Helmut Wittmann
Staro je iskustvo da je uz glazbu sve lakše. Pa ipak to iskustvo vezano uz glazbu ispituje se uvijek iznova znanstvenim metodama.. Želimo dokaze. I to ih tražimo na sasvim neobičnim mjestima:
- u glasovitim stajama gdje krave uz Mozartove simfonije proizvode više mlijeka,
- u vrtovima gdje se uz usporenu snimku kamere vidi kako se rajčica uz meditacijske zvukove Kitara (pseudonim japansko-američkog glazbenika i skladatelja Masanori Takahashija) naročito dobro razvija,
- u supermarketima, hotelskim foajeima i bolničkim hodnicima gdje izlažemo prolaznike neprekidnoj glazbi koju se čuje negdje u pozadini,
- i onda osvane mala džepna knjižica s obećavajućim naslovom „Optimalno poticanje djece – glazbom. Inteligencija, socijalno ponašanje i dobar uspjeh u školi – zahvaljujući glazbenom odgoju“. (Bastian, 2001.)
1. Glazba nas čini pametnijima ?
Što je dakle s univerzalnim lijekom glazbom? Pa doista postoje mnogi znanstveni dokazi o tome kako glazba može izazvati pozitivne impulse na psihu, duševnost i tijelo čovjeka.
1.1. Utjecaj glazbe na tijelo (subkortikalna razina)
Svakom je poznata činjenica kakve sve učinke glazba može imati: planinaru, koji će s veselom pjesmicom na usnama brže svladati uspon, posjetitelj sajma koji uz glazbu više potroši pa i zapleše ako ima priliku, šetač koji već na daleke zvukove polke ili kola hoda plešućim korakom. Ali to poznaje i zaposlenik koji se navečer uz Haydnov kvartet sa svog CD playera odmara i dovodi u raspoloženje za vikendaške podvige.
„Krivicu“ nad tim ugodnim utjecajima glazbe imaju prije svega hormoni. Cijeli život, glazba nas ima „na dohvat“. Utjecaj glazbe događa se kroz organ koji ne možemo isključiti kao npr. uho, od kuda ulazni poticaji dolaze do desnih režnjeva mozga. Tu se nalazi centralno područje mozga za prihvaćanje glazbenih podražaja. Ali, još prije nego ulazni podražaji iz tog djela mozga budu proslijeđeni na kognitivnu obradu, djeluju glazbeni podražaji na hipofizu i na limbski sustav, sustav koji je nadležan za proizvodnju hormona. Ako se prisjetimo činjenice da je uho u embrionalnom stadiju već u četvrtom mjesecu trudnoće potpuno gotov i izgrađen osjetni organ i da nam taj organ i u trenutku umiranja zadnji otkazuje službu, onda si možemo predstaviti koji bitan utjecaj ima zvuk, ton ili glazba na čovjeka.
Sasvim se sigurno može dokazati da brzina otkucaja srca, krvni tlak, disanje i puls ovise o tempu, ritmu i vrsti glazbe koju slušamo ili koju si samo u duši predstavimo. Skladatelji baroka koristili su to znanje (već tada) i principijelno određivali tempo svojih polaganih stavaka koncerta prema normalnom pulsu čovjeka (cca 60 otkucaja u minuti). Zbog toga mi i danas uživamo u unutarnjem miru te glazbe koja i kod onoga koji ju sluša kao i kod onoga koji ju svira postiže osjećaj tjelesne ugode i duhovnog zadovoljstva.
1.2. Glazba – kao lijek
Već vrlo rano antička i kineska umjetnost liječenja spoznale su utjecaj glazbe na tijelo. Pa ipak je postrenesansni čovjek morao korak po korak, vrlo polagano, shvatiti da mora sveukupnost bića i tijelo promatrati jedinstveno. Suvremena terapija protiv boli izvještava posljednjih godina pojačano o svojim uspjesima: glazba koju puštaju za vrijeme operativnog zahvata omogućuje smanjenje davanja sredstava protiv boli ili psihofarmaka, anestezije ili sredstva za opuštanje mišića. Pa i drugi medicinski uspjesi su zapaženi: pacijenti koji se oporavljaju od infarkta postižu u savladavanju govornih ili motoričkih terapija daleko bolje rezultate ako je terapija povezana s glazbom. Bolesnici u komatosnom stanju mogu čuti glazbu i s glazbom je moguće na njih utjecati. Bolest nesanice i teška stanja iscrpljenosti mogu se glazbom jednako tako uspješno liječiti kao i određene forme depresije. A isto tako je već desetljećima poznato da se glazbenom terapijom kod djece s posebnim potrebama mogu postići izvanredno dobri rezultati.
