Dragutin Rosandić, Hrvatski jezik i književnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1998. str 178 -184
Romantizam je općekulturni, prema tome i umjetnički pokret koji se javlja potkraj XVIIII. st., a svoju punu afirmaciju doživljava u prvim desetljećima XIX. st. Rađanje romantizma uvjetovano je društveno-povijesnim činjenicama. Romantizam se avlja u vrijeme velikih društvenih potresa i nacionalnih pokreta u razdoblju dotrajavanja i raspadanja feudalnih društvenih oblika i jačanja građanstva. Pokazatelji su te društvenopovijesne uznemirenosti i mijene značajni povijesni događaji: buržoaska revolucija u Francuskoj 1789., Napoleonov uspon i osvajanja, pobjeda reakcije, ustanak dekabrista u Rusiji 1825.
Ti društveni potresi utjecali su i na životni nazor. Oblikovanje novog životnog nazora prolazilo je kroz nekoliko faza: sentimentalizam i melankolija odgovarali su raspoloženju buržoazije u predrevolucionarno vrijeme, pesimizam i klonuće zahvaća aristokraciju nakon završetka buržoaske revolucije, a padom Napoleona osjećaj klonulosti i razočaranja poprima opće razmjere.
Uzroke razočaranju i klonulosti valja tražiti u neskladu građanske ideologije i građanske stvarnosti. Revolucija, naime, nije ostvarila proklamirane ideale - bratstvo, jednakost i slobodu. Generacija romantičara ne vjeruje u sklad života kako ga je predočilo racionalističko XVIII. st. Odriče se ideala o vrhunskoj vlasti razuma i traži uporište u emociji i jakom individualizmu.
Nosilac romantičarskog pokreta bila je građanska klasa, premda je u redovima romantičarskih stvaralaca znatan broj plemića: Joseph von Eichendorff ( Jozef fon Ajzendorf, 1788-1857), George Gordon Byron (Džordž Gordon Bajron, 1788-1824), Alphonse de Lamartine (Alfons d Lamartin, 1790-1869), Mihail Jurjevič Ljermontov, 1814-1841, Alfred de Musset (Alfre d Mise, 1810-1857), Aleksandr Sergejevič Puškin, 1799-1837, Percy Bysshe Shelley, (Persi Biš Šeli, 1792-1822), Alfred de Vigni (Alfred d Vinji, 1797-1863.
Romantizam se u umjetnosti (književnosti, likovnom, glazbenom i kazališnom stvaralaštvu) javlja kao reakcija na ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja -klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost klasicističkoj poetici, često šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička pravila i propise stvaranja, romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, suprotstavljajući se svim oblicima normiranog stvaralaštva.
Začetci romantičarskog životnog nazora
Začetke romantičarskog životnog nazora nalazimo već u djelima francuskog prosvjetitelja Jean Jacquesa Rousseaua (Žan-Žak Ruso, 1712-1778). Rousseau je svojim djelima (Julija ili Nova Eloiza i Ispovijesti) utirao put romantičarskom subjektivizmu i osjećajnosti. Njegov je roman Nova Eloiza primjer sentimentalno-ljubavnog romana koji je do punog intenziteta dignuo ljudsku emociju. Nagovještaj romantičarskog subjektivizma vidljiv je u autobiografskim Ispovijestima.
Na tim se Rousseauovim djelima inspirirala romantičarska generacija. U oblikovanju romantičarskog životnog nazora osim Rousseaua, odigrali su značajnu ulogu Francois-Rene de Chateaubriand (Fransua-Rne d Šatobrijan, 1768-1848) i Byron. Chateaubriand produbljuje Rousseauove koncepcije. Uvodi u književnost motiv »svjetskog bola«, istančanu emociju i profinjen lirizam. Književni izraz obogaćuje novim, rafiniranim kvalitetama ističući njegovu glazbenu i vizualnu komponentu.
Romantičarima je odgovarao Chateaubriandov estetizam, subjektivizam, lirizam i njegova književna inspiracija.
U Byronovim djelima romantičarski se životni nazor predstavlja u svom definitivnom obliku. Byronovi junaci osjećaju potpun nesklad između sebe, svojih moralnih načela i društvenih konvencija s kojima su suočeni. To osjećanje raskola rađa osjećaj osamljenosti, promašenosti i neshvaćenosti. Byronovi junaci po svom načinu doživljavanja srodni su Rousseauovim junacima iz spomenutog romana Nova Eloiza i Johann Wolgang Goetheovu (Johan Volfgang Gete, 1749-1832) Wertheru; samo se po nekim svojim odlikama razlikuju od prethodnika. Njegovi su junaci individualisti, i urnoga unutrašnjeg života koji u sebi nosi crte demonskoga. Uzore za svoje junake Byron je pronalazio u vlastitom životu. Njegov se život doima , kao život najizrazitijih romantičnih junaka. Byron je pomoću svojih likova najsugestivnije formulirao duh i nazore epohe. No likovi buntovnika, osamljenika, lutalica i nezadovoljnika predstavili su se i u djelima ostalih stvaralaca te epohe.
