Osvetiti se ili ne ...
Osvetiti se ili ne ?? Lako pitanje, ali odgovor i nije.
Od kad je svijeta i vijeka ljudi su se svetili, tukli, vukli, tandrmoljili ...
Dobrica se nikad neće svetiti. Mirno će pognuti glavu i čekati samo on zna što. Izmedju dobrice i amazonke osvetnice, glasam za ovu drugu.
Kočim se ja, ali kad krv proključa, javi se neki adrnalin sve ode k vragu ...
Eto prije neki dan, ulazim u bus s torbetinom u kojoj je pravo bogatstvo (vraćam se s placa). Pikiram na slobodno mjesto, i već se blaženo smješkam u opuštajućoj budućnosti, preskaćući sve potencinarno zainteresirane.To je već borba prsa u prsa. Nije vam ovo politička fotelja, mislim, i juriš na slobodno mjesto. Tik pred nosom zauzeše mi stolicu. I sad ti meco, smješkaj se miroljubivo. Oči mi se suzile, krv brže zastruji. OSVETA! Propao juriš?? E nećeš.
Kao slučajno ispustih kesu sa crnim grožđem na bijelu košulju, a na glavu mu prosuh prezreli paradajz (bili na sniženju) ... Nažalost samo u mislima ...
Nije da nisam htjela, samo mi ga bilo žao, a činilo mi se da je i jači od mene.
Drugi slučaj je puno drastičniji.
Ne znam da li vas je netko otpilio, ili tko zna kako se to moderno kaže. To je ono kad si u nekog zaljubljen, a on te šutne ne trepnuvši. E, to mu neće proći kod mene. Zapamtiće me dok je živ. Mene je našao ... on ... I smislim strašno nešto da mu uradim.
Ima jedan prašak u apoteci, plavi. Iznimno je lagan, od njega se prave neke kapi za bebe ... Stavit ću bočicu tog praha u džep i kad onaj tip naidje bacit ću na njega. Samo da dodam, prašak leti, lijepi se i jako se teško opere ... Nosila sam taj prašak dvije tri godine, ali onaj nikako da naiđe. Osjetio me, pa bježi. Uaaa kukavica…ali ni ja ne odustajem.
Sve je neslavno završilo, skoro me uhapsiše.
Elem, drmusam se u prepunom busu dremajući iz noćne smjene.
Osjetih neki blagi dodir, što bi pjesnici rekli, tek titraj probudjenog jesenjeg lista na vjetru snova ... Trenutak možda iz mašte, sunčev zrak na plavom nebu ... i već ti pjesnički tandrmoljci ...
Tras bum, neko lupi pljusku nekome, nasta kaos u busu, vika, lopovi, džeparoši ... Majstore, vozi, stani, otvaraj, ne otvaraj vrata ... Oni proljetni pupoljci pretvoriše se u ružin trn, nešto me bocnu, tresnu i rasani ...
Odjednom kaos se pretvori u muklu tišinu.
Kao na usporenom filmu vidim ljude koji podižu ruke, zaklanjaju oči, lice, sve postaje plavičasto ... Mora da su nas napali Marsijanci i pretvaraju nas u maglu ...
Nisu Marsijanci, onaj lopov ukrao torbicu u kojoj je bila epruveta s prahom ... mislio valjda da je droga, pa otvorio, kihnuo ...Prah, kao prah lakši od zraka, poletio u slobodu, šireći se na sve strane. Ljudi se upaničili, a ja urlam ... lijek za bebe ... lijek za bebe ... nije opasno. Zaustavi se autobus ... plavi ljudi počeše izlaziti, a oni na stanici bježati ... Nikad nisam volila tu plavu boju ... nije mi sretna.
Završi se sve kako završiti, a ja ima sada da se svetim žestoko, do bola, vidjet će taj, vidjet...
Samo kako ?? Mora biti učinkovito i žestoko.
Ha ... znam, na blogu.
Zapamtiće me svi.
Ima da napišem post da se sve puši ... I komentar ... e, i to ću napisati, ili ne. Neće vidjeti komentar od mene, pa neka pati ...
To je najveća kazna.
I sve ću ih blokirati, samo da se prvo registriraju na blog.hr.
Promijenitiću nik, pozadinu, prednjicu, sve, da se ne dosete odmah. Samo ću ostavim mali trag da vide tko je
Meca Osvetnik
