Bilo je ovdje već govora o odnosu Katoličke crkve i države, o vjeronauku, o propovijedima. Sve takve napise sam komentirao, ukoliko sam stigao. Nedavno se ovdje raspravljalo o vjeronauku u školi. Ispostavilo se da je vjeronauk u školi osiguran međudržavnim ugovorom Republike Hrvatske i Svete Stolice. Tako da ove moje opservacije o vjeronauku u školi, da ili ne, ne mogu utjecati na stvarnost, nego su isključivo moja razmišljanja, mene kao katolika.
Gdje god se u svijetu crkva previše približila vlasti (bila ona demokratska ili ne) crkva je loše prošla. To se događa i Crkvi u Hrvata. Samo što to oni ne vide. Imati od države zagarantirane beneficije to na dugi rok crkvi škodi. Imati onda kad mnogi nemaju, tako crkva sigurno nije zamišljena. Isus Krist nije propovijedao „blago bogatima“, nego „blago siromašnima“. Isus Krist nije vodio život bogatuna dok bi njegovi apostoli ostali „raja“. Sve dakle što crkvu čini unosnim poslom izravno je upereno protiv Svetog pisma i učenja Isusa Krista.
Svakom koga zanima kako izgleda vjeronauk u školama neka odmah pročita knjigu Jože Horvata „sedmi be“. Pa ako se izbace oni dijelovi knjige koji su komunistička propaganda, još uvijek ostaje dovoljno prostora za sagledavanje problema.
Odrastao sam u vremenu kad je Crkva u Hrvata doista bila proganjana i siromašna. Tada je bila bliže Bogu nego danas. O vjeronauku u školi dakako nije moglo biti ni govora. Naprotiv, nas vjernike se javno sramotilo i proglašavalo nas se „zatucanim nazadnjacima, reakcijom“.
Ali zato smo odlazili na vjeronauk u crkve. U mojoj mladosti bilo je čak zabranjeno održavati vjeronauk u bilo kojoj prostoriji osim u samoj crkvi. Pa smo se smrzavali zimi. Ali su zato na vjeronauk dolazili samo oni koji su to zbilja iskreno željeli.
Ono što je za mene bitno u razmišljanju o vjeronauku u školi ili crkvi jest da smo se mi, dolazeći na vjeronauk u crkvu, vezali na tu crkvu. Pogotovo sam imao sreće ja s odlaskom na vjeronauk u Baziliku Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj, gdje su se nama i našem odgoju posvetili Isusovci, mladi studenti teologije ili filozofije(tada su se ti studiji nalazili tu). Uz vjeronauk tako smo dobivali i dodatni odgoj od toga kako treba učiti (isusovački studenti su bili marljivi do iznemoglosti), ponašati, pa sve do toga kako se baviti športom. Odlazili smo i na izlete. I tako postepeno od polaznika vjeronauka sve više nas je postajalo ministrantima. Veza s Isusovcima je bila još intenzivnija i poučnija.
Iz samo moje generacije mogu nabrojati bez većih problema barem 60 kolega ministranata, mojeg ili bližih godišta, koji su završili studije, rade u svojim strukama, žive u složnim brakovima. Da, od tih šezdesetak samo je jedan otišao krivim smjerom počeo piti i naprasno umro.
Tako je Isusovačka Bazilika bila rasadište i vjere i odgoja. I svi koje sam ovdje spomenuo do danas su vezani na Palmotićevu. A kroz Baziliku u Palmotićevoj prošle su brojne generacije i prije i poslije mene.
Svatko razuman može lako uvidjeti (mislim da to ne moram dokazivati), da škola takovu ulogu na školskom vjeronauku ne može preuzeti, čak ako načas zanemarimo činjenicu da vjeronauk predaju po mnogim školama nekvalificirani nastavnici. Mladi se više ne vežu uz crkvu, pa koliko ih bilo da bilo, te ih u crkvama, uz neke iznimke kao što je Dugo Selo, i nema. Svećenici (redovnici i biskupijski) preopterećeni su školskim vjeronaukom. Ali to će rijetko koji priznati jer školski vjeronauk donosi moć koje se teško odreći.
Ali i za mlade je vjeronauk postao samo još jedna školska obaveza. Koju se ispunjava jer se mora a ne zato što se to želi.
Dio pastoralnog rada svećenicima otpada. Postaju činovnici a ne zavještatelji vjere. A kad je Isus Krist ustanovljavao svećeničku službu sigurno nije htio osnovati činovnike-svećenike.
Dakle, moje je mišljenje da je bilo bolje kad se vjeronauk održavao u crkvama (ili crkvenim prostorima), da je siromašna i proganjana crkva imala više uspjeha i veću karizmo od ove današnje i da ovakva crkva kakvu doživljavamo danas nije u skladu sa svojim poslanjem koje proizlazi iz našeg „ustava“ Svetog pisma.
Napomene:
Pretpostavljam da to što hvalim Isusovce, njih neće baš razveseliti. Barem to što ih hvalim ja. Moje tumačenje poslanja crkve naići će na svaku moguću kritiku konzervativnih katolika koji bi htjeli da sve bude „kao prije“. A ono „prije“ nam je donijelo komunizam. A što se tiče vjeronauka u crkvi, možda se vrijeme tako promijenilo da me je pregazilo. To sam onda ja kriv.
Post je objavljen 17.01.2008. u 16:39 sati.