Friedrich Schiller (Fridrih Šiler, 1759-1805) je u Razbojnicima (Die Räuber, 1782, drama) oblikovao lik pobunjenika razbojnika koji se bori protiv društvene nepravde. Schillerov junak izražava raspoloženje probuđenoga građanstva koje se pobuni protiv feudalnog apsolutizima.
Ruska romantika oblikovala je nekoliko izrazitih likova u poemama Ljermontova Mciri i Demon i u Puškinovim poemama Cigani i Kavkaski zarobljenik. Sve su to bajronske ličnosti gonjene sudbinom, plemenite u svojim nastojanjima i čežnjama, tragične u svojoj izuzetnosti i neshvaćenosti. Ljermontovljev Pečorin iz romana Junak našeg doba i Puškinov Evgenij Onjegin iz istoimenog romana likovi su »suvišnih ljudi« koji su se javljali u eri surovoga nikolajevskog režima.
Književna tematika romantizma
Književnu tematiku romantizma mogli bismo svrstati u nekoliko cjelina: -tematika osobnih preokupacija
- nacionalno-povijesna tematika
-pejsažna tematika, daleki i nepoznati kkrajevi -egzotika -okultna i mistična tematika.
Izoštreni subjektivizam romantičarskog razdoblja očitovao se u svim, književnim vrstama. Podjednako naglašen u lirskoj pjesmi, drami, putopisu, i romanu i pripovijetki. Lirika prodire u prozne i dramske vrste: Roman je često komponiran u obliku pisama, dnevnika, memoara. Takva forma odgovarala je subjektivistički orijentiranom razdoblju, a najavljena je već u Rousseauovoj Novoj Eloizi. Nakon Goetheova romana Patnje mladog Werthera sve se više nameće roman u obliku pisama i intimnih zapisa.
Da je romantizam njegovao tematiku osobnih preokupacija svjedoči njegovo lirsko stvaralaštvo. Najbolja ostvarenja romantike treba tražiti u lirici.
Povijesno-nacionalna tematika javlja se kao izraz romantičarske osjetljivosti za povijest i nacionalnu tradiciju. Romantičare privlači srednji vijek i gotika, privlače ih najizvorniji oblici narodnog stvaralaštva i duha. Traženje inspiracije u dalekim povijesnim razdobljima možemo pratiti u djelima najizrazitijih stvaralaca.
Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885) u svom romanu Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu (NotreDame de Paris, 1831.) odvodi čitaoca u srednjovjekovni Pariz i suočava ga sa srednjovjekovnom gotičkom arhitekturom.
Walter Scott (Volter Skot, 1771-1832.) u svojim povijesnim romanima Ivan Hoe, 1819, Kenilworth, 1821, Lammermoorska zaručnica 1819, evocira različita razdoblja engleske povijesti od 12. st. dalje.
Zanimanje romantičara za povijest rezultat je društvenih potresa. Taj interes za bivše, povijesno, upozorava na sukob stvaralaca s njihovim vremenom i traženje rješenja u povijesti.
Romantizam je tražio svoju inspiraciju u narodnom stvaralaštvu. Vraćanje narodnom stvaralaštvu možemo pratiti od Johann Gottfried Herdera ( Johan Gotfrit Herder, 1744-1803.) do Scotta i Puškina. Herder se u potrazi za izvornom emocijom zaustavio na narodnom stvaralaštvu. Izdao je dva sveska narodnih pjesma sa raznih kontinenata Volkslieder. U toj zbirci nalazi se i naša narodna balada Hasanaginica, u Goetheovu prijevodu, već prije objavljena u prijevodu na talijanski i u originalu u Fortisovu Putu po Dalmaciji.
