AnaM

petak, 26.11.2021.

Stop nasilju… umesto komentara lastavici…


Noć, tamna koliko to može biti u soliteru.
Sve utihnulo, ne čuje se ni zvuk televizora. Odjednom zvuk loma stakla, vrisak
-Policija, upomoć.
Otvaraju se prozori, susedi poroviruju iza sigurnosti zavesa. Ko to maltretira ženu?? Čuje se i dogovor nekih pozvati policiju ili ne. Držati se onog ne mešanje u tuđe stvari??
Vrisak sve jači, žena zapomaže, viče
-Barabo pijana, ti ćeš meni trošiti novce na ku…ve. Tras tras, lete tanjuri… čaše, staklo na sve strane.
Da, samo jedan muškić koji je popio celu zaradu. Nisu sve žene nežni cvetići, nađe se i neki kaktus.

Jutro, dete se vraća iz škole u vreme kad bi morao biti na času. Iz torbe viri pocepana knjiga, razbarušena kosa, prazna vrećica od hrane spremne za užinu. Uplakano dete samo jeca
-Nije ništa, izgubio sam hranu, novac.
-Gde je bio nastavnik, dežurni policajac??
-Pili su kavu.
Vršnjačko nasilje. Da ne preterujemo, reći će mnogi, deca se zaigrala.
Borba protiv nasilja, nasilja svake vrste.
Nije samo žena ugrožena.

Zar nije nasilje i ono što nam se događa na radnom mestu, male plate, prinudan prekovremeni besplatan rad?? Zar nije nasilje maltretiranje životinja na svakom koraku??
Zar nije nasilje nemati sigurnost niti jedan dan u životu.
Borimo se protiv nasilja na svakom koraku, borimo se protiv nasilja da se ne bi jednog dana čudili kad ga lično doživimo, ili nama neko drag.
Ne zaboravimo, žrtva može biti svako od nas.

- 09:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 23.11.2021.

Sastanak generacija…


Čudni su ti sastanci generacija posle pet, deset i puno više godina.
Sećam se, petogodišnjica mature.

Došli su svi koji su u međuvremenu diplomirali, kupili auto, zaposlili se. Naručili su u luksuznom restoranu gomilu hrane, piće je teklo potocima, a pričalo se samo ko je u koga bio zaljubljen, ko se udebelio, a ko se sprema raditi vani… To vani je bila posebna tema. Pljuvali su po vlastitoj zemlji, govorili da su je oni neki. upropastoli i da se nikad neće vratiti. Pevali su, vikali, razbijali. Urnebes od provoda. Račun se plaćao stavljajući novac na gomilu na sto i ne gledajući ko je što jeo pio. Nije došlo nekoliko ljudi koji se nisu imali čime hvaliti.
Dvadesetogodišnjica je bila malo drugačija.

Prvo, nisu se mnogi ni prepoznali. Dečki davno više nisu bili dečki, polako su puštali stomačiće, ali vozili bolji auto, imali malo povišen tlak, ali se hvalili ljubavnicima. Svako je naručio što je hteo jesti, a piće je bilo boca beloga, boca crnoga, i mineralna, poneko neko piće zvučnog imena. Kad se popije samo se naruči isto. Izbegavale su se teme dece koju su izdržavali, posao koji je slabo plaćen. Više se pričalo o zdravlju koje je najbitnije, a govorilo se o unučićima pametnim lepim sve na deku i baku. Muški su šaputali o striptizetama i svojim mogućnostima, ali su se raspitivali i za neke lekove sa kojima postaju ono baš, baš. Nije da im treba, ali može se probati. Račun je platio svako svoje, a neki su izašli da zapale cigaretu, ali račun ih je dočekao na stolu. Došli su svi osim jednog koji je možda bio u Americi, a možda i u nekoj sobici sa rešetkama. O njemu se najviše šaputalo.


