supertajni blog

Bajka

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.

Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"

Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."

Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!"

Prase je suosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."

Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!"
Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."

Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.

Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.
Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.

Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.

Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.

Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.

Jedna od najboljih stvari koja se veže uz ovaj svijet je prijatelj.

Ovaj tekst nije moj. Dobio sam ga, a kako drugačije, od mog prijatelja Tomice. A kako sam vrlo loše raspoložen, tekst baš odgovara mom stanju.

Traži se ženska osoba koja se pod nadimkom Hlo lažno predstavlja predstavlja kao Hloverka Novak Srzić. U posjedu smo jedne njene starije fotografije(1) ali smo kompjuterskim programom izradili sliku kako bi ona mogla danas izgledati.(pod 2).

1

2


Tjeralica je raspisana na zahtjev Katedrale duha zbog zamjene ličnosti i zamjene duha.
Dotična se nadalje traži zbog izdaje ideala svoje mladosti. Zbog izdaje bratstva i jedinstva "naših naroda i narodnosti" te zbog izdaje KPJ. Dotična je, pod lažnim identitetom , sklona nasilničkom ponašanju prema neistomišljenicima, mjenjanju svojih vlastitith stajališta prema trenutnim političkim okolnostima. Osim toga se koristi mobbigom kako bi otjerala svoje nepočudne suradnike. Kako se prema starijoj fotografiji vidi to ne može nikako biti ista osoba. S toga molimo svekoliko pučanstvo da nam pomogne u potrazi za pravom Hlo.

Kako voditi državu i na koji naćin pitanje je opstanka. Može li sadašnja vlada poduzeti neke korake koji bi bili nešto više od kozmetike?

Moj prijatelj Tomica poslao mi je slijedeće tri anegdote koje pokazuju različite mentalitete ljudi koji su vladali ili još vladaju na ovim prostorima.

Slika prva.

vozi se Tito u vlaku
odjednom vlak stane
Tito izađe i pita zašto je vlak stao
druže Tito, nema više pruge
Tito: brzo zovite omladince neka izgrade prugu !

Slika druga,

vozi se Ante Marković u vlaku
odjednom vlak stane
izađje Marković i pita zašto je vlak stao
druže Marković, nema više pruge
Marković: brzo, skidajte prugu kojom smo prošli i postavljajte je naprijed !

Slika treća,

vozi se Ivo Sanader u vlaku
odjednom vlak stane
izađje Sanader i pita zašto smo stali
gospodine predsjedniče nema više pruge
Sanader: Ljuljajte vlak, neka izgleda kao da se vozimo !!!

Bilo je ovdje već govora o odnosu Katoličke crkve i države, o vjeronauku, o propovijedima. Sve takve napise sam komentirao, ukoliko sam stigao. Nedavno se ovdje raspravljalo o vjeronauku u školi. Ispostavilo se da je vjeronauk u školi osiguran međudržavnim ugovorom Republike Hrvatske i Svete Stolice. Tako da ove moje opservacije o vjeronauku u školi, da ili ne, ne mogu utjecati na stvarnost, nego su isključivo moja razmišljanja, mene kao katolika.

Gdje god se u svijetu crkva previše približila vlasti (bila ona demokratska ili ne) crkva je loše prošla. To se događa i Crkvi u Hrvata. Samo što to oni ne vide. Imati od države zagarantirane beneficije to na dugi rok crkvi škodi. Imati onda kad mnogi nemaju, tako crkva sigurno nije zamišljena. Isus Krist nije propovijedao „blago bogatima“, nego „blago siromašnima“. Isus Krist nije vodio život bogatuna dok bi njegovi apostoli ostali „raja“. Sve dakle što crkvu čini unosnim poslom izravno je upereno protiv Svetog pisma i učenja Isusa Krista.

Svakom koga zanima kako izgleda vjeronauk u školama neka odmah pročita knjigu Jože Horvata „sedmi be“. Pa ako se izbace oni dijelovi knjige koji su komunistička propaganda, još uvijek ostaje dovoljno prostora za sagledavanje problema.

