Autobiografija ...
Jesen stiže i vratih se u civilizaciju. Naravno, odmah na kavicu provjeriti da mi nije nešto promaklo za vrijeme leta.
Dobro dodje konobar sa kavicom, pa dok je podijelio, neko capuciner, neko dugi, neko kratki (osobno više volim dugi, ali neki put neugodno mi priznati, naročito u mješovitom društvu), neko sa mlijekom neko bez mlijeka, neko bez kave, neko bez glave, samo mineralnu. Onom sirotanu se sigurno smučilo. Imam dojam da su sve kavice iste, ali ...
I da sam propustila, jesam.
-Meco, što si ti ove godine spremila za Sajam knjiga ??
-Ništa, nisam ni zimnicu spremila ove godine.
-Ništa ??
-Ništa.
Zabezeknuto su me gledale. Da li je to moguće ?? Brzo shvatih da ako hoću društvo, moram reći da je knjiga napisana, ali štamparija kasni. I poslije vidim, svi nešto napisali, kasirica u supermarketu "Jedan dan sa pobesnelim ruljom", mesar "Oda kralju noža na svinjokolju", Vozač tramvaja "Šinama u neizvjesnost". Svi su nešto napisali. Što ću sad ??
Kod kuće sedam za kompjuter, uzimam olovku i papir za inspiracije koje naviru brže od mog kuckanja. Hm ... o čemu pisati?? Pjesnik sam sjesti pa plakati. Pokušala sam, nije da nisam. Napisala sam prozu, samo u kratkim redovima. Odmah su me pročitali. Oni pristojniji su rekli da su stihovi dobri, ali nitko nije rekao odlični, jasna mi situacija. Nisam ja za te romantične gluposti, uvrijedim se i odem, a ako ima nesreću da me sretne, kao slučajno ga nagazim svom težinom (u zadnje vrijeme je to veća osveta nego pisati srceparajuće sonete)
Znam, pisaću autobiografiju.
To jest, pisaću o mom prvom autu fićkanu. Što je to autić bio, a doživljaja koliko hoćeš. Kao mlad vozač s novim autićem krenem prvi put u Austriju. Jurim ja 60, pa i 70km na sat, kosa vijori od brzine, vjetar fijuče, trese se i auto, bome i ja, ali neka. Svi mi mašu, pa pritisnem gas do daske, 75km.Mislim, zgodna sam vidi se, svi mi se smješkaju i pokazuju nešto rukom. Poslije mi rekli da je to autostrada i da sam išla po najbržoj liniji. Bila sam ponosna na fićkana ... Ostali su rekli da sam imala više sreće nego pameti.
Kad smo malo ostarili, i kad je fića počeo poboljevati te ide kod svog dr Mehaničara, savjetovali su mi da uvijek imam krumpir i hulahopke u autu. Kad se nešto, ne znam što pokvari, zamijeni ga čarapa, a kad nešto nema neku struju, ili već neki tandrmoljak u autu, stavi se krumpir ... negde.U praksi krumpir mi nije pomogao, a one čarape mnogo bolje djeluju ako je preko njih ultra kratki minica, i bespomoćno lice.
Završim roman eksplozivno, to jest, jureći kroz Dolinu jorgovana i diveći se prekrasnim, mirisnim cvjetovima, zabode se Fićko u kamion, nije veliki, onako 2 tone cirka. Fići ode cijela lijeva strana, kamionac ode u Ibar, a ja kupim poslije bolovanja drugog fiću. Uh… sad sam kao oni pisci koji na kraju knjige ubiju sve koji su im se u reali zamjerili, a baš sam fićkana volila.
Gotovo, knjiga napisana ... Sad mogu komotno pogledati ljudima u oči, a ne sramiti se i na Sajmu izigravati nepismenjaka. Ranije mi je bio problem plasman knjiga. Lakoj napisati, ali prodaj ako možeš. Načvrkala sam neku knjigu, bila čak i pohvaljena, kao za neke nagrade predložena ... ništa nije dobila. Dijelilo je neko društvo narkomanima, koji baš nešto i nisu neki čitaoci.
Sad sam taj problem riješila. Kad krenem u posjetu, umjesto cvijeća, ja knjigu. Kad se netko ženi, knjiga, krštenje, rođendan, knjiga. Nešto me u zadnje vrijeme ne zovu, mora da su pročitali knjige, jer su neki dobili i po dvije tri. Krajnje je vrijeme bilo da napišem autobiografiju, to jest, auto-bio-grafija, ili s autom proučavati geografiju.
Ko piše sretno mu bilo, a ko ne piše, ne znam što čeka??