Sledeća godišnjica,

je bila u manjem restoranu, osipa se društvo, ne samo po inostranstvu. Nisu večerali, nego su došli na kavu. Kavu nisu naručili jer je već kasno, popili su po sok, negaziran, i žurili kući pre mraka. Razgovori su se svodili uglavnom na šećer, ne u kolačima koji su pravi otrov za organizam, na holesterol i tlak, ali i o računima koji postaju pravo opterećenje po kućni buđet. Ogovarale su se mlađe generacije koje ne poštuju iskustvo starijih, novotarije tehničke prirode. Svima su zvonili mobilni, ali ne obožavateljke, nego njihovi, domaći, pitajući da li treba prevoz za povratak. Bilo ih je manje, došli su uglavnom oni koji su tu živeli, putovati se ne isplati za malo druženja.
Da se uplašiš sledećeg susreta…
Nije važno što će se naručiti u restoranu, važno je samo moći doći…

Život teče, donosi i nosi.
U čemu je tajna ko zna.
Staviću post u rubriku HUMOR, jer dok se možeš smijati, možeš sve.


- 11:10 - Komentari (39) - Isprintaj - #

subota, 20.11.2021.

Prenventiva...


Prenventiva.
To je ono kad ti nije ništa i ideš gnjaviti po ambulantama da to lepo ništa pretvore u nešto što će te baciti u depru. Neko to zove kontrolni pregled. Sećam se kontrolnog u školi. Celi dan učiš nešto što znaš-ne znaš do kasno u noć, a tvoji te pitaju da nisi bolesna. U glavi tabula rasa.
Obavezno-dobrovoljni pregled joj je neko, ko se dočepao podataka na nedozvoljeni način, zakazao .
Trema
Ulazi u čekaonicu u zakazano vreme. Na šalteru ljubazna osoba
-Čekajte, prozvaću vas.
-Imam zakazano u 9.15h
-To oni iz administracije koji pojma nemaju kako je kod nas. Čekajte-odreza, valjda ljubazno sa njenog gledišta.
Oko 13h sati prozivaju ime koje nije na vić, čak ni na ić, zna to je ona.
-Gde ćeš?? Jesi li ti muško??
Povlači se na klupu stidljivo-izvinjavajuće. Čeka još sat dva.
Ponovo nešto prozivaju, ali ona sad ne mrda. Maše joj nestrpljivo sa šaltera.
-Ulazite.
Ulazi u ordinaciju gde na počasnom mestu stoji famozni sto, sličan zubarskoj stolici, ali sa nekim kukama. Ružičast za žeske, sigurno imaju plave za muškiće.Da je mogla birati izabrala bi švedski sto, ali nije bio u ponudi.


-Sedite.
Seda u onu čudnu sto-stolicu, doktor urla.
-Iz kojeg ste sela došli? Skidajte se- rukom pokazuje paravan
Brzo odlazi do paravana i skida pulover, ostajući u vešu.
-Skidaj sve i sedaj, ne zadržavaj, nervira se već i sestra.
Neka bude što biti mora, skida sve seda na ivicu stola. Sestra joj ramene pritisnu obarajući je u ležeći položaj a rukom pokazuje ono gvožđe sa strane. Stavlja na to ruke i moli se u sebi da sve što pre prođe. Više joj i ne govore ništa, gurnuše joj noge u one, učinilo joj se, uzengije. Još je samo konj trebao. Skuplja noge u kolenima, neugodno joj. Dolazi doktor, gurnu one uzengije kolena se razdvojše činilo joj se do drugog kraja svemira, i ne nije umrla od neugodnosti, samo čeka da sve prođe. Upali reflektor kao da je za snimanje pornića. Bila je sigurna da joj odozdo vidi i plombu na šestici. Upilio oči kao da gleda kaubojski film ili Hari Portera. Neće biti primitivka, šapuće, tešeći se. Neko kuca na vrata
-Doktore, kava je gotova-
-Odmah
Za to vreme, oni iz hodnika gvirkaju u ordinaciju čekajući kad će stići na red, ulazi domar da otpuši neku cev, sestra donosi papire na potpis i glas koji viče. Onaj brlja brlja instrumentom, ne boli, ali nije nešto što bi se poželilo.
-O’ladi se kava.
-Gotovo, sve u redu, vidimo se za dve godine-ljubazno reče beli mantil. Niko je ne pita da li hoće ušla je u kruga bez kraja, krug prenventive.
Grabi pulover, navlači ga preko glave, hlače. Gaće i čarape ostadoše u torbici. Trči napolje. Prijateljica je čeka u autu.
-Jesi li zakazala kod pulmologa, sada su ti pregledi aktuelni, obavezno uradi laboratoriju… nabraja neke njoj nepoznate reči.
Gleda je belo
-Dokle tako?
Dok ti nešto ne nađu, bolje prenventiva nego kurativa… Kažu...

