četvrtak, 18.10.2012.
Drvored
Fotografija, riječi, misli i doživljaji
Strah me je da ću pogriješiti. Vjerujem da će ono što ću nakon prve rečenice napisati nekome izgledati uistinu smiješno, a ni ja ne nalazim dobro opravdanje za navedeno. Ne bojim se kardinalnih grešaka, niti velikih problema. Dosta sam trezvena pa ničemu ne pristupam bez da dobro promislim, a problemima koji mi stanu na put pristupam s manje živciranja nego prije. Neke mogu riješiti, neke ne mogu, ali znam da s pretjeranim sikiranjem baš ništa ne mogu napraviti.
Bojim se prezentacije, sebe i svojih misli. Već nekoliko dana sakupljam dojmove za novi post, no, umjesto da sjednem i napišem što mi je na umu, ja mozgam tražeći savršene riječi u strahu da me rezultat napisanog neće zadovoljiti i da neću napisati točno ono što sam htjela i osjetila. Primjer toga seže u prošlost. Sjetim se pisanja zadaćnica iz hrvatskog u srednjoj školi. Nisam bila tip kome je čitanje bilo milo, a lektire da i ne spominjem. No, zadaćnice nisam mogla izbjeći. I, od tipičnog pronicanja u djelo i onoga što je pisac htio reći, ja bi se odmaknula u neku svoju dimenziju i pustila ruku da piše. Uvijek sam pisala na isti način. Uglavnom nije završilo baš najbolje, jednom čak i s velikom svađom s profesoricom. Na isti način pisala sam na maturi. Očekivala sam opet neku bijednu trojku i prijekor. Dobila sam pet. Nisam to mogla razumjeti. Drugi primjer su ovi postovi, odnosno onaj u kojem sam se dotaknula čovjeka u kojeg sam zaljubljena. Bio je to neki nakaradni post, na mene ne nalik, štur i čudan. Niti sam ja uistinu svjesna što prema njemu osjećam, niti mi je savjest mirna iako (pobogu) zbilja ne činim ništa loše osim što napasem oči tu i tamo kad ga sretnem. Ali, ja se istovremeno osjećam i zaljubljeno i ludo i tužno i nestrpljivo i posramljeno i zbunjeno i suvišnom i nepokolebljivom. Vjerujem da je najveći problem u tome što sam prekasno prvi put osjetila ljubav na prvi pogled.
Gledam fotoaparat. Gleda i on mene. Nije nešto posebno. Jedna osoba u mom životu amaterski se bavi fotografijom i svaki put kada negdje izlaže pozove me k sebi da mu pomognem odabrati fotografije, jer, kako kaže, smatra da imam odlično oko za njih. Oduvijek sam voljela fotografije i velika su mi strast, samo što nikad nisam uzela knjigu u ruke i naučila nešto više. Žao mi je zbog toga.
No, za mene je fotografija isto što i moje pisanje. Njome želim izraziti točno ono što sam osjećala u trenutku kada sam se odlučila zabilježiti to. Bojim se da ne bi u tome uspjela i zato nikad fotoaparat ne ponesem sa sobom.
Gotovo svako dan prolazim jednom relacijom u mom gradu. Nigjde na ovom svijetu ne osjećam takav mir i spokoj, čak i jednu neopisivu sreću. To mjesto uistinu nije posebno, radi se o cesti, s jedne strane je nekakav šumarak, improvizirani parkić nastao za vrijeme Juge, a s druge strane drvored borova. Bilo da se radilo o ranom jutru, sredini dana i predvečerju, uvijek se iznova dobro osjećam prolazeći tuda i promatrajući te borove. Ponekad pada kiša i sve je sivo, tmurno i ružno, a ti borovi uvijek su zeleni, visoki i ponosni. Najljepše je ipak predvečer, kada se upali ulična rasvjeta a zadnji zraci sunca šaraju po oblacima. Teško je tada pred nekim slučajnim prolaznikom sakriti osmijeh od kojeg se ne mogu suzdržati. Jer... tako je malo tih trenutaka u kojima sam tako spokojno sretna.
- 11:58 -
