Vjesnik 10.02.2003.
U deset godina svoje vlasti HDZ nije bio u stanju predložiti ma i najjednostavniji plan gospodarskog razvoja Hrvatske. Ono što su gospoda hadezeovci shvaćali i prihvaćali kao plan razvoja gospodarstva, bio je zapravo bezočan i drzak oblik pljačke hrvatskoga gospodarstva, zdravstvenih i mirovinskih fondova, bogaćenje na trgovini oružjem i drogom i tko bi sve još dalje nabrojio.
Da su svoju kriminalnu energiju vlastodršci od 1990. do 2000. godine pošteno i plemenito usmjerili boljitku svih građana Hrvatske, unatoč ratu, mi bismo danas u gospodarskom razvoju pretekli Sloveniju i bili bliže Austriji.
Kada su socijalisti 2000. godine stupili na vlast, vrlo brzo se pokazalo da ni oni nemaju bilo kakav suvisao plan gospodarskog razvoja Hrvatske i da čak nisu u stanju inicirati i slijediti bilo kakvu smislenu politiku. Politika socijalista bila je nalik na pijanca koji tetura slavonskim šorom pa čas padne u desni jarak, a čas u lijevi.
Pritom, iako mi je gospodarstvo slaba strana i iako se u životu nisam uspio obogatiti, čini mi se da postoje jednostavna rješenja, tako očita, da sam godinama mislio kako o tome ne treba pisati, jer to već sigurno svi znaju. No, naši ugledni gospodarstvenici šute, profesori šute još više i nikakvih pozitivnih pomaka se ne vidi osim ako pod pozitivnim pomacima ne prihvatimo sve jaču državnu birokraciju i sve skuplju državu – koja se u ovom obliku, ekonomski gledano, doista nikome od nas ne isplati.
Na mojim brojnim putovanjima po svim kontinentima, za kojih sam posjetio mnoge zemlje, primijetio sam jednu, vrlo jednostavnu jednadžbu: bogato selo i seljaci jednako bogato društvo i država.
Već gotovo dvije godine živim u malom selu Odra u blizini Zagreba. Pod župu Odra spadaju i Hrašće, Mala mlaka i Buzin. Ljudi su tu dobri i pošteni. Pametni su i radini. I što je najvažnije, imaju mnogo zemlje i znaju na njoj raditi. A zagrebačko tržište koje bi moglo apsorbirati sve njihove poljoprivredne proizvode udaljeno je samo nekoliko kilometara.
Pa ipak, nitko od poljoprivrednika i vlasnika zemlje ne proizvodi više od onoga što striktno treba za vlastite proizvode.
Razgovarao sam s mnogima on njih, i dobio čudna objašnjenja. Proizvodnja se ne isplati. Postoji, naime, »zelena mafija« koja zarađuje grdan novac na uvozu poljoprivrednih proizvoda. Češnjak se uvozi, recimo, čak iz Kine. Žitarice iz Ukrajine i Poljske. Svinjetina i teletina iz Mađarske. Ulje iz Malezije. A kako »zelena mafija« ne plaća ni poreze ni prireze, dapače ne plaća ni carine, oni svojim uvozom mogu biti jeftiniji od naših poljoprivrednika.
Iako je Odra poznata po izvanredno uspješnim mesarima, stanovnici ne mogu svoju stoku prodati tim istim mesarima, jer je oni preko nakupaca mogu dobiti osjetno jeftinije nego da kupuju od svojih susjeda u Odri. Tako Odrani i stoku, velikog ili sitnog zuba, uzgajaju samo za vlastite potrebe.
A najjednostavnija računica, za koju nije trebalo biti posebno mudar i koja se mogla ostvariti bez velikih ulaganja, trebala je već odavno biti ova: zabraniti bilo kakav uvoz poljoprivrednih proizvoda i stimulirati poljoprivrednike zajamčenim otkupnim cijenama za proizvodnju na doslovce svakom kvadratnom metru obradive poljoprivredne površine.
Dakako, seljaci bi se obogatili. Ali tko se to u nas boji bogatog sela? Jesu li to desničari koji u svojim rukama drže »zelenu mafiju« ili su to ljevičari koji se, odani komunističkom atavizmu, boje bogatog seljaka i kulaka.
Pa kad bi se naše selo usmjerilo uz državne poticaje i institute na uzgajanje isključivo zdrave hrane, onda bismo mogli prijeći na sljedeći stupanj.
U hrvatskom turizmu, duž hrvatskog mora, ali i u unutrašnjosti, trošila bi se samo zdrava hrana »made in Croatia«. Time bi u najmanju ruku dvije najperspektivnije grane hrvatskoga gospodarstva dobile jedinstvenu šansu razvoja. A stotine tisuća hrvatskih građana dobilo bi zaposlenje i to na dulji rok.
Tko bi dobio a tko izgubio u prvoj fazi ovog minijaturnoga gospodarskog plana?
Svakako državni dužnosnici koji bi ostali bez plavih kuverata »zelene mafije«. Izgubili bi i strani trgovački lanci u kojima kupujemo slovenske, austrijske, mađarske i ine produkte na uštrb naše vlastite poljoprivrede i proizvodnje. Izgubili bi razni prekupci i nakupci, izgubili bi pripadnici »zelene mafije« koji danas, unatoč zakonima, policiji, pravosuđu i javnosti, neometano mogu vrtjeti novac kako im se prohtije.
Dobilo bi hrvatsko selo. Tisuće i tisuće poljoprivrednika brzo bi se obogatilo, a time bi poljoprivreda postala jedan od pokretača, kotača zamašnjaka, drugih gospodarskih grana. Ali dobio bi i hrvatski turizam koji bi se našao u trendu potražnje za zdravom hranom, za dijetnom hranom, za biljnom hranom... Hrvatski turizam bi se mogao maknuti od svog »čevapčići imidža« i biti predvodnik u novim oblicima turističke ponude.
No, kao i svi dobri planovi, i ovaj ima slabu točku: tko bi ga mogao provesti? Ima li ljudi koji su za to sposobni i postoji li u vladajućim strukturama uopće politička volja da se napravi zaokret u poljoprivredi i turizmu?
O tome ne znam dovoljno i volio bih čuti što odgovorni misle.
Post je objavljen 30.10.2007. u 17:12 sati.