog broja akademskih zadaća (učenje i sl.), dok uzbudljiva glazba može smetati. Glazba može posebno snažno utjecati na pamćenje. Odrasli ljudi pokazuju učinke primjene glazbe kroz usvajanje strategija za tzv. "nošenje sa situacijama".

Čini se da sve veća dostupnost glazbe ohrabruje ljude da je koriste da bi njome upravljali vlastitim raspoloženjem, smanjili stres, ublažili dosadu kad obavljaju beznačajne i monotone zadaće i stvorili odgovarajuću atmosferu za određene društvene prilike. Ukratko, ljudi koriste glazbu da bi poboljšali kvalitetu svojega života.

Usporedo s tim, postoji velika industrija koja se usredotočila na utjecaj glazbe na radnike i potrošače. Glazba može na sofisticirane načine utjecati na naše ponašanje pri kupovini u cijelom nizu različitih okoliša. Može nam pomoći da zapamtimo imena proizvoda i popravimo sliku o proizvodu koju stvaramo kroz asocijaciju s muzikom koja nam se svidjela. Kada potrošači aktivno, konkretno donose odluku o kupovanju nekog proizvoda, glazba će vjerojatno imati marginalnu ulogu. Rezultati ispitivanja koji su ranije spomenuti ukazuju koliko je glazba prisutna u našem svakodnevnom životu i kako često utječe na naše ponašanje. Vjerojatno je da će ova potražnja za glazbom sve više rasti. Da bi zadovoljile našu glad za muzikom, muzičke industrije su u razvijenom svijetu važan dio ekonomija mnogih zemalja. U budućnosti im prijeti opasnost da izgube svoju visokokvalificiranu radnu snagu zbog sve rasprostranjenijeg poimanja ljudi da je glazba jednostavno to što je i da ne može nestati iz naših života.

U velikom dijelu istraživanja o utjecaju glazbe na intelektualni i osobni razvoj, koncentraciju, tjeskobu, smanjenje boli i ponašanje u vrlo različitim uvjetima, često su zanemareni mogući utjecaj spoznaje, kognitivnog razmišljanja na individualnoj razini. To je veliki previd. Istraživanje koje to zanima pretpostavlja da naše razmišljanje o glazbi ima vrlo snažan utjecaj na našu reakciju na glazbu. Ako želimo razumjeti kako glazba utječe na naše živote moramo uzeti u obzir iskustva pojedinaca. Rezultati ispitivanja pokazuju da su mnogi ljudi već otkrili da glazba povoljno utječe na njih. Sada trebamo dalje razumjeti točno zašto je tako i u kojim okolnostima. Ovo će zahtijevati multidisciplinarni pristup da bi se ispitalo brojne faktore koji bi mogli biti važni. To bi moglo uključivati: društvo ili kulturu kojoj pojedinac pripada, pripadnost pod-skupinama, individualne karakteristike koje se odnose na spol, životnu dob, prethodna iskustva s glazbom, trenutno raspoloženje, da li je glazbu u ispitivanju izabrao sam pojedinac ili su je drugi izabrali, i u kojoj mjeri pojedinac smatra glazbu važnom u svojem životu. Da bi se istražila ova pitanja bit će potrebno prilagoditi široki raspon metodologija koje mogu ispitivati subjektivna iskustva pojedinca s muzikom, a da u isto vrijeme bilježe odgovore i reakcije kojih ispitanici nisu svjesni.

Također postoji potreba za sustavnijim ispitivanjem načina na koje glazba može utjecati na skupine ljudi u određenim društvenim uvjetima. Dosad su istraživanja bila više usredotočena na tržišne i radne okoline. Zanemaren je način na koji glazba može utjecati na ponašanje na javnim mjestima. Takvim bi se istraživanjem, na primjer, moglo ispitati može li određeni tip glazbe potaknuti ljude da smirenije i bez nereda odlaze s velikih javnih događanja (utakmice, koncerti itd.), nadalje, može li smanjiti pojavu nereda u određenim uvjetima, povećati toleranciju kod ljudi koji moraju relativno dugo čekati u redovima ili izazvati osjećaj ugode i sigurnosti na javnim mjestima.




Nikada prije u povijesti čovječanstva nije bilo tako mnogo različitih vrsta glazbe tako lako dostupno tako velikom broju ljudi. Razvoj elektroničkih medija u drugoj polovini 20. stoljeća revolucionirao je pristup i korištenje glazbe u našim svakodnevnim životima. Uz neznatan napor možemo uključiti radio, "pustiti" CD ili kasetu ili slušati glazbu na videu ili televiziji.



Ali nije uvijek bilo tako. Prije takvog tehnološkog razvoja, većina je ljudi imala pristup glazbi samo ako su pohađali određena religiozna i društvena događanja ili su pak sami glazbirali. Učinak promjena tog stanja upravo zapanjuje. Sada možemo koristiti glazbu da bi manipulirali svojim raspoloženjem, izazivanjem uzbuđenja i raznih osjećaja i stvorili okružje koje može snažno utjecati na način na koji drugi ljudi osjećaju i ponašaju se. Ljudi mogu, a to i čine, glazbom potpomagati opuštanje, svladavati snažne osjećaje, kreirati pravo raspoloženje za izlazak, stimulirati koncentraciju, ukratko, mogu utjecati na to da se osjećaju ugodno i sigurno. Glazba je postala alat kojim se koristimo da bismo se prikazali u boljem svjetlu i potakli svoj razvoj.

Loša je strana lakog pristupa glazbi što većina ljudi više ne razmišlja o njoj i ne njeguje svoj odnos prema njoj. Dok glazba postaje sve važniji neodvojivi dio našega svakodnevnog života, dovodi se u pitanje mjesto glazbe u formalnom obrazovanju širom svijeta. Glazba već uvelike sudjeluje u stvaranju ugodnijeg i opuštenijeg življenja. Kako se na zdravlje ljudi sve više odražava pozitivni i blagotvorni utjecaj glazbe, tako će rasti i zahtjevi psihologije i drugih područja. Ako društvo želi za to biti spremno trebat će odgovarajuće obrazovati nove glazbenike.






Za rasprostranjenost glazbe u prošlom stoljeću vjerojatno je najznačajniji događaj bio razvoj tehnologije koja je omogućila snimanje zvuka. To je glazbu učinilo lako dostupnom svakome. Kao rezultat toga glazba je širom svijeta postala jedna od glavnih industrija.





U SAD-u i Velikoj Britaniji glazba je među ekonomskim gigantima koji donose najveće prihode. U SAD-u trenutno postoji 13 159 radiopostaja. Prosječan Amerikanac u vremenskom razdoblju od 24 sata čuje više od 1600 komercijalnih poruka putem ovog ili onog medija. Većinu tih oglasa i reklama prati glazba. U Velikoj Britaniji su godišnji trgovinski podaci tvrtke British Phonographic Industry (Britanska fonografska industrija) za 1998. godinu pokazali da je glazbena prodaja dosegla svoj vrhunac u iznosu od 1,118 milijuna engleskih funta. Prodaja albuma prešla je brojku od 210 milijuna primjeraka. U 1997. godini ukupna potrošnja na glazbu u Velikoj Britaniji je procijenjena na 3,7 milijardi engleskih funta.

Ukupna zarada iz prekomorskih zemalja bila je u iznosu od 1,332 milijuna engleskih funta, u usporedbi s plaćanjem od 813 milijuna funta. Neto zarada procijenjena je na 519 milijuna funta. Britanska glazbena industrija također je postigla vrijednost od 3,2 milijarde funta, što je ekvivalent 13000 otvorenih radnih mjesta s punim radnim vremenom. U 1999. godini Velika Britanija bila je na trećem mjestu po svjetskoj prodaji glazbe, a ispred nje su bili samo SAD i Japan. Glazba je od velike važnosti za zdravlje britanske ekonomije.

Godine 1989. American Medical Association (Američko medicinsko društvo) izvijestilo je da prosječan učenik srednje škole u SAD-u tjedno čuje više od 30 sati pop-glazbe. U 1993. godini 98,5% tinejdžera u SAD-u je izjavilo da sluša glazbu. Od toga je 70% učenika reklo da sluša glazbu za vrijeme učenja. Takav stupanj izloženosti glazbi i rezultati ispitivanja koji svjedoče o važnosti glazbe u životima adolescenata ukazuju da bi utjecaj glazbe mogao biti vrlo jak. Ali ne slušaju i ne uživaju u glazbi samo mladi ljudi; nedavno ispitivanje glazbenih ukusa u SAD-u pokazalo je da 75% starijih građana sluša glazbu barem jedan sat svakoga dana. Oni najviše vole klasičnu glazbu, popularne melodije iz raznih predstava i filmova i country-glazbu. U Velikoj Britaniji, noviji podaci govore da 11,3 milijuna ljudi redovito sluša radiopostaju BBC 1; 10 milijuna BBC 2; 6,2 milijuna ljudi radiopostaju klasične glazbe; a 1,9 milijuna BBC Radio 3. Osim toga postoji još više od 300 komercijalnih (privatnih) radiopostaja i gotovo 40 BBC lokalnih postaja čiji veliki dio emitiranja čini glazba.

Ljudi ne samo da slušaju glazbu, nego u njoj i aktivno sudjeluju. Godine 1993. u SAD-u je 62 milijuna ljudi izjavilo da pjeva ili svira neki glazbeni instrument. U Velikoj Britaniji milijuni ljudi pjeva ili svira samo zato jer im se to sviđa. U 1999. godini 49% djece bilo je glazbeno podučavano. Odluka da započnu svirati neki instrument bila je uglavnom njihova premda su učitelji utjecali na proces donošenja te odluke, čak više nego roditelji. Otprilike polovina djece koja svira neki instrument ima prijatelja ili člana obitelji koji također muzicira. Procjene odraslih osoba koje sviraju neki instrument varirale su između 24 i 30%. Djeca su najčešće svirala frulu, elektroničku klavijaturu i klavir. Klavir je glavni instrument kod odraslih. Najčešći razlog zbog kojeg su se djeca odlučivala da uče svirati neki instrument bilo je što im se svidio zvuk, premda su u nekim slučajevima bila važna i prijateljstva.

Ti podaci ukazuju na činjenicu da je glazba postala neodvojivi dio našega svakodnevnog života na način koji je prije stotinjak godina bio nezamisliv. Osim toga, ne samo da slušamo glazbu, mi je i stvaramo, proizvodimo. To se odrazilo kod uspostavljanja agencije za razvoj za sudjelovanje u stvaranju glazbe u zajednici pod imenom Sound Sense (Osjećaj za zvuk). Ta agencija djeluje kao izvor informacija i nudi mogućnosti za razmjenu ideja koje se odnose na sve vidove glazbe u zajednici.






Glazba može vrlo snažno utjecati na naše osjećaje, raspoloženje i ponašanje. To se može pratiti vjekovima unatrag. Glazba se kroz povijest koristila u tako raznolike svrhe kao što je bodrenje prije bitke, uspavljivanje beba, poticanje na udvaranje, te za pratnju raznih ceremonija i važnih događaja tijekom života.





Koristila se da bi se započele pobune, ali glazba može uzdrmati i primirje. U nekim se kulturama na glazbu gleda kao na moćno sredstvo da je vlast nastoji kontrolirati ili je čak i zabraniti. U nacističkoj Njemačkoj glazba se pomno odabirala za javne skupove da bi proizvela odgovarajuće patriotske osjećaje. U bivšem SSSR-u, vlada je zabranila Šostakovičevu glazbu. Za vrijeme Kulturne revolucije u Kini, glazba Zapada proglašena je dekadentnom, te je zabranjena. U Iranu, za vladavine Ajatolaha Homeinija postavljene su stroge restrikcije na određene vrste glazbe.

U Južnoj Africi pod dominacijom bijelaca bili su srušeni centri afričke glazbe dok su glazbenici koji su živjeli u egzilu svojom glazbom nastavljali utjecati na stav svijeta protiv prevladavajućega političkog režima bijelaca. Postoje mnoga svjedočanstva o tome kako su zapadne 'ustanove' kritizirale rock glazbu kao i o posljedicama toga. Da je glazba moćna ilustrira i posebna pažnja koja se poklanja promatranju utjecaja određenih tipova glazbe i njihovoga eventualnog pobuđivanja antisocijalnog ili autodestruktivnog ponašanja. Budući da glazba ima važnu ulogu u tinejdžerskoj dobi, starije generacije neprestano brinu o njenim mogućim negativnim utjecajima na ponašanje mladih.

Uspostavljanje odnosa između slušanja određenih tipova glazbe i samosvjesnog ponašanja iznimno je teško. Premda postoje neki dokazi o vezi između navike slušanja glazbe kod mladih i ostalih vidova njihovog života, taj odnos nije u svim slučajevima vrlo blizak. Osim toga, nema dovoljno dokaza o toj vezi da bi se pokazala njihova međusobna uzročnost. Veliki dio istraživanja koja su ispitivala utjecaj rap-glazbe na ponašanje bio je eksperimentalan i izvođen u umjetnim uvjetima. Dok su neke studije pokazale promjene u ponašanju ispitanika prema nasilju i ženama nakon što su bili izloženi određenim tipovima rap-glazbe, ovo ne mora pretkazivati takvo ponašanje ispitanika i u pravim životnim uvjetima. Strah od rap-glazbe i poruka koje ona prenosi može se više povezati sa strahom od crne zajednice nego od stvarne prirode rap-tekstova ili glazbe.

Jedno je drugo istraživanje obuhvatilo odnose između heavy metal-glazbe i suicidalnog (sklonog samoubojstvu) ponašanja, bijesa i povećane sklonosti prema negativnim stavovima i nasilju nad ženama. Rezultati su bili nedosljedni i nisu vodili nikakvom čvrstom zaključku. Izravan utjecaj slušanja određenog tipa glazbe na nasilno ponašanje ovisi o cijelom nizu složenih faktora. Nije vjerojatno da će slušanje bilo kakve glazbe, samo po sebi, izazvati agresivnost, ali kod osoba koje već imaju predispoziciju za nasilje i koje su već usvojile poglede koje izražava dotična glazba, ona može biti podrška za određeno djelovanje. Jedna studija percepcije slušatelja otkrila je da ih je tek nekolicina vjerovala da je glazba stvarno utjecala na njihovo ponašanje. Unatoč tomu, pripadnost određenoj kulturi mladenačke glazbe, u nekim zemljama, može povećati vjerojatnost psihijatarske hospitalizacije.

Veza između slušanja određenih tipova glazbe i specifičnog ponašanja još uvijek nije dobro istražena. Neki smatraju da glazba oponaša život, te da rap i heavy metal-glazba jednostavno odražavaju otuđenje, beznađe i agresivnost koji prevladavaju u nekim skupinama adolescenata. Teorija društvenog učenja tvrdi da asocijalne, agresivne reakcije pojedinca obično oblikuju rana iskustva s roditeljima i ostalim važnim odraslim osobama. Kad u normalnom okruženju nema tih uzora, djeca ih sama traže negdje drugdje, pa tako glazba, a i ljudi koji je izvode, mogu postati uzori ponašanja; djeca se s njima identificiraju, traže potvrdu i prihvaćanje te osjećaj moći. Teorija o oslobađanju viška energije smatra pak da glazba može poslužiti kao 'ventil' kod teških situacija i opterećenosti, omogućavajući mladima da se bezopasno 'ispušu' i isprazne od osjećaja koji ih muče i frustriraju. Često se kao argument spominje da bi nedruštveno ponašanje bilo mnogo češća pojava da ne postoji ovaj način 'ventiliranja'. Alternativna je sugestija da glazba stvara stanje uzbuđenosti koje se može prenijeti na posljedične situacije u kojima pojedinac može biti predispozicioniran (spremniji) za agresivno ponašanje. Ni jedno od ovih objašnjenja samo za sebe vjerojatno nije dostatno da bi se objasnila veza između glazbe i ponašanja u svakom pojedinom slučaju. Između svakog pojedinca, njegove ili njezine povijesti (djelovanja) u društvu te okolnosti i utjecaja glazbe postoje kompleksne interakcije.

Premda postoji malo čvrstih dokaza koji govore u kojem opsegu glazba izravno utječe na ponašanje usmjereno prema sebi, znamo da glazba može utjecati na naše raspoloženje i neke aspekte našeg ponašanja na načine kojih možda nismo uvijek svjesni. Kako je to moguće? Sljedeći odjeljak bavi se neurološkim vidovima procesuiranja (prihvaćanje i obrađivanje u tijelu) glazbe koji prate njezin utjecaj na nas.







Kad ljudska bića slušaju glazbu ne reagiraju samo na 'zvuk'. Ljudi glazbu mogu doživjeti fiziološki (npr. promjene u brzini otkucaja srca); pokretom; kroz raspoloženje i osjećaje; i spoznajno (kroz znanje i sjećanja, koja mogu biti osobna ili pak povezana sa samom glazbom, odnosno stilom ili povijesnim razdobljem slušane glazbe).





Činjenica da se glazba višestruko procesuira (obrađuje), te da ima fizički, emocionalni i kognitivni utjecaj, možda je ključ za razumijevanje njezine snage. Premda životinje mogu zamijetiti razlike u zvuku, a neke čak mogu razlikovati kompozitore i stilove glazbe, one ne mogu pamtiti melodije i druge holističke vidove glazbe, odnosno ne mogu percipirati glazbu u svoj njenoj cijelosti i značenju. Međutim, svejedno reagiraju na glazbu. Pokazalo se da se krave spremnije voljnije na mužnju kad im se pušta glazba. Ovo ukazuje na to da neki prilično primitivni mehanizmi mozga sudjeluju u barem dijelu našega reagiranja na glazbu.

Dijelovi mozga koji procesuiraju glazbu razvijaju se u kasnijim stadijima trudnoće. Oni se sastoje od razgranatog neurološkog sustava koji je raširen cijelim mozgom, ali koji ima specijalizirana područja koja se bave različitim vidovima glazbenog ponašanja. Obje su moždane polutke uključene zbog složenosti glazbenih iskustava koja mogu sadržavati auditivne (slušne), vizualne (koji se tiču slika), kognitivne (koje se tiču razmišljanja), afektivne (koje se tiču osjećaja i senzacija) i motoričke sustave. Lijeva polutka obrađuje informacije na primarno verbalni, slijedni, logički i analitički način. Desna polutka funkcionira više u neverbalnom, holističkom (doživljajnom na razini cjeline), intuitivnom i sintetičkom ozračju. Mnogi od ovih pod-sustava koji sudjeluju u procesuiranju glazbe imaju i ne-glazbene funkcije.

