|
Crni Božić“(*) i neizrecivo tužna Nova godina već su prošli. U zatvoru su studentski vođe i Bruno Bušić. Bruni nosimo hranu i pokušavamo doznati što se s njim zbiva.
11. siječnja – tmuran i hladan dan. U Matici hrvatskoj tišina. Nema više stotinjak posjetitelja dnevno. Na hodniku, pred redakcijom Hrvatskog tjednika(*), gdje su se okupljali kolporteri i gdje se od gomile nije moglo proći, sve je prazno.
Poslije Karađorđeva(*), malo njih, samo najvjerniji, dolaze još u Maticu. Znalo se, i već osjećalo, da nešto visi u zraku i da je najbolje sjediti kod kuće. Taj dan oko podneva zadnji put sam vidio mnogo ljude iz Matice. Kasno navečer prolazeći Zrinjevcem primjetio sam neuobičajenu živost pred zgradama SUP-a i UDB-e. Ispred zgrade Matice hrvatske stajao je milicioner sa šljemom i automatskom puškom.
12. siječanja želio sam ujutro ponovo svratiti u Maticu, no odlučim prethodno telefonski se najaviti. Okrenem broj uredništva Hrvatskog tjednika, čujem signal, znači zvoni. Netko diže slušalicu i odmah je spušta. Uvrijeđen, zovem ponovo. Opet isti postupak. I tako nekoliko puta za redom.
Zovem telefonom Profesora(*). Dugo se nitko ne javlja. Konačno, javlja se supruga. Tražim profesora, no njega nema. Odveli su ga ranu ujutro. Odlazim prema zgradi Matice hrvatske. Izvana ništa neobično. Na ulazu u zgradu, zaustavlja me skladišni radnik i šaptom mi saopćava da je policija u zgradi i neka se gubim. Slušam ga naravno i odlazim u park iz kojeg imam dobar pogled na zgradu Matice hrvatske. Vidim kako dolaze policijski automobili iz kojih izlaze Šime Đodan, Vlado Gotovac, Danilo Pejović, Ljudevit Jonke, okruženi udbašima. Sve vode u zgradu Matice, valjda da budu prisutni premetačini.
Stojim u parku, smrzavam se. Neznam kuda bih pošao. Nailaze neki stari časnici Matice(*). Sada ja njih upozoravam na policiju i oni se vraćaju. Malo razgovaramo, no ne nalazim riječi za razgovor. Odlazim Prijatelju. Pred njegovom kućom policijski automobil. Možda su kod njega a možda i nisu. Nema smisla riskirati. Možda mene čekaju kod kuće? I to mi se nikako ne da provjeriti. Ako me čekaju još malo slobode, bolje da ju što duže uživam.
U Gradskoj kavani nigdje nikoga. I ta kava je lošija od one prije Karađorđeva. Pojavljuje se jedan novinar Vjesnika. Taj je polumrtav od straha. Što ga dulje slušam, to se više topi i moja hrabrost. Bježim od njega. Nega ga đavao nosi.
Pomiren sa sudbinom odlazim kući. Vrata otvara moja supruga a ne UDB-a što bilježim kao pozitivan poen. Na večer u TV dnevniku prva obavijest o uhićenjima. Uništavamo ono malo korespodencije što sam je još imao. Ako dođem pod udar UDB-e ne želim uvući i druge.
