Nedavno se na HTV-u pojavio častan starac i predstavio zadivljenoj javnosti jedan ugledan projekt pa se vidjelo da taj častan starac ima u našoj državi ugledan i častan položaj. A kako se razgovor odužio, vidjelo se da je taj častan starac i prije imao ugledne i časne položaje, u onoj drugoj sada više ne postojećoj državi ( ime joj se zatrlo). I tako malo po malo, te faca na TV ekranu te ime i prezime - pa to je nekadašnji predsjednik Općinske organizacije narodne omladine (mislim da se to tada tako zvalo) Černomerec. Taj častan starac, prije puno godina, bio sam u osmom razredu osmogodišnje, upeo je sve da me izbaci iz te Narodne omladine. Od nas osmoškolaca par godina stariji, već je tada bio profesionalni društveno-politički radnik i izgleda to mu je uspjelo ostati do danas. Mi smo ga poznavali inače s ispraćaja Titovih štafeta na kojima je on bljezgario gluposti od kojih bi se mi, u normalnoj situaciji valjali od smjeha. Ali nije bila normalna situacija. I tako je taj častan starac, onda davno jurišnik-skojevac, upro sve da me izbaci iz Narodne omladine. Ja moram priznati da nisam shvatio ozbiljnost situacije, ali jedan prijatelj iz razreda (nisam ga odonda sreo) Ranko Kiternaš upro je sve svoje snage da me obrani. Rekao mi je da sam budala i da ako me izbace iz Narodne omladine, da neću dobiti karakteristiku, a bez karakteristike da neću moći upisati ni gimnaziju ni fakultet. U svakom slućaju tom prijatelju Ranku Kiternašu sam i danas zahvalan zbog iskaza prijateljstva(a i zbog toga što je uz osobni rizik napisao meni karakteristiku, onako za svaki slučaj). Na koncu me je i obranio i nisam izbačen. Ali ja sam bio samo kamenčić u stepenici političkog uspona časnog starca s HTV-a. Sreo sam ga još jednom poslije, 1972. god. kad sam potajno (pokrivala me cijela redakcija) radio neke honorarne poslove u "Telegramu". Taj tada častan društveno-politički radnik došao je u inspekciju "Telegrama", jer "Telegram" je te 1972.god. prodavan u jedno 500 primjeraka, pa je partija htjela vidjeti zašto je tome tako. Naš društveno-politički radnik me ne bi prepoznao, ali je došao u društvu mog nekadašnjeg profesora harmonije i kontrapunkta, vidio sam da ga upozorava na mene i da mu govori o meni. Već drugi dan, sve je znao drug Veljko Knežević, tajnik Prosvjetnog sabora. A kako je Prosvjetni sabor bio izdavač "Telegrama" Veljko Knežević me je osobno došao pozvati na razgovor. Objasnio mi je da sam u "maspoku" bio "instrumentaliziran" i to previše i da mi tu, u Prosvjetnom saboru i "Telegramu" nije mjesto. Ali za sve Njih (časne društveno-političke radnike) bilo je mjesta koliko hoćeš, i svi oni iako prononsirani jugoslaveni i protivnici bilo kakve ideje o državnosti Hrvatske, nakon 1990. bolje su prošli od mene koji sam bio pobornik ideje hrvatske samostalnosti. To je jedan od nonsensa mog života.
Post je objavljen 02.10.2007. u 15:32 sati.