Ta saznanja iz opće glazbene psihologije i terapije su uostalom uvijek zanimljiva onima koji sastavljaju marketinške strategije. Golemi dijelovi raznoraznih gospodarskih subjekata istražuje i koristi mehanizme nazvane „zvučnom tapetom“ pomoću koje se bolje i lakše dopire do krajnjeg adresata, kupca, klijenta – glazbom ga umiriti, pomoći mu da se opusti, da živne i onda ga navesti da troši.
1.3. Djelovanje glazbe na kognitivan razvoj (kortikalna razina)
Veliki broj ozbiljnih i dugoročnih istraživanja obavljanih u SAD, Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj i Kini u međuvremenu su potvrdila i dokazala, neovisno jedni o drugima došli su do istih rezultata o utjecaj glazbe na koru velikog mozga(kortex). Iako se danas teorija različitih hemisfera mozga više ne koristi tako izričito kao nekada, ipak se znade, da je naša sposobnost spoznaje najjača upravo onda kad skladno surađuju lijeva i desna hemisfera.
Veliku pažnju izazvao je tzv. „Mozartov efekt“, koji dokazivao da je moguće bitno pojačati spoznajni proces u mozgu već slušanjem jedne Mozartove sonate.
Altenmueller je relativirao utjecaj jednostavnog slušanja glazbe. On je zato mogao dokazati nevjerojatne uspjehe aktivnog bavljenja glazbom (sviranje instrumenata). Temelje njegovog istraživanja koji potječu iz 1996.god. želimo ovdje detaljnije opisati jer se iz njih mogu izvući važni zaključci za nastavu glazbe, posebno nastavu sviranja instrumenata.
Dvije grupe učenika i jedna treća „kontrolna“ grupa, šest tjedana su trenirani na raspoznavanju i razlikovanju glazbenih fraza. Trebali su ih dijeliti u „otvorene“ i „zatvorene“. Tu se radi o glazbenom značenju, koje kroz određena harmonijska i melodijska pravila kao i kroz zakone simetrije može biti operacionalizirano. Od početka nastave svakom je učeniku mjerena aktivnost mozga pomoću EEG-a. Nakon uvoda učenici su podučavani u tri odvojene grupe:
- prva grupa je podučavana verbalno, čime je dobivala znanje koje objašnjava frazu,
- druga grupa je dobivala poduku uz pomoć improvizacijskog muziciranja i bile je u najvećoj mogućoj mjeri pošteđena verbalnih objašnjenja,
- treća grupa nije imala nikakvu poduku u tom smjeru.
Altenmueller opisuje rezultate: „Nakon šest tjedana prve dvije grupe su jednako dobro uspjele razlikovati i ocijeniti glazbene fraze. Ali šema aktivnosti mozga pokazivala je ogromnu, nevjerojatnu razliku. Djeca koja su bila isključivo verbalno upućivana u problematiku muzičke fraze, nakon provedenog pokusa, pokazivala su povećanu aktivnost preko lijeve sfere čeonog i oba djela sljepoočnog područja. Djeca koja su podučavana isključivo glazbom pokazivala su bitno povećanu aktivnost desnog čeonog područja kao i oba djela sljepoočnog područja mozga. Kontrolna grupa učenika koja kako smo naveli nije uopće podučavana pokazivala je smanjenje aktivnosti mozga. Altenmueller zaključuje iz tog istraživanja da vrsta i način učenja te slušanje odlučuju o aktiviranju mozga.
Dok njegovi eksperimenti dokazuju, da se kod slušanja glazbe pojavljuje sasvim jasan, centralan i dokazljiv podražaj mozga, koji se odigrava u određenim i dokazljivim dijelovima mozga, on dokazuje i to da se sviranjem instrumenta ili pjevanjem pokreću daleko raširenije mrežne stanice koje umrežuju gotovo sve strukture velikog mozga. „Već nakon pet tjedana vježbanja klavira pokazuju se u početku privremene promjene neuronalnog umreženja koje postaju s vremenom stabilne i kod početnika na glasoviru dolazi do slične aktivirajuće šeme mozga kakvu posjeduju profesionalni pijanisti“.