Kasno odlazimo spavati i zato se teško budim. Zvono na ulaznim vratima zvoni. Tek sam ga popravio i ako ovako nastavi opet će otići k vragu. Moj sat pokazuje 4 sata. Nije pouzdan ali ženin pokazuje isto. Budi se moja žena a u susjednoj sobi čujem, diže se mama. Nema druge, sad sam ja na potezu. Otvaram vrata. Policijska petorka široko se smješi. Kao da dolaze u prijateljski posjet ili kao da prodaju sladoled. Jedan je „intelektualac“ i taj mi objašnjava da su iz Službe državne bezbednosti i da imaju nalog za premetačinu stana. Polako se guraju u predvorje. Primjećujem da su dvojica u uniformi a trojica u civilu. Vođa grupe mi tumači moja prava. Mama i žena se na brzinu oblače a ja ostavljam udbaše u hodniku da barem obućem hlače... Gruppenfuehrer je prokleto ljubezan i predlaže da se radiovezom pozove lječnik u koliko bi mami s obzirom na njenu starost pozlilo. No moja se stara herojski drži i tako tipovi ne zovu nikoga. Imam prevo pozvati dva svjedoka ako sam dobro shvatio. No otkuda izvući u 4 sata ujutro dva svjedoka. Kuća je doduše velika, no mi smo samo kratko ovdje i ne poznamo ljude. Idem do susjednih vratiju i zvonim. Dvije plave uniforme me prate. Javlja se ženski glas. „Plavi“ uz mene kaže da smo iz policije. Otvaraju se vrata. Podebela gospođa susjeda sama je s troje djece. Odlazimo kat niže. Teško budimo mladi bračni par, naše „podsusjede“. Oni su spremni odmah doći. Sjedimo u velikoj sobi. Sad smo u dobrom društvu. Konačno dolaze susjedi. Neznam gotovo ništa o njima osim da žive vrlo jednostavno i da su oboje radnici. Zato me iznenađuje svečano odjelo mog susjeda. Udbaši odmah primjećuju da moj podsusjed na reveru odjela nosi značku Matice hrvatske. Uniformirani policajac, očito je time uvrijeđen. Potiho konstatira da bi pretres trebalo izvršiti i kod tog bračnog para.
Vođa grupe, drug Jovo iz Beograda, smiruje situaciju i djeli posao. On i još jedan civil pretresat će moju radnu sobu. Drugi civil će pretresati maminu; jednog uniformiranog šalje pred vrata stana a drugi je ostavljen da čuva stražu u hodniku. Prvo službeno pitanje je da li imam oružja.
Drug Jovo je veoma precizan što je potpuno razumljivo s obzirom da je nekad bio precizni mehaničar. Po mom radnom stolu prevrće papir po papir. Njegov, očito mlađi i neiskusniji kolega nastoji u mom prastarom stolu naći tajni pretinac. Jovi se čini da time gubi vrijeme pa ga upućuje na ormar s rubljem. Moja je supruga presretna što je baš jučer uredila ormar. Tako barem susjeda neće vidjeti nered koji inače vlada kod nas.
Sve izgleda u redu osim što podsusjed počinje praviti probleme. Njemu se čini da bi ove njuške mogle nešto pronaći ako ovako nastave pa ih nastoji svojim primjedbama iznervirati. Ja ga užurbano smirujem znajući da i tako kod mene ne mogu ništa naći. Podsusjed se međutim neda. Svađa se s udbašem koji hoće čitati ljubavna pisma koja je moj poštovani pokojni gospodin otac pisao mami prije nekih 35 godina. Mama također protestira. Nastaje uzbuna oko ljubavnih pisama. Svi u jedan glas raspravljamo. Nastojim smiriti situaciju. Svojim autoritetom smirujem suprugu, pa mamu, susjedu, no tko bi smirio podsusjeda, stekliša jednog, koji već počinje spominjati Radića i Starčevića, pa se bojim da ne dođe i do Pavelića ili što bi bilo najgore doTita. Konačno drug Jovo i ja, ta mi smo intelektualci, zar ne, odnosimo pobjedu. Pisma se neće čitati. Ako je tim pismima tata i htio rušiti Jugoslaviju onda je to bila ona stara do koje Jovi nije previše stalo.
Mladi milicioner stoji u hodniku, njemu je dosadno, pa podsjeća druga Jovu da mi sigurno imamo i podrum. Treba i to dakako „pretresti“. Civilima se baš ne ide u podrum stoga delegiraju mladu i novu uniformu da to ona učini. Idem i ja s njim sav veseo. Kad smo se doselili, strpali smo ambalažu od selidbe u podrum i nakon toga tamo više nismo ni provirili. Prašine ima dosta, to je sigurno. S nama odlazi i onaj koji stražari pred stanom. Sav je plav od zime. Naše je stubište prokleto hladno.