Promjene u organizaciji i funkcioniranju mozga mogu se očekivati kada je u pitanju uvježbavanje bilo koje visoko razvijene vještine, a glazba u tomu nije iznimka. Osobe s visokom razinom glazbene izvježbanosti pokazuju značajno veće koherencijske vrijednosti (međusobne povezanosti) na EEG snimkama te veću lijevu planum temporale (struktura koja se nalazi u obje polovice mozga povezana s funkcijama jezika, kod normalnih, zdravih osoba obično jednake veličine), posebno ako je njihovo glazbeno obrazovanje počelo prije sedme godine ili ako imaju tzv. apsolutni sluh. Motorički dio korteksa (moždane kore) koji upravlja prstima također se povećava kao reakcija na lekcije, i fizičke i zamišljene.

Zbog mnogih načina na koje se glazba može doživjeti, glazbeni je dio mozga naročito pokretan. Amusia je termin koji se koristi na gubitak dijela glazbenih funkcija nakon oštećenja mozga. Amusia može biti globalna, odnosno općenita i specifična ili konkretna. Osoba može na primjer dobiti moždani udar i izgubiti sposobnost da čita note, pjeva ili svira neki instrument ili da razumije glazbu ili se može dogoditi kombinacija ovih mogućnosti. Način na koji različite glazbene vještine funkcioniraju nezavisno može se vidjeti u načinu na koji ponekad znamo i prepoznajemo neku melodiju ili glazbenu frazu koju čujemo, ali se ne možemo sjetiti njezinog naslova ili kompozitora premda smo svjesni da posjedujemo to znanje.

Mnoge reakcije na glazbu nisu fiziološke nego emocionalne. Manje je istraživanja koja se bave neurobiologijom osjećaja nego istraživanja koja se bave drugim vidovima ljudskog funkcioniranja, a posebno kad je riječ o emocionalnim reakcijama na glazbu. Trenutno se smatra da naše osjećajne reakcije na zvuk (bilo glazbe, bilo neki drugi) kontrolira amigdala (ganglijska nakupina u mozgu kod planum temporale koja upravlja osjećajima). Ona procjenjuje osjetilne podatke koji dolaze u mozak da bi im dala emocionalna značenja. Ona dobiva podatke o osjetilnim informacijama izravno i brzo iz talamusa, koji pak djeluje kao pojačalo signala za dolazeće informacije, prije nego ih procesuira svjesni dio mozga koji razmišlja, korteks (moždana kora). Informacije se dobivaju i iz korteksa, ali sporije. Ovo objašnjava one trenutne i ponekad nezgodne u društvu reakcije na glazbu koje se dešavaju automatski, na primjer, kad se rasplačemo nakon što čujemo dijete kako pjeva, ubrzamo vožnju kad se na radiju začuje vrlo uzbudljiva glazba. Putovi kojima stižu informacije iz korteksa traju dulje jer dulje obrađuju pristigle informacije, ali oni daju cjelovitiju kognitivnu procjenu situacije. Želimo li se izraziti glazbenim terminima rekli bismo da kognitivne informacije evociraju sjećanja koja se odnose na određenu glazbu koju slušamo. Ovo također može utjecati na naše emotivno reagiranje na glazbu, ali budući da smo ga svjesni, vjerojatno ćemo kontrolirati svoje reakcije.

Amigdala usko surađuje s hipotalamusom, dijelom mozga koji pokreće emocionalno ponašanje. Ovo omogućuje da brzo reagiramo na stimulanse, odnosno događanja, posebno kad su te reakcije važne za naše preživljavanje. Jedna od glavnih neuroloških komponenti emocija je autonomni živčani sustav (Autonomic Nervous System - ANS). On ima dva dijela, simpatički, koji priprema tijelo za borbu ili bijeg, i parasimpatički koji djeluje tako da čuva energiju. Simpatički sustav daje tijelu energiju ubrzavajući otkucaje srca, stimulirajući proizvodnju adrenalina i drugih neurotransmitera (živčanih prijenosnika) i poticanjem pretvorbe glikogena (kemijski spoj u tijelu) u energiju. Parasimpatički sustav usporava otkucaje srca, potiče probavu i izlučivanje sline. Rezultati istraživanja pokazuju da različiti tipovi glazbe stimuliraju vidove oba ova pod-sustava.

Na isti način na koji ponekad reagiramo na glasnu buku, možemo i trenutno reagirati na zvuk glazbe bez svjesnog razmišljanja. Kako glazba mijenja ritam, raspon visine glasova i boju, te će se promjene pratiti i naš će autonomni živčani sustav reagirati. Te se promjene prate i na višoj razini, te im se pridaje značenje. Ovdje su važna naša očekivanja o prirodi glazbe koju slušamo. Ako se glazba ne slaže s našim očekivanjima, vjerojatno je da ćemo na nju emocionalno reagirati. Glazba postavlja očekivanja i težnje kod slušatelja koji su upoznati s određenim stilovima. Ovisno o načinu na koji će se ta očekivanja ostvariti ili razriješiti može doći do različitih emocionalnih reakcija.

Istraživanja također ukazuju da limbički sustav (prsten međusobno povezanih struktura oko hipotalamusa u mozgu u vezi sa sjećanjima, osjećajima, i dr.) sadrži veliki broj receptora koji su vrlo osjetljivi na prisutnost kemijskih spojeva u mozgu, kao što je endorfin, koji smanjuje osjećaj bola. Čini se da slušanje glazbe u nekim okolnostima potiče oslobađanje endorfina što posljedično izaziva emocionalne reakcije. Ovo je posebno važno za medicinsku uporabu glazbe. U medicini se sve više prepoznaje važnost interakcije između tijela i uma. Znanstvenici sugeriraju da ono što se događa u svjesnom umu utječe na tijelo. U ovom je pogledu posebno zanimljivo istraživanje koje se odnosi na imunosni sustav. O ovome će biti riječi kasnije.

Istraživanja koja ispituju način na koji mozak obrađuje glazbu ukazuju da ne postoji lagani način na koji bismo mogli predvidjeti učinke glazbe na ponašanje pojedinca. Premda ljudi kao vrsta možda dijele mnoge automatske reakcije na zvuk, naše su svjesne reakcije, a koje dijelom prenose i naše emocionalne reakcije, jedinstvene. Na njih utječu naša prethodna iskustva s glazbom. Ta su iskustva djelomično određena našom kulturom, društvenom skupinom unutar nje, godinama, spolom i eventualnim glazbenim obrazovanjem. Uz to, svaki pojedinac posjeduje jedinstveni niz sjećanja koji 'pripada' svakom glazbenom iskustvu. Njih će dozvati određene pjesme, melodije ili dijelovi glazbenih djela. Ta sjećanja mogu biti povezana s raznim događajima, osobama, aktivnostima, mjestima, osjećajima i drugim osjetilnim iskustvima. Ova razina individualnosti znači da će biti iznimno teško točno predvidjeti utjecaj glazbe na ponašanje bilo koje osobe. No, premda možda ne možemo predvidjeti individualne reakcije na glazbu, istraživanja su pokušala identificirati opće trendove u odnosu između glazbe i ponašanja.




1. Fiziološke funkcije
2. Motoričke radnje
3. Raspoloženje, uzbuđenje i osjećaji
4. Ponašanje
5. Intelektualna stimulacija

Glazba se može koristiti u razne svrhe. Neke su na razini pojedinca, druge su neodvojivi dio našega društvenog života. Za pojedinca glazba može biti način emocionalnog izražavanja, ali glazba može promijeniti raspoloženje, izazvati opuštanje, stimulirati i biti izvor ugode.



Glazba se može koristiti i u liječenju. Glazba može zabavljati, biti predmetom estetskog uživanja i pojačavanja utjecaja drugih vidova umjetnosti. Ona može i poticati intelekt kroz slušanje, analizu, kritiku, komponiranje i izvedbu i, za one koji aktivno sudjeluju u muziciranju, ona dodatno usavršava tehničku vještinu. U daljem tekstu bavit ćemo se nekim utjecajima glazbe koja se znanstveno istražuju.


1. Fiziološke funkcije


U istraživanje fizioloških utjecaja glazbe uloženo je mnogo vremena i napora. Istraživalo se utjecaj na brzinu otkucaja srca, osjetljivost kože, ritam disanja, krvni tlak, napetost mišića, reakcije u motorici i položaju tijela, temperaturu prstiju i perifernih dijelova kože, volumen krvi i grčenje želuca.

Utjecaj glazbe u tim mjerenjima ne pokazuje jasan uzorak. Premda većina studija ukazuje da stimulativna glazba dovodi do jačih reakcija u većini fizioloških mjerenja, to nije baš uvijek slučaj. Slično, smirujuća glazba ne ukazuje uvijek na smanjenje fizioloških reakcija. Razlozi za ove razlike možda su u vezi s različitim postupcima koji su primjenjivali u istraživačkim projektima i s činjenicom da se glazbu ponekad izjednačavalo s liječenjem, medicinskim ili zubarskim, što je možda povlačilo za sobom i povećana očekivanja izazivanja uzbuđenja. U nekim slučajevima, glazba je omogućila konstantno dugotrajno fiziološko uzbuđenje unatoč bolnom liječničkom tretmanu koji se primjenjivao. Učinak smirujuće, polaganije glazbe također se može povećavati u duljem vremenskom razdoblju. Premda slika nije sasvim jasna, sve u svemu, rezultati ispitivanja ukazuju na to da glazba utječe na fiziološko uzbuđivanje u očekivanom smjeru, tj. uzbudljiva glazba povećava uzbuđenje, a lagana djeluje suprotno.

U nedavnom je istraživačkom projektu obavljenom u Velikoj Britaniji došlo do zanimljivog slučaja. To je ispitivanje uključivalo djecu s emocionalnim poteškoćama i poteškoćama u ponašanju, a koja su uobičajeno bila iznimno nemirna i imala su poteškoće u koncentriranju na učenje. U kontrolnoj studiji, Anne Savan pokazala je da su se ponašanje i koncentracija djece poboljšali kada im se za vrijeme lekcija iz znanosti puštala Mozartova glazba. Izmjerene su značajno manje vrijednosti brzine otkucaja srca, krvnog tlaka i temperature. Ona pretpostavlja da je taj učinak postignut jer je glazba povećala proizvodnju endorfina u mozgu koji je snizio krvni tlak. Posljedica je bila manja količina kortikosteroida i adrenalina što je usporilo metabolizam tijela i poboljšalo koordinaciju. Premda biofiziološki procesi u tijelu nisu određeni sasvim točno i pouzdano, neporecivo je pozitivno djelovanje glazbe na djecu.

Odnos između fizioloških mjerenja i aktivnog glazbiranja ilustrirala je jedna studija koja je pokazala da su uzorci brzine otkucaja srca muzičkog terapeuta i klijenta (pacijenta) bili vrlo slični za vrijeme trajanja seanse. Kako se mijenjala glazba, mijenjala se i brzina otkucaja njihovih srca - usklađeno. Još jedna snažna ilustracija utjecaja glazbe na fiziologiju je fenomen nazvan muzikogenička epilepsija (musicogenic epilepsy) kada glazba izazove privremeni gubitak svijesti.

Individualne kognitivne (razumske) reakcije na glazbu mogu prenositi fiziološke reakcije i objasniti neke nepodudarnosti i variranja u rezultatima. Razlike mogu također ovisiti o tome kako često pojedinac sluša glazbu, ima li muzičko obrazovanje, sviđa li mu se glazba koja svira, kako interpretira glazbu, kakve su njegove osobnosti i uobičajene sklonosti da se uzbuđuje. Blizak odnos kognitivnih vidova procesuiranja glazbe i fiziologije vidljiv je u slučajevima gdje glazba može pomoći u procesu buđenja pacijenta iz kome.



2. Motoričke radnje


Većina nas se ponekad zatekne da lupka nogom ili da dobije poriv da ustane i zapleše na neku glazbu koju smatramo posebno stimulativnom. Znanstvena proučavanja ponašanja male djece kada slušaju živahnu glazbu ukazuju da djeca postaju aktivnija i zaključuju da je to 'prirodna' reakcija.

Sportaši priznaju da koriste glazbu u pomaganju kod treninga, ali laboratorijska ispitivanja ne pokazuju konzistentni pozitivni utjecaj glazbe na izvedbu. Ovo je navelo neke znanstvenike da ustvrde da je utjecaj glazbe izravan i da glazba može odvratiti pažnju pojedinca od neke neugode koju osjeća, navodeći ga da se usredotoči na nešto izvan sebe i tako poveća svoju fizičku izdržljivost. Zbog brojnosti različitih faktora koji utječu na reakcije na glazbu na ovom području, pouzdana i valjana su istraživanja vrlo složena, ali odgovarajuće izabrana glazba uz vježbanje i sportsku aktivnost može povećati razinu uživanja i motivacije sudionika čak i ako nema utjecaja na samu njihovu izvedbu.

Osobna iskustva da nam glazba pomaže u opuštanju potvrđuju i rezultati istraživanja koji pokazuju da se slušanjem tihe, umirujuće glazbe može smanjiti napetost mišića.



3. Raspoloženje, uzbuđenje i osjećaji


Općenito, polagana i tiha glazba ima sklonost potaknuti opuštanje i smanjiti nespokoj i nemir, dok stimulativna glazba obično povećava razinu uzbuđenja. Čini se da značajke glazbe koja potiče različito raspoloženje ovise o tri glavne dimenzije na crti zadovoljstvo-nezadovoljstvo, uzbuđenje-neuzbuđenje i dominantnost-podložnost, premda se pokazalo da je vrlo teško točno odrediti koje muzičke strukture izazivaju neko određeno raspoloženje. Postoje neki pokazatelji da se muzičke oznake dura i mola mogu povezati s radošću odnosno tugom, da brži, odsječeniji ritmovi više pobuđuju dostojanstvene i žestoke osjećaje, a tečniji, blaži ritmovi sretne, vesele osjećaje. Određene se reakcije na glazbu, npr. žmarci duž kralježnice, smijeh, suze i 'zastajanje u grlu', mogu povezati s određenim glazbenim strukturama.

Osim ovih prilično općenitih zaključaka, rezultati istraživanja koji se tiču djelovanja određenih tipova glazbe na raspoloženje i osjećaje određenih skupina ljudi vrlo su raznoliki i miješani. Ispitivanja i uspoređivanja razlika između spolova, životne dobi i društvenih slojeva nisu otkrila jasne i precizne uzorke. Neka su ispitivanja pokazala utjecaje formalne izobrazbe ali i prilično različiti tipovi glazbe mogu promijeniti raspoloženje na isti način. Razlog ovome može biti što su individualne karakteristike slušatelja (ispitanika) i njihova prethodna iskustva važni čimbenici.

Svejedno, postoje pokazatelji da glazba može utjecati na naše raspoloženje, osjećaje i fiziološke reakcije bilo da nam se glazba koju slušamo sviđa ili ne. U jednom je ispitivanju omiljena vrsta glazbe (sasvim različitih tipova) smanjila osjećaj napetosti dok su fiziološke reakcije bile izražajnije za vrijeme slušanja uzbudljive glazbe, bez obzira na to da li se ona slušateljima sviđala. Sličan učinak je otkriven kod male djece koja su dobila pismeni zadatak. Premda su uživala pišući uz uzbudljivu glazbu u pozadini, izvedba im je bila bolja kada su slušali tihu i klasičnu glazbu.

Pojedinci mogu vrlo snažno emotivno reagirati na glazbu. Glazba također ima važnu ulogu u prevladavanju snažnih osjećaja. Adolescenti koji izjavljuju da češće imaju osobne probleme, kažu i da češće slušaju glazbu. Sada kada je glazba lako dostupna, čini se da je koristimo da bismo njome izrazili i utjecali na svoje raspoloženje i emocionalne reakcije. Kada su ljudi trebali opisati svoj odnos prema glazbi najčešće se navodila funkcija popravljanja raspoloženja, promjene raspoloženja, spiritualna ili 'transcendentna' uloga i korištenje glazbe kao sredstva podsjećanja.

Trenutna istraživanja na tom području koriste Metodu iskustvenih uzoraka (Experience Sampling Method - ESM). Ova metoda omogućuje pojedincima da bilježe svoje misli i osjećaje u stvarnom životu i svakodnevnim situacijama kroz jednostavne obrasce koje sami mogu popunjavati. Ispitanici sa sobom nose elektroničke dojavljivače koji su povezani s računalom. Kad im se signalizira putem dojavljivača moraju ispuniti obrazac. Preliminarni rezultati pokazuju da ljudi imaju tendenciju slušati glazbu dok nešto rade (opuštaju se ili obavljaju kućanske poslove, idu u kupovinu itd.). Glazba uglavnom pridonosi promjeni raspoloženja i povećava uzbuđenje i pažnju. Učinci su bolji kada ispitanici iskušavaju veći izbor glazbe koju slušaju.



4. Ponašanje


Kao što smo vidjeli, glazba može utjecati na naše ponašanje bez da toga budemo svjesni. U ovom ćemo poglavlju razmotriti primjere utjecaja glazbe na ponašanje u situacijama koje su se tijekom vremena razvile u prirodno nastalom kontekstu. Kasnije ćemo istražiti pokušaje da se pomoću glazbe upravlja ponašanjem drugih ljudi.

Jedan ekstreman primjer djelovanja glazbe na ponašanje odnosi se na promijenjeno stanje svijesti. Glazba je jedna od sastavnica stvaranja stanja nalik na trans, često bitna sastavnica, premda konkretan odnos ovisi o specifičnoj kulturi. Čini se da su ritmički uzorci posebno važni. Bubnjavi ritam, kao i lagana ritmička stimulacija mogu izazvati trzanje mišića i neobične opažajne reakcije. Bubnjanje od 8 do 13 udaraca u sekundi u raznim se kulturama povezuje s pojavom ili može izazvati pojavu netipičnog ponašanja.

Mnogi ljudi slušaju glazbu dok voze i cijene takvu privatnost. Općenito izgleda da glazba povećava koncentraciju, posebno kad je umjereno složena i kad je umjerene jačine. Glazba koja je previše stimulativna pak ometa.

