supertajni blog

Mega koncert 29.03. u Dugom Selu
Srednja škola Dugo Selo, Ferenčakova bb
29. ožujka, 18.00 sati
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Glazbeni studio Cerovac(GSC)
uz pokroviteljstvo GRADA DUGO SELO

vas poziva na

P R O L J E T N I ***K O N C E R T

polaznika tečajeva GSC-a


Na programu su narodne, zabavne i klasične skladbe domaćih i stranih skladatelja


Nastupaju:

violina: Zoran Ivanić

glasovir: Mihael Ćuže, Mia Kolak, Tomislav Majdandžić,
Antonio Paunović, Klara Penić

synthesizer: Filipa Ćaran, Gabrijela Galović, Emanuel Ljubičić,
Marko Maganjić, Ivona Matoš, Filip Novački, Rafael Penić, Silvio Razum,
Dominik Slavinić, Ana Marija Stančerić

gitara: Jura Bijelić, Mislav Ćuže, Filip Čekada, Luka Rudec, Sara Rudec,
Luka Šimović, Klara Zečević-Božić

harmonika: Marko Delić, Nenad Hukavec, Marko Krznarić, Marko Matijević, Silvio Polončec

sastavi:

TVRD ORAH: Hrvoje Foretić-vokal, Matija Režek-gitara,Tomislav Stančerić-gitara, Domagoj Stančerić-bas gitara, Branimir Stančerić-bubnjevi

FULL MOON CARNIVAL: Dominik Dojčinović-gitara, Marko Spahija-vokal, Ivor Stipetić-bas gitara, Fran Tolić-gitara, Kristijan Vladić-bubnjevi

----------------------------------------
ulaz slobodan

Srednja škola Dugo Selo, Ferenčakova bb
29. ožujka, 18.00 sati
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Glazbeni studio Cerovac(GSC)


vas poziva na

P R O L J E T N I *** K O N C E R T

polaznika tečajeva GSC-a



Na programu su narodne i zabavne skladbe domaćih i stranih skladatelja


Nastupaju:


violina: Zoran Ivanić

glasovir: Mihael Ćuže, Mia Kolak, Tomislav Majdandžić,
Antonio Paunović, Klara Penić

synthesizer: Filipa Ćaran, Gabrijela Galović, Emanuel Ljubičić,
Marko Maganjić, Ivona Matoš, Filip Novački, Rafael Penić, Silvio Razum,
Dominik Slavinić, Ana Marija Stančerić

gitara: Jura Bijelić, Mislav Ćuže, Luka Rudec, Sara Rudec, Tomislav Stančerić, Luka Šimunović, Fran Tolić, Klara Zečević-Božić

harmonika: Marko Delić, Nenad Hukavec, Marko Krznarić, Marko Matijević, Silvio Polončec





-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ulaz slobodan

U nedjelju 19.svibnja 1985.god. izveo sam u Muenchenu koncertno, operu Nikola Šubić Zrinski Ivana pl.Zajca. Koncert je održan u Herculessaal, jednoj od največih i najljepših muenchenskih koncertnih dvorana i pod pokroviteljstvom predsjednika Bavarske vlade dr.Franz Josefa Straussa.

Bila je to prva izvedba jedne hrvatske opere u Zapadnoj Europi koju su izvodili stranci na hrvatskom jeziku. Bila je to i prva izvedba opere Nikola Šubić Zrinski u inozemstvu.

Protiv ove izvedbe jugoslavenski konzulat je poveo pravu hajku denuncirajući i prijeteći na sve strane. A spomenimo i to da su kritike koncerta u njemačkim novinama bile izvrsne.


Na taj događaj podsjeća me i album ploča koje smo snimili tom prilikom. Evo djela naslovne stranice:





Album se sastojao od dvije ploče. U unutrašnjosti albuma donesena je radnja opere kao i podaci o hrvatskoj himni, jer je album bio posvećen 150 obljetnici hrvatske himne. Inače, svi tekstovi su objavljenji na hrvatskom, njemačkom i engleskom.



Dio unutarnjih stranica albuma s tekstovima na stranim jezicima.







Dio stražnje strane albuma s popisom izvođača i slikom izvedbe.






Naslovnica koncertnog programa.








Komentar opere objavili smo na njemačkom.






