AnaM

nedjelja, 28.06.2020.

Tu sam, a možda i nisam...


Moda kao moda, ne treba joj biti rob, ali pokušavaš je pratiti.
Kad je bilo moderno zeleno, bila sam od glave do pete u zelenom. Kad je bilo moderno mini suknjica, noslila sam ultra mini. Mnogi su me kopirali.
Primewćujem da sad slabo pratim modu. Pre neku godinu bio je moderan neki tigrasti komarac, pa neki koji je doputovao pravo iz piramide sa Nila. Normalan svet je bio piknut. Mene zaobišlo.
Sledeće godine navalili neki kpelji sa Lajamskom bolesti. Mangupi ujedali, i mene neki bedan nezaražen, ali mi je samo isterao pare iz novčanika, za pretrage.
Onda je stigla gospođa Corona. Svi viđeniji ljudi, sportisti, pevaljke, političari, sve to čvrknula. I sad oni kao daju svoje „stručno“ mišljenje, sve epidemiolog do epidemiologa.
Laički rečeno, iako mi je laboratorija i struka, i godinama bio posao, ništa mi nije jasno.
Obavezno se testirati, savet.
Ima test iz krvi, a ima i neki od nekuda drugde. Sve to povezano sa slovima ( ime testa) koji laiku ništa ne znači, ali on bira. Test može biti negativan što ne znači da nisi zaražen, jer ima tu i inkubacije (vreme od zaraze do ispoljavanja simptoma). Može biti i pozitivan, ali ne znači da ćeš se razboleti.


Tu sam, a možda i nisam
Stvaraju se i antitela kao zaštita od ponovog inficiranja, ali ne zna se da li se zaraženi mogu ponovo razboleti, ili ne mogu. Niko pojma nema koliko ta antitela ostaju u organizmu, ali obavezno proveriti da li ih ima. Možeš imati antitela, zaštitu i ako te je pljucnuo neko sa Coronom, ali ne mora da znači.
Momentalno sam potpuno de mode, a možda i nisam. Noćas me bocnuo neki komarac, ali sam se izgrebla u snu do krvi.
Pregledi su besplatni, ali koštaju između 50 i 100 EU, a možda i drugačije.
Hm... stiže i vaccina, koja nije još pronađena. Treba se vaccinisati, a možda oni zaraženi i ne treba.
Mislim da blogeri imaju svoje mišljenje koje treba uvažavati, a možda i nemaju.
Moderna nisam, a ne bih ni želela, jer nisam ni pevaljka, ni uspešni sportista, a najmanje političar.

- 11:33 - Komentari (39) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2020.

Stiže leto...

Pozdrav prvog letnjeg dana
uz želju da turistička sezona bude dobra,
da svi nađu ono što traže
da na blogu vlada mir i ljubav
i poneki cirkus da ne bude monotono.
Svakom šaljem po krin koji je malo zakasnio, i nemoj da se neko buni, te otrovan cvet, te boli ga glava, te nema vaznu.
Raduj se daru, smeškaj i stavi komentarče
Kakvi ste takvi ste, moji ste, ali i ja vaša, pa me trpite
Voli vas Meca



/>

- 08:21 - Komentari (36) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2020.

Mladost…


Sva bogatstva si mi dala sve ljepote ovog sveta …
Mladosti, moja lepa mladosti,
mladosti moja lepa radosti…


I taman se navikneš i u ne shvataš kako uživaš.
Misliš uvek će tako biti.
Šipak… ode malo po malo, potroši se kao kruh i ni ne primetiš. Samo ne možeš vratiti novu mladost, a ni ponovo umešen kruh nije kao onaj... Što ti je to ti je, pa kako ko iskoristio.
Jurio je ne jurio, nema je… otišla nekom drugom da šašavi i ulepša život.
Nije važno, tu su najbolje godine, kažu, i sve što ti pružaju i puno priče…
Nego dala bih 5 najboljih godina za 50 onih mladosti, moja lepa mladosti…

- 16:43 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.06.2020.

