ponedjeljak, 22.10.2012.
Savršena večer, iz kuhinje se širi topli miris pogače, na tv-u nježni subotnji film. Iako ne mogu zamisliti koji bi mi film bolje odgovarao, nemam što puno reći o njemu. Stvar je u jednoj sceni. Kutija puna uspomena na pokojnu sestru... Nakon dugo vremena neki film me uspio rasplakati kao malo dijete.
Prije četiri godine sam ga izgubila. Taj trenutak, ti dani, ti mjeseci, pa i godine bili su neopisivi. Nije to bol, to je umiranje bez umiranja. Prekidala sam ja i prije veze, nesretno se zaljubljivala, rastajala se od dragih mi ljudi, ali ono što sam doživjela odvajajući se od njega ostavilo je u meni vječni strah da će ta neopisiva patnja bez njega zauvijek pratiti me u stopu.
Dugo vremena sam umirala u bezdanu. Spavala sam danima, ustajući, kad se sve zbroji, na jedva dva sata. Nisam mogla niti sam htjela moći. Svaki sam dan iznova doživljavala užas rastanka od njega i onoga što se nakon toga dogodilo. Nakon dvije godine počela sam dolaziti k sebi, no, sjećanja na ostajanje bez njega ostala su tu, rijeđa, ali bolnija. Iznenadila bi me, probola, bacila na koljena...
I...taman kada se potrudim da sa svoje dvije noge stojim što čvršće na zemlji, da se ne prisjećam i ne sanjarim, pogled padne na kutiju mojih sjećanja. Držim je podalje od sebe, rijetko otvaram i više ne kopam po ranama. Trudim se, pravilno i pogrešno, ali se trudim da ne diram u ljubav koja je ostala u nekom drugom, prošlom vremenu. No, postoje dani kada se ne mogu odhrvati pozivu da ne zavirim u tu kutiju. Nije tamo očaj i tuga, tamo su spremljeni moji sretni dani i dani mene koja više ne postojim. Nisam umrla, nisam nestala, promijenila sam se no i takva još uvijek onom strašnom prazninom u sebi čeznem za sigurnošću njegovog zagrljaja.
Sjetim se prvih dana našeg poznanstva. Prošlo je deset godina od toga. Neka proljetna večer...iako smo tada bili samo prijatelji, bili smo toliko bliski... stiže poruka, nešto tipa...jesi slušala radio? jesi čula da sam te pozdravio i poželio pjesmu za tebe?...(njegova ditelina s četiri lista) Moj rođendan. Pitao me je što želim u životu, a ja sam mu odgovorila da želim biti sretna. Tada sam dobila jedini poklon u životu koji me je do suza dirnuo - zlatnu djetelinicu s četiri lista... Vratila sam ju. Jedino nju. Kao kaznu, kao dio moje boli.
Oko mene je rasuto mnoštvo fotografija, stvarčica, pokloničića, odjeće, knjiga, pisama, čestitki, izjava ljubavi... Pišem isprekidano. To nisam ja. Ne postoje ni riječi ni rečenice za nas. Voljeli smo se, jedino u to sam sigurna. Povrijedili smo se. Izgubili. Bili smo djeca, postajali smo ljudi.
A ja? Ja se još uvijek bojim zašto stojim na mjestu. Pustimo sad i fax i posao i sve... Da li ja ne volim opet zato što volim još? Hoće li ikada ova praznina biti popunjena, hoću li ikada voljeti nekoga kao njega? Može li se dvaput voljeti nekoga više nego sebe? Nisam sigurna da imam hrabrosti da pokušam, a bojim se da drugačije ne znam voljeti.
I, znam da mi na to nitko ne može dati odgovor, no svejedno, moram bitati...hoću li ga ikad više bar pozdraviti? Toliko je pitanja nakon njega ostalo otvoreno, samo on zna odgovor. Hoće li uvijek...? Hoće li?
- 15:44 -
četvrtak, 18.10.2012.
Drvored
Fotografija, riječi, misli i doživljaji
Strah me je da ću pogriješiti. Vjerujem da će ono što ću nakon prve rečenice napisati nekome izgledati uistinu smiješno, a ni ja ne nalazim dobro opravdanje za navedeno. Ne bojim se kardinalnih grešaka, niti velikih problema. Dosta sam trezvena pa ničemu ne pristupam bez da dobro promislim, a problemima koji mi stanu na put pristupam s manje živciranja nego prije. Neke mogu riješiti, neke ne mogu, ali znam da s pretjeranim sikiranjem baš ništa ne mogu napraviti.