Na drugoj stranici koncertnog programa objavili smo popis izvođača.







U programu, budući da smo slavili 150 obljetnicu hrvatske himne bila je otisnuta i Lijepa naša uz izvrsni prijevod na njemački.


Ovdje objavljujem samo neke pojedinosti. Ako vas zanima opširna priča o izvedbi opere Nikola Šubić Zrinski možete ju pročitati ovdje!!

Kritiku izvedbe opere Nikole Šubić Zrinski u New Yorku koju je objavio New York Times možete pročitati ovdje.


P.S. A kad sam već bio gotov sa sastavljanjem ovog bloga, sasvim slučajno sam naletio na jedan komentar o izvedbi Zrinskog u Sydney Opera House. Donašam ga ovdje u originalu (jer nemam vremena za prevođenje) pa će barem oni koji znadu engleski moći pročitati taj tekst.


http://www.jstor.org Conferences Source: The Musical Times, Vol. 129, No. 1742, (Apr., 1988), pp. 207 Published by: Musical Times Publications Ltd. Stable URL: http://www.jstor.org/stable/965329

SYDNEY Practically every musician in the first month of 1988 has tried to establish some connection between his or her programme and the Australian Bicentenary - though few were quite as assiduous as the organist who justified a performance of Mendelssohn's Sonata no.3 by an- nouncing that it originated in the year that saw the invention of a material without which the Australian outback could never have been developed - galvanized iron. More directly relevant was a work com- missioned from Peter Sculthorpe for the official Australia Day concert, with a text for chorus, solo soprano and narrator by Thomas Keneally; called Child of Australia, it was - as any work for an oc- casion like this has to be - tuneful, opti- mistic and bright. But the performance in the open on the Sydney Opera House forecourt by the Australian Youth Orchestra, Sydney Philharmonia Choir, Joan Carden and John Howard, con- ducted by Carlo Felice Cillario (who spends much time with the Australian Opera) had to be abbreviated because otherwise its closing pages would have been overwhelmed by a cannonade from 88 guns marking the onset of fireworks for which close to a million people had gathered around Sydney Harbour; and the sound of guns was considered incom- patible with this work's message of peace and reconciliation with the seamy side of our history, especially in relation to aborigines. Australian music was naturally in the spotlight. The mezzo-soprano Elizabeth Campbell, now arguably Australia's best resident singer, gave two all-Australian recitals with Anthony Fogg, featuring songs by Dorian le Gallienne, Margaret Sutherland, Alison Bauld, Ross Edwards, Malcolm Williamson, Eugene Goossens (an honorary Australian), Peter Scul- thorpe, George Tibbits, Colin Brumby, Andrew Ford and Percy Grainger. Other prominent local composers in pro- grammes with a bicentennial flavour in- cluded Nigel Butterley and Mark Isaacs. We heard music composed in and around 1788 by Mozart (who wrote the first of six German Dances K536 a day after the convicts arrived), Beethoven (op.39) and part. Balance in concertos is always a ma- jor problem, but it is not incapable of a sensible solution. DENIS STEVENS Haydn - none of whom had probably heard of Terra Australis. Some bicentennial tributes were odd. Melbourne heard Professor Manning Clark's History of Australia: the Musical with a score by George Dreyfus, but its sacrilege was not greatly appreciated. The least Australian tribute came from the Croatian community, which sponsored a concert performance of the opera Nikola Subic Zrinski by Ivan Zajc, a Yugoslavian counterpart of the Verdian risorgimento genre. It was performed by German soloists and a local choir and orchestra under Ivan Cerovac, an impressive conductor born in Zagreb and active in Munich. Slightly more relevant to the festivities was Mozart's La clemenza di Tito, given an excellent concert perform- ance under Christopher Hogwood. This was part of our annual Mostly Mozart series, which also brought fine piano play- ing from Kathryn Selby (a young Aus- tralian now resident in USA). The five operas presented as part of the normal Australian Opera summer season had no relationship to all the historical re- enactments, but late last year the National Opera Workshop, an activity of the Aus- tralian Opera, tried out parts of two local works - Eleanor ofAquitaine by Gillian Whitehead and Gesualdo by Michael Whiticker - and later in 1988 we will see a fully professional production of Brian Howard's new opera Whitsunday; his Kafka-based opera Metamorphosis had great success under Stuart Challender in 1985. Within the last few weeks we had revivals of John Copley's production of Carmen with Elizabeth Campbell and Jolanta Nagajek sharing the title role, Zauberflote with the unusually matter-of- fact, non-magic production by Goran Jarvefelt, The Merry Widow with Joan Sutherland trying to be a cygnet while singing a swan-song, and Salome, with the American Marilyn Zschau brilliant as a Lolita from Galilee. To end on a lighter note of multiple murder, we had an excel- lent production of Sondheim's musical Sweeney Todd: the