Odrastao sam u vremenu kad je Crkva u Hrvata doista bila proganjana i siromašna. Tada je bila bliže Bogu nego danas. O vjeronauku u školi dakako nije moglo biti ni govora. Naprotiv, nas vjernike se javno sramotilo i proglašavalo nas se „zatucanim nazadnjacima, reakcijom“.

Ali zato smo odlazili na vjeronauk u crkve. U mojoj mladosti bilo je čak zabranjeno održavati vjeronauk u bilo kojoj prostoriji osim u samoj crkvi. Pa smo se smrzavali zimi. Ali su zato na vjeronauk dolazili samo oni koji su to zbilja iskreno željeli.

Ono što je za mene bitno u razmišljanju o vjeronauku u školi ili crkvi jest da smo se mi, dolazeći na vjeronauk u crkvu, vezali na tu crkvu. Pogotovo sam imao sreće ja s odlaskom na vjeronauk u Baziliku Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj, gdje su se nama i našem odgoju posvetili Isusovci, mladi studenti teologije ili filozofije(tada su se ti studiji nalazili tu). Uz vjeronauk tako smo dobivali i dodatni odgoj od toga kako treba učiti (isusovački studenti su bili marljivi do iznemoglosti), ponašati, pa sve do toga kako se baviti športom. Odlazili smo i na izlete. I tako postepeno od polaznika vjeronauka sve više nas je postajalo ministrantima. Veza s Isusovcima je bila još intenzivnija i poučnija.

Iz samo moje generacije mogu nabrojati bez većih problema barem 60 kolega ministranata, mojeg ili bližih godišta, koji su završili studije, rade u svojim strukama, žive u složnim brakovima. Da, od tih šezdesetak samo je jedan otišao krivim smjerom počeo piti i naprasno umro.

Tako je Isusovačka Bazilika bila rasadište i vjere i odgoja. I svi koje sam ovdje spomenuo do danas su vezani na Palmotićevu. A kroz Baziliku u Palmotićevoj prošle su brojne generacije i prije i poslije mene.

Svatko razuman može lako uvidjeti (mislim da to ne moram dokazivati), da škola takovu ulogu na školskom vjeronauku ne može preuzeti, čak ako načas zanemarimo činjenicu da vjeronauk predaju po mnogim školama nekvalificirani nastavnici. Mladi se više ne vežu uz crkvu, pa koliko ih bilo da bilo, te ih u crkvama, uz neke iznimke kao što je Dugo Selo, i nema. Svećenici (redovnici i biskupijski) preopterećeni su školskim vjeronaukom. Ali to će rijetko koji priznati jer školski vjeronauk donosi moć koje se teško odreći.

Ali i za mlade je vjeronauk postao samo još jedna školska obaveza. Koju se ispunjava jer se mora a ne zato što se to želi.

Dio pastoralnog rada svećenicima otpada. Postaju činovnici a ne zavještatelji vjere. A kad je Isus Krist ustanovljavao svećeničku službu sigurno nije htio osnovati činovnike-svećenike.

Dakle, moje je mišljenje da je bilo bolje kad se vjeronauk održavao u crkvama (ili crkvenim prostorima), da je siromašna i proganjana crkva imala više uspjeha i veću karizmo od ove današnje i da ovakva crkva kakvu doživljavamo danas nije u skladu sa svojim poslanjem koje proizlazi iz našeg „ustava“ Svetog pisma.


Napomene:
Pretpostavljam da to što hvalim Isusovce, njih neće baš razveseliti. Barem to što ih hvalim ja. Moje tumačenje poslanja crkve naići će na svaku moguću kritiku konzervativnih katolika koji bi htjeli da sve bude „kao prije“. A ono „prije“ nam je donijelo komunizam. A što se tiče vjeronauka u crkvi, možda se vrijeme tako promijenilo da me je pregazilo. To sam onda ja kriv.