Anketa, bullying…


Ptičice cvrkuću, sunašce izašlo, travica se povija pod milovanjem povetarca.
Budim se sa osmehom, protežem…i juriš po kući, kavica, kupatilo i naravno, buka TV ekran.
Krasan je ovaj svet…
I onda je počelo, vesti… Toliko i toliko oboleleih u gradu, zemlji, svetu, toliko umrlih na respiratoru, pa slike. Da sam htela gledati bolnice, umiruće ljude, užase bolesti, otišla bih u doktore. Osmeh na licu mi nestao.
Sledeća vest, katastrofa poplave, orkani, vulkani, klizišta… Na licu već grč.
On je otišao tamo, vamo, a došli su mu ovi, oni… Za vreme tih katastrofa zakuvavam kavu, ali On čeka da se vratim da mi objasni kako mi je mnogo dobro i kako brine za mene. Ne brini više, molim te, i ovo mi je previše…
Ne čuje, vidi samo sebe.
Idi k vragu TV idem ja na blog da odmorim mozak.
Na blogu uobičajeno, većina piše u svom stilu, neki pokušavaju objasniti kako je XY WR-ov ljubimac, a ona M-lonica sve zna i gde je ko spavao i da li je spavao, i zašto je mogao, kad je mogao.
Branioci X-ća se povukli čekaju razvoj situacije, a mlađahni ZR pokušava objasniti da je glavni krivac neki TZ koji je tu iako ga nigde nema. Čini se da prste u svemu ima YGRS, ali to već ide u teoriju zavere.


Sve nadzire trijumvirat koji je jedan u trojici, ili trojica u jednom, nisam shvatila, viša matematika.
Pokušavaju se u raspravu uvući i autsajderi, to im je jedina šansa da pokušaju uzdrmati žabokrečinu mirovanja na svom blogu.
Sve u svemu, nema bullinga oko nas, naročito ako ga nećemo videti.
Bulingovalo me i vreme, sunce se sakrilo meni za inat i tresnula kiša, u sobe dok sam jurila zatvarajući prozore pred olujom i razbila vazu koja mi je išla na živce, ali dar od osobe koja stalno proverava da li je držim na vidljivom mestu (grozna je, vazna, osoba draga, ali bez ukusa.
Doza bulinga ne zavisi od davaoca, nego od primaoca…

- 09:36 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 10.06.2020.

Volim šetati...

Nije da gunđam,ali stvarno što si ovo vreme zamišlja...
Izađem van kao pošten čovek, a vratim se kao miš koga su bacili u bure sa... vodom, vinom??
Kako ono beše??

- 18:28 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 09.06.2020.

Odgovorna osoba...


Krenula sam u banku da uzmem 100, 200 evrića.
Prišćem ono dugmence, crveno, pa crveno. Neće zeleno da me pusti unutra.
-Nemate masku,-upozori me mladić iza mene.
Gledam levo, desno, a na vratima upozorenje od pola metra
BUDITEO DGOVORNI, STAVITE MASKU I RUKAVICE.
Spadam u one glupave koji su uvek bili odgovorni, ali ne da mi vrag mira. Sve mi u torbi, jedva nađoh zamotuljeno na dnu, za svaki slučaj.
Stavila sam masku-brnjicu, rukavice, pa opet na dugmence.
Otvoriše se rajska vrata odgovornoj osobi.
Skoro sam pala u iskušenje da umesto onih stotinjak evrića, poturim cedulju sa natpisom
PARE ILI ŽIVOT… SVE IZ KASE…
Odustala sam, nisam imala ni torbu za novac, ni auto sa upaljneim motorom… i uzeh onu bedinju, a bila je prilika…
Veni vidi vici, ne paše za post, ali
Dođoh na blog,
Da objavim post,
pa da čekam komentare,
kad tamo topovi Navarona…
Bež bež meco…Opasna situacija… spasavaj glavu.


- 18:19 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.06.2020.

Stigao sam…


Plivam u ogrmnom okeanu. Nigde nikoga nema.
Glasovi…
-Meni na oko, nemoj omlet.
Trese se celi okean, kao da neko planetu gura. Opet glasovi, dubok se smije
-Poručuješ li ti nešto meni?? Sva su okrenuta na gore??
-Ma, ne, nisam, onako, slučajno- semejulji se drugi glas.
Čuje se smeh kao grmljavina… plivam i uživam u životu. Jučer sam došao na svet u ovo ogromno meko, drhtavo prostranstvo. Lep je svet, lepo je živeti.
Ona grmljavina dolazi do mene, sigurno ću biti omlet, radujem se. Nije me odabrala. Uf…nemam sreće. Možda drugi put. Plivam, želim sve da vidim.
Grubo me hvataju prekidaju sanjarenje i nose… neću, pusti me… u pomoć… Nema mi spasa.
Mirno ležim hladno je, ali ne, postoji neka ugodna toplina oko mene… plivam, radujem se, da li je to taj omlet?? Moj okean je sve manji, nije više ni more… tesno je… gladan sam i jedem. Hrana nestaje. Ne mogu više se maknuti, okean je nestao, udaram glavom o beli zid, još… još…zovem u pomoć.
Piju, piju, niko me ne čuje, piju… Mučim se i niko mi ne pomaže… Aha, probio sam opnu… nešto meko, toplo je tu i divno priča kvo kvo kvo…
-Jesi li ti moja mama??
-Kvo kvo kvo… nežni mamin glas, me gura pod krilo.
Ona smejuljka gvirka, ali mama me krije. Čeka da gvirnem. Da li da joj se javim??


