Neke teorijske smjernice o crkvenoj glazbi
tj. o pjevanju i sviranju u crkvi...
kriteriji liturgijske glazbe
Polazeći od liturgijskih i pastoralnih uputa službenih crkvenih dokumenata, dobivamo najvažnije kriterije za svetu glazbu u liturgiji:
- Tekst crkvene pjesme je duhovnog, a ne svjetovnog sadržaja. Pjesma govori “o Bogu i našem odnosu prema Bogu s ciljem da potakne na vjeru, ufanje i ljubav, molitvu i kršćansko ponašanje.” Drugim riječima, glazba za crkvu mora biti “sveta”.
- Riječi određene za sveto pjevanje “treba da budu u skladu s katoličkom naukom i neka se najradije uzimaju iz Svetog pisma i liturgijskih vrela.”
- Osobito je važno da crkvena pučka popijevka “bude na narodnom jeziku... Poneka strana riječ u crkvenoj popijevci neće biti nikakva smetnja tome. Nekad je puk učio latinske himne i pritom, vjerojatno, doživljavao liturgijski zanos, iako ne potpuno. Nužnost i korist narodnog jezika u liturgiji uvidio je i opravdao zadnji Sabor Crkve.” Ako se radi o prevođenju pjesama na narodni jezik, dopušteno je učiniti i neke izmjene u samom tekstu, ali ne i u smislu, tako da se te pjesme mogu pjevati i na narodnom melosu skladno i normalno.
- Pjesma treba biti pravilna s jezične i literarne strane.
- U pjesničkom izražavanju treba se držati jasnoće i jednostavnosti, tj. treba izbjegavati svaku pretjeranost i preobilje u upotrebi riječi. Tekst dobre crkvene pjesme ne želi puno reći, već jednostavno izreći istinu i to sažeto i bitno. Osim toga, jednostavan tekst se i lako pamti.
- Melodija i ritam pjesme moraju biti jednostavni. Jer, “samo jednostavni ritam lako upošljava okupljeno mnoštvo, tako da svi zaista isto govore, isto čine, isto osjećaju”. Isto tako jednostavna melodija doprinosi tome da se melodija pjesme lako zapamti i rado pjeva.
- Melodija pjesme po obliku i izrazu mora odgovarati duhovnom značenju teksta i situaciji u kojoj se pjeva.
- U liturgiji nije dopušteno koristiti glazbu koja nema nikakve umjetničke vrijednosti. Sve pjesme moraju imati glazbeno-lit. vrijednost.
- Svaka crkvena pjesma mora moći ostvariti i to aktivno sudjelovanje zajednice u liturgijskom činu. A to znači da dobra crkvena pjesma mora istom biti u stanju pomoći vjernicima da bolje izraze svoje osjećaje i vjeru, vjernike oraspoložiti za slavljenje otajstava. Pomoći vjernicima da bolje shvate same obrede i otajstva koje slave.
- Da bi pjesma stvorila zajedništvo okupljenih vjernika, a što je jedan od preduvjeta za djelatno sudjelovanje svih vjernika, važno je da su pjesme po svom sadržaju objektivne, odnosno “općenite”, a ne subjektivne. Da ne idu za forsiranjem nekih osjećaja koji nikako ne mogu odgovarati većini okupljenih vjernika, već da vjerskoj stvarnosti prilaze objektivno, što će uvijek svima više odgovarati.
- Nadalje, pjesma mora biti prikladna za liturgiju. Mora odgovarati misteriju koji slavimo, vremenu u liturgijskoj godini, liturgijskom činu koji se obavlja. Budući da je glazba na pomoć liturgiji, u službi liturgije, ona se liturgiji mora prilagoditi i podrediti, a ne obratno. Ne smije se dogoditi da se zbog raskošnije glazbene izvedbe prikraćuju važniji dijelovi liturgije ili da pojedini službenici bivaju ometani u svom liturgijskom činu.
- Svaka pjesma koja se upotrebljava u liturgiji, odnosno koja ulazi u crkvene liturgijske pjesmarice, treba biti pregledana i odobrena od zakonite crkvene vlasti.
- Glazba i pjevanje neka budu dostojanstveni i pobožni da bi odgovarali dostojanstvu i svetosti mjesta i kulta, da stvaraju “pobožno dostojanstvo i svetu ozbiljnost”, da služe pobožnosti vjernika, a njihovu pozornost i osjećaj upravljaju prema svetom činu koji se vrši. U suprotnom, ako će glazba i pjevanje biti neozbiljno i nepobožno, rastresat će vjernike i narušavati dostojanstvo trenutka i mjesta.
Ukoliko djelima "svete glazbe" nedostaje neki od ovih elemenata, ta se djela ne bi smjela upotrebljavati u liturgiji. Ona se svrstavaju u “religioznu ili duhovnu glazbu”, te se kao takva mogu upotrebljavati samo na raznim katehetskim sastancima, kućnim i obiteljskim slavljima, hodočašćima te u slavlju pučkih pobožnosti. Primjerice, takve pjesme nalazimo u pjesmarici "Pjevajte Gospodinu pjesmu novu" u poglavlju VIII. pod naslovom: "Dodatak - skladbe za neliturgijsku uporabu". (poslije broja 752)
U ovom kontekstu nužno je spomenuti i problem duhovnih šansona našega vremena. Najčešći nedostatak za liturgičnost tih šansona jest to što podliježu subjektivnosti i afektivnosti, melodijski i ritmički često su neobične i teške. K tomu su najčešće stranog podrijetla i prijevodi. Nerijetko oponašaju ili se nadahnjuju na stranom melosu, dok im sadržaj teksta može biti čak dobar i poželjan. Najveća zamjerka šansonama je ta da one često potiskuju naše vrijedne i lijepe pučke popijevke koje su i liturgijski i pastoralno ispravnije. Potiskuju naše pjesme svojom zabavnošću, što jedna liturgijska pjesma i ne bi trebala biti! U razdoblju od II. Vatikanskog sabora do danas u našoj Crkvi “glazbeni amateri, glazbeni diletanti i ostali glazbenici nestručnjaci, nažalost vrlo često svećenici, prisvojili su si pravo da prema svome glazbeno-mediokratskom načinu 'usmjere' liturgijsku glazbu prema zabavnoj glazbi, zaboravljajući da crkve nisu zabavišta i da liturgija nije zabava.” Zato bi valjalo “stalno težiti da naša crkvena glazba bude izraz opće crkvene i naše specifične duhovno-kulturne baštine, i da istodobno uspije biti stvaralačka 'u trajnom dosluhu sa životom naših današnjih zajednica'. Ne bi li se usvajanjem takvih polazišta nadišao određeni sukob što je u našem crkvenom prostoru nastao u izboru pjevanja s jedne strane liturgijskih zajednica a s druge strane zajednica različitih duhovnih gibanja?”