Ambiciozna mlada uniforma nosi veliku lampu. Otvaram vrata. Brdo papira, dasaka, kutija i prašine. Osjećam kako službeno lice gubi volju za daljnjom premetačinom. Mlada uniforma samo svijetli lampom i rezolutno tvrdi da ovdje nema ničega. To se nikad nezna, tvrdim ja, a starija uniforma spasava mlađu, jer – kaže – policajci imaju za to nos. Odmah znaju gdje se isplati tražiti. Ovdje se to ne isplati.
Vraćamo se u stan.
Pretres je pri kraju. Već je devet sati. Moja supruga pita Jovu kakve namjere ima samnom. Zanima ju kane li me uhapsiti ili ne. Netko pita moju ženu misli li ona da bih ja trebao biti u zatvoru. Ni govora, kaže ona. Njezino je mišljenje da niti svi ostali nisu trebali biti uhapšeni. Moja mama ju strelja očima da šuti.
Potpisujemo zapisnik i Jovo me moli da pođem s njima. To samo zbog toga jer imaju mjesta u automobilu, pa nemoram ići tramvajem koji zimi eto jako neredovito vozi.
T.Ž.(*)
Prenosim iz "Nova Hrvatska" , London, br. 8-9/1972. godine.
Objašnjenja:
(*) udba - kolokvijalno ime za Službu državne sigurnosti (Službu državne bezbednosti), koja se neko vrijeme zvala Uprava bezbednosti - UDB-a
(*) Već u prosincu 1971. počela su hapšenja i progoni. Božični broj "Glasa Koncila" (glavni urednik Vlado Pavlinić) izašao je s velikom pasicom na prvoj strani "Crni Božić" a na drugoj strani je bio opisano slavlje Božića među crncima u Africi. Ali svatko je znao što je mišljeno s "Crni Božić".
(*) Hrvatski tjednik bio je glasilo Matice hrvatske i izlazio je samo tijekom 1971.god. i to od travnja do prosinca, onda je zabranjen. U to vrijeme bio sam novinar HT-a.
(*) Karađorđevo, lovište srpskih kraljeva gdje je Tito proglasio "masovni pokret" u Hrvatskoj kontrarevolucionarnim a u sklopu toga i Maticu hrvatsku. Kontrarevolucija - to je bila u ono doba komunističke diktature najteža moguća optužba.
(*) Profesor - moj šef u Hrvatskom tjedniku i profesor na Pravnom fakultetu Jozo Ivičević.
(*) Nisam mogao imenovati tada 1972.god. tko je došao, a došao je Šime Balen i zajedno samnom se skrivao da ga netko ne vidi. Bilo je nešto komično u tome: sin ustaše i partizanski komesar se skrivaju od udbe.
(*) T.Ž. Ovaj tekst i sve druge tekstove u Novoj Hrvatskoj sam prvo vrijeme potpisivao pseudonimom da ne naštetim prijateljima i kolegama iz Matice koji su po zatvorima čekali na suđenja. T.Ž. to stoji za Tomislav Županac. Pseudonim je naravno izabrala moja supruga. A kako je ona rodom iz Šuice onda je Tomislav zbog kralja koji se navodno tu dao kruniti a Županac zato jer je to staro ime Duvna.
Još jedna napomena: ovaj tekst sam za Novu Hrvatsku napisao samo koji tjedan nakon dolaska u London gdje sam radio kao urednik u uredništvu. Dakle tekst je svijež i donosim ga točno onako kako sam ga tada napisao. No, ona zgoda sa "podsusjedom" nije se dogodila meni nego mom nekadašnjem prijatelju B.T. a ja sam ju s dosta umjetničke slobode "ukomponirao" u moj tekst.
|