Altenmueller prikazuje aktiviranje mozga slušanjem ili sviranjem glazbe grafikom (koju mi ovdje nažalost ne možemo prenijeti (op.prev.). U toj grafici prikazuju se rezultati pokusa pri kojem je jedan početnik na glasoviru, nakon slušanja jednostavnih, samo tri sekunde dugih melodija u pentatonskom rasponu, te melodije mora ponoviti svirajući desnom rukom. Ako je ispitanik uspio korektno ponoviti melodiju težina melodije se povećavala. „Moglo se sasvim jasno raspoznati da se već kod slušanja zadanih melodija kod učenika aktiviraju centralni motorički mozgovni areali. Kod sviranja istih melodija pokazalo se i u lijevim i u desnim čeonim regijama veliko pojačanje aktivnosti. To odgovara pojačanom aktiviranju slušnog režnja. Dijagrami glave daju jasnu sliku plastičnih stupnjeva prilagodbe koji se događaju u kori velikog mozga već nakon samo nekoliko minuta vježbanja glasovira. Oni pokazuju i to da se kod vježbanja glasovira aktiviraju sklopovi stanica u gotovo cijelom velikom mozgu i njegovim strukturama. Već nakon pet tjedana konstantnog vježbanja glasovira sve ovdje navedene pojavne promjene neuronalnog umrežavanja stanica ostaju stabilne.
Najduži i najopširniji eksperiment i studiju proveo je H.G.Bastian od 1992. do 1997. god. na sedam šestogodišnjih berlinskih osnovnih škola. Kroz šest godina uspoređivao je napredak „glazbeno obrađenih“ razreda s razredima koji su imali normalnu nastavu. Kroz rezultate njegovih istraživanja, teza o utjecaju glazbe na višeslojna područja ljudske inteligencije , dobila je novu znanstvenu podlogu. Pri tome je potvrdio neuropsihološka saznanja, koja potvrđuju Altenmuellerove zaključke:“ Slušati glazbu, svirati glazbu, potiče povezivanje i aktivnost između obje moždane hemisfere, ono dovodi do gigantskog „neuronalnog umreženja“ ali i do reprezentativnog duhovnog i glazbenog napretka koji se jasno očituje u promjenama i aktivacijskoj šemi kore velikog mozga“.
Danas znademo – za razliku od pojednostavljenih pokušaja istraživanja mozga iz 80 godina prošlog stoljeća – da melodiju obrađuje više desna hemisfera mozga dok ritam obrađuje lijeva hemisfera, što znači da glazba aktivira obje hemisfere što mora voditi do optimalno izbalansiranog razvoja obaju hemisfera mozga.
Aktivno bavljenje glazbom izgleda prema toma stvarno bitno utječe na neuronalne strukture. Danas također znademo da je corpus callosum, dakle onaj dio mozga koji povezuje obje hemisfere kod aktivnih glazbenika širi i gušće građen nego kod ne- glazbenika, ali samo ako se započelo s aktivnim muziciranjem u vrlo ranim godinama života.
1.4. Utjecaj pojačane aktivnosti mozga na inteligenciju
„Mogu li tako promijenjene živčane mreže biti korisne i za druge učinke inteligencije? Mogu li ti svežnjevi živaca ti autoputovi neuronalnih transfera biti korisni i u svakodnevnici, npr. za bržu izmjenu informacija ili za eficijentniji način razmišljanja?“ Altenmueller temelji svoje pitanje tvrdnjom kojom muziciranje ubraja u najteža ljudska dostignuća. „Samo za obradu dojmova i osjećaja koji nastaju slušanjem glazbe potrebno je otprilike 100 milijardi živčanih stanica. Da bi se sluh, kao strogi sudac, zadovoljio potrebno je da senzomotorika za muziciranja postigne vrhunsku preciznost kako prostornu tako vremensku i to u milimetrima
i milisekundama“.
Sasvim sigurno određivanje porasta inteligencije putem muziciranja, smatra Altenmueller još preranim. U nekim područjima, ipak, dokazi su neoborivi: prije svega sposobnost prostorne i vremenske mogućnosti predodžbe mogu se, tako rezultati Altenmuellerovih istraživanja, aktivnim muziciranjem bitno povećati. Tko slijedi prstomete, barata sa šesnaestinkama, triolama i izvodi sedam/osminske ritmove, taj je usvojio niz važnih matematičkih temeljnih operacija, kaže Altenmueller.
Da se vremenska i prostorna mogućnost predodžbe mogu bitno razviti aktivnim muziciranjem dokazuju i rezultati istraživanja Gordona Shawa, američkog neurofizičara. Prema njemu, takva vrst predodžbe je odlučujuća za sposobnost tako u šemama i strukturama misliti i razviti apstraktne sposobnosti kako je to moguće npr. u matematici i prirodnim znanostima. Sasvim je razumljivo da se kod aktivnog muziciranja, za što je potrebno aktivirati vrhunski učinak precizne motoričke ujednačenosti, posebno razvijaju područja koordinacije pokreta.
