Nestašni Albi skakao s krova na krov i povrijedio šapicu.
Boli, pokazuje tužno ...
Bijela, mala koka, nastradala u svom jatu. Polomili joj nogu.
Nemojte me ubiti, tužno gleda kako ostali trče.
Purica nije htjela jesti koprive, pa je noge izdaju ...
Oni će se izlečiti...
Što se dešava kad drvo u šumi obori vetar??
Boli li ga??
Osjetimo li uvijek tudje boli, patnje, ili nam se čini da samo mi imamo probleme, a svima ostalima samo cvjetaju ruže ??
Tko zna, svi smo različiti.
Netko pokaže, netko ne, svoje tuge, probleme, nedostatke.
Možda je bolje tako, a možda je bolje s nekim sve podijeliti ...
Tko zna ...
Nisam desetak dana bila kod kuće, i naravno, prvo što sam napravila otvorim poštanski sandučić.
Očekivala sam bezbroj reklama i neki možda zaboravljeni račun.
Dočekale me dvije kuverte. U jednoj su bile neke slike koje mi je poslala prijateljica koja ne voli internet dopisivanje, a drugo, bijelo, s markom.
Uzmem to pismo, ne vidim odakle je. Ima marku, piše moje ime i prezime, točna adresa. Srce mi brže zakucalo.
Tko li mi to piše ?? Užurbano se penjem, otvaram vrata i grabim nož za otvaranje pisma.
Ne sjećam se kad sam dobila pravo, pravcato pismo.
Pamtim ona sretna vremena kad sam znala dobiti deset razglednica na kojima je pisalo, deset nas je ja sam prva, deset nas je, ja sam druga, deset nas je ja sam treća ... i tako do kraja. Blesavo bi izgledalo da mi netko pošalje deset takvih mejlova ...
Tko li se sjetio mene ??
Možda je to sestrična koja se nije javila godinama, ili bratić koji se skoro oženio ??
Možda je netko dobio bebu, pa da me obraduje ??
Ne, sigurno neki obožavatelj, skupio hrabrost pa sad piše što osjeća ... Zamišljam kako uzima pero, umače u staklenu mastionicu s tintom ...
Osmehujem se, a srce mi došlo nekako lako, lepršavo ...
Možda je…neizvjesnost me muči…
Ruka podrhtava, oči raširene, umjesto da lagano razrežem, kidam kuvertu i nestrpljivo čitam ...
Uskoro ističe registracija vašeg auta, pa kao naša redovita mušterija imate popust 50% na tehnički pregled.
U potpisu, vaš Kiler auto. Dobro ne napisaše killer, jer sam ga tako doživjela tog trenutka, ubojica mojih nada.
No kad razmislim, daj što daš, 50% je ipak više od ništa ...
Ipak, sjećam se onih divnih pisama, iščekivanja poštara, ubacivanje u sandučić odgovora ...
Vremena se mijenjaju i mi u njima ...
Znatiželja je ubila mačku kažu ...
Umjesto da spremam zimnicu, brišem prašinu, peglam (brrr ne volim peglu ni na slici) i radim druge zanimljive stvari po kući, ja skakućem po fejsbuku i kradem sate života. Što ćeš, ima nas svakakvih ...
Jutros vidim moja sličica, netko mi stavio na zid. Obradovala sam se. Neki krasan čovjek, pomislih, simpatična sam mu. Potrudio se da napravi klip. Da mi je bar poslao klip kukuruza, ili neki drugi klip, ali ...
Daru se u zube ne gleda, ali, žensko sam, kako da ne otvorim. Onako, samo malo ... E, to samo malo, navalilo na mene, pobrisalo sve i svašta, nacrtalo se na zid svih koji imaju nesreću da su mi prijatelji na fejsu. Neki pametni su se na vrijeme izbrisali ...
Patim ja kao patika (ne mogu reći kao tenisica jer se nezgodno rimuje). Žalim se fejsu, nekom adminu, ili već nekome tko tamo čuči. Upućuje on mene što da radim, ali ne možeš ti neznalicu u panici naučiti. Pljusku ipak nisam dobila od kompića što ga davim. Energično je protiv zlostavljanja, ali sam mislila da će i on otkazati koliko sam kukala ...Rekao bi čovjek čeka me na fejsu rešenje za svetski mir, ili bar za moje probleme.