Glazba koju nismo osobno izabrali slušati može imati snažan utjecaj na naše osjećaje i posljedično ponašanje. Ovisno o razini nametnutosti, ona nas može samo iritirati ili snažno ometati. To može dovesti do žalbi, nezakonitih radnji, a ponekad i do nasilja. Uporaba walkmana i slušalica uvelike je smanjila razinu nametljivosti individualnog slušanja glazbe na javnim mjestima, međutim neki ljudi raširenost emitiranja glazbe u dućanima, restoranima i na drugim javnim mjestima još uvijek smatraju nametljivim.



5. Intelektualna stimulacija


Osim što utječe na našu fiziologiju, pokret, raspoloženje i ponašanje, glazba je izvor intelektualne stimulacije. Slušanje glazbe, određivanje njezinih struktura i oblika, analiziranje, učenje o njezinoj povijesti i prirodi u različitim kulturama, učenje sviranja nekog instrumenta ili pjevanja, komponiranja, improviziranje i izvođenje pružaju intelektualni poticaj i izazov. Mnoge od ovih aktivnost ljudi ne izvode sami nego u društvu.








Osim što ima utjecaj na pojedince, glazba već tisućama godina ima važnu ulogu u društvu i njegovim manifestacijama. Spiljske slike flauta i drvenih čegrtaljki stare 30 000 godina, pronađene su u Južnoj Francuskoj, u Pirinejima i Rusiji, ukazujući na važnost umjetnosti u životu naših predaka. Čini se da nema ljudske kulture bez glazbe. Naročito izgleda da je pjevanje univerzalno. Glazba se bez iznimke izražava u vezi s religijom, slavljima i plesom. U mnogim religijama, premda ne svim, glazba se koristi za pjevanje svečanih, pobožnih napjeva i himni. U nekim se pak religijama koristi kao podloga za meditaciju.





Glazba je dio svih važnih događaja i proslava, uključujući vjenčanja, pogrebe, parade, rituale prelaska u drugi društveni status (npr. 'stjecanje muškosti') i festivale. Glazba također, sudjeluje u ljudskoj preokupaciji traženja promijenjenih stanja svijesti kao dio rituala, individualnog sanjarenja, molitve, meditacije ili uporabe droga.

Bavljenje umjetnošću u društvu potaklo je i razvoj tehnologije. Na primjer, prve peći za pečenje vapna i opeka nisu bile napravljene da bi se u njima pekle posude za svakodnevnu uporabu, nego da bi se stvorile figure koje su se koristile kao umjetnički predmeti ili u nekim ritualima. Primjer koji može poslužiti kao suvremena analogija je razvoj CD-diskova. Oni su nastali za muzičko tržište, a sada se koriste za pohranjivanje podataka.

Premda je glazba dio svih kultura, ona u svakoj pojedinoj kulturi ima različitu ulogu, različita značenja i različiti stupanj važnosti. Slušatelji iz jedne kulture često imaju poteškoća u razumijevanju osjećaja izraženih muzikom neke druge kulture, jer je emocionalni izraz kulturno određen. U većini kultura glazba ima funkcije koje nisu samo zabava i estetsko uživanje pojedinca. Ona potpomaže proces komunikacije i omogućuje ljudima da zajedno učinkovitije djeluju. Na primjer, glazba može uskladiti fizičke pokrete skupine ljudi u plesu, marširanju ili radu. Glazba je sredstvo za izražavanje širokog raspona ljudskih osjećaja, ljubavi, tuge i osjećaja pripadnosti koje ljudi ponekad teško iskazuju riječima. Glazba je zapravo alternativno sredstvo komuniciranja među pojedincima i skupinama, premda ova komunikacija može biti ograničena na one koji razumiju određeno značenje upotrebljenog glazbenog žanra.

Glazba je utkana u društvenu potku naših života. Muziciranje, stvaranje glazbe i pridavanje posebnog značenja glazbi unutar jedne kulture ili u određenoj okolini osnažuje i spaja društvenu zajednicu. Muzikom se može služiti da bi se potaklo pristajanje uz društvene norme, oblikovalo društveno prihvatljivo ponašanje kod djece i usvojilo kulturne alate, kao na primjer kod učenja abecede pjevanjem. Nasuprot tome, glazba također može omogućiti izražavanje identiteta koji se protivi društvenim normama. Adolescencija je vrijeme kada je slušanje glazbe najintenzivnije i kada glazbeni ukus često postaje neodvojiv dio društvenog identiteta. Ovo može dobro ilustrirati nedavni primjer u Montrealu kada se u podzemnoj željeznici sviralo klasičnu glazbu u nastojanju da se uvjeri mlade da se ne trebaju tamo zadržavati. Postupak je bio vrlo učinkovit. U nekim slučajevima glazba može biti moćno oruđe promjene. Ona može imati važnu ulogu u ujedinjenju i izražavanju solidarnosti kod osoba koje izazivaju društvene norme i postupke.

Glazba ima ulogu u većini naših društvenih institucija i religioznih obreda, na primjer, na rođendanima, vjenčanjima i pogrebima, sportskim natjecanjima, vojnim događanjima. Ona može biti i moćno sredstvo održavanja kontinuiteta i stabilnosti društva kroz narodnu glazbu (folklor) i pjesme koje govore o mitovima i legendama, te bilježe važne događaje. U našem sve globalnijem društvu, folklorna glazba može biti važno sredstvo za očuvanje identiteta manjinskih kultura.





1. Uvod
2. Glazba i medicina
3. Glazba za sve
4. Utjecaj glazbe na razvoj
5. Glazba, trgovina, reklama i rad

Tijekom posljednjeg stoljeća glazba se sve više koristila da bi poboljšala kvalitetu našeg života i promijenila naše ponašanje. U medicinskoj zajednici glazba se koristila da bi pacijentima povećala osjećaj ugode, smanjila osjećaj tjeskobe i boli, pojačala funkcioniranje imunosnog sustava, te u rehabilitaciji i oporavku.




1. Uvod

Kroz glazbu su se pronašli načini da se poboljša kvaliteta života za ljude i njihove brige za koje nije bilo izgleda da će se sami od sebe popraviti. Istraživanja nam pružaju dokaze o važnosti glazbe u poticanju raznih vidova razvoja kod beba i male djece, te se tako opravdalo uključivanje glazbe u školski program, ne samo zbog čisto glazbenih vrijednosti. Rezultati istraživanja govore do koje se mjere vještine naučene u glazbi mogu prenijeti na ostala područja učenja, te kako ona može popraviti ponašanje, koncentraciju, kreativnost, samopouzdanje i disciplinu. Sve ćemo te rezultate kasnije obraditi.

Mnoga, premda ne sva, ispitivanja koja ćemo opisati, proveli su ili nadgledali glazbeni terapeuti. Terapija odnosno liječenje glazbom, te glazbeni terapeut pojavilo se kao zanimanje sredinom 20. stoljeća, premda se u mnogim kulturama glazba koristila u liječenju bolesti i poteškoća već stoljećima prije toga. Primjeri za to mogu se naći u egipatskim medicinskim papirusima, Bibliji, drugim religijskim tekstovima i u grčkoj medicinskoj praksi. Glazba je također bitan dio prakse tradicionalnih iscjeljivača i vidara u većini plemenskih i drugih domorodačkih kultura diljem svijeta. Danas postoje razlike, na internacionalnom planu, u viđenju onoga što se smatra dijelom muzičke terapije. U nekim zemljama veći je naglasak na liječenju, u drugima na glazbi.

Liječenje glazbom može se sastojati od slušanja snimljene ili 'žive' glazbe ili može imati oblik interaktivne muzičke komunikacije između terapeuta i pacijenta. Glazbena terapija bilo kojeg tipa može se primijeniti na široki spektar pacijenata, uključujući psihijatarske pacijente, osobe s poteškoćama u mentalnom razvoju, slijepe i gluhe osobe, osobe s fizičkim nedostacima, ovisnike o raznim kemikalijama, autističnu djecu, starije osobe, zatvorenike, žrtve seksualnog iskorištavanja i oboljele od HIV/AIDS-a.



2. Glazba i medicina


Prevencija i obrazovanje
Rezultati ispitivanja koji su pokazali da se riječi i upute lakše pamte kada ih prati glazba primijenjena su kod učenja i pomaganja ljudima da upamte tehnike oživljavanja. Otkrilo se da je predstavljanje programa o HIV/AIDS-u mladim ljudima bilo učinkovitije kada se koristila hip-hop glazba s kojom su se sudionici mogli identificirati. U Japanu je glazbeni program koji pomaže djeci učenje tehnika abdominalnog disanja pomogao u liječenju astme. Ne samo da je djeci bilo lako i ugodno učiti nego se smanjila i potreba za lijekovima.
Smanjenje tjeskobe, opuštanje i izazivanje osjećaja ugode
Već je dugo poznato da određeni tipovi glazbe djeluju umirujuće. Takva glazba može izazvati opuštanje, premda postoje i iznimke. Ovo je dovelo do učinkovite primjene glazbe u smanjenju tjeskobe u čekaonicama prije operacija, opuštanju prije zahvata na odjelu za opekotine i umirivanju pacijenata kad su im se objašnjavale pojedinosti operativnih zahvata. Glazba se pokazala kao vrlo djelotvorna kod održavanja motivacije, fiziološke opuštenosti, fizičkog dobrog stanja i izdržljivosti kod pacijenata kojima je transplatirana koštana srž. Pacijentima koji su imali infarkt, koji su primali kemoterapiju, pacijentima s tumorima i onima koji su bili na liječenju od ovisnosti, glazba je smanjila tjeskobu i nemir. Općenito, a i kod kiropraktičkih intervencija, mogla se primijetiti veća opuštenost mišića. Glazba se također pokazala korisnom u smanjivanju straha kod djece i većeg broja pacijenata pri zubarskim zahvatima. Veliki je broj bolnica pokrenuo umjetničke projekte u svrhu nalaženja načina bržeg oporavka pacijenata.
Glazba i smanjenje osjećaja boli u medicini
Smanjivanje tjeskobe i straha usko je povezano sa smanjenjem osjećaja boli. Pregled literature s tog područja ukazuje da glazba može imati blagotvorno djelovanje u medicini i zubarstvu. Čini se da povoljni utjecaj žene osjećaju jače nego muškarci, a djeca i adolescenti jače nego odrasli i bebe. Povoljan je učinak ipak čini se najveći na pacijentima u zubarstvu i kod osoba koje pate od kroničnih bolova. Tehnike koje se koriste uključuju: pasivno slušanje glazbe, aktivno sudjelovanje u muziciranju, tehnike savjetovanja o glazbi, glazba i razvojni ili obrazovni ciljevi, glazba i stimulacija, glazba i biološke povratne informacije, i glazba i grupna terapija. Ispitivanje provedeno u Njemačkoj na 90 000 pacijenata tijekom 20 godina, pokazalo je da glazba ima pozitivan učinak. Bilo da je liječenje bilo kratkotrajno, npr. punktiranje leđne moždine, ili dugotrajno, npr. produženi rad tijekom više od 24 sata, pokazale su se značajne razlike u smanjenju stresa i tjeskobe između skupina koje su slušale glazbu i onih koje nisu. Glazbeni je program imao praktičan učinak smanjenja količine lijekova i do 50%. U nekim slučajevima glazba je čak smanjila period oporavka. Druga su ispitivanja pokazala učinkovitost glazbe u smanjenju bola u fizioterapiji pacijenata s bolovima u kralježnici, osobama s reumatoidnim artritisom i kod djece koja su bila podvrgnuta bolnim zahvatima.

Inovativne tehnike uključuju sinkronizaciju otkucaja srca i muzičkog ritma u terapiji opuštanja pacijenata koji boluju od raka da bi im se pomoglo zaspati i opustiti se, te vibro-akustičku terapiju kod koje glazba svira na niskoj frekvenciji te pulsira putem posebno prilagođena stolca ili kreveta s ugrađenim zvučnicima. Čini se da ovo vrlo povoljno djeluje na ljude s velikim fizičkim oštećenjima, plućnim oboljenjima i reumatodinim poremećajima.
Glazba i imunosni sustav
Nedavno proveden niz istraživanja bavio se biokemijskim reakcijama na glazbu, posebno, na reakcije vezane uz imunosni sustav. Obično, pacijenti slušaju glazbu i istovremeno stvaraju slike za koje vjeruju da pospješuju oporavak. Premda je ovo relativno novo područje ispitivanja a rezultate treba interpretirati s oprezom, većina ih je pozitivna. Čini se da slušanje glazbe može potaknuti biokemijske promjene u tijelu, koje se tiču endorfina, kortizola, ACTH-a (adrenokortikotropski hormon), interleukina-1 i imunoglobina A u izlučevinama. Postoji mogućnost da su učinci snažniji kada se glazba sluša uživo, kada je improvizirana i korištena zajedno s tehnikama zamišljanja, ali i korištenje uobičajene neutralne glazbe koja se često pušta na javnim mjestima također je dalo pozitivne rezultate.
Glazba i rehabilitacija
Pregledi stručne literature o utjecaju glazbe na rehabilitaciju nakon oštećenja mozga uglavnom su ukazivali na pozitivne zaključke, premda je bilo prigovora da su potrebna stroža kvantitativna istraživanja za bolju procjenu. Glazbena terapija također se učinkovito primjenjuje uz fizičku terapiju da bi se pomoglo djeci s progresivnim živčano-mišićnim poremećajima, za oslobađanje pokreta pacijenata s Parkinsovom bolešću i u programima koji se bave poteškoćama u hodanju, a koji se obavljaju kod kuće.
Glazba i starenje
S produženjem životnog vijeka ljudi nastaje sve veća potreba za nalaženjem novih načina skrbi za starije. Pregled stručne literature na tom polju ukazuje da glazba može biti vrlo korisna u ublažavanju nekih simptoma Alzheimerove bolesti. Glazba može povoljno utjecati na društveno ponašanjem, vokalizaciju; glazba može smanjiti nemir tijekom obroka, ublažiti uznemireno ponašanje, pomoći pri orijentaciji u stvarnosti i prepoznavanju lica. Na primjer, tzv. 'big band' glazba (glazba koju izvode veliki orkestri tipa onog Glenn Millera) koja je svirala za vrijeme rekreacije i opuštanja navela je ispitanike na povećanu budnost i zadovoljstvo. Kroz to su se vrijeme također bolje sjećali osobnih iskustava iz prošlosti. Kod pacijenata koji su bolovali od demencije (oblik psihičke kliničke poremećenosti), sviranje tihe umirujuće glazbe u blagovaoni rezultiralo je manjim brojem incidentnih slučajeva, jednako kao i u doba kupanja pacijenata. Muzičke su intervencije uspješno pomagale pacijentima koji nisu mogli sami uspravno sjediti da to postignu.

Interaktivno liječenje glazbom povećava društvenost kod starijih mentalno oboljelih pacijenata i poboljšava vještine aktivnog sudjelovanja, pridržavanja predmeta i opuštanja dijelova tijela kod odraslih osoba s velikim poteškoćama u učenju.

Muzikom se može poboljšati autobiografsko i općenito pamćenje, na primjer, korištenjem poznatih pjesama iz prošlosti. Neki pacijenti mogu naučiti nove pjesme kada ne mogu naučiti govorni materijal. Utjecaj glazbe ovisi o tome koliko je glazba bila važna u ranijem dijelu pacijentova života. Zbog ovoga je ponekad potrebno razviti individualizirane muzičke programe za slušanje.

Glazba također može imati pozitivan utjecaj na osobe koji se brinu o starijim ljudima. Ovo se posebno istraživalo u vezi s muzičkom terapijom koja je uključivala ples.
Glazba i umiranje
Glazbena tanatologija ili priprema za umiranje je novo polje koje koristi glazbu za zadovoljavanje složenih fizičkih i duhovnih potreba umirućih. Sve je veći interes za ovaj tip rada. Glazba se također može koristiti terapeutski za pomaganje ljudima u žalosti.
Glazba i mentalno zdravlje
Glazba se koristi za ublažavanje simptoma kod ljudi u psihijatarskim bolnicama. Sviranje različitih vrsta glazbe u sobi za rekreaciju jedne državne psihijatarske bolnice u SAD-u pokazalo je da je country&western glazba izazivala prikladnije ponašanje. Glazba se također uspješno koristila kao dio programa da bi se smanjilo nasilje za vrijeme ručka. Neke od negativnih pojava šizofrenije bile su ublažene muzičkom terapijom, a djeca s psihotičkim simptomima uživala su u povoljnom djelovanju glazbe koja je svirala u pozadini dok su učili. Postoje ideje o mogućnosti liječenja glazbom za ublažavanjem simptoma poremećaja u jelu, uključujući anoreksiju (anorexia nervosa) i bulimiju, i s tim u vezi diskusije o važnosti individualnog ukusa u izboru glazbe u toj vrsti terapije. Glazba se uz tehnike opuštanja također koristila za ublažavanje depresije kod starijih pacijenata koji žive kod kuće.


3. Glazba za sve


Glazba može poboljšati kvalitetu življenja kod osoba koje imaju poremećaje sluha ili poteškoće u učenju.

Osobe oštećenog sluha
Oko 14% stanovništva ima zamjetni poremećaj sluha. Ovaj broj među starijim osobama raste na otprilike 25%. Razvoj novih tehnologija omogućio je većini ljudi oštećenog sluha pristup glazbi. Sada je dostupna tehnologija koja gluhim osobama omogućuje da sviraju elektroničke klavijature, a razvijen je i cijeli niz multimedijalnih tehnika uz korištenje boje i vibracije koje pomažu gluhim osobama da uživaju u glazbi. Postoje i zborovi u kojima se pjesme izvode tako da su riječi izražene znakovima za gluhe. Razvijeno je i pjevanje kod kojeg se rukama pokazuju pjevane muzičke note.
Djeca s poteškoćama u učenju
Glazbena terapija može pomoći djeci s poteškoćama u učenju da usredotoče pažnju, povećaju period koncentracije i, tijekom vremena, poboljšaju vokalizaciju (govor), promatranje, oponašanje i pokretanje ideja. Glazbena se terapija često koristi za razvijanje komunikacije. Ona utječe na osobne veze i odnose među ljudima naglašavajući važnost aktivnog slušanja i izvedbe.