Engleski pjesnik James Macpherson (Džejmz Makfersn, 1736 -1796.) objavljuje zbirku pjesama koju je tobože napisao stari pjesnik Ossian (odlomci starih pjesama, skupljenih u brdovitoj Škotskoj i prevedeni s galskog ili erse jezika, 1760.).[U izvornost ovih "Ossianovih pjesama" posumnjali su već Macphersenovi savremenici. Na kraju je preovladalo mišljenje da je Macphersen poznavao neke odlomke gelske poezije iz usmene i pismene predaje i na njima zasnovao svoja djela ali da u cjelini njegov "Ossijan" nije izvoran prevod starih gelskih pjesama. Iako tako nije obnovio poeziju starih škotskih Kelta, Macphersen je umjetnički oživio duh i okolinu u kojoj je ona nastala. No najvažnije od svega je da su "Ossijanove pjesme", inače prožete melanholičnim osjećanjima uz dojmljive opise divlje sjevernjačke prirode, utrle put evropskom romantizmu te ostavile tragove u književnom stvaranju mladog Goethea i Chateaubianda a izazvale divljenje i zanimanje Herdera (O.R.)] Macphersenova zbirka nosi u sebi melankoliju i opise sjevernjačke prirode. Upravo ta dva elementa prihvatila je romantika. Ossianski je postao pojam za nov način pjevanja. Duh narodne pjesme i njezina izražajna sredstva uvode u poeziju Macphersonovi suvremenici, osobito Robert Burns (Robert Bernz, 1759-1796). Burns je svoj pjesnički izraz utemeljio na melodici i leksici škotske narodne poezije.
Narodna poezija doživjela je svoj procvat i u djelima ruskih comantičara. Puškin, najcjelovitija stvaralačka ličnost ruske romantike, inspirirao se narodnim duhom, a jezik narodne poezije i proze podigao je na višu umjetničku razinu.
Pejsaž dalekih, nepoznatih krajeva privlači neobuzdanu romantičarsku maštu. Smisao za oblikovanje pejsaža kao sredstva za isticanje doživljaja pokazao je Jean Jacques Rousseau. Publika nije zavoljela samo njegove junake, nego i živopisan pejsaž u koji je projicirana njihova duševnost. Chateaubriand estetizira pejsaž i njime poentira meditacije i proživljavanje svojih likova.
U djelima romantičara predočeni su krajolici egzotičnih i dalekih predjela (švicarski pejsaži, pejsaž Bliskog i Dalekog istoka, kavkasi, američki, škotski pejsaži). Opisi pejsaža odlikuju se lirskim akcentima. Osobito su naglašeni vizualni dojmovi (boje i pokreti). Koloristička podloga rečenice čini značajnu stilsku karakteristiku u oblikovanju pejsažne tematike.
Najznačajniji predstavnici književnosti romantizma
Osebujnu, karakterističnu tematiku nalazimo u djelima Edgara Allana Poea, (Edgar Alan Po, 1809 -1849.). U svojim pripovijetkama Groteskne pripovijesti i arabeske, 1840. oblikuje jezovite i mistične teme. Tu jezovito-mističnu tematsku liniju razvio je njemački romantizam u djelima Ernsta Theodora Amadeus Hoffmanna, (Ernst Teodor Amadeus Hofman, 1776 -1822.).
Amadeus Hoffmann nastanio je svoj novelistički svijet priviđenjima, sablastima, vilama i čarobnjacima. Bajke Ludwiga Tiecka (Ludvih Tik, 1773 -1853). podređene su zakonima magičnih i nadnaravnih / natprirodnih sila.
Romantičarska novelistika izgradila je svoj osebujan svijet koji odudara od svakodnevnoga životnog zbivanja. Krajnja subjektivizacija doživljaja i u novelističkom svijetu značajna je tekovima romantizma.
Estetska koncepcija romantizma
Romantizam je razvio svoju estetsku koncepciju. Ta estetska koncepcija suprotstavljena je estetici XVIIII. st. Poučno-prosvjetiteljska funkcija umjetnosti zamijenjena je emocionalno-estetskom funkcijom. Stvaralački čin po shvaćanju romantičara motiviran je ponajprije emocionalnim momentom. Stvaralac se podređuje snazi imaginacije, mašte i jezika. U shvaćanju umjetničkih sredstava romantizam je značio pravu revoluciju. Izraz postaje slobodniji, jezik bogatiji i elastičniji. Romantizam je razvio osjetljivost za muzičku i vizualnu komponentu. Štoviše, romantičari utiru put novom doživljavanju i izražavanju koje će se jasno ocrtati u novijoj/poeziji, počevši od Baudelairea preko parnasovaca do simbolista impresionista.
Već je Tieck izrazio ideju o udruživanju predodžaba i shvaćanja u poeziji:
I boja zvoni, forma zvuči, one
Po obliku i boji zvuče, zvone.