Neznam koliko je vas primjetilo da je mjesto predsjednika Sabora uvijek rezervirano za nekog tko je bio u komunističkoj partiji. I to na visokim položajima u KP-u. Uvijek sam govorio da komunisti i dalje imaju svoj network, da su umreženi, i da pomažu jedan drugom po partijskoj liniji.

Prvi je bio Žarko Domljan, komunist. Zatim Stipe Mesić, komunist. Sljedili su Joža Manolić, Vlatko Pavletić, Vladimir Šeks i eto na kraju Luka Bebić. Sve vjerni sinovi partije, borbena avantgarda radničke klase.

Slično je i u drugim službama gdje napreduju samo "bivši". I onda kažemo da smo oslobodili Hrvatsku? Nismo. No kako nitko od njih neće odstupiti dragovoljno trebat će vjerojatno čekati da pomru. Tek tada će Hrvatska moći odahnuti.

Ne može biti napretka dok se smjenjuju s jednog mjesta da bi otišli na drugo. To su radili i u doba komunizma. S partijskog položaja išli bi na položaj u SSRN, pa u sindikat pa u državnu strukturu, pa opet natrag na partijski položaj. I tako u nedogled. Ovo s ministrima nove vlade je repriza onoga što smo stalno gledali u komnizmu.

Vijest da su Đurđa Adlešić i Josip Friščić nestali nije još došla u javnost tako da ovaj moj dnevnik ima svojevrsnu ekskluzivnost. Gdje su, pita se javnost, a pogotovo njihovi politički sljedbenici i simpatizeri. Nitko nije naime očekivao da bi ovo dvoje, uoči za njih trijumfalne sjednice Sabora mogli nekud otići, skloniti se daleko od očiju javnosti. I ono što nisu mogli paparazzi uspjelo je meni. Čak ih imam na slici.
Koga dakle zanima gdje je dvoje naših istaknutih političara neka klikom miša poveća ovu sliku. Tu su.



Ako mi ne vjerujete da su to oni izdajem pismene certifikate ili ću otvoriti (naravno uz pomoć Zvone Radikalnog, čim se oporavi od gripe) kladionicu. Pa vi gledajte. A mi ćemo dići lovu od oklada.

1987.god. u Muenchen je stigao jedan stariji kolega dirigent kojeg sam površno poznavao. Na moje veliko iznenađenje javio mi se i pozvao moju suprugu i mene na svoj prvi nastup u muenchenskoj Bavarskoj državnoj operi. Ne mogu se sjetiti što je dirigirao ali znam da sam još prije izvedbe bio kod njega i komentirao mojoj supruzi kako kolega odlično i mlado izgleda. Gotovo mlađe od mene.

Usred drugog čina dirigent o kojem pišem odjednom se srušio. Nadstala je zabuna. Ali ne kod hitne lječničke službe koja je u Njemačkoj uvijek prisutna na ovako velikim priredbama. No, dok je lječnik iz svoje prostorije (nekih 100m) stigao do kolege dirigenta mogao je samo ustanoviti smrt.

Iduće nedjelje dirigirao sam na komemoraciji dijelove Mozartovog Requiema.

Tako to brzo ide.

Ni onda pa ni puno godina kasnije, pa ni u ratu, nisam ozbiljno razmišljao o smrti. No s godinama, valjda, i ta tema se nametnula. Sve češće mislim na prijatelje i poznanike koji su, iako mlađi od mene, već davno otišli na drugi svijet. I jedva da ih se danas više netko sjeća. Na neki način me to umiruje. Nisam nezamjenljiv. Meni dragi i mili snaći će se i bez mene. Moji poslovi? Vodit će ih netko drugi. I kugla zemaljska će se dalje okretati. Nikakav manjak ni za povijest ni za čovječanstvo.