Odmah na početku dnevnika želim naglasiti da nemam nikakvih tajnih podataka. Svi podaci, za mene indicije, potječu iz javnih medija, novina ili televizije. I nastojim što manje nagađati.

No nepobitno je da je prošle godine u Vukovaru pao vojni helikopter i to upravo onaj s kojim su se povremeno vozili Mesić i Sanader. Ali i drugi uglednici. Istraga koja je vođena nakon pada helikoptera bila je vrlo, vrlo čudna. Površna, trajna i s vrlo malo podataka. Tako da javnost ni danas, sedam mjeseci nakon nesreće ne zna što su uzroci pada. Javnosti su se samo servirale priče, danas znamo da to rade soini agenti u medijima, koje su istinu skrivale a ne otkrivale.

MORH se nije htio nagoditi ni sa obiteljima preminulih u nesreći. MORH uopće, ponaša se kao da se nije ništa dogodilo.

I onda jučer na TV-u izjava supruga poginule bolničarke. Čovjek je čačkao malo tu a malo tamo i izjavio (otprilike) da je helikopter trebao pasti ali da je pao u krivo vrijeme.

To jedino može značiti da je helikopter bio "prepariran" da padne ali nestručno pa su stradali oni koji nisu trebali?

Ako je tome tako, tko je trebao?

Optužba je preozbiljna a da bi ostala bez odgovora. Ili je MORH država u državi. S kriminalcima na čelu?

Glazbeni studio Cerovac započeo je s probnim radom u listopadu 2006 a službeno je registriran u siječnju 2007. Od samog početka namjera nam je bila, pružiti djeci Dugog Sela i okolnih mjesta mogućnost učenja instrumenata. Ponudili smo na izbor cijelo mnoštvo tečajeva raznih instrumenata ali i tečajeva glume. No na kraju se iskristaliziralo zanimanje za synthesizer i gitaru, te za glasovir, violinu i harmoniku. Ti tečajevi postoje i danas. Na samom početku polaznici naših tečaja su bili većinom osmoškolci. No, postepeno su se upisivali i polaznici raznih srednjih škola, dok u zadnje vrijeme doživljavamo, na naše iznenađenje sve veći upis odraslih.

Ne moram naglašavati kako je pokretanje takvog školovanja u mjestu koje u tom pogledu nema ama baš nikakve tradicije doista pionirski posao. I da je potreban vrlo strpljiv rad i s djecom ali i s roditeljima koji sami u velikoj većini slučajeva nemaju glazbenu naobrazbu. Ali, to treba naglasiti, to više je roditeljima stalo do toga da njihova djeca, kad im se već pruža prilika, takvu naobrazbu steknu.

Dok smo još početkom 2007. imali 15 polaznika tečajeva, danas to izgleda sasvim drugačije. Trenutno su u naše tečajeve upisana 52 polaznika a ukupno je kroz naše tečajeve od osnutka do danas prošlo oko 80 polaznika.

Hrvatska bi trebala postati društvo znanja. To uključuje i glazbu. Pogotovo što je znanstveno dokazano da se mladima mozak bolje i pravilnije razvija ako započnu učiti svirati instrument prije puberteta. O tome sam na blogu Glazbeni studio Cerovac objavio cijeli niz tekstova uglavnom prevodeći ih s njemačkog iz stručnih časopisa.

Zainteresirati mlade za sviranje instrumenta danas nije lagano. Mladi su danas obuzeti kompjuterima, igricama i često žive u svom virtualnom svijetu gdje se sve rješava pritiskom na miša. Instrument se pak ne može naučiti ako ga se ne uči temeljito i redovito. I redovito vježba.

