Savršena večer, iz kuhinje se širi topli miris pogače, na tv-u nježni subotnji film. Iako ne mogu zamisliti koji bi mi film bolje odgovarao, nemam što puno reći o njemu. Stvar je u jednoj sceni. Kutija puna uspomena na pokojnu sestru... Nakon dugo vremena neki film me uspio rasplakati kao malo dijete.
Prije četiri godine sam ga izgubila. Taj trenutak, ti dani, ti mjeseci, pa i godine bili su neopisivi. Nije to bol, to je umiranje bez umiranja. Prekidala sam ja i prije veze, nesretno se zaljubljivala, rastajala se od dragih mi ljudi, ali ono što sam doživjela odvajajući se od njega ostavilo je u meni vječni strah da će ta neopisiva patnja bez njega zauvijek pratiti me u stopu.
Dugo vremena sam umirala u bezdanu. Spavala sam danima, ustajući, kad se sve zbroji, na jedva dva sata. Nisam mogla niti sam htjela moći. Svaki sam dan iznova doživljavala užas rastanka od njega i onoga što se nakon toga dogodilo. Nakon dvije godine počela sam dolaziti k sebi, no, sjećanja na ostajanje bez njega ostala su tu, rijeđa, ali bolnija. Iznenadila bi me, probola, bacila na koljena...
I...taman kada se potrudim da sa svoje dvije noge stojim što čvršće na zemlji, da se ne prisjećam i ne sanjarim, pogled padne na kutiju mojih sjećanja. Držim je podalje od sebe, rijetko otvaram i više ne kopam po ranama. Trudim se, pravilno i pogrešno, ali se trudim da ne diram u ljubav koja je ostala u nekom drugom, prošlom vremenu. No, postoje dani kada se ne mogu odhrvati pozivu da ne zavirim u tu kutiju. Nije tamo očaj i tuga, tamo su spremljeni moji sretni dani i dani mene koja više ne postojim. Nisam umrla, nisam nestala, promijenila sam se no i takva još uvijek onom strašnom prazninom u sebi čeznem za sigurnošću njegovog zagrljaja.
Sjetim se prvih dana našeg poznanstva. Prošlo je deset godina od toga. Neka proljetna večer...iako smo tada bili samo prijatelji, bili smo toliko bliski... stiže poruka, nešto tipa...jesi slušala radio? jesi čula da sam te pozdravio i poželio pjesmu za tebe?...(njegova ditelina s četiri lista) Moj rođendan. Pitao me je što želim u životu, a ja sam mu odgovorila da želim biti sretna. Tada sam dobila jedini poklon u životu koji me je do suza dirnuo - zlatnu djetelinicu s četiri lista... Vratila sam ju. Jedino nju. Kao kaznu, kao dio moje boli.
Oko mene je rasuto mnoštvo fotografija, stvarčica, pokloničića, odjeće, knjiga, pisama, čestitki, izjava ljubavi... Pišem isprekidano. To nisam ja. Ne postoje ni riječi ni rečenice za nas. Voljeli smo se, jedino u to sam sigurna. Povrijedili smo se. Izgubili. Bili smo djeca, postajali smo ljudi.
A ja? Ja se još uvijek bojim zašto stojim na mjestu. Pustimo sad i fax i posao i sve... Da li ja ne volim opet zato što volim još? Hoće li ikada ova praznina biti popunjena, hoću li ikada voljeti nekoga kao njega? Može li se dvaput voljeti nekoga više nego sebe? Nisam sigurna da imam hrabrosti da pokušam, a bojim se da drugačije ne znam voljeti.
I, znam da mi na to nitko ne može dati odgovor, no svejedno, moram bitati...hoću li ga ikad više bar pozdraviti? Toliko je pitanja nakon njega ostalo otvoreno, samo on zna odgovor. Hoće li uvijek...? Hoće li?
Post je objavljen 22.10.2012. u 15:44 sati.