1.5. Utjecaj aktivnog muziciranja na socijalnu kompetenciju
Pa i bez ikakvog znanstvenog dokazivanja znadu naši djelatni glazbenici - počam od pozauniste nekog neprofesionalnog orkestra, preko članova nekog bavarskog vokalnog sastava sve do vođe kojeg rock banda – koliko su važne brojni, za naše cijelo društvo važni, bitni efekti zajedničkog muziciranja:
treba slušati jedan drugoga, treba se orijentirati jedan prema drugome i za vrijeme muziciranja neprimjetno se međusobno ujednačiti. Bez temeljnih kompetencija to nije moguće činiti ni u glazbi niti izvan nje. Također sposobnost, kod muziciranja, pustiti prednost drugom instrumentu, a onda nakon nekog vremena sam preuzeti dominantnu dionicu – takva sposobnost se rijetko gdje drugdje tako koncentrirano vježba kao kod zajedničkog muziciranja.
Često vrlo brza promjena tempa, iz jednog polaganog largo stavka u veseo i vedar allegro zahtjeva fleksibilnost i kreativnost u mišljenju i osjećaju. Da li o tome ovisi sposobnost glazbenika da se posebno brzo mogu prilagoditi novim osobama i situacijama? Bastian je u svakom slučaju ustanovio, da je u razredima koji se aktivno bave glazbom, daleko više prisutnija međusobna simpatija nego antipatija stoga što učenici njeguju međusobni emfatični način ophođenja. Pa i onda, kad se uz smiješak tvrdi da je kod muziciranja najvažnije da se zajedno počne i zajedno završi, a da ono između mnogi slušatelji i tako ne mogu ocijeniti ipak: zajednički početi, ostati u jednom zajedničkom tempu i zajedno doći do kraja, to zahtjeva sasvim visoki stupanj koncentrirane pažnje, traži ustrajnost, zajedničko disanje i osjećaj za zajedničku stvar.
I upravo u tom osjećaju za zajedničku stvar počinje oštra kritika uperena protiv određenih vrsta glazbe. I ta kritika vodi k ne tako besmislenom pitanju:
2. Čini li nas glazba glupljima?
1913. izveden je u Parizu balet „Posvećenje proljeća“ Igora Stravinskog. Razne pariške novine izvijestile su o reakciji publike:“ Potpuno razularena premijerna publika ludovala je, tukla se, pa je galama postala tako jaka da plesači više nisu čuli orkestar“. O zajedničkom osjećaju ovdje nije pametno govoriti, jer, mi se tu nalazimo na čistoj subkortikalnoj razini. Očigledno je glazba Igora Stravinskog izazvala masovnu hipnozu koja se pretvorila u zajednički akt divljanja.
Ali, jedva da bi se moglo pretpostaviti kako bi to isto djelo Igora Stravinskog danas moglo izazvati iste reakcije. Promijenile su se navike slušanja glazbe. Ali, efekt glazbe, koji je doveo do tog zajedničkog divljanja publike, ostaje: već prije smo objasnili kako razne vrste glazbe i ritma pojačavaju izlučivanje hormona. Prema sastavu hormona moguć je naboj energije koji tjera tijelo na reakciju. Najbezazleniji oblik takvog djelovanja hormona događa se svakodnevno u diskotekama. I kad na kakvoj vrtnoj priredbi publika zaželi plesati tada su i tu krivi pojačano izlučeni hormoni koje je izazvala glazba.
A te pojave koriste mnoge grupacije sasvim svjesno za postizanje svojih ciljeva. Rituali ezoteričnih kružoka provode se gotovo bez iznimke uz pomoć glazbenih elemenata koji usmjeruju i organiziraju grupu. Vrlo veliku važnost pri tome imaju bubnjevi koje svojim ritmovima dovode ili u užareno-agresivno ili pasivno-promatračko stanje osobe koje u tome sudjeluju.
Budući da glazba, generalno gledajući – a to je jedan od njenih najcjenjenijih efekata – ima bitu ulogu i snagu u stvaranju povezanosti bilo koje grupe osoba, moguće su i svjesne zlouporabe, pokvarene i ružne. Preko manipulacije osjećajima putem glazbe, može se utjecati na mišljenje i djelovanje grupa i masa, daleko brže i učinkovitije nego kroz reklamne poteze pojedinih lidera.
To u svakom slučaju tvrdi specijalist za psihijatriju i psihoanalitičar dr.Wolfgang Leuschner u svom članku „Rock za ubijanje. Ubojita snaga nacističke glazbe“.
