utorak, 28.05.2013.
Primalni krik
S obzirom da sam fulala faks, i to nažalost shvatila tek kad sam ga već završila, volim se baviti nečime o čemu tako reći nemam pojma. Naravno, ako presumiramo da je diploma jedini dokaz koji upućuje na nečiju kompetenciju (a to ipak nećemo učinit... :) Pa tako volim psihoanalizirati samu sebe i sve oko sebe. Da bih to mogla, gutam svaki psiho materijal koji mi dođe pod ruku...
Na Hvaru sam pročitala jednu knjigu. Pardon, pročitala sam ih hrpu, ali jedna me drži još uvijek, i ne bez razloga.
Riječ je o knjizi pod naslovom Primalni krik, a autor je Arthur Janov. Govori o liječenju neuroza putem primalne terapije.
Grubo rečeno, misao vodilja joj je da neuroze nastaju kao posljedica rascjepa u osobi, kojim "stvarno ja" biva zamijenjeno "nestvarnim ja", kao obrana od silne boli koju pretrpimo u najranijem djetinjstvu. A tom terapijom se zapravo samo miče poklopac sa "pritis lonca" kako bi bol izašla, i rana mogla zacijeliti, te osoba postati stvarna bez obrambenih mehanizama. Iako Freud tvrdi da će osoba s najboljim obrambenim mehanizmom najbolje funkcionirati u društvu, prema Janovu najbolje funkcioniraju osobe kojima nije potreban obrambeni mehanizam.
S obzirom da dijete do neke 7 godine života nije u stanju razumjeti u cijelosti što mu se događa, a ima potrebe koje mogu zadovoljiti samo njegovi roditelji, teži za roditeljskim odobravanjem i ljubavlju, ono postepeno oblikuje svoje obrambene mehanizme, jer koliko god se trudilo biti "dobro", izvršiti sve što tata ili mama traže, ne piškiti u gaće i slično, ono od roditelja ne prima što mu je potrebno - nježnost, ljubav, pažnja. Taj rascjep između stvarnog ja, koje želi izaći van, i nestvarnog ja, koje smo stvorili da bi se zaštitili od boli koja s vremenom zbog roditeljskog zanemarivanja postaje prevelika da bismo ju mogli podnijeti, uzrok je neuroze, stvara napetost koja se onda očituje na različite psihosomatske načine.
Poanta je u tome da nije dovoljno razumom, uvidom, znati da su te roditelji zanemarivali, ili da te nisu voljeli, znati da je pogrešno tući djecu, već osoba mora ponovno, po mogućnosti u kontroliranim uvjetima, proživjeti svaki događaj kojim mu je nanesena bol, osjetiti tu bol i otpustiti ju.
Ono što mi se svidjelo u toj teoriji, jest što naglašava povezanost duha i tijela. Mens sana in corpore sano. Psihološki poremećaj neizbježno ima kao posljedicu i somatski problem ( sinusi, kašljanje, glavobolje, crijeva, nepravilno disanje, ovisnosti svakog oblika.....), i obratno. Te prema autoru te teorije, primalnom terapijom, ne samo da se ljudi rješavaju davno zatomljene boli ( proživljavajući na sensama najbolnije trenutke svog djetinjstva), nego i različitih tjelesnih defekata, te također i ovisnosti od cigareta, vina, droga.
Terapija se u knjizi prikazuje kao univerzalni lijek za sve psihosomatske pojave, i maltene, spas čovječanstva, i začudo svojom logikom i primjerima uvlači čitatelja u vjerovanje da je zaista tako.
Moje prvotno oduševljenje donekle je splasnulo nakon što sam nastavila po wikipediji tražiti dodatne informacije o piscu i samoj terapiji. Iako sam za nju prvi put čula, nastala je još 70-ih godina, a npr. liječio se njome i John Lennon. Čini se da vodeće zajednice psihologa nisu njome oduševljene, štošta joj se predbacuje, od ne postojanja statističkih podataka koji bi ukazivali na njen uspjeh do opasnosti od izazivanja ovisnosti o osjećaju boli.
Međutim, nisam do sada čula niti za jednu terapiju koja bi imala savršenu statistiku uspjeha, a i samim time što on u svojoj knjizi ukazuje na nedostatke ostalih vodećih terapija (uvidom, biheviorističke, meditacije.....), te iznosi svoj negativni stav o neprofesionalnom ponašanju psihijatara i stvaranju sustava kojim se pacijente navlači da troše svoj novac, jasno mi je zašto nije omiljen i zašto će ga se uvijek kritizirati.
Knjiga je teška, ali svakako za preporučiti. A meni je vrijeme da počnem skupljati novce za postdiplomski iz psihologije...... :))
28.05.2013. u 18:01 •
7 Komentara •
Print •
#