O stupnjevima bogoslužnih svečanosti
Razlikujemo svečani i jednostavni oblik liturgijskog obreda. Unutar ta dva oblika “može biti više stupnjeva, prema tome da li se pjevanju daje više ili manje mjesta. Ipak, kad se izabiru dijelovi koji će se pjevati, neka se ispočetka uzmu oni koji su po svojoj naravi važniji, naročito oni koje svećenik ili službenici pjevaju a puk odgovara, ili ih pak imaju pjevati zajedno svećenik i puk. Ostalo što pjeva samo puk ili samo zbor pjevača, dodaje se postepeno.” Konkretnije to možemo vidjeti na primjeru o rasporedbi stupnjeva slavljenja svete Mise, o čemu čitamo više u “Instructio Musicam sacram” t. 29-31.:
Na prvi stupanj spadaju:
a) u obredima ulaza: pozdrav svećenika s odgovorom puka, molitva,
b) u bogoslužju riječi: usklici kod evanđelja,
c) u bogoslužju žrtve: prikazna molitva, predslovlje s uvodom i “Svet”, završna doksologija kanona, Gospodnja molitva s uvodom i dodatkom, “Mir Gospodnji”, popričesna molitva, obrazac otpusta.
Na drugi stupanj spadaju:
a) “Gospodine, smiluj se”, “Slava” i “Jaganjče Božji”,
b) Vjerovanje,
c) molitva vjernika.
Na treći stupanj spadaju:
a) pjesme kod ophoda za ulaz i pričest,
b) pjesme poslije čitanja ili poslanice,
c) Aleluja prije evanđelja,
d) prikazna pjesma,
e) odlomci iz Svetog pisma, osim ako ne izgleda da ih je bolje pročitati bez pjevanja.
Da je dobro, koliko je to moguće, da se oblici bogoslužnih obreda kao i stupnjevi sudjelovanja vjernika zgodno mijenjaju prema svečanosti dana i skupova, to nam potvrđuju četiri razloga, a to su: liturgijski, teološko-literarni, pastoralni i estetski. Liturgijski razlog proizlazi iz primjerenosti glazbe liturgijskoj svečanosti. Teološko-literarni razlog je u tome što postoje dijelovi liturgije kojima po naravi pjevanje više odgovara, dok drugim dijelovima pjevanje i nije tako nužno. Pastoralni razlog “vodi računa o mogućnostima svake zajednice - od one koja može pjevati sa svećenikom samo najjednostavnije napjeve, do one s pjevačkim zborom, sposobne da izvodi i teže napjeve”, kako bi vjernici radije i plodnije sudjelovali u bogoslužju. Estetski razlog temelji se u činjenici, s jedne strane, izmjenjivanja govora i pjevanja, a s druge strane i u tome da samo izmjenjivanje stupnjeva svečanosti stvara posebni estetski ugođaj”.
Pokoncilska novost “da se pjevanje u liturgiji pripremi prema pastoralnoj uviđavnosti odgovara dobrom liturgijskom osjećaju koji se traži od svih sudionika u slavlju, napose od predvoditelja. Ne smije se dopustiti ponavljanje uvijek jednakih načina u liturgijskim obredima.” “Skladni naime raspored i izvedba obreda znatno doprinosi duševnom raspoloženju vjernika da sudjeluju” u liturgiji.
estetika u pjevanju
Svima je jasno da pjesma mora biti lijepa, jer ako je ružna, onda će pjesma postići upravo suprotne rezultate od svih onih očekivanih. Slobodno možemo ustvrditi da je i ovdje “estetsko” u službi “pastoralnog”. No, postavlja se pitanje: a kako to pjesma i pjevanje bivaju lijepim?
U prošlosti, kad je gregorijansko pjevanje bilo liturgijsko pjevanje, lijepo pjevati značilo je izvesti što je moguće vjernije neki tekstovni i melodijski repertoar. Tako su se stara liturgijska praksa i estetika usmjeravale na slušanje glazbenog djela u liturgiji, dok sada ono pretpostavlja druge vrijednosti kao “actuosa participatio fidelium” u najeminentnijem smislu, te se uvelike izmijenilo shvaćanje lijepog pjevanja, izmijenio se izbor skladbi i način pjevanja.
Izbor skladbi danas nije cilj, “već pomagalo kojim se možemo služiti. Izbor skladbi služi liturgijskom skupu, treba mu pomoći da se izrazi, i ne smije se dogoditi obrnuto. Po sebi, kod slavlja i nije važno kakav je izbor skladbi i da li su objekivno 'dobro' izvedene. Važno je, naprotiv, da s tim skladbama, ne znam kakve one bile, liturgijski skup dobro slavi slavlje.” Eventualno moglo bi se donijeti neke smjernice-naputke koji će pomoći odgovornima za liturgijsko pjevanje u odabiru pjesama, a sve u smislu većeg pastoralnog uspjeha:
Ponajprije treba pjevati sve ono što samo po sebi treba pjevati, i to onim načinom i oblikom koje traži narav tih pjesama, s time da i instrumentalna pratnja i sami instrumentali isto moraju slijediti tok liturgijskih događanja. Pjesme bi trebale odgovarati duhu liturgijskog čina ili vremena. Repertoar ne smije biti jednoličan i dosadan.
Što se tiče samog izvođenja pjesama, danas je “lijepa” ona crkvena pjesma koja je “originalno naša”, uvijek iznova “aktualizirana” i “improvizirana” u skupu vjernika koji uvijek iznova u pjesmi traže zajedništvo, a u zajedništvu slave Boga. Tako više nije važan “stil”. Svaka zajednica nameće svoj stil pjevanja repertoaru kojim raspolaže, a repertoar opet nastaje već prema potrebama i duhu zajednice. Po sebi je razumljivo da će pjesma biti ljepša ako se i ljepše otpjeva.
Instrumentalna glazba - sviranje
Kršćanski kult ne traži nužno instrumente, za razliku od pjevanja. Glazbala su dopuštena samo ako pomažu pjevanju i izražavaju značenje svetih obreda. Stoga u određenim trenucima liturgije mogu svirati i sama bez pjevanja. Ili riječima Sabora: sviranje na glazbalima se u liturgiji dopušta ukoliko ona mogu “crkvenim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima.” Pod instrumentalnom svetom glazbom podrazumijeva se instrumentalno praćenje pjevanja u liturgiji i izvan nje, primjerice u pobožnostima, te samostalno instrumentalno muziciranje - preludiranje.
Instrumentalna glazba u liturgiji ne biva samostalnom i odvojenom od liturgijskog događanja, već naprotiv, kao i svi oblici svete glazbe, tako i instrumentalna glazba, mora biti “služiteljicom” liturgije i mora poštivati zahtjeve svetog čina. To znači, uvijek je potrebno prosuditi da li u dotičnom liturgijskom trenutku sviranje odgovara ili ne. Instrumentalna glazba kao i pjevanje mora se, po svom obliku i po načinu, prilagoditi “liturgijskom trenutku”. Pod oblikom misli se da li u tom času više odgovara samo sviranje, ili pjevanje uz pratnju instrumenta, ili tek samo intoniranje pjesme koja će se pjevati bez pratnje glazbala. Pod načinom misle se sve one druge izvedbene mogućnosti instrumentalnog muziciranja, primjerice: dužina sviranja, boja tona, glasnoća, tempo, harmonizacija, tonalitet itd...