-Meco, jesu li izašli??
-Crni petlić.
-Nadam se da je kokica, kaže onaj grubi glas.
Prevario si se, mislim si ja, pun sam testasterona, zato sam prvi i izleteo. Dvonošci ništa ne znaju, a i ne vole muškiće, misle da smo svi kokice. Svašta, vrsta bi nam nestala, da je po njihovom. Voleo bih da smo svi petlići pa da se tučemo celi dan.
Neka to, dobar dan svete, ja stigao, a za dalje videćemo.
Jesam li zgodan, što kažete??


- 16:49 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.06.2020.

Pisanje posta…


Dolazak na selo i pisanje posta.
Lako je pisati post u civilizaciji, napiši ga ti na selu. Interneta ima, nije da ga nema.
Ideje samo frcaju, sve jedna bolja od druge, ali dok se okrenem, trepnem, zaboravim je… i ode u nepovrat. Dobro, neka ideja i ostane.
Sad to treba napisati, učantrati se i poslati blogu.
Imam dve mogućnosti.
Prva je klasični kompjuter koji stoji na muškom šrajbtišu…
Ženskice će me shvatiti, muškići ne.
Sto je potpuno u muškom redu, od papira, kutijica, praznih kutija od cigareta, pikavca, knjiga, olovaka koje pišu, još više onih koje ne pišu, vaznica uspomena koja se ne sme baciti (razbiću je kao slučajno prvom prilikom), slika, starih novina, križaljki, važnih ceduljica, telefonskih brojeva bez imena, ali ako zatrebaju…Objavljenih knjiga, ideja napisanih na ceduljici.


Obavezno je nešto od alata kojem je tu mesto i ne sme se dirati. U tom kršu, pardon, stolu sređenom, stoji kompjuter tako daleko da ništa ne vidim.
Ako ga pomaknem iščupam neku žicu jer ima milion dodatka. Za slikanje, kopiranje, brisanje i risanje, ko bi znao koji gajtan čemu služi, ali da mi smeta, smeta. Samo što nema lonče za kuvanje kave priključak. Možda i ima, ali ga nisam videla. Naginjem se pod uglom 90 stepeni da otkucam nešto. Posle deset minuta me tako zabole leđa, da sve pustim.
Druga varijanta je laptop.
Na njemu jedino mogu na blog.hr, sve drugo je zauzeto nekim gnjavažama otkazivanjima, menju šifra, koje ni slučajno ne zapamtim, a zapisane su negde u notezu koji obično ostane u civilizaciji. Kad sve lepo napišem, primetim da je uzeo latinicu englesku, pa ispale sve neke hijeroglife. Opet sve pošaljem vragu, i odem vrtiti se oko ruža u vrt.
Priča se da postoje neki mobiteli koji mogu svašta. Ne verujem, ali i ako postoje neću svom mobitelčiću nabijati komplekse. Sirotan je dugo kod mene, veran je i prima sve SMS poruke, a može se i pričati preko njega, ako dobro čuješ, jer nema pojačavanje zvuka. Sve u svemu, jeres bi bilo i pomisliti na njemu pisati post.
Lepo ste se odmorili od mene, a sad ću opet malo da davim i gnjavim…

- 12:19 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.06.2020.

Lipanj…


Izem ti prvi dan lipnja…
Miris lipe nema šanse da se probije kroz zastor kapljica.
Trešnje se stisle u vrtu ćudeći se gde su došle. Ruže obesile glavice i prete da iduće godine neće izaći dok ne bude +30.
Kiša, kiša, kiša i magletina.
Vrapci matori se sakrili, a maleni misle da je ovo normalno pa se deru ne možeš ni spavati.
Moja nova suknja planirana za +50, najavljenih, nije ni raspakovana.
Smrzoh se načisto u letnjoj rezidenciji. Kašljem kao magarac, ne smem ni među ljude, razbežaće se paničari.


Sad sam još pokisla zbog ove slike, a I ne vidi se da pljušti… Uf… uf… uf…
Nego, zna li neko kad počinje centralno letnje grijanje da se vratim u civilizaciju.
- 17:02 - Komentari (42) - Isprintaj - #