To su samo neke primjedbe uz postojanje Glazbenog studija Cerovac u Dugom Selu. A kako sam obećao da ću pokazati neke snimke s našeg koncerta koji smo održali 01.prosinca prošle godine ovdje donašam po vlastitom izboru nekoliko snimaka nastupa naših učenika od onih najmanjih do onih starijih.



1. prosinca 2007.god. Glazbeni studio Cerovac priredio je koncert polaznika tečajeva učenja instrumenata: violine, glasovira, gitare i synthesizera. Kao što je poznato, GSC je osnovan u siječnju 2007. Svi polaznici koji su nastupili na koncertu započeli su dakle učenje instrumenta početkom 2007. Pa ipak odlučili smo se za koncert jer javni nastup je važan dio učenja instrumenta. Treba dakle uzeti u obzir da nitko od mladih glazbenika koje ćemo ovdje redovito predstavljati nije učio instrument duže od osam mjeseci. Napomenimo još i to da je koncert, uz suradnju s Turističkom zajednicom Dugog Sela, održan u dvorani Doma HV te da je bilo oko 250 posjetitelja koncerta.


S obzirom da je violina najteži instrument koji se može naučiti na našim tečajevima odlučili smo da Josip Budim nastupi prvi. On je učenik 3.razreda OŠ. Svira prvu dionicu dueta iz Njemačke knjige dueta iz g.1740.


Budući da je Josip za svoj nastup odabrao skladbu za dvije violini, a djevojčica koja je trebala svirati s njim, odustala, primio se druge violine ravnatelj GSC-a Ivan Cerovac


Marija Barbarić, najmlađa je sudionica koncerta i polazi 1.razred OŠ. Svira nam njemačku dječju pjesmu "Kukavica"



Filip Laštro je učenik 2.r. OŠ a svira nam gospel "Kumbaya" koji nam dolazi s nekadašnjeg američkog juga punog crnih robova.



Prvi gitarist na koncertu bio je Mislav Ćuže učenik 4.r. OŠ a svira nam dvije kompozicije austrijskog skladatelja A.Diabellija (1781,-1858.) Adante cantabile i Scherzo


Kao prva polaznica tečajeva glasovira "Menuet" J.Kriegera, svira nam Juliana Lučić, učenica 6.r. OŠ.


Mario Pavičić, učenik 7.r. OŠ svira nam skladbu R.Matosa "La Cumparsita. Riječ cumparsita naziv je za veselu studentsku povorku a ovaj tango napisao je Matos 1916.god. kad mu je bilo svega 17 godina. Inače, treba naglasiti, da je La Cumparsita, uz "Yesterdas" Beatelsa najviše interpretirana pjesma svih vremena.



Mihael Ćuže polazi 5.r. OŠ. Svira nam jednu od tri neslužbene škotske himne: Scotland the Brave.



Valentina Miloščić pohađa 3.r. gimnazije. Glazba Carlosa Santane(1947) "Samba pa ti" je mješavina meksičkog mariačija, latinoameričkog folklora i jazz-rocka.



Antonio Paunović polazi 4.r. gimnazije i kani na jesen studirati na FER-u. Svira jednu od najpoznatijih skladbi afroameričkog skladatelja Scotta Joplina(1868-1917) : Maple Leaf Rag



Tako, a sad molim sve da nahrupe na naše tečajeve u Dugom Selu!

Dosta davno došla mi je u ruke neka knjižica s puno pametnih izreka, citata, savjeta itd. Ma koliko sam se trudio knjižicu u gomili mojih knjiga nisam uspio pronaći. Pa ipak bi želio, barem po sjećanju, prepričati jednu poučnu priču.

Jedan stari mudrac (no barem u bajkama su mudraci stari i poštovani) pričao je svojim učenicima. „Kad sam bio mlad, bio sam revolucionaran, željan velikih promjena i preokreta. Zato sam molio Boga: „Bože daj mi snage da promijenim na bolje cijeli svijet“.

Kad sam došao u srednje godine uvidio sam da neću moći promijeniti svijet. Tada sam počeo moliti Boga:“Bože daj mi da promijenim na bolje ljude iz moje obitelji, moje učenike i suradnike!“

Ni to mi nije uspjelo. Nisam uspio promijeniti ni svijet ali ni ikoga od mojih članova obitelji i suradnika.