Zbog činjenice da je pjevanje u odnosu na samo sviranje ipak izvrsniji način slavljenja otajstava, instrumentalna je glazba podređena pjevanju. Prednost se u liturgiji uvijek daje pjevanju. Kad se sviranjem prati pjevanje, tada je sviranje posve podređeno i u službi pjevanja. Prednost pjevanju, koja ujedno isključuje bilo kakvo praćenje glazbalom, daje se onda ako je, primjerice, “običaj da sam (bez pratnje instrumenata) puk oduševljeno i jednodušno pjeva neku (pokrajinsku) popijevku”, ili ako to traže liturgijski propisi. No, neosporna je činjenica da instrumentalna glazba može i pomoći pjevanju da se ono potakne, razvije i potpunije doživi. Ta njena služba sastoji se od intonacije pjesme ili neke kraće predigre koja je napisana na temu same popijevke, praćenje popijevke, kraće ili duže međuigre između pojedinih kitica popijevke, te na kraju pjesme ponovnim sviranjem završne kadence u kojoj je izraženo sjećanje na posljednje motive popijevke.
Kada je to zgodno i kada to dopušta liturgijski čin, može se u liturgiji i samo svirati. I preludiranje može pridonjeti većem raspoloženju vjernika za slavljenje liturgijskih otajstava, te dočarati vjernicima značenje svetih obreda.
Puk
Puk odnosno svi vjernici koji se okupljaju na liturgijsko slavlje, po svom kršćanskom pozivu imaju i pravo i dužnost sudjelovati u liturgiji. Jedan od najuspješnijih načina sudjelovanja puka u liturgiji je pjevanje. I to zato, jer je to oblik zajedničkog sudjelovanja svih okupljenih vjernika. Često se s pravom ističe da puk treba pjevati, da je nužno narod Božji poticati na pjevanje te da se puk ne smije isključiti iz pjevanja i da se narod Božji ne smije žrtvovati radi zbora.
Da bi sudjelovanje vjernika kroz pjesmu bilo što uspješnije i djelotvornije, nužno je imati pred očima više elemenata. Ponajprije, mora se paziti da li pjesme koje se puku nuđaju za pjevanje odgovaraju mentalitetu i kulturi dotične zajednice? Naime, ako pjevanje - tekstualna strana pjesme i glazba - melodijska stana pjesme ne izrastaju iz shvaćanja dotične kulture, pjesma će biti manje znakovitija za tu zajednicu, a samim time i manje “liturgijskija” i pastoralno neuspješnija. S jedne strane, dakle, ne treba u liturgiju uvoditi pjesme koje su strane duhu dotične zajednice, a s druge strane treba uvoditi crkvene pjesme koje su njihovom duhu blize, te stvarati nove takve pjesme koje izrastaju i muzički i glazbeno iz shvaćanja dotične kulture vjernika. Taj proces inkulturacije, koji posebno vrijedi za misijske krajeve, zahvaća dakle i u crkveno pjevanje, a ne samo u liturgijske knjige. Nadalje, treba izabirati one oblike pučkog pjevanja koji najbolje mogu polučiti sve pastoralne učinke prave crkvene popijevke. Tako, prednost treba davati onim pjevanim dijelovima koji bolje očituju i pospješuju djelatno sudjelovanje, ponajprije kroz notu zajedništva koje se očituje po zajedničkom pjevanju vjernika sa predvoditeljem bogoslužja, te u dijalogiziranju s njim. Slijedeći daljnje pastoralne mogućnosti crkvene pjesme i njihove učinke trebalo bi ipak izbjegavati one manje liturgijske, te izabirati one liturgijski ispravnije, a samim time i pastoralno valjanije. Ovaj izbor djelomično određuju uzrast (djeca, mladi, odrasli), društveni sloj (studenti, radnici, seljaci), i tip crkvene zajednice (sjemeništarci, redovnici, članovi raznih družbi ili bratovština, vjernici “tradicionalci”...), odnosno njihove glazbene (izvedbene) i teološke mogućnosti. Samo “pjevanje puka u svečanoj liturgiji mora biti ugodno, neusiljeno, s lijepom i prirodnom dikcijom, budući da služi svetoj i uzvišenoj službi neka bude na dostojnoj umjetničkoj visini”. Umjetnička strana pjesme nije jedino presudna. Važnije je dostojno i pobožno obavljanje svete liturgije, makar i s jednostavnijim popijevkama. S druge strane, “neka vjernici također budu poučeni da slušajući ono što službenici ili zbor pjevaju nastoje nutarnjim sudjelovanjem svoju pamet dizati k Bogu”.
Da bi pjevanje puka bilo što složnije, pobožnije, skladnije i ljepše “poželjno je da orgulje ili dobar harmonij podržavaju pjevanje kršćanskog puka.”
voditelj crkvenog pjevanja
Za što plodonosnije liturgijsko slavlje u zajednici svakom je "liturgu od nenadomjestive važnosti upravo voditelj liturgijske glazbe, liturgijskog pjevanja.” Upravo o voditelju liturgijske glazbe, “o njegovoj osobi, kvaliteti i volji ovisit će u mnogome da li će se i kako će se pjevati u toj zajednici na njezinim liturgijskim sastancima.” O voditelju crkvenog pjevanja nerijetko će ovisiti koliko će vjernici biti aktivni sudionici u tom liturgijskom slavlju. Za voditelja crkvenog pjevanja još se upotrebljavaju nazivi: voditelj (predvoditelj) crkvene glazbe, voditelj crkvenog zbora, regens chori, zborovođa, dirigent crkvenog zbora itd.
Ulogu voditelja crkvenog pjevanja često vrši orguljaš. Ako nema voditelja crkvenog pjevanja niti orguljaša, ulogu voditelja crkvenog pjevanja može preuzeti kantor - pretpjevač ili psalmista, odnosno više njih.