Bojim se prezentacije, sebe i svojih misli. Već nekoliko dana sakupljam dojmove za novi post, no, umjesto da sjednem i napišem što mi je na umu, ja mozgam tražeći savršene riječi u strahu da me rezultat napisanog neće zadovoljiti i da neću napisati točno ono što sam htjela i osjetila. Primjer toga seže u prošlost. Sjetim se pisanja zadaćnica iz hrvatskog u srednjoj školi. Nisam bila tip kome je čitanje bilo milo, a lektire da i ne spominjem. No, zadaćnice nisam mogla izbjeći. I, od tipičnog pronicanja u djelo i onoga što je pisac htio reći, ja bi se odmaknula u neku svoju dimenziju i pustila ruku da piše. Uvijek sam pisala na isti način. Uglavnom nije završilo baš najbolje, jednom čak i s velikom svađom s profesoricom. Na isti način pisala sam na maturi. Očekivala sam opet neku bijednu trojku i prijekor. Dobila sam pet. Nisam to mogla razumjeti. Drugi primjer su ovi postovi, odnosno onaj u kojem sam se dotaknula čovjeka u kojeg sam zaljubljena. Bio je to neki nakaradni post, na mene ne nalik, štur i čudan. Niti sam ja uistinu svjesna što prema njemu osjećam, niti mi je savjest mirna iako (pobogu) zbilja ne činim ništa loše osim što napasem oči tu i tamo kad ga sretnem. Ali, ja se istovremeno osjećam i zaljubljeno i ludo i tužno i nestrpljivo i posramljeno i zbunjeno i suvišnom i nepokolebljivom. Vjerujem da je najveći problem u tome što sam prekasno prvi put osjetila ljubav na prvi pogled.
Gledam fotoaparat. Gleda i on mene. Nije nešto posebno. Jedna osoba u mom životu amaterski se bavi fotografijom i svaki put kada negdje izlaže pozove me k sebi da mu pomognem odabrati fotografije, jer, kako kaže, smatra da imam odlično oko za njih. Oduvijek sam voljela fotografije i velika su mi strast, samo što nikad nisam uzela knjigu u ruke i naučila nešto više. Žao mi je zbog toga.
No, za mene je fotografija isto što i moje pisanje. Njome želim izraziti točno ono što sam osjećala u trenutku kada sam se odlučila zabilježiti to. Bojim se da ne bi u tome uspjela i zato nikad fotoaparat ne ponesem sa sobom.
Gotovo svako dan prolazim jednom relacijom u mom gradu. Nigjde na ovom svijetu ne osjećam takav mir i spokoj, čak i jednu neopisivu sreću. To mjesto uistinu nije posebno, radi se o cesti, s jedne strane je nekakav šumarak, improvizirani parkić nastao za vrijeme Juge, a s druge strane drvored borova. Bilo da se radilo o ranom jutru, sredini dana i predvečerju, uvijek se iznova dobro osjećam prolazeći tuda i promatrajući te borove. Ponekad pada kiša i sve je sivo, tmurno i ružno, a ti borovi uvijek su zeleni, visoki i ponosni. Najljepše je ipak predvečer, kada se upali ulična rasvjeta a zadnji zraci sunca šaraju po oblacima. Teško je tada pred nekim slučajnim prolaznikom sakriti osmijeh od kojeg se ne mogu suzdržati. Jer... tako je malo tih trenutaka u kojima sam tako spokojno sretna.
- 11:58 -
utorak, 02.10.2012.
Pon./ut.
Postala je tradicija da je to noć nespavanja. Noć kad svi demoni u meni popizde pa k'o za inat ne mogu nigdje naći mir.
22h su...
Idem ja u krevet, sad ću, samo da pogledam da li se u svijetu što promijenilo prije nego se prepustim snovima. Uopće mi se ne spava. A bome ni svijet nije pružio neku zanimljivost. Vrtim 10 istih stranica već sat i po.
23:30h
Sad garant idem spavat.
Legnem.
I, počne ringišpil. Retrospektiva, ljeto, 2008. g. Oko zasuzi. Ma marš, toliko sam već suza isplakala po tom pitanju da ću si, kad i ako se ponovi ijedna misao, nabaviti bič za samokažnjavanje. Politika. Srce se razlupa od sekiranja. "Odi v rit, nećeš ni o tome prije spavanja."
Uzet ću neku knjigu...ma ne, neću, peku me oči, ne da mi se čitat, a i kasno je, moram spavati, imam još samo koji sat. Vruće mi je, hladno mi je, možda da se još jednom otuširam (možda ću bolje spavat bez kože?!). Jastuk mi je pretvrd, glava prenisko, pa previsoko, pitam se hoće li padati kiša, što da skuham za ručak...
Malo sam se smirila, možda zaspem... boli me ruka (a i ne bolila u tom položaju), pomičem ruku, opet se razbudim. Prošlo je 1. Ima što novo na fejsu (moš' mislit kako ima)... Počinje kiša, grmi, dižem se, zatvaram prozore, zovem psa u kuću, nema ga, tražim ga, pokisnem, uvedem ga, otuširam se...pojma nemam koliko je sati, jedino što znam da nemam pojma kako ću se ujutro dići.
Smišljam plan razmišljanja?! Moram imati smišljeno o čemu ću, u nadi da ću uopće spavati. Sjetim se!
Hvala (mojem) Učitelju!
Jorge Bucay: Ispričat ću ti priču
Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i poprilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao, momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”
V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.
Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, shrvan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se.
Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć!
Ušao je u sobu.
“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”
“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj”. Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”
Mladić je opet uzjahao konja.
Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljanice, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću: “Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.
“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdeset zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”
Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovoga prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?”
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.
- 09:37 -