Primjerima iz radikalne scene u Njemačkoj on pokazuje, koju ulogu određene vrste rock-glazbe mogu imati kod organizacije i sinkronizacije mnogostrukih strahova brojnih pojedinaca i kako ih mogu dovesti do jedinstvenog i konkretnog djelovanja iz uvjerenja. Tekst i melodija igraju pri tome različite uloge: dok se pomoću izgovorene riječi – zloupotrebom – formuliraju ideologije u jednostavno shvatljive i primamljive floskule, stavlja glazba, svojom ekstremnom glasnoćom kombiniranom sa stupidno jednostavnim ritmovima tijelo pojedinca, a onda i cijele grupe pa i mase, u jedno istodobno iscrpljeno i uzrujano izvanredno stanje. Leuschner dijagnosticira:“ (…)u tako stvorenom arhaičkom stanju duha produbljuju se rasistički sadržaji i predodžbe, ali i naglo pada samokontrola nagonskih postupaka.“ Nacistički rock tako vodi k jednom „psihološkom naoružanju kako bi se lakše faktički ili probno prekršilo društvene norme“.
Ali i svatko tko promatra svakodnevnu glazbenu kulturu, može s užasom vidjeti strahovladu monokulture ritma i melodije, što prema ranije iznesenom ima veliki utjecaj na ponašanje i mišljenje ljudi. Naročito jasno takvu pojavu i razvoj kritizira njemački skladatelj Werner Henze: „Masivno udara, ciljano, putem daljinskog upravljanja, disko glazba na centralni živčani sustav mladih generacija. Neobuzdano urla rock iz milijuna jakih zvučnika, ali i iz radija, kazetofona i televizora: dobiva se dojam da postoji samo jedan ritam, samo jedan tempo… neobranjivo za slušatelje zvekne ih prvi takt kao da ih je netko udario boksačkom rukavicom, samo što je u toj rukavici i komad željeza… Neki ljudi kažu da su taj zvuk, ti tekstovi, taj ukočeni ritam(kojem nedostaje svaki plesni element, koji nema nimalo elastičnosti), da je to slika i prilika nove generacije (ne samo u zapadnom svijetu), to da je kulturni ambijent u kojem uživaju milijuni mladih“.
Jedva bi se moglo pretpostaviti da beskrajna ponavljanja uvijek istog, kakva susrećemo u novim glazbenim smjerovima kao npr. techno ili hip hop, mogu izazvati djelovanje opisano u poglavlju 1.3. o djelovanju glazbe na rad mozga. Ali, glazbeni ukus cijelih generacija ne može biti ignoriran ni u glazbenom odgoju. Treba dakle, naći put, kojim bi djeca i mladi mogli izaći iz monokulture ritma i melodije i iz terora disko glazbe. Pri tome se ne bi smjela povrijediti potreba mladih za nečim vlastitim u glazbenoj kulturi.
Iz svega ovoga proizlazi velika odgovornost roditelja, odgojitelja, nastavnika za ono što će današnji mladi jednog dana kao odrasli očekivati od glazbe i što će s njom raditi. Jer, osim ovih općih elemenata kao što su glasnoća i tempo, postoji još široki spektar recepcije znanja, koji snažno ovisi o socijalnom okružju pojedinca kao i njegovom odnosu prema medijima. Dakle, treba već vrlo rano djecu uvesti u uzbudljivo i zanimljivo područje glazbe.
3. Hrabar ulazak u glazbenu raznolikost
kako smo već prije opisali, uz mono kulturni razvoj i susretanje s svakodnevnom glazbom postoji još jedan nalaz koji nas prisiljava na razmišljanje: već s devet mjeseci reagiraju djeca i na najmanje promjene tempa ili visine tona. Ona pokazuju jasnu odbojnost prema disonancama i reagiraju različito na dur i mol. Dakle su živčani putovi koji obrađuju glazbu puno prije razvijeni i od recimo govorne sposobnosti djeteta. Nažalost, mnogo ljudi nije u stanju taj glazbeni senzibilitet očuvati do razdoblja punoljetnosti, odraslosti. Ljudi svoju glazbenu sposobnost zanemaruju i ona odumire jer ju ništa ne potiče na daljnji razvoj, pogotovo ne od suvremenih nosača zvuka koji se povlače na najmanji mogući zajednički nazivnik. Živimo u doba kad se odgovornost za odgoj sve više i više oduzima obitelji. Kad je tome tako moraju odgovorni za obrazovanje i odgoj reagirati i koristiti šansu koju im pruža glazba. Glazbenom odgoju bi stoga trebalo dati daleko veći značaj nego što ga ono ima danas.