Da bi mogao na najbolji način ispuniti svoju važnu ulogu u uzvišenom činu jedne liturgijske zajednice, potrebno je da voditelj liturgijskog pjevanja bude urešen određenim, za njega nužnim osobinama. “Instructio Musicam sacram” u t. 67. traži da “orguljaši i ostali glazbenici budu ne samo stručnjaci u pravilnom sviranju na povjerenom im glazbalu, nego da poznaju unutarnji duh svete liturgije i da su njim prožeti te da tako vršeći svoju službu u svakoj prigodi urese svete obrede prema pravoj naravi njihovih dijelova i promiču sudjelovanje vjernika.” Da bi upoznali duh liturgije i zahtjeve liturgije naspram pjevanja, oni moraju proučavati i dobro upoznati zahtjeve Crkve, papa i Sabora, u pogledu upotrebe glazbe u liturgiji. Drugim riječima: oni moraju posjedovati "sensus Ecclesiae”, tj. “smisao za duh Crkve”. Važno je i to da je voditelj crkvenog pjevanja istinski vjernik. Samo kao vjernik moći će “korisno stajati u službi rasta vjere svojih bližnjih, tj. drugih kršćana koji se okupljaju na liturgijska slavlja, samo onaj voditelj koji iz vjere i s vjerom obavlja svoju službu u toj liturgijskoj zajednici” moći će i druge zapaliti svojim svjedočenjem. Štoviše, svaki voditelj crkvenog pjevanja, odnosno svaki umjetnik “koji ne ispovijeda vjerskih istina ili se udaljuje od Boga u svojoj duši i u svom životu, ni na koji način ne treba se baviti religioznom umjetnošću. Jer on nema onog unutarnjeg oka, kojim bi mogao vidjeti ono što zahtijevaju Božje veličanstvo i bogoslužje. Ne možemo se također nadati, da će ova djela bez religioznog nadahnuća, sve ako i pokazuju neko umijeće i vanjsku neku vještinu autorovu, ikada moći nadahnuti vjeru i pobožnost, koja dolikuje hramu Božjem i Božjoj svetosti.” Kao glazbeni i liturgijski stručnjak, znat će svrsishodno oblikovati liturgijsku glazbu, tj. razborito odabrati pjesme i glazbene oblike, i voditi njihovu realizaciju već prema zahtjevima određenih liturgijskih čina i prema mogućnostima zajednice. Kao orguljaš on će biti stručnjak u pravilnom i lijepom sviranju. Kao organizatoru liturgijskog pjevanja zadaća mu je da pronalazi najprikladniji način da zajednica vjernika na bogoslužju propjeva i da sve bolje pjeva, i to ispravno, a opet svojstveno svakoj pojedinoj zajednici, te da omogućava da određena zajednica postupno obogaćuje liturgijsko-glazbeni repertoar tako da u svakom slavlju kroz liturgijsku godinu ima na rasporedu prikladnu (liturgijsko-glazbenu) jedinicu. Zadaća voditelja crkvenog pjevanja je nadalje da osposobi kantora - psalmistu. Isto tako je njegova zadaća da članove schole, skupine pjevača koja predvodi pučko pjevanje i sama izvodi lakše skladbe, liturgijski, duhovno i glazbeno pouči, kako bi ovi doživljeno, svjesno pjevali ono što na njih spada tijekom slavlja, ili pak liturgijske godine. Tamo gdje postoji mogućnost da se osnuje crkveni pjevački zbor, voditelj crkvenog pjevanja bit će i zborovođa, ali i duhovni vođa koji će i u zboru stvarati, na crkvenom koru često zaboravljenu, atmosferu istinskog sudjelovanja u liturgijskom činu koji oni svojom pjesmom prate i uljepšavaju. Zadaća mu je da prije početka slavlja obavi sve potrebne “tehničke” pripreme koje su nužne da bi liturgijsko pjevanje valjano ispunilo svoju zadaću: počev od dogovora sa liturgom-predsjedateljem liturgijskom slavlja - svećenikom, pa do priprema nota, pjesmarica i ostalih za pjevanje pomoćnih sredstava pjevačima i cijeloj zajednici. Uz sve rečeno, od voditelja crkvenog pjevanja traži se i da je izgrađena i zrela osoba kao i vjernik, da voli Crkvu, crkvenu glazbu, svoj posao i rad s ljudima, da je pri tom i dobar pedagog i da je u svom poslu svjestan nosilac apostolata u svojoj sredini.
Da se lakše postigne ta stručna i duhovna izobrazba (voditelja crkvenog pjevanja), neka pomognu dijecezanska, nacionalna i internacionalna društva za svetu glazbu, a naročito ona što ih je odobrila i više puta preporučila Apostolska Stolica.” A na istu korist bit će i međusobni sastanci voditelja crkvenog pjevanja “i to na razini dekanata ili cijele biskupije radi pouke, izmjene iskustava i usklađivanja pjevačke prakse po našim župama”.
Zbor
Posebnu i pravu liturgijsku službu vrši također i zbor pjevača, jer njihovo pjevanje “omogućuje sudjelovanje u bogoslužju višim i suptilnijim glazbenim oblicima, pa makar ga neposredno i ne pjevaju svi, ono svojom ljepotom sve zanosi i u svima stvara ono ushićenje što pogoduje radosnom prinosu samoga sebe Bogu.” Zadaća je zbora “da pravilno izvode dijelove koji na njih spadaju, već prema tome kakve je vrste pjevanje, te da promiču djelatno sudjelovanje vjernika u pjevanju”. Postoji tri načina na koja zbor svojim pjevanjem djelatno promiče sudjelovanje vjernika u bogoslužju. Ponajprije, zbor predvodi i potiče zajedničko pjevanje, i to uglavnom onih pjesama koje su svima ili većini poznate, te usklika i odgovora. Neke teže pjesme i pjesme kod kojih se tekst mijenja prema dotičnoj nedjelji ili blagdanu, pjeva zbor naizmjence zajedno sa pukom, tako da zbor pjeva one teže dijelove, a puk pripjeve ili zazive. I treći način je kada zbor sam pjeva teže skladbe, ponajprije polifone - višeglasne koje su puku nepoznate ili za izvođenje preteške, te koje zahtijevaju puno više vježbanja da bi se mogle dobro i lijepo izvesti. I ovim zadnjim načinom, zbor potiče puk na djelatno sudjelovanje tako što puk sluša ono što se pjeva, nastoji nutarnjim sudjelovanjem svoju pamet dizati k Bogu. No, u svakom slučaju ne bi se smjelo dogoditi da zbor preuzme svo pjevanje u bogoslužju, da se bogoslužno pjevanje pretvori u koncertno pjevanje, a da se puk isključi iz sudjelovanja u pjevanju. Odnosno, i to “nije u duhu obnovljenog bogoslužja kada se prekomjerno podržava ili čak razvija izdvojeno zborno pjevanje”.
Što se tiče izbora osoba za obavljanje liturgijskog čina s pjevanjem “prikladno je da se prednost dade onima za koje se zna da su vještiji pjevanju. Na to posebno treba paziti kod svečanijih bogoslužnih čina i kod onih kod kojih treba izvoditi teže napjeve, ili se prenose putem radija ili televizije.”
A zborovi mogu biti, već prema odobrenim običajima naroda i drugim okolnostima muški, dječji, ženski ili mješoviti.
“Vodeći računa o rasporedu svake pojedine crkve, neka se zbor pjevača smjesti tako:
a) da se jasno vidi njegov značaj, to jest da je dio okupljene zajednice vjernika i da ima posebnu ulogu,
b) da lakše obavlja svoju liturgijsku službu,
c) da njegovim članovima bude omogućeno puno, tj. sakramentalno sudjelovanje kod mise.”