Sad kad sam star, shvatio sam koliko sam pogriješio. Zato sad molim:“Bože, daj mi da na bolje promijenim sebe. Ako promijenim na bolje sebe, možda ću doprinijeti da se i djelić svijeta promijeni na bolje“.

Ono što je nekad u narodu bila narodna predaja, priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, to se izgleda u naše vrijeme pojavilo na internetu. Internet je dakle taj koji je ispušni ventil za sve veće nezadovoljstvo koje u narodu vlada. Svi vidimo isto ali iz toga što izčitavamo izvodimo različite zaključke. Pa tako i oni koji su sebi nose "narodnu žicu" i komentiraju stvari na svoj, narodu svojstveni način. Na nišanu takvih narodnih predaja su dakako oni koje svakodnevno gledamo u novinama i na TV kao istaknute predstavnike jet seta i koji su godinama u javnosti doživljavani kao uzor mladima i ponos starijima. Takvima pogreške mnogi nerado opraštaju. Pa se o jednom tenisaču na internetu brzo našla pjesmica, vrlo kreativna, iako vrlo malo umjetnička.

Sam sa sobom vodim borbu, svugdje nosim sportsku torbu.
U nju stvarno puno stane i kod kuće i sa strane.
Nikad ne znaš di je slađe, nek' je torbe, nek' se nađe.
Noću dok me prati sjena, ponavljam si ta imena.
Jedna Tanja, druga Sanja, treća valjda Anja Alavanja.
Kilometar linije je zračne
do postelje nevjenčano bračne.
I obrnuto ista je daljina,
al' kod srca neka je toplina.
I alibi dobar baš je teretana, umah stižem do rentanog stana.
Ali vani nema darling, schatzi, mirno stoji jedan paparazzi.
Odma tražim palicu u mraku, koja leži tu u portapaku.
Stani, gade, da se nisi maka, biran riči, na mistu mi svaka!
Serviram na crtu kao nekad asa,
Satra san mu kameru ka staroga pasa.
Biš ća vraže, da vidija te nisan, izist ću te cilog koliko san bisan.
A i ona borša sa početka priče,
sve mi je što iman, kad već niman sriće.
Napala me draga, novinari, svako, adio moj svitu ~ odoh u Monaco!
Hrvoje Regvar 20.02.2008.


Svak svakog poznaje. Doslovce gledamo jedni drugima u tanjur. I vidimo da nekima neobjašnjivo dobro ide dok se mnogi osjećaju kao da su uvijek na gubitničkoj strani. Takvi su to spremni pripisati višoj, nadnaravnoj sili pa je tako nastala ova karikatura, oštra i ubojita.



Svi kažemo da su u nas poremečeni sustavi vrijednosti. Mnogi to i vide i shvaćaju. Ima pak onih koji to vehementno odbijaju i negiraju. Karikaturist je pak zabilježio jednu takvu scenu totalnog poremečaja sustava vrijednosti, ali i sebičnost naših "novokomponovanih" bogataša koji se brinu samo za sebe i svoju imovinu.


O pravima žena se mnogo govori ali se malo čini. Svi znamo da su žene i dalje i na poslu i kod kuće i zapostavljene i uvijek u lošijem položaju nego muškarci. U nas nikakvi zakoni i deklaracije, izgleda, ne mogu promjeniti tu žalosnu činjenicu. Pa je narod progovorio ruganjem dovodeći borbu za ravnopravnost žena ad apsurdum.


Život je sve skuplji. Monopolisti nas dave povećanjem cijena a pogotovo mnoge boli povećanje cijena goriva za njihove plehnate ljubimce. I ta pojava našla je svoje mjesto u karikaturi.


Narod je nezadovoljan, ali budući da vidi da mu nema pomoći pribjegava karikaturiranju samoga sebe. Napeto će postati kad to narodu dojadi.

Sasvim je dobro sjediti, gledati TV i uživati u izvještajima iz Njemačke gdje se, zamislite molim vas, događaju škandali slični našima, samo što to tamo ne rješavaju novine i Internet portali nego policija i državno tužiteljstvo.