3.1. Glazbeni rani odgoj – na primjeru Bavarske
Bavarsko Državno ministarstvo za rad socijalu,obitelj i žene izradilo je u kooperaciji s Državnim institutom za ranu pedagogiju i u dogovoru s bavarskim Državnim ministarstvom za školstvo jedan obvezujući plan glazbenog odgoja za vrtiće i igraonice za djecu predškolske dobi. Uz mnoge poticajne teme koje se međusobno nadopunjuju ali i preklapaju nalaze se tu i sasvim jasno određena težišta odgoja. Prvo izdanje ovog plana od nedavno je objavljen kao knjiga.
3.2. Novi nastavni plan za Osnovne škole u Bavarskoj
Novi nastavni plan za nastavni predmet glazba usmjeren je na raznolikost. Za razliku od plana nastave iz 1991.god. unaša novi plan množinu novih sadržaja. Pri tome je aktivno muziciranje u koje uz pjevanje, izmišljanje melodija i sviranje instrumenata ulaze i pokret i ples, zauzima centralno mjesto. Ne bi se smjelo dogoditi da vrijedni rezultati brojnih istraživanja koje smo ovdje do sada iznijeli postanu žrtve znanstvenih arhiva – pa čak i onda kad je sasvim jasno da je zbog njih u praktičnoj nastavi potreban priličan trud nastavnika.
Najvažnija zadaća glazbenog odgoja u osnovnoj školi prema tome je „glazbeno obrazovanje, koje je usmjereno na poticanje učenika k individualnom, vlastitom procesu neprekidnog učenja…. nošenog odgovornošću prema svojoj okolici, a sve to potaknuto nezamjenljivim obrazovnim sredstvom – glazbom“.Pri tome se doprinos nastave glazbe ostalim općeobrazovnim predmetima očituje u poticaju kreativnosti, ustrajnosti, angažiranosti, sposobnosti timskog rada i u disciplini. Kako se takvi općeobrazovni ciljevi udruženi sa specifičnim zahtjevima glazbenog programa na bavarskim osnovnim školama višestruko ostvaruju, prikazati ćemo ovdje na nekoliko primjera.
U neposrednom osloncu na sposobnosti i spretnosti koje djeca donose iz vrtića, učenici već u prvim godinama školovanja dobivaju pojačanu nastavu sviranja instrumenata. U prvom redu uče svirati i ovladati Orffovim instrumentima, vježbaju držanje udaraljki i lagane tehnike udaranja te prate pjesme s pojedinim tonovima i jednostavnim, ali ne i monotonim, ritmovima. S kompliciranijim instrumentima proširuje se ritmički repertoar i zahtjevnost zajedničkog muziciranja – uz sve više vježbe.. U trećoj i četvrtoj godini već se uvježbava pratnja u trozvučju koju se kombinira s ritmom.
Uz to treba napomenuti da učenici svoj akustični senzibilitet vježbaju i razvijaju te da uče primijetiti i čuti promjene harmonija – sve to više-manje u igri – pa i onda kad ne pohađaju izvanškolsku glazbenu nastavu i kad nemaju kod kuće svakodnevno neki instrument na raspolaganju. Program nastave glazbe opremljen je s mnogo komentara koji mogu pomoći učiteljima kako sve te ciljeve mogu postići.
Pa i izbor pjesama, o kojima u gore spomenutim komentarima ima mnogo savjeta i sugestija, usmjeren je na raznolikost: široka paleta od laganih i općepoznatih do rapa i hip-hopa. Od lokalnih narodnih pjesama do modernih hitova poznatih djeci. Nisu izostale ni pjesme „dalekih zemalja“ što prema planu zahtjeva „raznoliko i radosno muziciranje“.
Erich Sepp je točno rekao da „doživljaj pjevanja“ treba imati vrlo veliki važnost kod učenja pjesama. Učitelji se moraju uvijek iznova kritički ispitivati da li je taj „doživljaj pjevanja“ moguće omogućiti djeci samo na temelju obilne školske arhive CD-ova.
pjesme se u nastavi glazbe u osnovnoj školi ne samo pjevaju nego ih prati višestruka aktivnost učenika. Učenici mogu predstavljati sadržaj ili raspoloženje pjesme, mogu pjesmu opisivati odgovarajućim komentarima, bojama, pokretima tijela. Ali i vlastito raspoloženje i pokret mogu pretvarati u melodije.
U takvom metodičkom pristupu može se naći mnogo različitih mogućnosti za uključivanje i drugih nastavnih predmeta u nastavu glazbe što je olakšano činjenicom da u osnovnoj školi samo jedan učitelj podučava sve predmete. Općenito rečeno, nudi osnovna škola sasvim sigurno, višestruke mogućnosti da se naučene pjesme osvježe na najrazličitijim mjestima. Može se uvesti glazbene „rituale“ koji se koriste kod pozdravljanja, kod odlaska, dolaska, molitve, ili da se učenike nakon pauze pjesmom opet smiri. Pjesma može bitno doprinijeti strukturiranju dana i tako pomoći da se izbjegnu ponekad nemirni i preglasni prelazi s jednog nastavnog predmeta na drugi.