Improvizirana glazbena drama s muzikom i tekstom koristila se da bi prenijela društvenu dramu između mentalno zaostale djece i one koja to nisu, u uobičajenoj javnoj ustanovi. Intervencija je omogućila da igrane epizode traju dulje nego što je to uobičajeno prema izvješćima u literaturi.

Postoji znatan dio istraživanja koji pokazuje da glazba može biti učinkovita s djecom s poteškoćama u učenju kad se nudi kao nagrada za određeno ponašanje, na primjer, da razvije pažnju, poboljša čitanje ili vještine baratanja brojevima ili da smanji pojavu agresivnog ili neprilagođenog ponašanja.
Djeca s ozbiljnim i teškim poteškoćama u učenju
Sve donedavno djeca s ozbiljnim i teškim poteškoćama u učenju nisu mogla sudjelovati ni u jednom obliku muzičke aktivnosti, osim u slušanju. Tehnologija je i ovo promijenila. Sada je moguće da i djeca i odrasli stvaraju svoju vlastitu glazbu koristeći se 'zvučnim pretvaranjem' (sound beam). U terapiji zvukom, pojedinac radi i motiviran je da radi sa zvukom. Dijete po svojoj želji može uroniti u zvuk ili u tišinu. Djeca mogu istraživati, otkrivati i oblikovati zvukove. Glavni uređaji koji se koriste su procesor zvuka, sintisajzer i 'pretvarač zvuka'. Procesor zvuka može mijenjati i oblikovati glasove, sintisajzer se može koristiti kad je dijete donekle fizički pokretno i može svirati koristeći razne dijelove svojeg tijela koji mu za to najbolje odgovaraju. Pretvarač zvuka koriste uglavnom djeca s vrlo teškim višestrukim poteškoćama u učenju, npr. djeca s cerebralnom paralizom. To je uređaj koji mijenja fizički pokret ili gestu, npr. podizanje noge ili stopala, treptaj trepavice, u zvuk. Postoji izravan odnos između fizičkog pokreta i zvuka koji se dobiva. Pretvarač zvuka je povezan sa sintisajzerom, i sintisajzer je taj koji proizvodi zvuk. Tehnički razvoj će vjerojatno uskoro stvoriti nove mogućnosti za ovakve tipove glazbiranja.
Disleksija
Nema univerzalno prihvaćene definicije disleksije. Nju može karakterizirati cijeli niz simptoma. Bitno je, međutim, da dijete ima poteškoće u čitanju, pisanju, izgovaranju ili baratanju brojevima koje inače nisu tipične za opću razinu njihovih sposobnosti. Te poteškoće mogu biti povezane s nizom problema koji mogu biti slušni, vizualni, fizički, povezani s pamćenjem ili pomanjkanjem organizacije. Na raznim se mjestima mogu naći podaci koji ukazuju na to da glazba može pomoći disleksičarima. Istraživanja na ovom polju se razvijaju i moguće je uključiti takvu djecu da ravnopravno sudjeluju u muziciranju.
Poremećaji osjećaja i ponašanja
Djeca s poremećajima u ponašanju i iskazivanju osjećaja dobro reagiraju na glazbu. Već postoje rezultati istraživanja koji govore da sviranje glazbe u pozadini u razredu može poboljšati njihovu koncentraciju i kvalitetu školskih radova. Aktivna i pasivna glazbena terapija može smanjiti postojeću agresiju. Na neku djecu također vrlo povoljno utječe uvođenje glazbe u terapiju igrom.
Autistična djeca
Jedan od najvećih problema kod autistične djece je komunikacija. Rezultati ispitivanja pokazuju da improvizacijska glazbena terapija može dovesti do znatnog poboljšanja u njihovoj komunikaciji. Djelotvorno može biti i učenje riječi uz glazbu. Glazbena terapija također može imati ulogu u određivanju i diferencijalnom dijagnosticiranju autizma.
Odrasli s mentalnim oštećenjima u razvoju
Glazba koja tiho svira u pozadini pokazala se kao dobra u poboljšanju ponašanja orijentiranog na rad kod odraslih osoba s mentalnim poteškoćama u razvoju, smanjujući škripanje zubima i sklonost samoranjavanju. Kao što je i prije naglašeno, tehnološki je razvoj omogućio osobama s vrlo teškim mentalnim hendikepima da aktivnije sudjeluju u kreativnom muziciranju.


4. Utjecaj glazbe na razvoj


Najmlađe doba
Postoji znatna količina dokaza da zvuk može stimulirati fetus, te da djeca taj zvuk mogu prepoznati nakon rođenja. U jednoj studiji provedenoj na skupini majki njihove su nerođene bebe slušale zvukove violine. Nakon rođenja, pratilo se iskazivanje ponašanja u razdoblju od 0 do 6 mjeseci. Skupina djece koja je slušala glazbu bila je znatno naprednija u grubljim i finijim motoričkim aktivnostima, u lingvističkom razvoju, nekim vidovima somatsko-senzitivne koordinacije i dijelu kognitivnog ponašanja.

Druga proučavanja ukazuju da stimulacija glazbom može ubrzati razvoj, potaknuti na sisanje i utjecati na dobivanje tjelesne težine. Također postoje dokazi da glazba može povoljno utjecati na bebe koje su prerano rođene ili su bile nedovoljne tjelesne težine pri rođenju. U usporedbi s grupom koja nije imala muzičku stimulaciju, ona grupa koja je slušala glazbu dobila je na tjelesnoj težini, povećala unos hrane i djeca su kraće ostajala u bolnici. Bebe mogu razlikovati različite tipove glazbe. Interakcija između majke i djeteta koja uključuje muzičke aktivnosti, npr. muzičke igre, upotreba glazbenih igračaka, može pomoći u razvijanju komunikacijskih veza i ubrzati razvoj govora. Proučavanja odnosa majke i djeteta pokazuju da one imaju vlastiti određeni ritam, koje majka i dijete dijele. Svako od njih počinje djelovati u glazbeni logičnom vremenu pravilno se izmjenjujući. Govor majke je 'pjevan'.
Glazba u formalnom obrazovanju
Premda postoji dovoljno razloga da glazba sama po sebi bude dio općeg obrazovanja, sve veći pritisak na školske programe naveo je muzičare da potraže nove dokaze koji će obraniti njezino mjesto i potvrditi mogućnost glazbe da utječe na druge vještine. Jedan dio istraživanja bavio se utjecajem glazbe na intelektualna znanja. Ovo se pokazalo iznimno kontraverznim. Istraživanje koje je tvrdilo da slušanje Mozartove glazbe može poboljšati prostorno rasuđivanje bilo je vrlo teško ponoviti. Ispitivanja o utjecaju korištenja Kodalyjeve (mađarski skladatelj iz 20. st. koji je razvio specifičnu i jednostavnu metodu podučavanja glazbe) metode na druge vještine imala su miješane rezultate, premda su muzičke lekcije napravljene da razvijaju auditivne, vizualne i motoričke vještine povoljno utjecale na čitanje. Učenje sviranja nekog muzičkog instrumenta kratkotrajno je i u maloj mjeri utjecalo na spacijalno (prostorno) rasuđivanje, ali ne i na druge vidove kognitivnog funkcioniranja.

Studije koje istražuju utjecaj većeg uvođenja glazbe u učionice unutar formalnog obrazovanja, otkrile su da su djeca koja su dobivala dodatne muzičke satove jednako svladavala gradivo jezika i čitanja kao i njihovi vršnjaci unatoč tomu što su imala manje formalnih lekcija, premda su postojale razlike između skupina koje su imale različite razine sposobnosti. Istraživanje koje koristi korelacijske (usporedne) tehnike ispitalo je učinak slušanja izbornih predmeta iz umjetnosti na krajnje rezultate svih testova. Premda je glazba bez sumnje bila povezana s boljom izvedbom u drugim predmetima, to ne znači neophodno da je glazba tome i razlog. Iz trenutnih spoznaja nemoguće je izvući čvrste zaključke o utjecaju slušanja ili aktivnog sudjelovanja u muziciranju na druge intelektualne vještine. Još je nemoguće donijeti presudu.
Utjecaj na osobni razvoj i društvene vještine
Postoji pozitivan učinak uključenosti u muziciranje na osobni i društveni razvoj djece što se može lako demonstrirati. Djeca koja dobivaju dodatne ili muzičke lekcije u redovnoj nastavi pokazala su povećanu složnost u razredu, veće samopouzdanje, bolju društvenu prilagodbu i pozitivnije stavove. Ovo je bilo posebno vidljivo kod nezadovoljnih učenika s manjim sposobnostima. Djeca lošijeg imovinskog stanja koja su dobivala individualnu poduku iz klavira također su pokazala veće samopoštovanje u usporedbi s kontrolnom skupinom. Postoje i pokazatelji da uključenost u muziciranje može povećati društvenu uključenost.

U Velikoj Britaniji, u jednoj studiji o utjecaju umjetnosti u obrazovanju, najčešće je primijećen opći utjecaj povezan s osobnim i društvenim razvojem učenika. Kod glazbe primijećen je utjecaj na svjesnost o drugim ljudima, društvene vještine, ugodu i prihvaćanje preseljenja. Razlike u reakcijama između škola ovisile su o stupnju muzičkog znanja i iskustva s kojim su djeca došla u školu. Neki su učenici zamijetili korisnost glazbenih satova zbog slušanja glazbe i razvoja glazbenih vještina, dok su drugi ukazivali na čistu zabavu i terapeutsku prirodu glazbe, kako im je ona dala samouvjerenost da izvode i predstavljaju pred drugima, potpomogla skupni rad i naučila ih da se izraze. Učenici koji su svirali neki instrument spominjali su veće samopoštovanje i izraženiji osjećaj identiteta.

Istraživanje provedeno među učiteljima glazbe potvrdilo je ove rezultate. Oni vjeruju da korist od učenja sviranja nekog muzičkog instrumenta uključuje i razvoj društvenih vještina, ljubav prema glazbi, uživanje u glazbi, razvijanje timskog rada, razvijanje osjećaja postignuća, samouvjerenosti i discipline i razvoj fizičke koordinacije. Druga nacionalna izvješća o umjetnostima naglašavaju važnost umjetnosti u razvoju niza prenosivih vještina, pa i onih koje se odnose na kreativnost i kritičko razmišljanje.
Adolescencija
U doba adolescencije muziciranje je glavni doprinos razvoju identiteta. Tinejdžeri mnogo slušaju glazbu, u Velikoj Britaniji obično gotovo tri sata dnevno. Glazbu slušaju da bi im prošlo vrijeme, da bi smanjili dosadu, opustili se i odvratili pažnju od briga i problema. Ponekad koriste glazbu da bi se posvadili s roditeljima. Utjecaj glazbe na raspoloženje u toj dobi može biti vrlo snažan. Tijekom ovih godina glazba je često utočište od učenja. Prva su istraživanja o utjecaju glazbe na učenje počela kad se radio udomaćio u kućama. Veliki je dio tog istraživanja bio nesistematičan. Sada su razvijeni modeli koji omogućuju da bolje razumijemo taj utjecaj.

Općenito, učenje je lakše i učinkovitije kada se sluša umirujuća, opuštajuća glazba, premda se i negativni utjecaji glasne, poticajne glazbe mogu iskoristiti ako slušatelj prihvati određene strategije. Kod male djece i osoba koje imaju poteškoća u ponašanju i izražavanju osjećaja jasno je vidljiv utjecaj glazbe na kvalitetu izvođenja zadataka. Čimbenici za koje znamo da su možda važni u primjeni utjecaja uključuju osobnost i prirodu određenog zadanog zadatka. Mnogo je lakše prekinuti ili ometati zadatke koji uključuju memoriranje. Premda je potrebno opsežnije istraživanje, jasno je da mladi ljudi sve više koriste glazbu kao oruđe u postizanju svojih ciljeva u učenju.


5. Glazba, trgovina, reklama, rad


Glazba i rad
Glazba je oduvijek igrala važnu ulogu u našem radu pa je tako i danas. Ona se koristi za koordinaciju pokreta, za rastjerivanje dosade, razvijanje timskog duha i za brže obavljanje poslova. Danas je pjevanje uz rad mnogo manje uobičajeno u razvijenom svijetu ali snimljena glazba često se čuje na radnim mjestima, u dućanima, na aerodromima, u restoranima i hotelima. Komercijalna i industrijska uporaba glazbe dio je glavnih industrija, premda neki tvrde da preobilna uporaba glazbe u poslu i trgovini može imati negativne učinke. Jedan je od najvećih dobavljača snimljene glazbe za slušanje na javnim mjestima Muzak. Oni su 1994. godine po vlastitim procjenama opsluživali 80 milijuna ljudi. Muzak je poduzeo istraživanje i dobio rezultate da radnici bolje rade, da su im ponašanje, stavovi i komunikacija bolji, efikasnost i koncentracija povećane, a greške smanjene kada slušaju glazbu na poslu. Nedavno je jedno nezavisno istraživanje došlo do istih rezultata. Općenito su osobna iskustva rada uz glazbu pozitivna.
Glazba i umjetnost
Osim vrijednosti glazbe kao umjetnosti, glazba je uvijek igrala važnu ulogu u kazalištu, na televiziji, filmu i na videu. Ugasite li glazbu kod nekih od najnapetijih ili dramatičnih trenutaka u filmu lako ćete iskusiti njezinu moć da stvori atmosferu, napetost, očekivanje i klimaks. Glazbeni video koji kombinira snažno djelovanje glazbe s vizualnim stimulansima može imati trenutan utjecaj na naše razmišljanje premda je diskutabilno da li ono kasnije utječe i na određeno ponašanje.
Glazba i reklamiranje
Glazba je jedna od glavnih sastavnica potrošačkog marketinga. Koristi se da bi potakla potrošače da kupe određene proizvode. Čini se da postoje dva načina na koje se može uvjeriti ljude da kupe neki proizvod: izravan put uvjeravanja, kada ljudi analiziraju sadržaj poruke i razmatraju argumente u svjetlu vlastitih uvjerenja i znanja; i zaobilazni put kada se poruka zapravo ne proučava u detalje nego se slušatelj više oslanja na periferne informacije, na primjer asocijacije s drugim stvarima. Baš ovdje glazba ima, čini se, najveći utjecaj. Ova dva pristupa ne isključuju neophodno jedan drugoga. Glazba može potaknuti potrošače da budu vrlo zainteresirani, ako je usklađena ili odgovara njihovom poimanju proizvoda, na primjer, uzbudljiva klasična glazba u reklami za skupi sportski automobil. Glazba je toliko uspješna da aktivira relevantne informacije koje mogu podržavati izbor proizvoda. Ovo uključuje identificiranje ciljanog kupca i nalaženje odgovarajuće glazbe za njega. Na učinak djeluju upoznatost s muzikom, sklonost za određeni tip glazbe i prethodno raspoloženje. Ako se glazba svidi potrošaču, pretpostavlja se da će se pozitivna reakcija na nju povezati s proizvodom.

Bez obzira na načela djelovanja, nema sumnje da je glazba učinkovita u kreiranju privlačnosti proizvoda. Također je vrlo uspješna kada se želi da se neki proizvod upamti. Jedno je ispitivanje pokazalo da je 99% ispitanika uspješno prepoznalo glazbu koja je pratila određene komercijalne proizvode. Ovo može biti ključno pri kupovini.
Glazba, kupovina, potrošnja
Glazba se koristi da bi se upravljalo navikama potrošača koje se odnose na kupovinu, jelo i piće. Glazba može utjecati na brzinu kojom se kupci kreću velikim dućanima. Kreću li se polakše više će kupovati. U tim su okolnostima potrošači tek marginalno svjesni glazbe, a sasvim sigurno nisu svjesni učinka koji ona ima na njihovo ponašanje. Glazba može utjecati na brzinu jedenja i pijenja i način ponašanja u kafićima i drugim javnim mjestima. Tip glazbe koja svira može utjecati na odabir proizvoda, npr. njemačko ili francusko vino, a glazba koju određene skupine smatraju privlačnom može ih potaknuti da češće posjećuju određena komercijalna mjesta. Tip glazbe koja svira kada smo na 'čekanju' telefonske linije može utjecati na vrijeme i voljnost našeg čekanja. Sviđa li nam se glazba duže ćemo čekati da nam se osoba javi. Na sličan se način utječe na ustrajnost potrošača kada čekaju na određene usluge i povećava se vjerojatnost da odaberu određene bankovne mogućnosti.

Tip glazbe koju slušamo može također predvidjeti ponašanje potrošača. Količina depresivnog sadržaja u najpopularnijim pjesmama u SAD-u najavila je procjenu koju je vlada SAD-a napravila o optimizmu potrošača, što je zatim predvidjelo ukupni nacionalni proizvod u vremenskom razdoblju od jedne do dvije godine.

Prenosimo: ZAMP

- 16:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova

Uspjeh djeteta na testu inteligencije može se povećati glazbenom podukom, čak i ako nisu genijalci, objavljeno je u časopisu Psychological Science.

Istraživanje provedeno sa šestogodišnjacima pokazalo je da su oni koji su pohađali glazbenu poduku godinu dana postigli bolji uspjeh na testu inteligencije, za razliku od vršnjaka koji je nisu pohađali. Ukupna korist i nije bila velika, no vidljiva u nekim sposobnostima, koje su mjerili matematičkim testovima, jezičnim testovima i sposobnostima snalaženja u prostoru.

Prijašnja saznanja su sugerirala vezu između inteligencije i bavljenja glazbom, no nije bilo jasno da li zapravo glazbena poduka povećava IQ. Moguće je da djeca s višim IQ-om imaju veće izglede pohađati glazbenu poduku zahvaljujući bolje obrazovanim roditeljima koji mnogo zarađuju.

Da bi istražila ovo pitanje, dr. E. Glenn Schellenberg, sa University od Toronto u Kanadi, pratila je 144 djece koja su nasumce podijeljena u glazbenu skupinu (satovi glasovira ili satovi pjevanja), dramsku skupinu ili skupinu koja nije pohađala nikakvu izvanškolsku aktivnost. Djeca su rješavale testove inteligencije na početku i na kraju godine, a roditelji su pisali zapažanja o ponašanju njihove djece. Nakon godinu dana, djeca koja su se bavila glazbom pokazala su bolji uspjeh na testu inteligencije, i to za 7 bodova, dok su djeca iz ostale dvije grupe postigla 4 boda više nego na početku istraživanja. Budući da su djeca slučajnim odabirom smještena u skupine, čini se da djeca koja se glazbeno obrazuju, bez obzira jesu li talentirani ili ne, imaju koristi od toga.