Danas su zbor i kor uglavnom smješteni odostraga, ponad ulaza u crkvu. U prošlosti su postojali pjevači-laici koji su pomagali svećenstvu kod težih pjesama u crkvenom koru, a kasnije su postali i samostalna skupina pjevača. Njihovo je mjesto bilo na povišenoj pregradi između oltara i glavne lađe. No, kad je barok tu pregradu uklonio, uređeno je za njih pjevalište odostraga, što se i do danas tako održalo. Ipak najprikladnije mjesto za pjevački zbor je “između svetišta i lađe, kao istaknuti dio okupljene zajednice, kao most koji povezuje svećenika i puk i tako stvara koheziju među svima koji u crkvi djeluju.” Kad usporedimo gornje smjernice iz “Instrukcije Musicam sacram”, koje govore o mjestu gdje se zbor ima nalaziti u crkvi, i današnju praksu, vidimo da je današnja praksa, naslijeđena iz prošlosti, uvelike manjkava, jer otežava članovima zbora da se dožive kao dio sabrane zajednice i dekoncentrira ih u pobožnosti. Oni često puta teže čuju što se dolje u crkvi govori, a zbog tehničkih razloga onemogućeno im je “puno sakramentalno sudjelovanje kod mise”, tj. da prime pričest. Naposljetku, okupljeni vjernici zbor doživljavaju strano, nadređeno, “iznad njihovih glava”, pogotovo kad puku potpuno preuzmu zadaću pjevanja. Da bi se donekle ispravili gore spomenuti pastoralni i tehnički nedostaci potrebno je vjernicima-pjevačima u zboru “uz glazbeni odgoj pružiti i prikladnu liturgijsku i duhovnu pouku tako da pravilnim izvođenjem svoje liturgijske uloge ne samo pružaju veći sjaj svetom činu i vrlo dobar primjer vjernicima, nego da iz tog proistječe i duhovno dobro samih članova.”
Dužnost Crkve, ponajprije njenih biskupa i ostalih pastira duša je da se brinu za crkvene pjevačke zborove, njihova osnivanja, čuvanje i promicanje, naročito kod stolnih crkava, kako bi i vjernicima i bogoslužju bilo na korist njihovo pjevanje.
Psalmisti i kantori
Psalmisti i kantori su poslije svećenika i đakona prvi pjevači u bogoslužju. Pogotovo ako u nekoj crkvi “ne postoji mogućnost da se ustanovi niti malen pjevački zbor treba se naročito pobrinuti da budu barem jedan ili dva čestito izvježbana pjevača (kantori ili pretpjevači) koji će predvoditi barem jednostavnije napjeve, a puk će onda sa svoje strane prihvaćati. Na taj će način oni vjernike zgodno voditi i podržavati. Dobro bi bilo da takav pjevač bude i u crkvama koje imaju svoje zborove, i to za one obrede kod kojih zbor ne može sudjelovati, a ipak dolikuje da se obave nekom svečanošću, dakle i pjevanjem.” Konkretnije, kantor ili pretpjevač “svojom važnom službom u zajednici može i mora pridonijeti da se bogoslužje, kojemu bitno pripada i pjevanje, odvija pravilno. Predvodi pjevanje u zajednici, usklađuje poklike i pjesme, pretpjeva zazive u litanijama, prošnje i slične dijelove i na taj način omogućava raznovrsno i živo izmjenično pjevanje. Ako nedostaje službeni psalmist, preuzima i pripjevni psalam; ako nema zbora, pjeva naizmjence s ostalom zajednicom psalme i himne u liturgiji časova i misne pjesme, primjerice Slavu. Zato je napose potreban prilikom običnih svagdanjih bogoslužja. Važna je zadaća stručnih crkvenih glazbenika odgojiti prikladne kantore za bogoslužje.” Pjevač psalma ili psalmist je onaj koji na ambonu ili drugom zgodnom mjestu pravilno i razgovijetno izgovara ili pjeva retke psalma ili drugu koju biblijsku pjesmu između čitanja, dok zajednica redovito sudjeluje svojim odgovorom - antifonom. Ulogu kantora ili psalmiste često puta obavlja voditelj crkvenog pjevanja ili sam orguljaš.
Poučavanje i vježbanje pjevanja
Zajednička molitva treba biti jednodušna. Skladnost pak jednodušnosti pretpostavlja određeno znanje, uvježbanost, izbor prikladnoga izvodilačkog načina, a najviše dobre volje s kojom će prebroditi početne poteškoće u vježbanju tog pjevanja. Ne valja pjevanje uvijek samo prepustiti improvizaciji, pa makar se mislilo kako je aktualno rješenje crkvenog liturgijskog pjevanja bolje od “kabinetskog” rješenja po kojem teorija nadvladava praksu. Zato mnogi crkveni dokumenti zahtijevaju i preporučuju vježbanje pjevanja kako bi se “zgodnom poukom i vježbom puk neprestano postepeno privodio sve većem pa i punom sudjelovanju u onome što spada na nj.” Tako koncilska konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum Concilium” u točki 118. potiče vježbanje pjevanja: “Neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje, da glasovi vjernika mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima, prema odredbama i propisima rubrika.” Na isto potiče i “Katekizam katoličke Crkve” u točki 1158. Dakle, svi koji se okupljaju na bogoslužju trebali bi učiti pjevati: svećenici i službenici oltara, članovi crkvenog zbora koji će predvoditi pjevanje, kantori, psalmisti, pa čak i članovi raznih vjerskih društava laika koji će podržavati i poticati puk u sudjelovanju. Ili najkraće rečeno: čitavu župsku zajednicu treba učiti pjevati kako bi svi zajedno po pjesmi mogli ostvariti zajedničko djelatno sudjelovanje u liturgijskim činima. Štoviše, budući da se vjernici istog dekanata često susreću zajedno u svojim crkvama, ponajprije kod slavljenja zaštitnika crkava pojedinih župa, bilo bi zgodno uvježbati u pojedinim dekanatima sličan repertoar crkvenih pjesama, kako bi i u tim prilikama zajedništvo okupljenih vjernika iz različitih župa toga dekanata došlo do izražaja.
Posebno treba glazbenim skladateljima, orguljašima, onima koji će biti učitelji i voditelji crkvenog pjevanja i svima koji će druge poučavati u pjevanju, dati ispravnu i cjelovitu pouku u liturgijskom pjevanju i glazbi. U tu svrhu preporučuje se “da se prema prilikama osnivaju i viši zavodi za svetu glazbu” kojima će biti briga odgojiti takve crkvene glazbenike.
S druge strane, da bi crkvena pjesma, tj. pjevanje doista bilo slavljenje Boga, treba svim vjernicima pružiti i ispravnu liturgijsku pouku (a ne samo glazbenu), ponajprije glazbenim skladateljima i pjevačima, a osobito djeci. Vjernike je nužno poučavati kako da se po pjesmi izraze, ali i kako da se pjesmom oraspolože za slavljenje otajstava.
Budući da pastoralni uspjeh, koji pjevanje treba postići u svakom liturgijskom slavlju, uvelike ovisi i o poučenosti u crkvenoj glazbi, potrebno je “pučko pjevanje njegovati svim silama, uzimajući i nove oblike prilagođene duhu pojedinih naroda i današnjem čovjeku!” U tom poslu snage ne treba štedjeti, jer, kako veli papa Ivan Pavao II: “Nikad se neće dovoljno utrošiti truda u kulturno, odgojno i socijalno i duhovno unapređivanje liturgijske glazbe”.