Iza ovih visoko perspektivnih i obogaćenih varijanti pristupa glazbi i tekstu sakriva se i želja da se razvije svijest o kvaliteti glazbenog izraza. Estetsko vrednovanje moguće je tek ako postoji baza raznolikih iskustava, a senzibilnost prema sadržaju tekstova moguće je razviti temeljitom pripravom nastave jezika i čestim uspoređivanjem. Tako bi mogli učenici naći svoj pristup svjesnijem ophođenju s vlastitim navikama slušanja glazbe.
Osobno glazbeno doživljavanje kroz pjevanje,sviranje i izmišljanje glazbe mora korespondirati sa slušanjem glazbe i upoznavanjem instrumenata. I tu je aktivni element slušanja glazbe u središtu: učenici se privikavaju otkrivanju posebnih događanja u glazbi, prepoznati ulazak različitih glazbala u kompoziciji ali i primjećivati glasnije i tiše dijelove kompozicije. Međutim, učenici ne staju kod slušanja glazbe, nego sviraju ono što su čuli, uvijek ponovo na vlastitim instrumentima. Uz to učenici pokušavaju proniknuti zakonitosti glazbenih sadržaja te ih kroz različite oblike pokreta predočiti u strukturi prostora. Na taj način zorno doživljavaju šemu i arhitekturu glazbe. To pogotovo uspijeva kod jednostavnijih narodnih plesova i pjesmicama uz kretanje:“U plesu i pokretu doživljavaju djeca vremenske i prostorne planove. Ona upoznavaju estetske principe i memoriraju ih kao tjelesno i duševno iskustvo“. Kad se dostigne određeni nivo i repertoar pokreta, plesnih formi i pjesama mogu učenici slobodno improvizirati i stvarati svoju glazbu – što predstavlja transfer znanja i suvereno vladanje naučenim.
4. Potpora učiteljima
4.1. Izobrazba učitelja
Da bi učenici mogli uživati u stvarnim glazbenim doživljajima i da se ispune svi ciljevi vrlo zahtjevnog nastavnog plana potrebno je prije svega osposobiti odgovarajuće učitelje. Mnogi učitelji su doduše već za vrijeme studija upisali u glavne predmete i glazbu ili didaktiku glazbe(oba predmeta uključuju izobrazbu na jednom instrumentu ili u pjevanju) pa su tako već pripremljeni za zahtjeve glazbene nastave. No, budući da nije svaki budući učitelj tako postupio, propisao je 9.propis o promjenama u ispitu za učitelje iz 2002.god. dodatne uvjete za pristup državnom ispitu za učitelje koji žele djelovati na osnovnim školama. Tu je dakle glazba i didaktika glazbe naknadno propisana. Time se osigurava da se studenti koji se pripremaju za zvanje učitelja moraju upoznati s temeljima glazbene didaktike.
Bavarska sveučilišta razvila su uz temeljnu ponudu i dodatne mogućnosti studiranja. Sveučilište u Regensburgu nudi unatrag nekoliko godina tzv. „glazbenu vozačku dozvolu“. Ona se bazira na slobodnom izboru studenata da sudjeluju u kursevima poput pjevanje, sviranje gitare, pokret i ples, muzicirati i glazbu približiti drugima, voditi orkestar itd. Takvi kursevi održavaju se u blokovima ili tjedno za vrijeme semestra i bude interes, uz posredovanje dodatnog znanja o glazbi, i za druge stručne kurseve koje sveučilište nudi.
Sveučilište Erlangen-Nuernberg nudi u kooperaciji s Državnim ministarstvom za obrazovanje vikend kurseve koji studentima omogućavaju dodatno obrazovanje izvan nastavnog plana. Tu se mogu naći kursevi vođenja puhačkog orkestra ili rock-pop grupe.