No, to ne mora nužno značiti da glazbeni odgoj pomaže razvitku IQ, tvrde istraživači. "Može biti jednostavno zato što se bave izvanškolskim aktivnostima" tvrdi dr. Schellenberg, dodajući da igranje šaha ili bavljenje znanošću imaju isti učinak na IQ. U ovom istraživanju ta se tvrdnja nije pokazala potpuno istinitom, budući da djeca iz dramske skupine nisu imala tako dobar rezultat na testu inteligencije, ali su imala bolje rezultate društvenih sposobnosti od ostalih skupina. "Tko može tvrditi da je taj uspjeh manje važan od nekoliko bodova na testu inteligencije?", kaže dr. Schellenberg i zaključuje da je pouka ovog istraživanja "udaljiti djecu od TV-a" i uključiti ih u aktivnosti koje ih zanimaju.



Psychol Sci. 2004;15(8):511-4.
Objavljeno: 23.09.2004.

Prenosimo :

Pliva



- 16:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Moć mozga

Što je to ustvari posebno u glazbi? Dobro, jasno je da glazba stvara zadovoljstvo, ali što još? Glazba naime može puno više, glazba predstavlja najteži oblik rada mozga, pogotovo ako čovjek svira ili uči svirati jedan instrument.

Svirajući instrument, treba kordinirati mnoge aktivnosti: vid, sluh, opip, pokretljivost prstiju. No, da li glazba olakšava učenje? Pospješuje li ona razvoj inteligenicije kako to tvrde neki znanstvenici?

Istina je da mozak voli glazbu iako mu je ona upravo najveće opterećenje. No, mi taj teški rad mozga niti ne primjećujemo. Upravo suprotno: mi lebdimo, znojimo se ili sanjarimo dok slušamo glazbu. Sa sigurnošću se može reći da uz mozak glazba pokreće i naš cijeli organizam. Ali, svaka osoba je drugačija, svatko čuje i doživljava nešto drugo i svatko od nas shvaća i proživljava glazbu na svoj sasvim specifičan način. Na taj način nastaje naša osobna glazbena biografija.

Eckard Altenmueller, s Instituta za glazbenu psihologiju u Hannoveru, je naša osobna glazbena biografija obilježena sasvim različitim zvukovima, od onih koje smo čuli još u majčinu tijelu, do glazbe koja nam se najviše sviđa ili smo joj izloženi, ili od instrumenata koje smo naučili svirati. Svi ti dojmovi postižu efekt da u našem mozgu različiti doživljaji glazbe budu različito umreženi. Osim toga izgleda da postoje razlike u doživljaju glazbe kod žena i muškaraca. „Postoji cijeli niz pokazatelja da žene govor obrađuju s obje polovice mozga, dok muškarci to čine samo s jednom. U području glazbe izgleda da postoji slična razlika, ali cijelo znanstveno polje percepcije glazbe po spolovima -dakle razlika doživljaja kod žena i muškaraca, još dugo neće biti sasvim razjašnjena“ kaže Stefan Koelsch s Instituta za neuropsihološka istraživanja iz Leipziga.

Prenosimo:3 SAT

- 15:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mozak kao koncertna dvorana

Glazba nastaje u glavi i odgovarajuće tome mijenja se naše raspoloženje kad se mijenja i glazba. Gotovo sva djeca rado pjevaju i uče pritom, a da to ne primjećuju. Tekst pjesme, melodija, ritam – sve to obrađuje mozak – za djecu neprimjetno. Zbog toga je važno rasti i odrastati uz glazbu. „Postoje studije koje daju naslutiti da bebe već s četiri mjeseca uz konsonantnu glazbu osjećaju ugodu. One bebe koje glazbu slušaju duže i intenzivnije, motorički se pokreću uz nju s manje straha nego uz disonantnu glazbu, kaže dalje Stefan Koelsch. Max Planck Institut u Leipzigu istražuje odnose učenja jezika i glazbe i kako se ugodna glazba doživljava u mozgu za razliku od neugodne. Istraživači su sigurni da dijete, puno prije nego što shvati značaj rečenice, prepoznaje njenu strukturu: melodiju glasa, stanke, naglaske itd. Slično kao kod glazbe. U Institutu za neuropsihološka istraživanja u Leipzigu istražuju postoji li transfer glazbe na područje govora. Djeci se sviraju poznate pjesmice, akordne sekvence iz njih koje različito završavaju: jednom na odgovarajućem akordu a drugi puta na krivom. U drugoj verziji eksperimenta – onoj s govorom – djeci se govore prave ili pak krive rečenice. Glazba posjeduje svoju sintaksu i gramatiku. Čak i semantika, značenje može se posredovati putem glazbe. Krivi disonantni ton smeta jednako tako kao i kriva rečenica npr: „Pijem brdo“. U mozgu dakle nastaje glazba, tu je stvarna koncertna dvorana. Kako je ona stvorena, ovisi o svakom pojedincu.

Prenosimo:3 SAT

- 15:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

O glazbi

Nikada prije u povijesti čovječanstva nije bilo tako mnogo različitih vrsta glazbe tako lako dostupno tako velikom broju ljudi. Razvoj elektroničkih medija u drugoj polovini 20. stoljeća revolucionirao je pristup i korištenje glazbe u našim svakodnevnim životima. Uz neznatan napor možemo uključiti radio, "pustiti" CD ili kasetu ili slušati glazbu na videu ili televiziji.

Ali nije uvijek bilo tako. Prije takvog tehnološkog razvoja, većina je ljudi imala pristup glazbi samo ako su pohađali određena religiozna i društvena događanja ili su pak sami glazbirali. Učinak promjena tog stanja upravo zapanjuje. Sada možemo koristiti glazbu da bi manipulirali svojim raspoloženjem, izazivanjem uzbuđenja i raznih osjećaja i stvorili okružje koje može snažno utjecati na način na koji drugi ljudi osjećaju i ponašaju se. Ljudi mogu, a to i čine, glazbom potpomagati opuštanje, svladavati snažne osjećaje, kreirati pravo raspoloženje za izlazak, stimulirati koncentraciju, ukratko, mogu utjecati na to da se osjećaju ugodno i sigurno. Glazba je postala alat kojim se koristimo da bismo se prikazali u boljem svjetlu i potakli svoj razvoj.

Loša je strana lakog pristupa glazbi što većina ljudi više ne razmišlja o njoj i ne njeguje svoj odnos prema njoj. Dok glazba postaje sve važniji neodvojivi dio našega svakodnevnog života, dovodi se u pitanje mjesto glazbe u formalnom obrazovanju širom svijeta. Glazba već uvelike sudjeluje u stvaranju ugodnijeg i opuštenijeg življenja. Kako se na zdravlje ljudi sve više odražava pozitivni i blagotvorni utjecaj glazbe, tako će rasti i zahtjevi psihologije i drugih područja. Ako društvo želi za to biti spremno trebat će odgovarajuće obrazovati nove glazbenike.


Prenosimo iz ZAMP-a

- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Glazba spaja neurone

Neki roditelji u Americi smatraju da će glazba pomoći u obrazovanju njihove djece. Jedno istraživanje, naime, pokazuje da izlaganje dojenčadi zvucima glazbe može poboljšati njihovo kasnije učenje u školi, kao i općenito kritičko mišljenje u odraslom životu. Znanstvenici Instituta MIND Sveučilišta Californije svoju su zamisao da glazba potiče razvitak mozga izložili još 1993.

Studenti se okupljaju u učionici Sveučilišta Central Florida. No, to nisu tipični studenti koledža ... ne može ih se čak nazvati niti učenicima, jer su svi mlađi od dvije godine. Dr. Mary Palmer ovu djecu upoznaje s glazbom u vjerovanju da će ona poboljšati razvitak njihovih mozgova. "Dok djeca slušaju glazbu, njihov se mozak razvija; stvaraju se veze među neuronima koji bi inače možda ostali nepovezani. Na koncu, dobivaju veći kapacitet za učenje općenito za čitav daljnji život," kaže doktorica Palmer.


Mary Palmer sa Sveučilišta Central Florida

Doktorica Palmer vjeruje da djeca koja su slušala glazbu u najranijoj dobi ostvaruju znatno bolje rezultate kasnije u životu. Ta je teorija nazvana 'efekt Mozarta'.

Znanstvenici sa Sveučilišta Californije, koji su postavili tu teoriju, kažu da djeca, koja su slušala glazbu u prve tri godine života, postižu više bodova na standardiziranim testovima. Istraživanje, provedeno 1999, u Institut MIND, pokazalo je da su djeca, koja su učila svirati klavir, postizala gotovo 30 posto bolje rezultate na testovima iz matematike.

Carl Rendek, udaraljkaš u Filharmonijskom orkestru Orlanda kaže da je za njega "matematika bila 'luk i voda'. Sve mi je bilo lako, bilo aritmetika, ili derivacije i integrali ... sve bih odmah shvatio. Slično je bilo i s drugim predmetima. Bio sam dobar učenik i sve mi je bilo lako. Mislim da je tako bilo zbog glazbe."

Znanstvenici su počeli proučavati medicinske i obrazovne koristi glazbe još četrdesetih godina prošlog stoljeća. Državno sveučilište Michigan prvo je u svijetu uvelo dodiplomski studij terapije glazbom.

Skeptici, međutim, tvrde da je 'efekt Mozarta' često lažan ili preuveličan, te da ima vrlo malo temelja u znanosti o mozgu. Jedna nova knjiga – naslovljena 'Mit o prve tri godine' – čak napada medije zbog 'napuhavanja' važnosti te teorije.

Doktorica Palmer priznaje kritike, ali, kaže, znanstvena podloga teorije je vrlo jaka: "Ljudi postaju sve svjesniji važnosti tih prvih – ne samo godina – nego dana u životu djeteta. Sve je manje skeptika oko značaja interakcija i stimulacija koje možemo pružiti dojenčetu. U zadnje vrijeme, vođeno je dosta istraživanja o učinku slušanja glazbe na učenje, na angažman učenika u školi, te općenito na uspjeh u životu."

Stručnjaci koji vode satove glazbe kod doktorice Palmer kažu da jednostavno puštanje glazbe da ju djeca slušaju nije dovoljno – potrebno je aktivno sudjelovanje djeteta u činu slušanja glazbe.

Roditeljima djece koja pohađaju satove dr. Palmer ostaje da pričekaju još nekoliko godina da bi vidjeli – po uspjehu u školi – očituje li se glazba zaista pozitivno na mentalne i intelektualne sposobnosti njihove djece.

Steve Mort
Orlando
14/03/2007

Prenašamo:
Glas Amerike

- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje

Mala djeca koja primaju glazbeno obrazovanje imaju poboljšano pamćenje i sposobnost učenja, sugerira istraživanje kanadskih znanstvenika.

Istraživači s McMaster University su uspoređivali djecu u dobi od 4 do 6 godina koja su primala poduku iz glazbe s ostalom djecom iste dobi.

Pokazalo se kako mali "glazbenici" imaju bolje rezultate na testovima pamćenja, te na testovima pismenosti i matematičkih sposobnosti.

U istraživanju čije je rezultate objavio stručni časopis Brain je uz pomoć magnetoencefalografije utvrđeno kako kod djece koja su imala poduku iz glazbe već u roku od 4 mjeseca dolazi do promjena u načinu na koji mozak reagira na zvukove.

Znanstvenici zaključuju kako glazbeno obrazovanje utječe na pripremu mozga za opće kognitivno funkcioniranje povezano s pamćenjem i pozornošću.

Već su ranija istraživanja pokazala kako sati glazbe imaju snažan pozitivan utjecaj na kvocijent inteligencije djece.
BBC Objavljeno: 20.09.2006.

- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Moć glazbe




1. Uvod
2. Glazba i medicina
3. Glazba za sve
4. Utjecaj glazbe na razvoj
5. Glazba, trgovina, reklama i rad

Tijekom posljednjeg stoljeća glazba se sve više koristila da bi poboljšala kvalitetu našeg života i promijenila naše ponašanje. U medicinskoj zajednici glazba se koristila da bi pacijentima povećala osjećaj ugode, smanjila osjećaj tjeskobe i boli, pojačala funkcioniranje imunosnog sustava, te u rehabilitaciji i oporavku.




1. Uvod

Kroz glazbu su se pronašli načini da se poboljša kvaliteta života za ljude i njihove brige za koje nije bilo izgleda da će se sami od sebe popraviti. Istraživanja nam pružaju dokaze o važnosti glazbe u poticanju raznih vidova razvoja kod beba i male djece, te se tako opravdalo uključivanje glazbe u školski program, ne samo zbog čisto glazbenih vrijednosti. Rezultati istraživanja govore do koje se mjere vještine naučene u glazbi mogu prenijeti na ostala područja učenja, te kako ona može popraviti ponašanje, koncentraciju, kreativnost, samopouzdanje i disciplinu. Sve ćemo te rezultate kasnije obraditi.

Mnoga, premda ne sva, ispitivanja koja ćemo opisati, proveli su ili nadgledali glazbeni terapeuti. Terapija odnosno liječenje glazbom, te glazbeni terapeut pojavilo se kao zanimanje sredinom 20. stoljeća, premda se u mnogim kulturama glazba koristila u liječenju bolesti i poteškoća već stoljećima prije toga. Primjeri za to mogu se naći u egipatskim medicinskim papirusima, Bibliji, drugim religijskim tekstovima i u grčkoj medicinskoj praksi. Glazba je također bitan dio prakse tradicionalnih iscjeljivača i vidara u većini plemenskih i drugih domorodačkih kultura diljem svijeta. Danas postoje razlike, na internacionalnom planu, u viđenju onoga što se smatra dijelom muzičke terapije. U nekim zemljama veći je naglasak na liječenju, u drugima na glazbi.

Liječenje glazbom može se sastojati od slušanja snimljene ili 'žive' glazbe ili može imati oblik interaktivne muzičke komunikacije između terapeuta i pacijenta. Glazbena terapija bilo kojeg tipa može se primijeniti na široki spektar pacijenata, uključujući psihijatarske pacijente, osobe s poteškoćama u mentalnom razvoju, slijepe i gluhe osobe, osobe s fizičkim nedostacima, ovisnike o raznim kemikalijama, autističnu djecu, starije osobe, zatvorenike, žrtve seksualnog iskorištavanja i oboljele od HIV/AIDS-a.



2. Glazba i medicina


Prevencija i obrazovanje
Rezultati ispitivanja koji su pokazali da se riječi i upute lakše pamte kada ih prati glazba primijenjena su kod učenja i pomaganja ljudima da upamte tehnike oživljavanja. Otkrilo se da je predstavljanje programa o HIV/AIDS-u mladim ljudima bilo učinkovitije kada se koristila hip-hop glazba s kojom su se sudionici mogli identificirati. U Japanu je glazbeni program koji pomaže djeci učenje tehnika abdominalnog disanja pomogao u liječenju astme. Ne samo da je djeci bilo lako i ugodno učiti nego se smanjila i potreba za lijekovima.
Smanjenje tjeskobe, opuštanje i izazivanje osjećaja ugode
Već je dugo poznato da određeni tipovi glazbe djeluju umirujuće. Takva glazba može izazvati opuštanje, premda postoje i iznimke. Ovo je dovelo do učinkovite primjene glazbe u smanjenju tjeskobe u čekaonicama prije operacija, opuštanju prije zahvata na odjelu za opekotine i umirivanju pacijenata kad su im se objašnjavale pojedinosti operativnih zahvata. Glazba se pokazala kao vrlo djelotvorna kod održavanja motivacije, fiziološke opuštenosti, fizičkog dobrog stanja i izdržljivosti kod pacijenata kojima je transplatirana koštana srž. Pacijentima koji su imali infarkt, koji su primali kemoterapiju, pacijentima s tumorima i onima koji su bili na liječenju od ovisnosti, glazba je smanjila tjeskobu i nemir. Općenito, a i kod kiropraktičkih intervencija, mogla se primijetiti veća opuštenost mišića. Glazba se također pokazala korisnom u smanjivanju straha kod djece i većeg broja pacijenata pri zubarskim zahvatima. Veliki je broj bolnica pokrenuo umjetničke projekte u svrhu nalaženja načina bržeg oporavka pacijenata.
Glazba i smanjenje osjećaja boli u medicini
Smanjivanje tjeskobe i straha usko je povezano sa smanjenjem osjećaja boli. Pregled literature s tog područja ukazuje da glazba može imati blagotvorno djelovanje u medicini i zubarstvu. Čini se da povoljni utjecaj žene osjećaju jače nego muškarci, a djeca i adolescenti jače nego odrasli i bebe. Povoljan je učinak ipak čini se najveći na pacijentima u zubarstvu i kod osoba koje pate od kroničnih bolova. Tehnike koje se koriste uključuju: pasivno slušanje glazbe, aktivno sudjelovanje u muziciranju, tehnike savjetovanja o glazbi, glazba i razvojni ili obrazovni ciljevi, glazba i stimulacija, glazba i biološke povratne informacije, i glazba i grupna terapija. Ispitivanje provedeno u Njemačkoj na 90 000 pacijenata tijekom 20 godina, pokazalo je da glazba ima pozitivan učinak. Bilo da je liječenje bilo kratkotrajno, npr. punktiranje leđne moždine, ili dugotrajno, npr. produženi rad tijekom više od 24 sata, pokazale su se značajne razlike u smanjenju stresa i tjeskobe između skupina koje su slušale glazbu i onih koje nisu. Glazbeni je program imao praktičan učinak smanjenja količine lijekova i do 50%. U nekim slučajevima glazba je čak smanjila period oporavka. Druga su ispitivanja pokazala učinkovitost glazbe u smanjenju bola u fizioterapiji pacijenata s bolovima u kralježnici, osobama s reumatoidnim artritisom i kod djece koja su bila podvrgnuta bolnim zahvatima.