Pomagala svetoj glazbi
Crkvenoj glazbi od velike su pomoći i tehnička pomagala kao što su pjesmarice, knjige, časopisi, novine i sve ostale službene liturgijske knjige koje se bave crkvenom glazbom i omogućuju da blago crkvene glazbe bude dostupno svim vjernicima. Sva ta pomagala uvelike unapređuju aktivno sudjelovanje vjernika u bogoslužju. Poboljšanju crkvenog pjevanja može doprinijeti i anketa, koja jasnije ocrtava potrebe, shvaćanja i zahtjeve vjernika.
Gotovo nezaobilazno pomagalo svetoj glazbi su glazbala odnosno muzički instrumenti. Pod “muzičkim instrumentima” Crkva ponajprije misli na “orgulje sa sviralama” koje je već tradicionalno glazbalo u Katoličkoj Crkvi. Ipak, uz suglasnost nadležnih crkvenih teritorijalnih vlasti, u bogoslužje se mogu pripustiti i druga glazbala, kao što su harmonij i elektronske orgulje, ukoliko su prilagođena liturgijskoj praksi, te ukoliko odgovaraju dostojanstvu hrama i doista uzdižu vjernike. Mogu se uzeti i ona glazbala koja pogoduju pobožnosti, a odgovaraju mjestu i naravi pojedinih naroda. Narodna tradicionalna glazbala povezana su s kulturom i duhom dotičnog naroda. I pučke pjesme izrasle su iz duše i naravi tog naroda. Pripuštanje u liturgiju glazbala dotičnog naroda može imati za posljedicu i pastoralni uspjeh. Ali glazbala “koja su po općem sudu i uporabi prikladna samo za svjetovnu glazbu treba svakako ukloniti iz svih liturgijskih čina i pobožnih vježbi,” pogotovo ona glazbala koja se smatraju izrazom s bogoslužjem nespojive glazbene kulture, te ona koja podižu preveliku buku i tako rastresaju pobožnost vjernika.
Mjesto gdje će se smjestiti orgulje i druga odobrena glazbala treba biti na zgodnom prostoru “gdje će biti na pomoć i pjevačkom zboru i narodu dok pjeva i odakle će ih kad sama sviraju svi lako moći čuti.”
Ploče, kasete, kazetofoni i magnetofoni i slično redovito se smatraju izvorima glazbenog zvuka, jednako kao i glazbala, a istom tako to su sredstva koja mogu pospješiti aktivno sudjelovanje vjernika u slavljenju bogoslužja. Ipak važno je istaći da takva glazba uglavnom služi “slušanju” svete glazbe. Osim toga nije dobro glazbu s ovakvih medija koristiti kao instrumentalnu pratnju pjevanju vjernika ili službenika (“play-back”), ili u najgorem slučaju kao “zamjena pjevanju puka”.
Ukratko o pjevanju
VAŽNO!!! Pjesme moraju odgovarati:
duhu liturgijskog vremena (ne možemo pjevati u korizmi uskrsne pjesme!), i
duhu liturgijskog čina (pjesme moraju pratiti što se u bogoslužju događa, tj. ne možemo pjevati darovnu pjesmu za Slavu).
Kod psalama mogu se pjevati samo antifone, a preporuča se pjevati i sam psalam (solista ili dva pjevača, a možda i više pjevača). Antifone se mogu uzeti i za druge psalme, ali da barem odgovaraju duhu dotičnog psalma koji će se čitati (pjevati), tj. određene antifone (pripjevni psalam, pripjev) mogu se pjevati i uz druge psalme, a ne samo uz one za koje su napisane u pjesmarici.
Ponekad se psalam sa svojom antifonom može otpjevati i za vrijeme pričesti, meditacija ili čak kao ulazna pjesma, no tada ti psalmi moraju i svojim tekstom o toj liturgijskoj situaciji govoriti. Pogotovo ako su melodije antifone i psalma jednostavnije, tada se ti psalmi mogu pjevati s pukom i kao popijevke (npr. za vrijeme pričesti...).
Psalam: može se otpjevati samo antifona, ali bilo bi poželjno da se otpjeva i sam psalam.
Psalmi: veselije psalme treba pjevati i u “veselijim” bogoslužjima, a tužnije napjeve u “tužnijim” situacijama.
Božićne pjesme (pa čak i korizmene, uskrsne ili pjesme u došašću): mogu se koristiti gotovo u svakom dijelu mise, tek treba radije izabirati one pjesme koje barem nešto dočaravaju od liturgijske situacije, barem jednom svojom kiticom. U tom slučaju može se uzeti i samo dotična kitica.
U došašću se pjesme ovako biraju:
od prve nedjelje došašća do 16. prosinca pjevaju se pjesme došašća koje govore o drugom Isusovom dolasku.
od 17.-24. prosinca je božićno došašće, koje nas posebno pripravlja na slavljenje Rođenja Kristova. Njemu više odgovaraju u našem izboru popijevke marijanskog smisla.
Korizmene pjesme mogu se pjevati i za pokornička bogoslužja (vrijeme ispovijedi i pokora).
U korizmi nema aleluje, već poklik: “Slava Tebi, Kriste Bože”!
U korizmi se korizmene pjesme mogu pjevati umjesto "Gospodine".
U vremenima Došašća, Božića, Korizme ili Uskrsno vrijeme mogu se uzimati i odgovarajuće pjesme iz Vremena kroz godinu, ali da odgovaraju duhu liturgijskog vremena (tužno, veselo, pokornički, slavljenički) i duhu liturgijskog čina (npr. pod slavom ne možemo pjevati marijanske pjesme ili pokorničke!).
U MISI:
ULAZNA PJESMA: dočarava radost okupljanja oko Kristova oltara, uvodi nas u taj blagdan/nedjelju tako da progovara o temi i zbilji koju taj dan slavimo ili se prisječamo, oraspoložuje nas za određene liturgijske događaje (uskrsna pjesma nas razveseljava i prisjeća da ćemo i mi jednom uskrsnuti zahvaljujući zaslugama Isusovim, korizmena pjesma će nas oraspoložiti da se kajemo za svoje zloće i da se želimo pokajati i popraviti...)
pjesma PRIJE ČITANJA: nije nužna, ali nas može oraspoložiti i najaviti Božju Riječ koja će nam se sada priopćiti, dati, darovati.
PSALAM: kao odgovor na Božju Riječ, zahvalni smo za Božje darove koje nam On daje, a pogotovo ovom pjesmom izražavamo da smo shvatili i prihvatili Božju poruku, te da smo je razumijeli i zato u tom duhu odgovaramo Bogu pjevajući.
