Uh, puno treba vremena da se vrate boje, okusi, mirisi, da se zaspi, jede, diše. Žao mi je tog vremena u kojem živi umiru, duboke rane krvare i zarastaju dugo, i uvijek pomalo bole za lošeg vremena. No ima i sunčanih dana, kad nema niti sjećanja niti podsjećanja. Može se opet voljet istim intenzitetom, a prošla vremena i uspomene gledat tek sa malo sjete, kao fotografije djetinstva. Tvoj lijep i težak post o patnji, neka jednog dana bude zaboravljen na dnu kutije sjećanja.
23.10.2012. (16:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pogača i Male žene (ako se ne varam) i hladno subotnje veče - savršena podloga za okretanje ključića kutije sjećanja... Neznam može li ti itko dati odgovor na tvoja pitanja, možeš li u ovom trenu i ti sama...možda ostane rana, ožiljak u kutu srca, možda nikad neće do kraja zacijeliti, ali to ne znači da se zbog njega srce opet neće ispuniti ljubavlju...
23.10.2012. (19:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sjećanja, ti nježni čuvari na vratima našeg vremena...putokazi na putu povratka...i ožiljci nekadašnjih rana su utkani u galeriju pamćenja, u splet uspomena...ako ih bacimo u rijeku zaborava...zalede se u Freudovoj santi leda...u podsvijesti postaju sindrom nedostatka sreće...treba ih doživjeti i preživjeti...udahnuti im dušu i moć sadašnjeg trenutka...tako slabi njihova snaga...skriboterapija je učinkovita...a to to odlično činiš...:-))
24.10.2012. (08:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Odsutnost matične ploče
Uh, puno treba vremena da se vrate boje, okusi, mirisi, da se zaspi, jede, diše. Žao mi je tog vremena u kojem živi umiru, duboke rane krvare i zarastaju dugo, i uvijek pomalo bole za lošeg vremena. No ima i sunčanih dana, kad nema niti sjećanja niti podsjećanja. Može se opet voljet istim intenzitetom, a prošla vremena i uspomene gledat tek sa malo sjete, kao fotografije djetinstva. Tvoj lijep i težak post o patnji, neka jednog dana bude zaboravljen na dnu kutije sjećanja.
23.10.2012. (16:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cebo-amebo(potraga za smislom)
Svatko tko puno voli, puno i pati. Ali to je dokaz 'pravog' života. Postoji sutra, i ono dolazi, polako ali sigurno. :-)
23.10.2012. (17:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Cvjetna
Pogača i Male žene (ako se ne varam) i hladno subotnje veče - savršena podloga za okretanje ključića kutije sjećanja...
Neznam može li ti itko dati odgovor na tvoja pitanja, možeš li u ovom trenu i ti sama...možda ostane rana, ožiljak u kutu srca, možda nikad neće do kraja zacijeliti, ali to ne znači da se zbog njega srce opet neće ispuniti ljubavlju...
23.10.2012. (19:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
sjećanja, ti nježni čuvari na vratima našeg vremena...putokazi na putu povratka...i ožiljci nekadašnjih rana su utkani u galeriju pamćenja, u splet uspomena...ako ih bacimo u rijeku zaborava...zalede se u Freudovoj santi leda...u podsvijesti postaju sindrom nedostatka sreće...treba ih doživjeti i preživjeti...udahnuti im dušu i moć sadašnjeg trenutka...tako slabi njihova snaga...skriboterapija je učinkovita...a to to odlično činiš...:-))
24.10.2012. (08:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...