Inovativne tehnike uključuju sinkronizaciju otkucaja srca i muzičkog ritma u terapiji opuštanja pacijenata koji boluju od raka da bi im se pomoglo zaspati i opustiti se, te vibro-akustičku terapiju kod koje glazba svira na niskoj frekvenciji te pulsira putem posebno prilagođena stolca ili kreveta s ugrađenim zvučnicima. Čini se da ovo vrlo povoljno djeluje na ljude s velikim fizičkim oštećenjima, plućnim oboljenjima i reumatodinim poremećajima.
Glazba i imunosni sustav
Nedavno proveden niz istraživanja bavio se biokemijskim reakcijama na glazbu, posebno, na reakcije vezane uz imunosni sustav. Obično, pacijenti slušaju glazbu i istovremeno stvaraju slike za koje vjeruju da pospješuju oporavak. Premda je ovo relativno novo područje ispitivanja a rezultate treba interpretirati s oprezom, većina ih je pozitivna. Čini se da slušanje glazbe može potaknuti biokemijske promjene u tijelu, koje se tiču endorfina, kortizola, ACTH-a (adrenokortikotropski hormon), interleukina-1 i imunoglobina A u izlučevinama. Postoji mogućnost da su učinci snažniji kada se glazba sluša uživo, kada je improvizirana i korištena zajedno s tehnikama zamišljanja, ali i korištenje uobičajene neutralne glazbe koja se često pušta na javnim mjestima također je dalo pozitivne rezultate.
Glazba i rehabilitacija
Pregledi stručne literature o utjecaju glazbe na rehabilitaciju nakon oštećenja mozga uglavnom su ukazivali na pozitivne zaključke, premda je bilo prigovora da su potrebna stroža kvantitativna istraživanja za bolju procjenu. Glazbena terapija također se učinkovito primjenjuje uz fizičku terapiju da bi se pomoglo djeci s progresivnim živčano-mišićnim poremećajima, za oslobađanje pokreta pacijenata s Parkinsovom bolešću i u programima koji se bave poteškoćama u hodanju, a koji se obavljaju kod kuće.
Glazba i starenje
S produženjem životnog vijeka ljudi nastaje sve veća potreba za nalaženjem novih načina skrbi za starije. Pregled stručne literature na tom polju ukazuje da glazba može biti vrlo korisna u ublažavanju nekih simptoma Alzheimerove bolesti. Glazba može povoljno utjecati na društveno ponašanjem, vokalizaciju; glazba može smanjiti nemir tijekom obroka, ublažiti uznemireno ponašanje, pomoći pri orijentaciji u stvarnosti i prepoznavanju lica. Na primjer, tzv. 'big band' glazba (glazba koju izvode veliki orkestri tipa onog Glenn Millera) koja je svirala za vrijeme rekreacije i opuštanja navela je ispitanike na povećanu budnost i zadovoljstvo. Kroz to su se vrijeme također bolje sjećali osobnih iskustava iz prošlosti. Kod pacijenata koji su bolovali od demencije (oblik psihičke kliničke poremećenosti), sviranje tihe umirujuće glazbe u blagovaoni rezultiralo je manjim brojem incidentnih slučajeva, jednako kao i u doba kupanja pacijenata. Muzičke su intervencije uspješno pomagale pacijentima koji nisu mogli sami uspravno sjediti da to postignu.

Interaktivno liječenje glazbom povećava društvenost kod starijih mentalno oboljelih pacijenata i poboljšava vještine aktivnog sudjelovanja, pridržavanja predmeta i opuštanja dijelova tijela kod odraslih osoba s velikim poteškoćama u učenju.

Muzikom se može poboljšati autobiografsko i općenito pamćenje, na primjer, korištenjem poznatih pjesama iz prošlosti. Neki pacijenti mogu naučiti nove pjesme kada ne mogu naučiti govorni materijal. Utjecaj glazbe ovisi o tome koliko je glazba bila važna u ranijem dijelu pacijentova života. Zbog ovoga je ponekad potrebno razviti individualizirane muzičke programe za slušanje.

Glazba također može imati pozitivan utjecaj na osobe koji se brinu o starijim ljudima. Ovo se posebno istraživalo u vezi s muzičkom terapijom koja je uključivala ples.
Glazba i umiranje
Glazbena tanatologija ili priprema za umiranje je novo polje koje koristi glazbu za zadovoljavanje složenih fizičkih i duhovnih potreba umirućih. Sve je veći interes za ovaj tip rada. Glazba se također može koristiti terapeutski za pomaganje ljudima u žalosti.
Glazba i mentalno zdravlje
Glazba se koristi za ublažavanje simptoma kod ljudi u psihijatarskim bolnicama. Sviranje različitih vrsta glazbe u sobi za rekreaciju jedne državne psihijatarske bolnice u SAD-u pokazalo je da je country&western glazba izazivala prikladnije ponašanje. Glazba se također uspješno koristila kao dio programa da bi se smanjilo nasilje za vrijeme ručka. Neke od negativnih pojava šizofrenije bile su ublažene muzičkom terapijom, a djeca s psihotičkim simptomima uživala su u povoljnom djelovanju glazbe koja je svirala u pozadini dok su učili. Postoje ideje o mogućnosti liječenja glazbom za ublažavanjem simptoma poremećaja u jelu, uključujući anoreksiju (anorexia nervosa) i bulimiju, i s tim u vezi diskusije o važnosti individualnog ukusa u izboru glazbe u toj vrsti terapije. Glazba se uz tehnike opuštanja također koristila za ublažavanje depresije kod starijih pacijenata koji žive kod kuće.


3. Glazba za sve


Glazba može poboljšati kvalitetu življenja kod osoba koje imaju poremećaje sluha ili poteškoće u učenju.

Osobe oštećenog sluha
Oko 14% stanovništva ima zamjetni poremećaj sluha. Ovaj broj među starijim osobama raste na otprilike 25%. Razvoj novih tehnologija omogućio je većini ljudi oštećenog sluha pristup glazbi. Sada je dostupna tehnologija koja gluhim osobama omogućuje da sviraju elektroničke klavijature, a razvijen je i cijeli niz multimedijalnih tehnika uz korištenje boje i vibracije koje pomažu gluhim osobama da uživaju u glazbi. Postoje i zborovi u kojima se pjesme izvode tako da su riječi izražene znakovima za gluhe. Razvijeno je i pjevanje kod kojeg se rukama pokazuju pjevane muzičke note.
Djeca s poteškoćama u učenju
Glazbena terapija može pomoći djeci s poteškoćama u učenju da usredotoče pažnju, povećaju period koncentracije i, tijekom vremena, poboljšaju vokalizaciju (govor), promatranje, oponašanje i pokretanje ideja. Glazbena se terapija često koristi za razvijanje komunikacije. Ona utječe na osobne veze i odnose među ljudima naglašavajući važnost aktivnog slušanja i izvedbe.

Improvizirana glazbena drama s muzikom i tekstom koristila se da bi prenijela društvenu dramu između mentalno zaostale djece i one koja to nisu, u uobičajenoj javnoj ustanovi. Intervencija je omogućila da igrane epizode traju dulje nego što je to uobičajeno prema izvješćima u literaturi.

Postoji znatan dio istraživanja koji pokazuje da glazba može biti učinkovita s djecom s poteškoćama u učenju kad se nudi kao nagrada za određeno ponašanje, na primjer, da razvije pažnju, poboljša čitanje ili vještine baratanja brojevima ili da smanji pojavu agresivnog ili neprilagođenog ponašanja.
Djeca s ozbiljnim i teškim poteškoćama u učenju
Sve donedavno djeca s ozbiljnim i teškim poteškoćama u učenju nisu mogla sudjelovati ni u jednom obliku muzičke aktivnosti, osim u slušanju. Tehnologija je i ovo promijenila. Sada je moguće da i djeca i odrasli stvaraju svoju vlastitu glazbu koristeći se 'zvučnim pretvaranjem' (sound beam). U terapiji zvukom, pojedinac radi i motiviran je da radi sa zvukom. Dijete po svojoj želji može uroniti u zvuk ili u tišinu. Djeca mogu istraživati, otkrivati i oblikovati zvukove. Glavni uređaji koji se koriste su procesor zvuka, sintisajzer i 'pretvarač zvuka'. Procesor zvuka može mijenjati i oblikovati glasove, sintisajzer se može koristiti kad je dijete donekle fizički pokretno i može svirati koristeći razne dijelove svojeg tijela koji mu za to najbolje odgovaraju. Pretvarač zvuka koriste uglavnom djeca s vrlo teškim višestrukim poteškoćama u učenju, npr. djeca s cerebralnom paralizom. To je uređaj koji mijenja fizički pokret ili gestu, npr. podizanje noge ili stopala, treptaj trepavice, u zvuk. Postoji izravan odnos između fizičkog pokreta i zvuka koji se dobiva. Pretvarač zvuka je povezan sa sintisajzerom, i sintisajzer je taj koji proizvodi zvuk. Tehnički razvoj će vjerojatno uskoro stvoriti nove mogućnosti za ovakve tipove glazbiranja.
Disleksija
Nema univerzalno prihvaćene definicije disleksije. Nju može karakterizirati cijeli niz simptoma. Bitno je, međutim, da dijete ima poteškoće u čitanju, pisanju, izgovaranju ili baratanju brojevima koje inače nisu tipične za opću razinu njihovih sposobnosti. Te poteškoće mogu biti povezane s nizom problema koji mogu biti slušni, vizualni, fizički, povezani s pamćenjem ili pomanjkanjem organizacije. Na raznim se mjestima mogu naći podaci koji ukazuju na to da glazba može pomoći disleksičarima. Istraživanja na ovom polju se razvijaju i moguće je uključiti takvu djecu da ravnopravno sudjeluju u muziciranju.
Poremećaji osjećaja i ponašanja
Djeca s poremećajima u ponašanju i iskazivanju osjećaja dobro reagiraju na glazbu. Već postoje rezultati istraživanja koji govore da sviranje glazbe u pozadini u razredu može poboljšati njihovu koncentraciju i kvalitetu školskih radova. Aktivna i pasivna glazbena terapija može smanjiti postojeću agresiju. Na neku djecu također vrlo povoljno utječe uvođenje glazbe u terapiju igrom.
Autistična djeca
Jedan od najvećih problema kod autistične djece je komunikacija. Rezultati ispitivanja pokazuju da improvizacijska glazbena terapija može dovesti do znatnog poboljšanja u njihovoj komunikaciji. Djelotvorno može biti i učenje riječi uz glazbu. Glazbena terapija također može imati ulogu u određivanju i diferencijalnom dijagnosticiranju autizma.
Odrasli s mentalnim oštećenjima u razvoju
Glazba koja tiho svira u pozadini pokazala se kao dobra u poboljšanju ponašanja orijentiranog na rad kod odraslih osoba s mentalnim poteškoćama u razvoju, smanjujući škripanje zubima i sklonost samoranjavanju. Kao što je i prije naglašeno, tehnološki je razvoj omogućio osobama s vrlo teškim mentalnim hendikepima da aktivnije sudjeluju u kreativnom muziciranju.


4. Utjecaj glazbe na razvoj


Najmlađe doba
Postoji znatna količina dokaza da zvuk može stimulirati fetus, te da djeca taj zvuk mogu prepoznati nakon rođenja. U jednoj studiji provedenoj na skupini majki njihove su nerođene bebe slušale zvukove violine. Nakon rođenja, pratilo se iskazivanje ponašanja u razdoblju od 0 do 6 mjeseci. Skupina djece koja je slušala glazbu bila je znatno naprednija u grubljim i finijim motoričkim aktivnostima, u lingvističkom razvoju, nekim vidovima somatsko-senzitivne koordinacije i dijelu kognitivnog ponašanja.

Druga proučavanja ukazuju da stimulacija glazbom može ubrzati razvoj, potaknuti na sisanje i utjecati na dobivanje tjelesne težine. Također postoje dokazi da glazba može povoljno utjecati na bebe koje su prerano rođene ili su bile nedovoljne tjelesne težine pri rođenju. U usporedbi s grupom koja nije imala muzičku stimulaciju, ona grupa koja je slušala glazbu dobila je na tjelesnoj težini, povećala unos hrane i djeca su kraće ostajala u bolnici. Bebe mogu razlikovati različite tipove glazbe. Interakcija između majke i djeteta koja uključuje muzičke aktivnosti, npr. muzičke igre, upotreba glazbenih igračaka, može pomoći u razvijanju komunikacijskih veza i ubrzati razvoj govora. Proučavanja odnosa majke i djeteta pokazuju da one imaju vlastiti određeni ritam, koje majka i dijete dijele. Svako od njih počinje djelovati u glazbeni logičnom vremenu pravilno se izmjenjujući. Govor majke je 'pjevan'.
Glazba u formalnom obrazovanju
Premda postoji dovoljno razloga da glazba sama po sebi bude dio općeg obrazovanja, sve veći pritisak na školske programe naveo je muzičare da potraže nove dokaze koji će obraniti njezino mjesto i potvrditi mogućnost glazbe da utječe na druge vještine. Jedan dio istraživanja bavio se utjecajem glazbe na intelektualna znanja. Ovo se pokazalo iznimno kontraverznim. Istraživanje koje je tvrdilo da slušanje Mozartove glazbe može poboljšati prostorno rasuđivanje bilo je vrlo teško ponoviti. Ispitivanja o utjecaju korištenja Kodalyjeve (mađarski skladatelj iz 20. st. koji je razvio specifičnu i jednostavnu metodu podučavanja glazbe) metode na druge vještine imala su miješane rezultate, premda su muzičke lekcije napravljene da razvijaju auditivne, vizualne i motoričke vještine povoljno utjecale na čitanje. Učenje sviranja nekog muzičkog instrumenta kratkotrajno je i u maloj mjeri utjecalo na spacijalno (prostorno) rasuđivanje, ali ne i na druge vidove kognitivnog funkcioniranja.

Studije koje istražuju utjecaj većeg uvođenja glazbe u učionice unutar formalnog obrazovanja, otkrile su da su djeca koja su dobivala dodatne muzičke satove jednako svladavala gradivo jezika i čitanja kao i njihovi vršnjaci unatoč tomu što su imala manje formalnih lekcija, premda su postojale razlike između skupina koje su imale različite razine sposobnosti. Istraživanje koje koristi korelacijske (usporedne) tehnike ispitalo je učinak slušanja izbornih predmeta iz umjetnosti na krajnje rezultate svih testova. Premda je glazba bez sumnje bila povezana s boljom izvedbom u drugim predmetima, to ne znači neophodno da je glazba tome i razlog. Iz trenutnih spoznaja nemoguće je izvući čvrste zaključke o utjecaju slušanja ili aktivnog sudjelovanja u muziciranju na druge intelektualne vještine. Još je nemoguće donijeti presudu.
Utjecaj na osobni razvoj i društvene vještine
Postoji pozitivan učinak uključenosti u muziciranje na osobni i društveni razvoj djece što se može lako demonstrirati. Djeca koja dobivaju dodatne ili muzičke lekcije u redovnoj nastavi pokazala su povećanu složnost u razredu, veće samopouzdanje, bolju društvenu prilagodbu i pozitivnije stavove. Ovo je bilo posebno vidljivo kod nezadovoljnih učenika s manjim sposobnostima. Djeca lošijeg imovinskog stanja koja su dobivala individualnu poduku iz klavira također su pokazala veće samopoštovanje u usporedbi s kontrolnom skupinom. Postoje i pokazatelji da uključenost u muziciranje može povećati društvenu uključenost.

U Velikoj Britaniji, u jednoj studiji o utjecaju umjetnosti u obrazovanju, najčešće je primijećen opći utjecaj povezan s osobnim i društvenim razvojem učenika. Kod glazbe primijećen je utjecaj na svjesnost o drugim ljudima, društvene vještine, ugodu i prihvaćanje preseljenja. Razlike u reakcijama između škola ovisile su o stupnju muzičkog znanja i iskustva s kojim su djeca došla u školu. Neki su učenici zamijetili korisnost glazbenih satova zbog slušanja glazbe i razvoja glazbenih vještina, dok su drugi ukazivali na čistu zabavu i terapeutsku prirodu glazbe, kako im je ona dala samouvjerenost da izvode i predstavljaju pred drugima, potpomogla skupni rad i naučila ih da se izraze. Učenici koji su svirali neki instrument spominjali su veće samopoštovanje i izraženiji osjećaj identiteta.

Istraživanje provedeno među učiteljima glazbe potvrdilo je ove rezultate. Oni vjeruju da korist od učenja sviranja nekog muzičkog instrumenta uključuje i razvoj društvenih vještina, ljubav prema glazbi, uživanje u glazbi, razvijanje timskog rada, razvijanje osjećaja postignuća, samouvjerenosti i discipline i razvoj fizičke koordinacije. Druga nacionalna izvješća o umjetnostima naglašavaju važnost umjetnosti u razvoju niza prenosivih vještina, pa i onih koje se odnose na kreativnost i kritičko razmišljanje.
Adolescencija
U doba adolescencije muziciranje je glavni doprinos razvoju identiteta. Tinejdžeri mnogo slušaju glazbu, u Velikoj Britaniji obično gotovo tri sata dnevno. Glazbu slušaju da bi im prošlo vrijeme, da bi smanjili dosadu, opustili se i odvratili pažnju od briga i problema. Ponekad koriste glazbu da bi se posvadili s roditeljima. Utjecaj glazbe na raspoloženje u toj dobi može biti vrlo snažan. Tijekom ovih godina glazba je često utočište od učenja. Prva su istraživanja o utjecaju glazbe na učenje počela kad se radio udomaćio u kućama. Veliki je dio tog istraživanja bio nesistematičan. Sada su razvijeni modeli koji omogućuju da bolje razumijemo taj utjecaj.

Općenito, učenje je lakše i učinkovitije kada se sluša umirujuća, opuštajuća glazba, premda se i negativni utjecaji glasne, poticajne glazbe mogu iskoristiti ako slušatelj prihvati određene strategije. Kod male djece i osoba koje imaju poteškoća u ponašanju i izražavanju osjećaja jasno je vidljiv utjecaj glazbe na kvalitetu izvođenja zadataka. Čimbenici za koje znamo da su možda važni u primjeni utjecaja uključuju osobnost i prirodu određenog zadanog zadatka. Mnogo je lakše prekinuti ili ometati zadatke koji uključuju memoriranje. Premda je potrebno opsežnije istraživanje, jasno je da mladi ljudi sve više koriste glazbu kao oruđe u postizanju svojih ciljeva u učenju.