- 18:46 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 16.11.2021.

Cveće...



Dok nisam imala baštu, dobijala sam rezano cveće.
Volim cveće, naročito onaj trenutak kad mi ga ON predaje. Zbunjeno nešto muca, i strasno me zagrli, samo da ne gleda u mene i ne mora da govori.
Pomislim kako je došao do tog cveća, i ne mogu da budem kamena srca.
Vidim ga!
Ide nezainteresovano pored korpi cveća, ruke u džepovima, pogled negde u nebo, a s vremena na vreme baci brz na to cveće. Pojma nema kako se to kupuje, da li mora da kupi celu onu korpu, ili je dovoljan samo jedan cvet. Zna samo da mora da se dočepa tog prokletog cveta, ili je nagrabusio. Lakše bi preskočio neku ogradu i nabrao cveće, makar pucali u njega, ali nema, ko uopšte i gaji cveće?
Prolazi, sve laganije, došao je do kraja. Ne vredi, uzdahne, i ponovo. Oni cvetići ga gledaju nekako potsmešljivo, najradje bi ih sve šutnuo. Zastaje pored neke korpe, čvrsto rešen, ovo će da kupi, a onda brzo u rikverc, preko puta i kao gleda drugu tezgu. A joj, ta tezga je sa gaćama, i ona ga prodavačica odmah napade, te oćeš muške, te ženske, te pamučne, izvlači i širi mu ih pred nosom... jedva je pobegao.
Biti il’ ne biti, energično prilazi nekom cveću, pruža prst neodredjeno i kaže
-Ovo!
Ona ga zasu nekim nepoznatim rečima, verovatno imena cveća, i on tek tad primeti da “ovo” ima milion boja.
Smučio mu se život.
Izvadi novčanicu za koju je mislio da će babetini biti dovoljno da mu da najzad cveće. Ona ga pogleda začudjeno, i poče nešto da mulja po onom cveću
-Da zapakujem?
On sav srećan, neće se videti to što nosi. Dreknu da se pola placa okrete
-Daaa!
Dobi neki zamotuljak koji odmah stavi iza leđa i krete.

Nije odmakao ni tri koraka, kad iz daljine maše Marko, drug koji zna sve njegove kazanovske priče i koje su se desile i one koje su mogle da se dogode, samo da je hteo. Srećom tu je bila kanta za smeće, brzo gurnu ono cveće u nju.
Marko se već smeje, tapše ga po ramenu
-Gde si? Nema te sto godina !
-Ma, pusti me, noćas sam sredio jednu malu, nedelju dana neće moći da hoda, a sad jurim na sudar sa jednom...
-Ostao si uvek isti.
-Šta da se radi, jure me, a ja... ...
Kakve je sreće, taj je pričao pola sata o pecanju.
U korpu za smeće, odneo neko... nema više poštenjačina, ne možeš cveće ni na smeće da ostaviš da ga neko ne zdipi...
Ode Marko, a on ponovo po cveće.
Sad je bilo lakše.
Ponovo kupuje cveće, ponovo svi užasi.
Kad dobijem to cveće, kako da se ponašam?Za takvu „žrtvu“ malo je smešak i hvala…
Sad kad imam vrt, mnogo je lakše, uzme lopatu i posadi cveće.

- 11:43 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.11.2021.

Običan dan...