ALELUJA: usklik Bogu koji želi biti s nama, koji želi nama tepati, koji i po ovim svojim pismima nama dokazuje da misli na nas, da nam piše pisma... da nam svakome osobno progovara, jer će svatko doživjeti Božju poruku na svoj način - kao osobni poziv da slijedimo Isusa, da s Isusovim načinom života želimo živjeti, jer je to jedini način i put da dođemo Njegovom i Našem Ocu Nebeskom.
MOLITVA VJERNIKA: kao usklik i odgovor na zaziv i molitvu mogu se uzeti i pjevani pripjevi nekih pjesama ili psalama (antifone, tj. pripjevni psalmi), ali, naravno, da odgovaraju svojim tekstom na molitve vjernika.
DAROVNA PJESMA: izražava situaciju kada mi, po rukama našeg svećenika, Bogu želimo, barem simbolično - jer je ionako sve Božje, dati svoje darove, kao prijatelj prijatelju. To je naš simbolični dar Bogu, dar koji simbolizira da mi želimo biti s Bogom prijatelji i da po tom daru zapravo dajemo Bogu, u skrovitosti svojih srdaca, sve svoje brige koje bismo s Njim rado podijelili, pa čak i sav svoj život želimo dati Bogu, jer želimo biti zauvijek Njegovi prijatelji.
PRIČESNA PJESMA: izražava radost što je Bog primio naše darove (i nas same i sve naše želje i molitve). Bog je naše darove (kruha i vina) primio zajedno sa svim našim molitvama, te je darove posvetio na najljepši mogući način: pretvorio je te naše darove u Tijelo Isusovo, a mi ćemo sada sa zahvalnošću primiti od Boga taj dar, hranu s neba, Tijelo Isusovo u svoje srce, da nas tu čuva od zla i da nas vodi k Bogu kao kakav putokaz, kao put - jer Isus je put k Bogu Ocu. (Ova je razmjena slična onoj: prijatelj prijatelju dade autić, a ovaj drugi taj autić onda spremi na najljepše mjesto u svojoj kući. Onda taj drugi prijatelj dade onom prvom pravi bicikl kako bi onaj mogao sretno stići doma.)
ZAVRŠNA PJESMA: i nije toliko nužna, pogotovo ako je malo vjernika kod bogoslužja. Zapravo, sve je već rečeno na misi, pa čak i pozdrav i blagoslov, i možemo doma (sa Isusom kojeg nosimo u sebi). Zato na kraju može samo zbor otpjevati pjesmu, ili samo orguljaš nešto (u duhu bogoslužja) otsvirati. No, kako vjernici ipak ne mogu sakriti radost što su s Bogom-prijateljem razmijenili darove, ova završna pjesma ipak ima smisla: po njoj si vjernici još jedamput promisle što se to sada tako divnoga dogodilo, ili po toj pjesmi vjernici još jedamput obečaju Bogu sve ono što su već na misi Bogu obečavali (da budu dobri), po toj pjesmi izražavaju osjećaje koje su na tom bogoslužju doživjeli, po toj pjesmi vjernici se prisječaju kako se u ovoj Svetoj i sveopćoj Katoličkoj Crkvi dogodilo toliko puno Božjih velebnih djela, i kako je to dokaz da nas Bog ne ostavlja... Završna pjesma može biti i pjesma iz pobožnosti, tj. ako dočarava pojedine pobožnosti koje su u tom vremenu posebno vjernicima aktualne: npr. u svibnju pjevamo rado “Marijo, svibnja kraljice”, ili u listopadu pjevamo “Kraljice svete krunice” (jer je to mjesec krunice), ili u lipnju na kraju mise možemo pjevati i pjesme Srcu Isusovu zato jer je to mjesec Srca Isusova (tj. spomena njegove velike dobrote), u ožujku pjesme Sv. Josipu, na dane svetaca - ako znamo pjesme koje govore o njima - prigodne pjesme...
I tu još naravno dolaze PJEVANI DIJELOVI MISE: Gospodine, Slava, (Vjerovanje), Svet (+Blagoslovljen) i Jaganjče. Ponekad se umjesto ovih nekih dijelova mogu pjevati i neke druge pjesme, npr. u Božićno vrijeme uobičava se umjesto svih tih pjevanih dijelova mise pjevati Božićne pjesme. Ponekad se rado uzimaju i u drugim vremenima neke druge pjesme umjesto tih liturgijskih tekstova pjevanih dijelova mise, npr. umjesto Jaganjče zna se pjevati neka pjesma koja nas poziva na mir... (No, preporuča se pjevati one originalne liturgijske tekstove.)
Pjesme Srcu Isusovu se ponekad mogu uzeti i za ulazne pjesme.
“Himni” se mogu otpjevati ponekad za ulaznu pjesmu, završnu, a možda i za psalam.
Marijanske i druge svetačke pjesme mogu se pjevati na početku Mise i na kraju pogotovo onda kada se i slavi tog dana taj svetac.
Marijanske pjesme iz došašća pjevaju se i 25. 3. na blagovijest!!!
Orguljaši, ili voditelji pjevanja, zbora trebali bi, poželjno je i korisno, voditi dnevnike pjevanja: tj. uvijek zapisati (u neku posebnu bilježnicu) što se i kada se nešto pjevalo. Ovo je korisno zato što:
lakše je planirati pjevanje za slijedeća bogoslužja jer se vidi kada je koja pjesma bila i onda se takve pjesme ne ponavljaju prečesto, a opet neke pjesme koje su lijepe, a lako se na njih zaboravi, lakše ih se sjetiti na njih;
slijedeće godine lakše je planirati pjevanje kad se vidi u bilježnici točno što se lani pjevalo i što je najprikladnije pjevati za dotična bogoslužja;
i na kraju: lakše je uvidjeti značaj bogoslužja/blagdana ako se u dnevniku pjevanja zapiše ponešto i o značaju samog pojedinog (manje poznatog) bogoslužnog slavlja: i po ovome bit će lakše ubuduće planirati pjevanja; tako da po ovome dnevnik pjevanja postane i mali liturgijski vodić za voditelje pjevanja za ubuduće.
Ritam pjevanja (i sviranja) pjesama: neka bude jednako brzini pobožnom izgovaranju riječi pjesama.
Ako pjesma nema pripjeva, tada se kraj pjesme može naglasiti laganim jednoličnim usporavanjem par završnih taktova pjesme. To se može napraviti i onda ako pjesma i ima pripjev (koji se čak i ponavlja), ovakvo usporavanje naglašava puku u crkvi da se više neće pjevati ta pjesma.
Zgodno je imati i psalmistu ili više njih. To su pjevači koji će ili sa kora, ili (što je možda i bolje) sa ambona pjevati psalme.
Postoje pjesme koje se ne mogu nigdje uklopiti u sv. misu, zato se zovu i neliturgijskim. Takve pjesme eventualno bi mogle doći na kraj mise, a teže na početku mise. Neliturgijske su pjesme takve koje forsiraju određene osjećaje, koje iste možda svi i ne gaje; potom te pjesme ne govore o liturgijskom vremenu ili liturgijskom činu u sv. misi (ili u drugim liturgijskim činima) već se bave određenim (“pučkim”) pobožnim mislima - pobožnostima.