5. Glazba, trgovina, reklama, rad


Glazba i rad
Glazba je oduvijek igrala važnu ulogu u našem radu pa je tako i danas. Ona se koristi za koordinaciju pokreta, za rastjerivanje dosade, razvijanje timskog duha i za brže obavljanje poslova. Danas je pjevanje uz rad mnogo manje uobičajeno u razvijenom svijetu ali snimljena glazba često se čuje na radnim mjestima, u dućanima, na aerodromima, u restoranima i hotelima. Komercijalna i industrijska uporaba glazbe dio je glavnih industrija, premda neki tvrde da preobilna uporaba glazbe u poslu i trgovini može imati negativne učinke. Jedan je od najvećih dobavljača snimljene glazbe za slušanje na javnim mjestima Muzak. Oni su 1994. godine po vlastitim procjenama opsluživali 80 milijuna ljudi. Muzak je poduzeo istraživanje i dobio rezultate da radnici bolje rade, da su im ponašanje, stavovi i komunikacija bolji, efikasnost i koncentracija povećane, a greške smanjene kada slušaju glazbu na poslu. Nedavno je jedno nezavisno istraživanje došlo do istih rezultata. Općenito su osobna iskustva rada uz glazbu pozitivna.
Glazba i umjetnost
Osim vrijednosti glazbe kao umjetnosti, glazba je uvijek igrala važnu ulogu u kazalištu, na televiziji, filmu i na videu. Ugasite li glazbu kod nekih od najnapetijih ili dramatičnih trenutaka u filmu lako ćete iskusiti njezinu moć da stvori atmosferu, napetost, očekivanje i klimaks. Glazbeni video koji kombinira snažno djelovanje glazbe s vizualnim stimulansima može imati trenutan utjecaj na naše razmišljanje premda je diskutabilno da li ono kasnije utječe i na određeno ponašanje.
Glazba i reklamiranje
Glazba je jedna od glavnih sastavnica potrošačkog marketinga. Koristi se da bi potakla potrošače da kupe određene proizvode. Čini se da postoje dva načina na koje se može uvjeriti ljude da kupe neki proizvod: izravan put uvjeravanja, kada ljudi analiziraju sadržaj poruke i razmatraju argumente u svjetlu vlastitih uvjerenja i znanja; i zaobilazni put kada se poruka zapravo ne proučava u detalje nego se slušatelj više oslanja na periferne informacije, na primjer asocijacije s drugim stvarima. Baš ovdje glazba ima, čini se, najveći utjecaj. Ova dva pristupa ne isključuju neophodno jedan drugoga. Glazba može potaknuti potrošače da budu vrlo zainteresirani, ako je usklađena ili odgovara njihovom poimanju proizvoda, na primjer, uzbudljiva klasična glazba u reklami za skupi sportski automobil. Glazba je toliko uspješna da aktivira relevantne informacije koje mogu podržavati izbor proizvoda. Ovo uključuje identificiranje ciljanog kupca i nalaženje odgovarajuće glazbe za njega. Na učinak djeluju upoznatost s muzikom, sklonost za određeni tip glazbe i prethodno raspoloženje. Ako se glazba svidi potrošaču, pretpostavlja se da će se pozitivna reakcija na nju povezati s proizvodom.

Bez obzira na načela djelovanja, nema sumnje da je glazba učinkovita u kreiranju privlačnosti proizvoda. Također je vrlo uspješna kada se želi da se neki proizvod upamti. Jedno je ispitivanje pokazalo da je 99% ispitanika uspješno prepoznalo glazbu koja je pratila određene komercijalne proizvode. Ovo može biti ključno pri kupovini.
Glazba, kupovina, potrošnja
Glazba se koristi da bi se upravljalo navikama potrošača koje se odnose na kupovinu, jelo i piće. Glazba može utjecati na brzinu kojom se kupci kreću velikim dućanima. Kreću li se polakše više će kupovati. U tim su okolnostima potrošači tek marginalno svjesni glazbe, a sasvim sigurno nisu svjesni učinka koji ona ima na njihovo ponašanje. Glazba može utjecati na brzinu jedenja i pijenja i način ponašanja u kafićima i drugim javnim mjestima. Tip glazbe koja svira može utjecati na odabir proizvoda, npr. njemačko ili francusko vino, a glazba koju određene skupine smatraju privlačnom može ih potaknuti da češće posjećuju određena komercijalna mjesta. Tip glazbe koja svira kada smo na 'čekanju' telefonske linije može utjecati na vrijeme i voljnost našeg čekanja. Sviđa li nam se glazba duže ćemo čekati da nam se osoba javi. Na sličan se način utječe na ustrajnost potrošača kada čekaju na određene usluge i povećava se vjerojatnost da odaberu određene bankovne mogućnosti.

Tip glazbe koju slušamo može također predvidjeti ponašanje potrošača. Količina depresivnog sadržaja u najpopularnijim pjesmama u SAD-u najavila je procjenu koju je vlada SAD-a napravila o optimizmu potrošača, što je zatim predvidjelo ukupni nacionalni proizvod u vremenskom razdoblju od jedne do dvije godine.

- 13:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Glazbenici imaju veći mali mozak!!

Marc Prensky: Digitalni urođenici, digitalne pridošlice: Razmišljaju li doista drugačije?
Veljača 2005. / godište V / ISSN 1333-5987


Djeca današnjice socijaliziraju se na bitno drugačiji način od svojih roditelja. Brojke su zapanjujuće: više od 10.000 sati igranja videoigara, više od 200.000 primljenih i odaslanih e-mailova i trenutno razmijenjenih poruka na Internetu (IM poruka); više od 10.000 sati razgovora na mobitel; više od 20.000 sati provedenih pred televizorom (čemu je uvelike pridonio MTV), pogledano više od 500.000 promidžbenih poruka – i to prije nego što mladi diplomiraju. Te, možda, u najboljem slučaju, 5.000 sati provedenih u čitanju knjiga. To su »digitalno urođeni« studenti današnjice [1].
Marc Prensky
games2train
marc@games2train.com


U prvom dijelu svoga rada Digitalni urođenici, digitalni pridošlice raspravljao sam o razlikama između naših digitalno »urođenih« studenata i njihovih digitalno »priučenih« učitelja koje su ključni problem iz kojeg proizlaze svi ostali problemi na koje se danas nailazi u obrazovanju. Pretpostavio sam da se mozak digitalnih urođenika vrlo vjerojatno i fizički razlikuje zbog njegove izloženosti digitalnoj tehnologiji tijekom odrastanja. Potom sam logički zaključio da je učenje putem digitalnih igara jedan od dobrih načina da se dopre do digitalnih urođenika korištenjem njihova »urođenog jezika«.

Ovdje ću predstaviti dokaze iz područja neurobiologije, socijalne psihologije te podatke nekih istraživanja djece koja su učila kroz igru na temelju kojih sam došao do tog zaključka.




Neuroplastičnost


Iako je velika većina današnjih odgojitelja i učitelja živjela u uvjerenju da se ljudski mozak fizički ne mijenja zbog poticaja koje dobiva izvana – poglavito nakon treće godine života – čini se da je to zapravo netočno.

Na temelju zadnjih istraživanja s područja neurobiologije potvrđeno je da različiti poticaji mijenjaju strukturu mozga i utječu na način na koji ljudi razmišljaju te da se te promjene odvijaju tijekom cijelog života. U razdoblju nakon 2. svjetskog rata u SAD-u se smatralo ili vjerovalo da mozak nije u tolikoj mjeri plastičan. Mozak se neprestano reorganizira. (Iako popularni termin “prespajanje” nije u potpunosti točan, njegova općenita potka jest – mozak se mijenja i organizira drugačije ovisno o poticajima koje prima). Zastarjeli stav da ljudski mozak sadrži konačan broj stanica koje odumiru jedna za drugom je odbačen na temelju istraživanja koja su pokazala da se stanice u mozgu neprestano obnavljaju. [2] Mozak se neprestano reorganizira tijekom djetinjstva i u odrasloj dobi, a stručni naziv tog fenomena je neuroplastičnost.

Jedan od pionira na području neuroloških istraživanja otkrio je da štakori u “poticajnijem” okružju pokazuju promjene na mozgu već nakon dva tjedna u usporedbi sa štakorima koji se nalaze u “nepoticajnom” okružju. Osjetilna područja njihovih mozgova bila su deblja, a drugi slojevi teži. Općenito je došlo do razvoja mozga, što navodi na zaključak da mozak zadržava plastičnost tijekom cijelog života. [3]

Drugi su pokusi doveli do sličnih zaključaka od kojih su neki sljedeći:

Mozgovi vretica fizički su nanovo spojeni, pri čemu su vidni impulsi prespojeni na mjesta gdje se nalaze slušni živci i obrnuto. Mozgovi su se srodno tome prilagodili za prihvaćanje novih impulsa. [4]
Pokusi sa slikama pokazali su da kada slijepi čitaju Brailleovo pismo, u mozgu im se pale “vizualna” područja. Istovjetno tome, gluhi se služe svojim auditivnim korteksom za čitanje znakova. [5]
Skeniranje mozga ljudi koji su prstima tapkali složene sekvence koje su tjednima vježbali pokazalo je da im se aktivira veći dio motoričkog korteksa nego kada su tapkali sekvence koje nisu uvježbavali. [6]
Japanski ispitanici bili su sposobni “reprogramirati” svoj mozak kako bi razlikovali “ra” od “la”, vještinu koju “zaboravljaju” nakon rođenja budući da u njihovu jeziku ne postoji ta razlika. [7]
Istraživači su otkrili da se dodatni strani jezik koji se kasnije uči u životu pohranjuje na drugo mjesto u mozgu od jednog ili više jezika koji se uče u dječjoj dobi. [8]
Pokusi s intenzivnim čitanjem kod ispitanika u dobi od deset i više godina uzrokovali su, čini se, dugotrajne kemijske promjene na ključnim područjima njihova mozga. [9]
Usporedba mozga glazbenika i onih koji ne sviraju glazbalo pomoću magnetske rezonancije pokazala su da mali mozak glazbenika ima veći volumen za 5%, što se pripisuje činjenici da se struktura mozga prilagodila intenzivnoj glazbenoj izobrazbi i vježbanju. [10]
Nalazimo se tek na samom početku razumijevanja i primjene istraživanja iz područja plastičnosti mozga. Cilj je mnogih – u koje se ubraja i tvrtka Scientific Learning [Znanstveno učenje] – "obrazovanje na temelju neuroznanosti"”. [11]




Prilagodljivost


Socijalna psihologija također pruža jake dokaze da se način razmišljanja pojedinca mijenja ovisno o njegovu iskustvu. Donedavno su zapadni filozofi i psiholozi uzimali zdravo za gotovo da ljudskim razmišljanjem upravljaju isti procesi. I dok kulturne razlike mogu utjecati na ljudske stavove, smatralo se da i svi ljudi posjeduju iste strategije i procese razmišljanja koji uključuju logičko razmišljanje i želju za razumijevanjem situacija i događaja u uzročno-posljedičnom linearnom slijedu. Međutim i to je, čini se, netočno.

Istraživanja socijalnih psihologa [12] dokazala su da ljudi koji su odrasli u drugačijim kulturama ne razmišljaju samo o različitim stvarima već doista i razmišljaju drugačije. Okružje i kultura u kojima su odrasli utječu pa čak i determiniraju brojne misaone procese.

“Običavali smo misliti da se svi koristimo istim kategorijama na isti način, da logika igra istu ulogu u svačijem razumijevanju svakodnevice, da su sjećanje, percepcija, primjena pravila i sl. isti za sve”, netko je rekao. “No, sada tvrdimo da su sami kognitivni procesi puno prilagodljiviji nego što je to zagovarala tradicionalna psihologija.” [13]

Danas znamo da se mozak koji prolazi kroz drugačije razvojno iskustvo drugačije razvija i da ljudi koji odrastaju u drugačijoj kulturi drugačije i razmišljaju. Iako nismo izravno promatrali mozgove digitalnih urođenika kako bismo ustvrdili jesu li doista i fizički drugačiji (kao što su navodno mozgovi glazbenika), za to postoje vrlo postojani neizravni dokazi.

Međutim, mozak i način razmišljanja ne mijenjaju se preko noći. Ključno je otkriće vezano uz plastičnost mozga da se mozak ne reorganizira ležerno, jednostavno i proizvoljno. “Reorganizacija mozga događa se samo kada životinja obrati pozornost na osjetilni podražaj i zadatak”. [14] “To iziskuje vrlo naporan rad.” [15] Za biološku povratnu informaciju potrebno je više od 50 sesija kako bi se došlo do rezultata. [16] Program ubrzanog učenja tvrtke Scientific Learning zahtijeva od studenata da mu posvete 100 minuta na dan, 5 dana u tjednu tijekom 5 do 10 tjedana kako bi se došlo do željenih promjena jer je “za promjene u mozgu potrebna potpuna koncentracija”. [17]

Nekoliko sati na dan, pet dana u tjednu, potpuna koncentracija – podsjeća li vas to na nešto? Pa, naravno, videoigre! To je upravo ono što djeca čine otkako je 1974. stigao Pong. Svoj su mozak prilagodili i programirali za brzinu, interakciju i druge čimbenike igara na isti način na koji se poslijeratni naraštaj reprogramirao za prihvaćanje televizije ili kako se mozak pismenih ljudi prilagodio izumu pisanog jezika i čitanja (kada je mozak trebalo prilagoditi poimanju stvari na linearan način.) [18] “Čitanje se ne događa samo od sebe, ono predstavlja strašnu bitku.” [19] “Čitanje ima drugačiju neurologiju od stvari koje su ugrađene u naš mozak kao što je usmeni jezik.” [20] Stotinama godina otkako je čitanje postalo općeprošireno jedna od ključnih zadaća u školama bila je naš mozak navikao na govor istrenirati na čitanje. I ponovno takav trening uključuje nekoliko sati na dan, pet dana u tjednu i visoku koncentraciju.

Naravno, upravo kada smo (manje-više) odgonetnuli kako obučiti mozak za čitanje, morali smo ga naviknuti na televiziju. A sada su se stvari nanovo izmijenile i naša djeca munjevito navikavaju svoj mozak na nove načine, od koji su mnogi u potpunosti drugačiji od našeg starog načina razmišljanja.

Djeca koja su odrasla uz računalo “razmišljaju drugačije od nas ostalih. Razvila su hipertekstualne umove. Oni skakuću, kao da imaju paralelne kognitivne strukture koje ne djeluju u sekvencama.” [21] “Linearni način razmišljanja koji dominira obrazovnim sustavima sada može zapravo otežati učenje mozgu koji se razvijao kroz računalne igre i surfanje Internetom.” [22]

Neki pretpostavljaju da tinejdžeri koriste drugačije dijelove mozga i razmišljaju na drugačiji način od odraslih kada su za računalom. [23] Danas znamo i više – da njihov mozak gotovo sigurno ima drugačiju fiziološku građu. Međutim, većina se stručnjaka slaže da je to manje stvar razlike, a više stvar stupnja. Primjerice, zbog ponovljenog istog iskustva određena područja u mozgu veća su i razvijenija od ostalih.

Primjerice, ponovljena izloženost računalnim igrama i drugim digitalnim medijima razvija vještine razmišljanja poput iščitavanja vizualnih slika kao da predstavljaju trodimenzionalni prostor (reprezentacijska kompetencija), poput višedimenzionalnih vizualno-prostornih vještina, mentalnih zemljovida, “mentalnog presavijanja papira” (tj. mentalnog predočavanja rezultata različitih oblika presavijanja poput origamija, a da se takvi oblici stvarno i ne naprave), “induktivnog zaključivanja” (tj. zaključivanja, oblikovanja pretpostavke i uočavanje pravila određene dinamičke reprezentacije), “razmještanja pozornosti” (kao što je istodobno promatranje više lokacija) te bržeg reagiranja na očekivane i neočekivane podražaje. [24]

Iako pojedinačno gledano te kognitivne vještine nisu nikakva novost, njihove kombinacije i jačina jest. Sada se nalazimo pred novim naraštajem koji ima drugačiju mješavinu kognitivnih vještina svojih prethodnika – pred naraštajem digitalnih urođenika.




Što je s trajanjem koncentracije?


Toliko često slušamo kako se učitelji žale na kratku koncentraciju digitalnih urođenika da je rečenica “ima koncentraciju kao kokoš” postala poštapalica. No, je li to doista točno?

“Naravno da imaju kraću koncentraciju za stari način učenja,” kaže jedan profesor. [25] Nemaju kratku koncentraciju za, na primjer, igre ili bilo što drugo što ih zaista zanima. Zbog svog iskustva, digitalni urođenici teže interaktivnosti – brzoj reakciji na svaku od svojih radnji. Tradicionalno im školstvo u tom pogledu pruža doista malo u usporedbi s ostatkom svijeta (jedno je istraživanje pokazalo da učenici u razredu u prosjeku postavljaju pitanje svakih 10 sati). [26] Stoga, nije istina da digitalni urođenici ne mogu pratiti nastavu već svjesno odlučuju to ne činiti.

Istraživanja na seriji Sesame Street pokazala su da djeca ne gledaju televiziju u kontinuitetu već “u naletima”. Uključe se upravo u onoj mjeri da uhvate bit i shvate smisao. U jednom od značajnih pokusa, polovici je djece prikazivan program u prostoriji prepunoj igračaka. Prema očekivanjima, skupini djece s igračkama igračke su odvukle pozornost i gledala su program samo 47% vremena za razliku od 87% djece u skupini bez igračaka. No, prilikom utvrđivanja koliko se djeca sjećaju i koliko su razumjela, rezultati su bili gotovo istovjetni. “Došli smo do zaključka da su petogodišnjaci u skupini s igračkama pratili program prilično strateški, raspodijelivši svoju pozornost na igru s igračkama i program tako da su gledali samo one dijelove emisije koja im je bila najinformativnija. Strategija je bila toliko učinkovita da djeca ne bi ništa više profitirala da su dulje pratila program.” [27]




Što smo izgubili?


No, često čujemo od učitelja da njihovi učenici imaju sve više problema s čitanjem i razmišljanjem. Što je s tim? Jesu li u postupku “reprogramiranja” digitalni urođenici izgubili određene vještine?