Kišni dan.
Ljudi nervozni sa maskama, kišobranima. Voda na sve strane a nervi kao žice na violini. Malo malo pa neka pukne.
Guram vrata na mesnici, guram, neće da se otvore. Znači treba ih vući. Vućem svom snagom, nešto se zaglavilo. Posle shvatim to je ulaz u magacin , a za mesnicu su ona vrata što se vrte. Jako su praktična, naročito ako vučeš kolica,mokri kišobran i držiš se propisanih mera o rastojanju.
Red.
Sve nekako usporeno, svi se domišljaju što kupiti da bude dobro, a jeftino.Slušam razgovor koji mobitelom vodi žena u najboljim godinama, a pratim i što ko kupuje da mi pred nosom neko ne kupi komad mesa na koji sam bacila pogled. Ona na mobitelu ubeđuje nešto sina, dere se na muža, i jada se prijateljici. Očito ima besplatne minute koje mora potrošiti pod hitno. Tako smo svi saznali detalje iz njene prošlosti i cele njene obitelji, i gde ima dobrog kiselog kupusa, gde krompira, a u koji kafić nikako ne svraćati jer su tamo svi zaraženi.
Mesar vodi zanimljivu konverzaciju sa kupcima.Mlađa žena ga pita
-Imate li suve nogice? Imam sveže grudi, pa da to promešam.
Sledeća pita
-Imaš li brizle ili bar malo mozga?
„Damica“ sa mobitelom prekida na tren razgovor
-Jaaaaooo, imate li teleću glavu, svinjske nogice i svinjske uši??
-Nemam kako bih izgledao da to sve imam??
Pokazujem prstom na teleći but, on meni na cenu. Prevrćemo oboje oči, i ja kapituliram, umesto kilograma, uzimam dve šnicle.
Kod kuće guglam nešto za posle ručka. I nađem kolač bez pečenja. Naravno, odbacim ga ne paše mi kolač i pečenje, a već imam šnicle.
I tako prođe još jedan dan…


- 10:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #

petak, 12.11.2021.

Dobro jutro...

Dobro jutro
Želim svima ugodan dan i neka vam se nešto lepo dogodi.
Ko nije popio kavu, ima čaja...
Ipak ne očekujte da meca pleše oko šipke



- 07:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 10.11.2021.

Sudbina…


Kad nam loše krene, krivimo sudbinu.

Kad je sve dobro sudbine se niko ne seća…



- 19:57 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 09.11.2021.

Rodna ravnopravnost…

Rodna ravnopravnost…
Na rodnu ravnopravnost saplićemo se na svakom koraku.
Ravmopravni ili ne, ne ulazim u besmislene diskusije
Ali
Da li ste primetili da su imena bolesti ženskog roda,
a svi lekovi muškog??




- 08:37 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.11.2021.

Ciklopentanoperhidrofenantrenski prsten...

Prsten…
Sedim sa društvom pijuckam piće, čekam roštilj, kad muzika zatandrče krešendo
-Za vas dragi gosti, vaš izbor.
Muka me uhvatila, znam, sad će krenuti od stola do stola i ispunjavati želje. Htedoh pobeći, kao da se napudram, ali to ne radim deset godina, možda da popravim ruž ispod maske?? Konobar prilazi i servira, a od onih mirisa zavrte mi se u glavi. Nećeš meco ostaviti toplo pečenje, sedi tu i jedi, ubeđujem sebe. Dok ja grickam kožuricu pečenja, zalivam crnim vinom, mic po mic dođoše do našeg stola.
-Šta dama želi??
Hm, misli se roje, želim naravno kao misice, mir u svetu, želim svima zdravlje i blagostanje, želim… ma svašta želim, za prvo može dobitak na lotu, posle želja koliko voliš. Najmanje mi je želja da neko tambura ili gudi violinom iznad moje glave,a kapljice znoja mu kaplju po salati. Njegova pratilja se dere dok ja čerečim prasetinu. Htela sam onu otrcanu fazu da kažem
-Nađi me. Kakve sam sreće i našao bi me.
Onaj vražičak u meni šapuće
-Zatraži onaj prsten.
-Ciklopentanoperhidrofenantrenski prsten??


Vražičak u meni
-Znate li ciklopentanoperhidrantenski prsten, prstem kao prsten,svi ga znaju i kad ne pevaju.
Gleda me pevač belo, onaj violinista završio tehnologiju, honorarno zarađuje po kafićima jer u struci nema posla, pa zna odmah počne nešto da gudi, i nađe me, zasvira, a onaj odmah prihvati.
Prsten ona nosi na ruci, pa pati što ju je baraba šutnula, a ona ga voli i dalje i sve nešto takvo. Gledaju me gosti kafane sažaljivo, tužno, u zemlju da propadnem. Onaj vražičak sigurno uživa, gosti skupljaju dobrovoljni prilog da mi naruče bocu vina, kad se napijem manje ću da patim za onom vucibatinom, ko zna kojom što me ostavila.
Pokušavam objasniti da je to hemija, da je prsten samo formula jedinjenja i da smo sa njegovim imenom lomili jezik. Ništa ne vredi, on navalio, pati, pa pati. I jesam patila dok sam mu naučila ime, ali nije to kafanska patnja, više patnja jezika da se prelomi.
Zato molim cenjene bloger da mi nađu neku pesmu za drugi put, mislim kad nabavim papirče za kafanu da nisam opasna po okolinu. Ko bi rekao da će mi i to trebati…

- 18:15 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.11.2021.