Na vrhu piramide novog poreznog lanca prevara nalazi se ni manje ni više Klaus Zumwinkel(64) dugogodišnji šef Deutsche Post (njemačke pošte) blizak vladi i član cijelog niza upravnih odbora u kojima država ima suvlasništvo. Za sada mu je dokazano oko 1 milijun utaje poreza i samo plaćanje velike kaucije spasilo ga je zatvora.

Njemački tisak se dakako zgraža. Netko tko je legalno zarađivao desetljećima toliko mnogo kao taj, sad već bivši, direktor pošte, je tako pohlepan da ide utajivati porez. Ne poznaju njemački novinari naše tajkune. Recimo Mudrinića?!

No „slučaj Zumwinkel“ je samo vrh sante leda koju je policija otkrila pretragom u jednoj banci. Državno tužiteljstvo u Bochumu je potvrdilo da već vodi istragu protiv 1000 prominentnih građana Njemačke, da je izdano 900 naloga za pretres kuća i ureda, te da su do sada došli do utajene svote od ukupno 3,4 milijarde eura. Najavljuju nova hapšenja i kažu da nova iznenađenja nisu isključena.

Tako oni, Kod nas je nezamislivo takvo postupanje pravosuđa iako je lako zamisljivo da i u nas ima dosta prominentnih koji se pouzdaju da se njima ne može ništa dogoditi. Pa, vjerojatno i ne može.

A Njemačka je za nas, barem za sada, nedostižan primjer funkcioniranja pravosuđa.

Od završetka Domovinskog rata do danas, uz zločine koje su počinili pojedini pripadnici hrvatskih OS kao crna mrlja vuće se i sramota lažnih invalida i lažnih mirovina te time i svih lažiranih povlastica koje braniteljima garantira Zakon o o pravima hrvatskih braniteljima i njihovim obiteljima.

Zakon je doista predvidio mnogo povlastica koje su vrlo detaljno vezane uz stupanj invalidnosti pojedine osobe. No kako je počelo dodjeljivanje vojnih mirovina tako je počela i kružiti priča o zloupotrebama tih mirovina, o zloupotrebama braniteljskog staža, o zloupotrebama pri dodjeli stupnja invalidnosti.

Bilo je više pokušaja da se izvrši revizija svih vojnih mirovina pa tako onda i svih invalidskih ali je svaki puta sve to završilo u jednom velikom ništa. Oni kojima je nered na tom području bio u interesu, bili su vrlo dobro umreženi i znali su sve trikove kako bi se izigrale kontrole koje su obično inicirane iz kojeg ministarstva. No dok su došle na teren već je sve bilo zaustavljeno i lažirano.

Zato nikoga nisu iznenadila najnovija hapšenja liječnika, namještenika HZZO-a i HZMO-a koji su, umreženi, fabricirali invalidske mirovine a uslugu skupo naplaćivali.

No, ovo što je policija sada otkrila to je poslovično samo vrh sante leda. Zanima me da li će itko u ovoj državi imati hrabrosti i ići do kraja. Pod tim mislim na ozbiljnu reviziju SVIH vojnih i invalidskih mirovina i drugih povlastica.

Upravo čitam na teletextu HTV-a da je Županijski sud u Vukovaru osudio urednika portala vukovarac.net Damira Fintića na plačanje odštete za duševne boli obitelji bivšeg vukovarskog gradonačelnika Vladimira Štengla.

Presuđeno je da Fintić mora platiti 71.000,00 kn zbog klevete.

Kako je već poznato nepoznati bloger napisao je sporni tekst na portalu vukovarac.net. Sud za taj tekst smatra da je klevetnički i da je odgovoran vlasnik portala.

Takva presuda baca mnogo pitanja, pravnih dakako, koje se postavljaju pred vlasnike portala, ali i kod nas koji imamo blogove, jer se netko može naći uvređen i nekim komentarom koji nam promakne.

Otvara se i široka mogućnost manipulacije, prije svega državnim službama, obavještajnom podzemlju i nadzemlju. Dovoljno je, recimo meni, ubaciti na moje blogove nekoliko uvredljivih tekstova. I onda me tužiti.

Otvara se i mogućnost manipulacije i drugim neprijateljima, protivnicima itd.

Nisam pravnik, pišem ovo kao laik koji se već opekao na "pravdi" hrvatskog pravosuđa. Moramo se pobrinuti da nas ne ušutkaju. Jer i m očito smetamo!