Koja je smrt najbolja? Za mene sigurno ona kako je umro moj kolega dirigent. No nisam te sreće. Hoće li to biti skoro ili imam još vremena? Hoće li to biti duga i teška bolest ili će me kakav mladac pogaziti skupim BMW-om?

Ili ću pasti u krevet i dugo bolovati oviseći o njezi i milost okoline? Nemam odgovora. Bolje tako.

Da ne bi gospon mrak rekao da to nema veze s politikom želim konstatirati da smrt zahvaća cijeli niz državnih institucija. Zdravstveno, pa mirovinsko osiguranje npr. Pa i gospodarstvo. Posao s mrtvacima cvijeta.

A da ne velim kako se pogrebi u nas pomalo pretvaraju u skupe poduhvate koji prerastaju svoju namjenu i iako im se nastoji dati kršćanska obilježja, to s kršćanstvom nema veze.

Kako dakle neznam kad će mi zazvoniti zvono, napisao sam oporuku koja obuhvaća samo moju bolest i smrt. Tako da znadu. Drugo i nemam što ostaviti. Da, i moja preporuka svakome. Donirajte na vrijeme i to pismeno svoje organe. Možda nekom pomognemo.

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Rudi Arapović koji je nedavno preminuo poznavao je Brunu iz razdoblja rane mladosti i bio je u emigraciji s njim više manje stalno u vezi. Ovu raspravu već sam prenio na mom blogu i činila mi se predugom za pollitika.com. No kako su neki drugi počeli donašati bljezgarije od izjava i pripisivati ih Bruni, odlučio sam se i za objavu na pollitika.com. Vjerujem da je malo onih ovdje koji su doista pročitali bilo koji tekst Brune Bušića.

Bruno Bušić i ja nismo bili neki osobiti prijatelji. Previše smo se razlikovali u pogledima na život. Pa i na politiku. No bili smo dugi niz godina dobri suradnici i mnogo toga smo zajedno radili i poduzimali. Njegovo umorstvo u Parizu 16.listopada 1978. (istog dana je papom postao Ivan Pavao II.) ne samo da me je strahovito pogodilo nego je predstavljalo i prekretnicu u mom životu. Više nisam htio djelovati unutar emigrantskih političkih ustrojbi nego sam se vratio glazbi.

Ovdje donašam vjernu presliku Brunine rasprave koja je na neki način i Brunina politička oporuka:

Ako ste vrlo mladi onda o starosti najvjerojatnije ni ne razmišljate. Ali ona se bliži. Doslovce svakim danom. No poimanje starosti se rapidno mijenja. Društvo postaje sve starije. Mladih i onih najmlađih je sve manje. Onih 60+ je sve više.

Više se ne smatraju starima oni od 70 nego oni od 90 pa dalje. Sve do 100 i preko te magične granice. Raspolažem njemačkim statističkim podacima koji kažu da je u Njemačkoj prije 30 godina živjelo oko 30 stogodišnjaka dok ih danas ima više od 10 000 (Spiegel 17.12.2007).

Iako nemam statističkih podataka za Hrvatsku vrlo vjerojatno će se uskoro i u nas pojaviti taj trend starenja. U svemu i onako slijedimo Njemačku.

Njemački Focus predviđa da će u budućnosti starci sve više utjecati na razvoj društva. Zahvaljujući mogućoj visokoj starosti starci postaju važan gospodarski čimbenik. Sve više sedamdesetgodišnjaka upisuje se na fakultete i studira. Njemački umjetnik Joahim Heesters (nizozemskog porijekla) kojem su pune 104 godine još danas stoji na pozornici i nastupa u operetama. Focus kaže dalje da kod starijih ljudi ljubav i seks igraju sve veću ulogu. Ovo posljednje mi se posebno sviđa.

Pa tako i pisac ovih redaka točno od danas treba poživiti još ravno 38 godina kako bi došao do 100. Pa da vidimo. Možda vas budem toliko dugo gnjavio na ovim stranicama. Sve ovisi o genima kažu stručnjaci. E pa pitat ću gene.