Sport

Sport
Jesen mami na rekreaciju.
Ko voli može se pentrati po drveću.


U zdravom telu zdrav duh.
Baviću se sportom, čvrsto sam rešila.
Trčala bih parkom, ali vazduh zagađen, kažu sedi u kući.
E, nećeš, ima da se držim zdravstvenog plana.
Već dva tri dana živim u sportskom duhu.
Planinarenje, penjanje na kauč,
silaženje do fotelje,
trčanje u kuhinju po nove zalihe.


Ovaj vikend, pa sledeće dve nedelje, biće odlučujući.
Rezultati se očituju...kaže vaga i uzdiše.

- 08:40 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 02.11.2021.

Moja torbica…

Moja torbica…
Torbica ko torbica, svaka ženskica je ima u svim veličinama i bojama.
Od kad su neki manijaci otimali ženama iz ruke i bežali ona mi dođe kao neki opasan predmet. Navodno, tražili su novac, kartice. Bojim se, kad bi meni neko to uradio da bi se vratio i tresnuo me sa torbicom.
Dakle, novac ne nosom jer su na blagajnama uvek nervozni dok ga tražim. Iz istih razloga ne nosim ni karticu, jer onaj pin, koji se ne sme zapisati, jer je to navodno opasno, uvek ispremešta, volšebno, cifre pa se ne mogu setiti. Insistiraju da moraš znati sve te brojeve i koja glupost, njihov redosled.
Torbica sadrži više slojeva potrebnih, neophodnih.
Na samom dnu su vlažne maramice koje su kupljene kao vlažne negde u davnoj prošlosti.. Tu je i nekoliko otvorenih papirnih maramica, pa karta od kazališne pretstave od pre nekoliko godina. Nisam ja kriva što karte nisu svežije, nisam ja izmislila coronu. Uspomena na kino u kojem sam bila nešto malo više pre desetak godina je karta sa srcem nacratnim ružem, ko zna zašto.
Na dnu je ključ od ne znam čega, ali može mi zatrebati, duplikati ključeva prvog auta, stana, neki… i Tu je majušni meca privezak koji se polomio, ali draga uspomena.
U srednjem delu su računi koji se moraju platiti, pomešani sa onima koji su plaćeni. To moram pod hitno razdvojiti, mislim si već dve godine.


Nekoliko umotanih bonbona se juri po dnu sa naušnicama (sedam osam komada, rasparenih). Mirisni štapić kupljen na vašaru i prazna boćica parfema daju ugodan ugođaj nosu, ako ga neko zabode u torbicu.
Tu su papirići na koje je nešto važno, nečitko, zapisano, telefonski brojevi bez imena, i imena bez brojeva. Mobitel koji ne radi, sedi pored onog momentalno aktuelnog.
Kako ne nosim osobne dokumente, tu su dokumenti koji više ne važe, ali mogu me indentifikovati ako budem previše temperamentna, na primer kad prelazim ulicu na neobeleženom mestu, a policajac na suze ne reaguje.
Da se ne zaboravi, tu je i notez sa olovkom ako mi padne na pamet neka genijalna ideja za post (do sada se nije to dogodilo)
Za šminkiu imam posebnu torbicu, to je priča za sebe. Slično je sa tamnim naočalama i onima sa kojima se vidi sve i ništa (nikad ih naći kad zatreba)
Lekove ne nosim iz principa. Naučili su me: ne malaj vraga na zid ako nećeš da ti dođe.
Nađe se još ponešto, a i još poneka torbica, pišem o ženskoj torbici, a ona je tajna baš kao i njena vlasnica.
PS zaboravila sam prospekte neke turističke agencije koja više ne postoji, ali mnogo lepe ponude ima.
Sve u svemu, srediću ja to, sutra, ne sutra sam zauzeta, preksutra, ne, u ponedeljak…sigurno.

- 12:41 - Komentari (29) - Isprintaj - #