Jedno od ključnih područja koje se, čini se, promijenilo jest razmišljanje. Razmišljanje je prema brojnim stručnjacima ono što nam omogućuje da poopćujemo kada stvaramo “mentalne modele” na temelju svog iskustva. Riječ je uvelike o procesu “učenja na temelju iskustva”. U našem munjevito brzom svijetu ostaje sve manje vremena i mogućnosti za razmišljanje i takav razvoj događaja mnoge zabrinjava. Jedan od najzanimljivijih izazova i mogućnosti u poučavanju digitalnih urođenika jest shvatiti na koji način uključiti razmišljanje i kritičko prosuđivanje u postupak učenja (bilo da se to uključi u davanje naputaka ili u postupak razgovora s učiteljem radi dobivanja povratne informacije), i to na jeziku digitalnih urođenika. Možemo i moramo više učiniti na tom području.

Digitalnim urođenicima naviklima na veliku brzinu, istodobno izvođenje više zadataka, slučajan pristup, aktivnost, povezanost, zabavu, maštovitost, brze rezultate svijeta njihovih videoigara, MTV-a i Interneta dosadan je veći dio današnjeg obrazovnog programa neovisno o tome koliko on bio dobronamjeran. No, ozbiljniji je problem što brojne vještine koje nove tehnologije zapravo potiču (npr. paralelna obrada podataka, grafičko osvješćivanje, slučajan pristup) – te koje imaju znakovit utjecaj na njihovo učenje – odgojitelji gotovo u potpunosti zanemaruju.

Kognitivne razlike digitalnih urođenika vape za novim pristupima obrazovanju u koje bi se bolje “uklopile”. Zanimljivo je da ispada kako su upravo jedan od načina na koji bi se moglo doprijeti do novih potreba učenja digitalnih urođenika video i računalne igre u kojima toliko uživaju. Upravo je zato došlo do nastanka i razvoja “digitalnog učenja pomoću igara”.




Kako igre funkcioniraju?


Naravno da mnogi kritiziraju didaktičke igre jer se ima što kritizirati. No, ako neke od tih igara ne rezultiraju učenjem, to nije zbog toga što je riječ o samim igrama ili o krivom konceptu “učenja kroz igru”. Razlog tome je činjenica da su te dotične igre loše osmišljene. Postoje brojni dokazi da obrazovne igre za djecu koje su dobro osmišljene doista proizvode znanje, i to veliku količinu znanja kod djece koja im se posvete.

Dok neki odgojitelji nazivaju igre “zaslađivanjem gorke pilule”, čime one dobivaju vrlo negativnu konotaciju – a često ih prati i podsmijeh – one su digitalnim urođenicima od velike pomoći. Naposljetku, to je medij s kojim su dobro upoznati i u kojem stvarno uživaju.

Kada se izbaci školski odmor, užina i još neke međuaktivnosti, osnovna se škola zapravo sastoji od tri sata učenja na dan od 9 do 15 sati. [28] Ako pretpostavimo da su primjerice igre za učenje samo 50% zaista bitne za obrazovanje, ako bi ih djeca igrala šest sati tijekom vikenda, još bi jedan dan učinkovito posvetila obrazovanju! Šest je sati bitno kraće od vremena koje digitalni urođenik obično provede tijekom vikenda gledajući televiziju ili igrajući videoigre. Međutim, trik je osmisliti igre za učenje koje bi bile toliko primamljive da bi mogle zamijeniti videoigre i TV. Takve bi igre morale biti stvarne, a ne da se sastoje isključivo od strogog vježbanja umotanog u lijepi dizajn te bi trebale kombinirati kreativnost sa stvarnim sadržajem.

Brojke to i potvrđuju. Tvrtka Lightspan Partnership, koja je osmislila igre za Playstation za nadopunu nastavnog gradiva, provela je istraživanje u više od 400 različitih škola i detaljno analizirala podatke. Otkrilo se da je došlo do poboljšanja rezultata u širenju rječnika i jezičnim kolegijima za 24, odnosno 25 posto u kontrolnim skupinama, dok je rješavanje matematičkih zadataka i matematičkih postupaka te algoritama povećano za 51, odnosno 30 posto. [29]

Tvrtka Click Health, koja proizvodi igre što pomažu djeci da sama rješavaju zdravstvene probleme, provela je kliničke pokuse koje je financirao Državni institut za zdravstvo. Otkrili su da su u slučaju dijabetesa djeca koja su igrala njihove igre (u usporedbi s kontrolnom skupinom koja je igrala fliper) pokazala znakovit porast u samoučinkovitosti, komunikaciji s roditeljima i samostalnoj skrbi za vlastiti dijabetes. A što je još bitnije, hitni posjeti doktora zbog problema vezanih uz dijabetes u ispitivanoj su skupini pale za 77 posto. [30]

Program ubrzanog učenja tvrtke Scientific Learning koji se temelji na igrama za obučavanje djece s problemom čitanja proveo je ispitivanje na državnoj razini koristeći 60 nezavisnih stručnjaka na 35 lokacija diljem SAD-a i Kanade. Korištenjem standardnih testova na svih 35 lokacija zabilježena je učinkovitost programa s 90 posto djece koja su postigla znakovito poboljšanje na jednom ili više testiranih područja. [31]

Opet se ponavlja ista priča. Uvježbavanje – vrijeme utrošeno na učenje – daje rezultate. Djeca ne vole uvježbavati. Igre im zadržavaju pozornost i jednostavno djeluju. Naravno, djeca moraju vježbati odgovarajuće stvari pa je osmišljavanje igre bitno.

Američka vojska, koja godišnje obrazuje 250 tisuća osamnaestogodišnjaka, duboko vjeruje da se igrama za učenje može doprijeti do digitalnih urođenika. Znaju da njihovi dobrovoljci to očekuju: “Ne budemo li tako radili, oni neće htjeti biti u našem okružju.” [32]

Štoviše, vojska je ustvrdila da igre djeluju i u praksi. “Neprestano se to potvrđuje u letjelicama, u našim simulatorima za letenje.” Praktično ustrojeni instruktori Odjela za obranu iščuđavaju se odgojiteljima koji govore “Nismo sigurni da obrazovna tehnologija djeluje – trebamo provesti još istraživanja.” “Mi ZNAMO da je tehnologija djelotvorna,” žustro odgovaraju. “Naprosto je želimo nastaviti koristiti.” [33]

__________

Stoga se danas neurobiolozi i socijalni psiholozi slažu da se mozak može mijenjati i zaista se mijenja s obzirom na podražaje koje prima. Danas i odgojitelji s najvažnijom obrazovnom misijom – tj. oni koji poučavaju hendikepirane i vojsku – već koriste posebno osmišljene računalne igre i videoigre kako bi učinkovito doprli do digitalnih urođenika. No, većina današnjeg obrazovnog sustava koji se temelji na tradicionalnom pristupu ne pokazuje žurbu da slijedi njihov primjer.

No, ti odgojitelji znaju da nešto nije u redu jer ne mogu doprijeti do svojih digitalno urođenih studenata onako kako su nekada mogli doprijeti do svojih đaka. Stoga se nalaze pred važnom odlukom.

S jedne strane mogu odlučiti zanemariti ono što im govore oči, uši i intuicija, praviti se da ne postoji jaz između digitalno urođenih i digitalno priučenih te nastaviti koristiti se svojim “odjednom” sve manje korisnim tradicionalnim metodama te se povući kada digitalni urođenici preuzmu kormilo.

Ili pak mogu odlučiti prihvatiti činjenicu da su sada pridošlice u novom digitalnom svijetu i da se trebaju osvrnuti na vlastitu kreativnost, svoje digitalno urođene studente, svoje suosjećajne administratore i druge izvore koji bi im mogli pomoći u pretvorbi njihovog i dalje vrijednog znanja i mudrosti na nov svjetski jezik.

Put koji će naposljetku odabrati – i način obrazovanja svojih digitalno urođenih studenata – uvelike ovisi o nama.

Originalno ime članka i publikacija u kojoj je objavljen:
Digital Natives, Digital Immigrants, Part II:
Do They Really Think Differently?
By Marc Prensky


Životopis
Marc Prensky je pisac, savjetnik, i dizajner igara namijenjenih obrazovanju i učenju. Autor je knjiga Digital Game-Based Learning (McGraw-Hill, 2001) i Don't Bother Me, Mom, I'm Learning (Paragon, 2005).

games2train

marc@games2train.com
www.marcprensky.com/


Copyright © 2005. Edupoint. Sva prava zadržana.
Prenosimo iz: www.carnet.hr/casopis/


- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Statut udruge

Na temelju članka 11. stavka 2. i 3. Zakona o udrugama („Narodne
novine“ broj 88/2001) Osnivačka skupština udruge Glazbeni studio Cerovac, održana dana 03.12.2006. u Dugom Selu, donijela je

S T A T U T

Udruge Glazbeni studio Cerovac

I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.
Ovim Statutom uređuju se pitanja naziva, sjedišta, cilja, djelatnosti,
načina upravljanja, unutarnjeg ustrojstva, financiranja i druga pitanja
značajna za rad Udruge Glazbeni studio Cerovac ( u daljnjem tekstu: Udruga).
Udruga je nevladina i neprofitna organizacija.

Članak 2.
Naziv Udruge glasi: Glazbeni studio Cerovac

Skraćeni naziv Udruge glasi: GSC
Udruga djeluje na području Republike Hrvatske.

Članak 3.
Sjedište Udruge je u Dugom Selu.
Odluku o promjeni adrese sjedišta donosi Upravni odbor.
Udrugu u pravnom prometu zastupa predsjednik Upravnog odbora.

Članak 4.
Udruga može osnivati podružnice.
Odluku o osnivanju podružnice donosi Upravni odbor.
Podružnice nisu pravne osobe.

Članak 5.
Udruga posjeduje pečat. Pečat Udruge okruglog je oblika, promjera
40 mm. Uz obod je ispisan naziv Udruge, te adresa sjedišta
Udruge. U sredini pečata nalaze se slova GSC u obliku nota, na notnom crtovlju.
Pečat čuva i ovlašten je koristiti predsjednik Upravnog odbora i drugi članovi
Udruge koje on ovlasti.

II. CILJEVI I DJELATNOST

Članak 6.
Cilj i svrha osnivanja Udruge je:
-promicanje glazbene i scenske kulture i umjetnosti, osobito rad s djecom i mladima,
-zbližavanje i upoznavanje mladih s manjinskim i stranim kulturama; -prevladavanje razlika i strahova koje mladima donose kulturološke razlike u zemlji i inozemstvu,
-sudjelovanje u projektima s područja kulture i umjetnosti koje unapređuju civilno građansko društvo i multikulturnu građansku zajednicu.

Članak 7.
U svrhu ostvarivanja cilja propisanog člankom 6. Udruga će obavljati
sljedeće djelatnosti:
organiziranje javnih tribina, radionica, seminara, izložbi, izdavanje vlastitih publikacija te proizvoda za tiskane i elektronske medije, sukladno posebnim propisima, sudjelovanje na glazbenim, scenskim i drugim kulturnim priredbama.

Uz djelatnosti iz stavka 1., Udruga će obavljati i sljedeće gospodarske
djelatnosti:
održavanje koncerata, izložaba i sličnih kulturnih manifestacija svojih članova.



III. ČLANOVI UDRUGE

Članak 8.

Članom Udruge može postati svaka punoljetna, poslovno sposobna
osoba, koja je zainteresirana za rad u Udruzi i koja prihvaća odredbe
ovog Statuta.
Članom Udruge mogu postati i pravne osobe. Članstvo u Udruzi
one ostvaruju putem ovlaštenog predstavnika.
Članstvo može biti redovito i počasno.
Redoviti članovi Udruge plaćaju godišnju članarinu u iznosu koji
utvrdi Upravni odbor.

Članak 9.
Osoba ili pravna osoba koja želi postati redovitim članom Udruge
podnosi zahtjev Upravnom odboru, koji donosi odluku o prijemu u
članstvo.

Redoviti članovi potpisuju pristupnicu kojom se obvezuju na sudjelovanje
u radu Udruge te poštivanje odredbi njenog Statuta i drugih
akata, kao i odluka tijela Udruge.

Članak 10.
Upravni odbor može imenovati počasne članove Udruge. Počasnim
članom može postati osoba koja je osobnim radom i zalaganjem osobito
pridonijela ostvarivanju ciljeva Udruge.

Članak 11.
Članovi Udruge imaju pravo:
– sudjelovati u aktivnostima Udruge,
– biti informirani o radu Udruge,
– birati i biti birani u tijela upravljanja Udrugom.
Članovi Udruge imaju dužnost:
– poštovati odluke tijela Udruge,
– poštovati odredbe Statuta,
– plaćati redovito godišnju članarinu.

Članak 12.
Članstvo prestaje:
– istupanjem,
– isključenjem zbog neplaćanja članarine za tekuću godinu,
– isključenjem zbog nepoštivanja odredbi Statuta.
Odluku o isključenju donosi Upravni odbor. Protiv odluke Upravnog
odbora o isključenju odnosno o odbijanju zahtjeva za primitak u
članstvo, može se, u roku od 15 dana, podnijeti prigovor Skupštini.
Odluka Skupštine je konačna.

IV. TIJELA UPRAVLJANJA

Članak 13.
Tijela upravljanja Udrugom su:
– Skupština i
– Upravni odbor.


Članak 14.

Skupština Udruge najviše je tijelo upravljanja.
Skupštinu čine svi redoviti članovi Udruge.

Članak 15.
Skupština Udruge nadležna je i obavlja sljedeće poslove:
– donosi Statut i druge opće akte Udruge,
– bira i razrješava članove Upravnog odbora,
- bira predsjednika Upravnog odbora,
– donosi financijske izvještaje,
– odlučuje o organizacijskim i statusnim promjenama i prestanku
Udruge,
– odlučuje o visini godišnje članarine,
– odlučuje o prigovorima protiv odluka Upravnog odbora,
– donosi sve odluke u vezi s radom Udruge za koje nije nadležan
Upravni odbor ili predsjednik Upravnog odbora.
Skupština se sastaje prema potrebi a najmanje jednom godišnje.
Skupštinu saziva Upravni odbor. Upravni odbor obvezan je sazvati
zasjedanje Skupštine u roku od 30 dana od dana kada je to predložio
predsjednik Upravnog odbora ili najmanje tri člana Udruge.
Upravni odbor dužan je pozive za zasjedanje Skupštine dostaviti
članovima najmanje sedam dana prije dana zasjedanja.
Ako Upravni odbor ne sazove Skupštinu u roku iz stavka 3. ovoga
članka, predlagači mogu sami sazvati sjednicu Skupštine.

Članak 16.
Skupština punovažno odlučuje ako sjednici prisustvuje natpolovična
većina redovitih članova Udruge.
Skupština donosi odluke natpolovičnom većinom prisutnih članova,
osim u slučaju iz članka 25. stavka 2.

Članak 17.
Predsjednik Upravnog odbora organizira i rukovodi poslovanjem
Udruge.
Predsjednik Upravnog odbora zastupa i predstavlja Udrugu, te odgovara
za zakonitost njezina rada.
Mandat predsjednika Upravnog odbora traje četiri godine.

Članak 18.
Predsjednik Upravnog odbora može biti razriješen dužnosti i prije
isteka roka na koji je izabran:
– na vlastiti zahtjev,
– ako ne postupa u skladu s uputama i smjernicama Skupštine,
– ako djeluje protivno zakonu ili Statutu ili
– ako svojim istupanjem i djelovanjem šteti ugledu Udruge.
Odluku o razrješenju predsjednika donosi Skupština, na prijedlog
Upravnog odbora ili najmanje tri redovna člana Udruge. U slučaju razrješenja, Skupština će odlučiti o tome hoće li razriješeni predsjednik
ostati članom Upravnog odbora.

Članak 19.
Upravni odbor je izvršno tijelo Udruge i najviše tijelo upravljanja
između dva zasjedanja Skupštine.
Upravni odbor čine 3 člana koje bira Skupština.
Mandat članova Upravnog odbora traje 4 godine uz mogućnost da
budu ponovno birani.

Članak 20.
Upravni odbor:
– priprema nacrt Statuta i drugih akata,
– saziva zasjedanje Skupštine, predlaže dnevni red i priprema sve
materijale o kojima Skupština raspravlja,
– izvršava odluke Skupštine,
– prima nove članove Udruge i predlaže Skupštini imenovanje počasnih
članova,
– odlučuje o isključenju iz članstva,
– odlučuje o promjeni adrese sjedišta Udruge,
– vodi popis članova Udruge,
– odlučuje o raspodjeli prikupljenih sredstava.

Članak 21.
Upravni odbor punovažno odlučuje ako sjednici prisustvuje natpolovična
većina članova Upravnog odbora.
Upravni odbor donosi odluke natpolovičnom većinom prisutnih
članova.

V. IMOVINA UDRUGE, NAKNADA TROŠKOVA I
FINANCIJSKA GODINA

Članak 22.
Udruga pribavlja novčana sredstva iz članarine, donacija, poklona,
nasljedstva, namjenskih sredstava iz proračuna jedinica lokalne sa-
mouprave, obavljanja gospodarskih djelatnosti te iz drugih pravno
dopuštenih izvora.
Sva prikupljena sredstva koriste se isključivo za ostvarivanje cilja
osnivanja Udruge.
O rasporedu prikupljenih sredstava odlučuje Upravni odbor.

Članak 23.
Za opravdane troškove učinjene u vezi s obavljanjem djelatnosti
Udruge članovi imaju pravo na naknadu, a za rad u vezi s djelatnosti
Udruge i na nagradu.
O visini naknade i nagrade odlučuje Upravni odbor.

Članak 24.
Financijska godina Udruge počinje 1. siječnja, a završava 31. prosinca
iste godine.

VI. PRESTANAK UDRUGE

Članak 25.
Udruga prestaje odlukom Skupštine ili iz razloga propisanih zakonom.
Odluku o prestanku Udruge donosi Skupština dvotrećinskom većinom
prisutnih članova.

Članak 26.
U slučaju prestanka Udruge njezina se imovina poklanja zakladi ili
humanitarnoj udruzi, sukladno odluci Upravnog odbora.

VII. JAVNOST RADA INFORMIRANJE ČLANSTVA

Članak 27.


Rad udruge je javan. Javnost rada osigurava se obavijestima u prostorijama udruge putem oglasa, tiska i drugih sredstava javnog priopčavanja.
Članovi Udruge imaju pravo uvida u rad tijela Udruge i odluke koje
ta tijela donose.

VIII. ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 28.
Statut Udruge stupa na snagu s danom donošenja.


U Dugom Selu, 03. prosinca 2006. godine



Predsjednik Upravnog odbora:

Ivan Cerovac

- 10:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se