Pjesme koje su kopirane iz pjesmarice/kantuala “Pjevajte Gospodu pjesmu novu”, a koje prelaze brojku 752 su označene kao pjesme za “neliturgijsku uporabu”, tj. nisu pogodne za izravnu upotrebu u Misi ili ostalim liturgijskim slavljima (na pobožnostima se mogu slobodno koristiti). Ipak, ako te pjesme donekle odgovaraju zahtjevima, mogu se razborito i umjereno upotrijebiti i na pokojem lit. slavlju (misi ponajprije); ali prednost se daje onim pjesmama koje su zapisane u kantualu prije broja pjesme 752. (broj pjesme iz kantuala je onaj masnije otisnuti broj uz prve taktove pjesme). Za pjesme koje nisu kopirane iz kantuala (očito se vidi) treba biti oprezniji u izboru, budući da su mnoge starije pučke pjesme bile izbačene iz izbora pjesama za pjesmaricu “Pjevajte Gospodu pjesmu novu” i označene kao “neliturgijske pjesme”; ostale šansone isto podliježu strožim kontrolama.
Dobro je koristiti pomagala u crkvi koja doprinose boljem pjevanju: panoi s pjesmama, pjesmarice, možda i grafofolije ili dijafilmovi s pjesmama, papiri s pjesmama (za to dotično bogoslužje) koji se dijele u crkvi svim vjernicima...
Ukratko o sviranju
Kod učenja sviranja važno je najprije “PROČITATI” note, tj.:
uočiti o kojem se tonalitetu radi,
uočiti o kojem se ritmu radi,
proći note (nije važno da u ritmu!) i uočiti njihove visine, trajanja i odnos s ostalim notama u harmoniji (kada koja nota dođe, kada koja prije, a koja poslije te, a koja u isto vrijeme kad i ta nota...),
i to najprije s jednom, a zatim drugom rukom proći melodije (u početku nije važno svirati u ritmu!)
Nakon “pročitanog” počinje se učiti svirati u ritmu, najprije “odvojeno”, tj. najprije s jednom a zatim drugom rukom.
Kada se nauči svirati u ritmu “odvojenim” rukama, onda se ide na spajanje ruku... I sada opet iz početka: najprije se (nije važno u ritmu!) polako uočava kako bi se trebalo zajedno svirati: koje note dolaze zajedno, koje prije, koje kasnije... Naposlijetku se uči (isprva polakše, a kasnije brže) svirati u normalnom ritmu, onako kako bi to trebalo svirati i na misi.
JAKO VAŽNO kad se uči svirati: je brojiti naglas dobe.
Kod sviranja na orguljama poželjno je što više mijenjati registre, kako ne bi sviranje na orguljama postalo dosadno ili monotono samim time što bi registri bili jednolični, tj. uvijek isti. Naravno da jačina, boja i kombinacija registara mora odgovarati liturgijskoj svečanosti (kad je blagdan veseliji onda su registri jači, življi...), dotičnom liturgijskom momentu (npr. za uvod se svira jače nego kod preludiranja za vrijeme pričesti...). Čak je ponekad zgodno da i u samoj pjesmi se mijenjaju registri, npr. uvod se svira jače (može ponekad i tiše) od same pjesme, pripjev se svira jače (jer pripjev pjeva više vjernika, budući da su pripjevi više poznatiji), a kraj se svira ili u istoj jačini, ili se završi puno glasnije (pogotovo na kraju mise) ili se završi sa tišim preludiranjem, tj. ponavljanjem pripjeva ili poznatijeg glazbenog motiva pjesme, pogotovo tiše kada se ne smije narušavati pobožnost trenutka, a zgodno je da “ne vlada tišina”, ili da se vjernici održe u pobožnom osjećaju.
Inače, ali jako važno: zbor i orguljaš i orgulje u crkvi su radi bogoslužja i svih okupljenih vjernika, a ne obratno!!!
Važno je orguljama pratiti, poticati i uljepšavati pjevanje puka: sviranje neka bude povezano (legato), a na mjestima (poslije otprilike svaka 2 takta) gdje se “uzima zraka u pjevanju”, tu se sviranje može nakratko prekinuti samo podizanjem ruku s manuala - time se vjernicima sugerira uzimanje zraka, ali se time i pozorno prati njihov ritam pjevanja, a i opet potiče na daljnje pjevanje pjesme u započetom ritmu (ovime se vjernike “tjera” da pjevaju u ritmu - jer kratke pauze u sviranju vrlo su djelotvorne za to).
Ritam pjevanja (i sviranja) pjesama: neka bude jednako brzini pobožnom izgovaranju riječi pjesama. Ne ubrzavati uvode ili međuigre između kitica, već sve svirati u tempu onog (pobožnog) pjevanja!!!
Svirani uvod pjesama: neka to bude npr. prva 2 (ili više) takta pjesme, tj. prvi motiv pjesme - prva cjelokupna smislena rečenična cjelina, ili drugim riječima: prvi stih pjesme.
Svirane “međuigre” poželjne su kada je prezamorno pjevati redom sve kitice, tada te “međuigre” dolaze iza onih kitica koje se smisleno najviše razilaze, ili jednostavno npr. nakon svake 2 kitice, ili nakon svake kitice (pogotovo ako je pjesma prekratka da bi pratila cijelo liturgijsko događanje za koje je pjesma i namijenjena, tj. ako je darovna pjesma odveć prekratka, tada možemo svirati dulji uvod pjesme, a između dviju kitica i međuigru, a na kraju i završetak...).
Sviranje poslije pjesme, kao završetak pjesme: kada to dozvoljava ili štoviše traži liturgijski momenat: npr. darovna pjesma je završila, a svećenik još nije završio sa činom prinosa darova, tada se laganim preludiranjem završetka pjesme prati i završavanje obreda koje je pjesma pratila. Inače: orgulje nikad ne smiju maltretirati bogoslužje; orgulje su tu da bogoslužje uljepšaju a ne da mu smetaju.
Preludirati se smije:
prije početka bogoslužja,
za vrijeme prinosa darova,
za vrijeme pričesti,
na kraju mise umjesto završne pjesme,
poslije završne pjesme u bogoslužju.
Ako pjesma nema pripjeva, tada se kraj pjesme može naglasiti laganim jednoličnim usporavanjem par završnih taktova pjesme. To se može napraviti i onda ako pjesma i ima pripjev (koji se čak i ponavlja), ovakvo usporavanje naglašava puku u crkvi da se više neće pjevati ta pjesma.
Svirati se mora odrešito: jasno, razgovjetno, u ritmu, točno. Ako sviranje prati pjevanje, onda se svirati prestaje zajedno s pjevanjem, tj. točno na kraju pjesme. Ako se preludira ili svira završetak, tada se kraj sviranja izvodi s malo produženom zadnjom notom (“korona” na zadnjoj noti) i odrješito stane.
Prenosimo:K.Hublin
Post je objavljen 01.10.2007. u 16:27 sati.