Što rastavila je zavist bogova,
Tu božica fantazija sad druži,
Da svoju boju pozna glazba ova,
A svaki list se slatkim glasom služi,
Da boja, miris, pjev su braća nova.
Sjedinjuje ih bratski vez najuži,
Gdje pjesništvo ih spaja sve od reda
Da svako u svom drugu sebe gleda.
Sinestezija je, dakle, značajno otkriće romantizma, a svoju poetsku formulaciju doživljava kasnije u Baudelairevoj pjesmi Suglasja. Romantika je obogatila lirski pjesnički izraz. Metaforu je učinila produktivnom, a poetsku sliku usavršila i obogatila. Na tekovinama romantike izrastale su kasnije pjesničke struje. Kao osobitu značajku romantizma treba naglasiti međusobno prožimanje različitih umjetnosti: poezije, glazbe i slikarstva.
Romantika je osobito naglašavala poetsku inspiraciju. Pjesnika je proglasila prorokom i vizionarom. Umjetnost je pretpostavila svim ostalim oblicima života ističući njezin utopijski i karakter. Prevlast estetizma čini jednu od bitnih značajki romantizma. Romantizam je izgradio svoj posebni stil. Bez obzira na individualne značajke romantizma u pojedinim zemljama, on se javlja kao jedinstvena stilska formacija. Romantičarskom načinu doživljavanja svijeta najbolje su odgovarale lirske forme. Lirika će se nametnuti svim književnim rodovima.
Monološki oblici kazivanja prodiru u roman, pripovijetku i dramu. Tokovi pripovijedanja u epskim djelima poremećni su uklapanjem pejsaža, meditacija i fantastično-mističkih ugođaja. Epske tvorevine gube svoj prvotni pripovjedački karakter i usvajaju lirsku tehniku. Sinteza lirsko-epskog izražavanja najjasnije progovara u poemama. Poema je postala gotovo dominantna književna forma romantizma. Poemu njeguju najpoznatiji romantičari (Byron, Puškin, Ljermontov). Uz poemu procvjetava umjetnička bajka i povijesni roman.
Romantika je, dakle, stvorila svoju određenu viziju svijeta, svoj stil i svoju književnu tehniku.
Romantizam u likovnoj umjetnosti
I u likovnoj umjetnosti slično kao i u književnosti, javlja se romantizam kao reakcija na klasicizam koji je svojom poetikom sputavao punu slobodu individualnog stvaralaštva. Romantičari ponajprije naglašavaju slobodu i razmah mašte, a izvorišta svojim temama traže prvenstveno u legendarnim i povijesnim događajima te, nerijetko, i u narodnom pjesništvu To vrijedi i za romantičarske slikare, koji posebnu pozornost pridaju oblikovanju kompozicije i patetičnom izrazu, naglašenom koloritu te uočljivom kontrastiranju.
Među najznačajnije predstavnike romantičarskog slikarstva pripada Eugen Delacroix (Ežen Delakroa, 1799.-1 863.), slikar velikih povijesnih tema, te biblijski i mitoloških motiva, poznat kao ilustrator djela Dantea, Shakespearea, Goethea.
Uz Delacroixa značajni su još slikari Camille Corot (Kamij Koro, 1796 1875.), slikar poetičnih pejzaža, te Jean Francois Millet (Žan Fransoa Mile, 1815 -1875.), koji u pejsaž uvodi i likove seljaka, drvosječa, pastira, otvarajući tako vrata realističkom slikarstvu.
Na granici između romantičarskog i realističkog stila u slikarstvu stoji i jedna od najvećih slikarskih, grafičarskih i kiparskih ličnosti XIX. st. Honore Daumier (Onore Domije, 1808 -1879.), koji se posebno istaknuo satiričkim pristupom građanskom društvu svog vremena te političkom karikaturom.
Romantizam u glazbenoj umjetnosti
U glazbenoj umjetnosti romantizma tendencije su slične kao i u ostalim umjetnostima: težnja za potpunom slobodom izraza i misli. Temeljna je karakteristika romantičarske glazbe inzistiranje na neposrednosti glazbenog izričaja, raznolikosti glazbenih formi, naglašenoj melodioznosti i obojenosti muzičke fraze. Skladatelji tog doba inspiraciju za svoja djela često pronalaze u svaralaštvu značajnih književnika (Lamartinea, Hugoa, Byrona, Goethea, Schillera i dr.).