4.2. Dodatna naobrazba učitelja
Pa i učitelji koji već rade u osnovnim školama imaju mogućnosti nadoknaditi i popuniti svoje znanje iz glazbene didaktike. Učiteljska akademija u Dillingenu razvila je raznolik koncept dodatene naobrazbe učitelja kojeg nudi po cijeloj bavarskoj, dakle u mnogim općinskim i kotarskim mjestima gdje učitelji lako mogu doći do dodatnih kvalifikacija. U prvom koraku izobraženo je 200 multiplikatora koji imaju najmanje 3 godišnje učiteljsko iskustvo. Oni sad na lokalnim područjima organiziraju to dodatno školovanje. Tako se metoda glazbene didaktike širi kao sadržajna i metodička vrijednost koja obogaćuje nastavu. Isto tako su već 1998. uvedena mjesta glazbenih savjetnika na Državnim uredima za nastavu. U unutar školskom dodatnom obrazovanju oni pomažu kolegama učiteljima da izgrade što veću zbirku vrijednih pjesama kao i prikladnu zbirku instrumenata. U zajedničkim kreativnim radionicama učitelji upoznavanju pratnju poznatim pjesmama i upoznavanju primjere kako se provađa projekt glazbene nastave koji zahvaća i sve ostale nastavne predmete.
Mnoštvo daljnjih mogućnosti za dodatno školovanje na lokalnim, regionalnim i nadregionalnim nivoima nude se u svakoj školskoj godini od 2003/04. Uz sve spomenute mogućnosti na inicijativu Bavarske kazališne akademije, Bavarsko ministarstvo nastave omogućuje učiteljima da prodube svoja glazbena znanja ali i da u šest dvodnevnih radionica pod budnim okom stručnih docenata upoznaju temelje kreativnog plesa, slušanje glazbe, razvoj dječjeg glasa, didaktika pjesme, instrumentalna pratnja pjesme, glazbeno kazalište i još mnogo toga. Očekuje se da će i ti učitelji u svom lokalnom okružju dati impulse za daljnje doškolovanje učitelja.
5. Glazbeni odgoj nakon nastave u tzv. poslijepodnevnom čuvanju djece
Glazbeni odgoj za djecu koja ostaju cijeli dan u školi na brizi nastavnika treba tek osmisliti i uvesti u praksu. Tu se u svakom slučaju otvara potencijalno polje rada s glazbom i drugim, glazbi srodnim disciplinama. Međutim za sada taj problem leži u rukama komunalnih vlasti ili Roditeljskih vijeća koja mogu o tome donašati prijedloge i zaključke. U svakom slučaju potrebna je suglasnost i spremnost svake pojedine škole.
U okviru razvoja što boljeg profila škole moguća je suradnja npr. s glazbenim školama koje su u mjestu a već imamo podatke da su takve suradnje u pojedinim mjestima i realizirane. Tako bi učenici mogli u okviru poslijepodnevnog boravka u školi dodatno se posvetiti učenju instrumenta ili u manjim grupama i pjevanja.
Želja da se učenicima što je moguće ranije omogući upoznavanje kompleksnih forma zajedničkog muziciranja bilo kroz pjesmu, bilo kroz ples ili instrumente, može se opravdati vrlo jakim i specifičnim saznanjima o psihološkoj strani učenja i o neuropsihologijskom utjecaju glazbe na mlade. Ali za glazbu u školama nisu potrebni nikakvi dokazi. Zajedničko muziciranje djeci predstavlja veselje – upravo to veselje treba glazbeni odgoj na osnovnim školama djeci omogućiti.
Literatura
Altenmüller, Eckart (2000): Macht Musizieren intelligenter?
Auer, Margot/ Hartwig, Horst W. (2001 und 2003): Lehrplankommentar für die bayerische Grundschule. Didaktische Grundlagen und praktische Umsetzung. Band 1 (2001), Band 2 (2003). Donauwörth.
Bastian, Hans Günther (2001): Kinder optimal fördern - mit Musik. Schott Musik international.
Doch, Tom (1994): Musik, die sanfte Medizin. In: Psychologie heute 6 (1994), S. 70 - 73.
Friedman, David: "Mit dem Notenschlüssel die Sinuskurve erschließen." Sendung des Bayerischen Rundfunks vom 29.06.1999.
Henze, Hans Werner (1986): Lehrgänge Erziehung in der Musik. Neue Aspekte der musikalischen Ästhetik III. Frankfurt am Main.
Lehrplan für die Bayerischen Grundschulen, genehmigt mit Bekanntmachung des Bayerischen Staatsministeriums für Unterricht und Kultus vom 9. August 2000, Nr. IV/ 1-S 7410/1-4/84000.
Leuschner, Wolfgang (1994): Rock’n’Kill. Die mörderische Macht der Nazi-Musik. In: Psychologie heute 3 (1994), S. 52-57.
Rauscher, F. (1995): Listening to Mozart enhances spatial-temporal reasoning: towards a neurophysical basis. Neuroscience Letters 185, 44 - 47.
Sepp, Erich (1995): Das Singerlebnis. In: Volksmusik in Bayern. 1 (1995), S. 10 - 15.
Post je objavljen 23.10.2007. u 14:43 sati.