Najznačajniji su predstavnici europske glazbene romantike Nijemci Franz Schubert (1797 -1828.), skladatelj solo pjesama, klavirskih minijatura te simfonija, Carl Maria Weber (1786 -1826.), pisac klavirskih kompozicija te poznate opere Strijelac vilenjak s tematikom iz narodne legende, Felix Mendelssohn (1809 -1847.), autor klavirskih i orkestarskih skladbi, a jedan od najistaknutijih Robert Schumann (1816.-1856.), autor simfonijskih etida te pjevnih, sentimentalističkih solo pjesama.
Poljak Fryderyk Chopin (1810.-1849.) , koji je velik dio svog života proveo u Parizu, pisao je virtuozne glasovirske kompozicije, pronalazeći posve nove stvaralačke forme.
Simfonijskim su se pjesmama kao autori istaknuli Victor Berlioz (1803-1869.), te Franz Liszt (1811.-1886.), koji je bio i pijanist, i skladatelj, i dirigent: nadovezujući se na Berlioza, on još više usavršava simfonijsku glazbu. Od slavenskih skladatelja treba spomenuti Mihaila Ivanoviča Glinku (1804 1857.), koji je u svojim skladbama povezivao rusku i europsku glazbenu tradiciju, a napisao je i poznate opere Rusmil i Ludmila te Ivan Susanjim, kao Čeha Bedricha Smetanu (1825 -1884.), autora poznatog ciklusa simfonijskih pjesama Moja domovina te opere Prodana nevjesta s obilnim korištenjem melodike narodne pjesme. U glazbenom stvaralaštvu Rusije Glinku slijede poznata imena: Aleksandar Porfirovič Borodin (1 833.-1 88I .) s operom Knez lgor te simfonijskim pjesmama sa sadržajima iz narodne predaje, zatim Modest Petrovič Musorgski ( 1 839: 1 881 .), poznat u cijelom svijetu po operi Boris Godunov te Soročinski sajam; slijede Nikolaj Rimski Korsakov (1844.-1908.), pisac opera, od kojih mu je najpoznatija Sadko, s tematikom iz ruske narodne epske poezije, te Petar Iljič Čajkovski (1840.-1893./, jedan od najboljih svjetskih skladatelja simfoniiske glazbe i autor poznate opere Pikova dama - napisane prema Puškinu.
Dodamo li tome i veličanstveni operni opus Giussepea Verdija (1813 -1901 .) - Rigoletto, Trubadur, Traviata, Aida, te ništa manje značajno operno djelo Richarda Wagnera (1813 -1883:) s operama Ukleti Holandez, Tanharun, Tristan i Izolda i dr. možemo reći da je cjelokupna glazbena umjetnost u razdoblju romantizma došla do takvog zamaha da ni prije ni poslije te epohe nije bilo toliko značajnih skladatelja i umjetničkih ostvarenja u svim glazbenim žanrovima.
Romantizam u kazališnoj umjetnosti
Kazališni život u doba romantizma u europskim je relacijama najživlji u Njemačkoj, Austriji i Francuskoj U Njemačkoj se otpor klasicizmu osjeća već u pokretu mladih Sturm und Drang - oluja i prodor. Ti mladi traže oslobođenje od tradicionalne dramaturgije (posebno antičke), kao i nepriznavanje bilo kakvih škola i poetika.
Uz već spomenutog Friedricha Schillera, preteče romantizma čije je djelo prešlo granice njegove domovine, najcjelovitiji romantičarski dramski pisac njemačkog izraza jest Friedric Hebbel (Fridrih Hebel, 1813 -1863.), autor građanske tragedije, povijesnih i mitoloških tema (Nibelunzi /Die Nibelungen/ 1862.). Od austrijskih autora, kad se u poznatom bečkom Burgtheatru pojavljuje žanr pučke drame, najznačajnije je ime, uz Franz Grillparzera (Franc Grilparcer, 1791-1872), Johann Nesstroy (Johan Nestroj, 1801 - 1862 ) čije su se komedije prevodile i u nas.
Romantizam u francusko dramaturgiji najavljen je poznatim predgovorom drami Cromwell 1827 . Victora Hugoa, u kojemu se zalaže za romantičarski tip kazališta: najpoznatija mu je u tom smislu lirska drama Hernani (Ernani, 1830).
Alexandre Dumas, Otac (Aleksandr Dima, 1803-1870.), tvorac je tipa popularne drame, kao i tragedije s povijesnim temama, a Alfred de Musset, pod snažnim je utjecajem Shakespeareove dramaturgije. U žanrovskom smislu u to doba prevladavaju povijesna drama, komedija i melodrama, a zajednički je naziv te dramaturgije liberalno-građanska negacija klasicističkih konvencija.
Post je objavljen 23.10.2007. u 14:49 sati.