Popijem kaficu, prošetam jedan krug, potrošim pare predvidjene za ono nikad se ne zna, i vratim se svome grijehu, fejsić. On kaže, čeeeekaaaaj, treba da se nešto prvo učantra, pa onda da se opet nešto uradi, pa to nešto da se ukuca negdje. Zabole me glava. Odoh pod tuš, sve nadajući se da će to skočiti gdje treba, ili da zovem neku žrtvu upomoć.
Tako mi se prije neki dan pokvario i mobitel. U servisu rekli da ga bacim i kupim neki pametni. Što će meni pametni mobitel, ja sam pametna za oboje. Kad se pola društva naljutilo na mene što ne odgovaram i kad sam zaprijetila mobilnom da će ići u kutiju za bacanje, on se uplašio i radi kao novi. Možda tako i fejs ...
Turim aparatić za expreso još jedan, i ekspres onako sva mokra na fejs ... Dobro te nemam kameru.šokirao bi se onaj virus da me je video onako golišavu mokre kose, kako piljim u ekran...
On proradio, i kaže, navali sad ...
Eto ti ga sad ... a ja planirala skitam ...
Pokušala sam objasniti u stilu, novine koje ne pišu novinari, knjiga koju ne pišu književnici, pjesma ... ne valja, ima blogera novinara, a tek pisaca ....
Ne objasnit kako to funkcionira.
Uzmeš pozadinu, ma ne tu, ono što će ti biti cijeli blogerski život straga.
U stvari, nije baš uvijek, samo dok ti ne dosadi pa promijeniš i tako zavarš one koji ti gledaju pozadinu. Može biti potpuno crno, a pismo sitna, to je za zbunjivanje protivnika to jest blogera da ne shvati suštinu posta u prvoj rečenici, nego malo da se potrudi, nadje naočale, ili možda i lupu da vidi što piše. Osobno, najviše volim one pozadine koje skakuću, vrckaju i isijavaju, ali moj meca nije u toj fazi stvaranja, više je ružičast kao život koji bih zaružičastila u reali.
Izabereš nik koji te ocrtava.
Mora biti simpatičan, prepoznatljiv, ali i dovoljno tajanstven da dodje netko gvirnuti na tvoju stranicu. Možeš ga promijeniti koliko hoćeš, odaje te "rukopis" pa te ostali, iskusniji odmah pročitaju ... Baš sam htjela biti neka tajanstvena vasionska hodalica, ali ima i neki IP, Mip, ili Tip, koji te odaju.
Pisanje samog posta i jeste i nije važno.
Većina pročita samo prvu i zadnju rečenicu, i po neku u sredini ako je mnoooogooo dugačko.Ovde mogu pisati što hoću, taj dio se obično preskače.Znači pesnica žestoka u glavu, prva rečenica, i na kraju podviješ rep ili daš vritnjak onome tko gubi vrijeme čitajući te, kao hvala.
Kao kruna svega su komentari.
To je ono što ti napišeš na tudjem postu. Čovjek ili čovečica lijepo napiše što želi, a ti sad kao pametnuješ i zanovetas. Ako ne komentarišeš jer smatraš da je sve dobro napisano, dopada ti se i šta sad amenovati ... greška. Optuže te za nedruželjubivog, licemjera koji ne cijeni tudji trud, a nadje se još po nešto za gunđanje. Ako previše komentiraš, poltron si koji očekuje da mu se komentar pristojno vrati. Ako razmislim, i dođe mu tako, ja došla tebi u posjet 100puta, a ti nijednom kod mene ... Što sam ja karakondjula dosadna ??
Na svakom pristojnom blogu imaš nekoliko klanova, neke koji su zaljubljeni i koji su odljubljeni.
Tu se mora biti jako pažljiv. Lako se opredijeliti za klan, zavrtiš kao na ruletu, pa gdje upadneš. Problem nastaje kad se nikovi promjene pa odeš nehotice, ili ti se dopadne što je napisao "protivnički" igrač, i upadneš u neprijateljski klan. Tad si nadrljao. Tvoji te pljuju, a ovi novi te izazivaju da grdiš stare. U svakom slučaju na općoj si vjetrometini, pa tko preživi ... Kažu svi da su neutralni ... kažu ... pa kad kažu, mora i jesu.
Mora se redovito pratiti što drugi rade, jer čim mrdneš dan dva, nisi više tjedna, pa se može dogoditi svašta ... izmakne ti glavni tandrmoljak, pa ti posle gledaj šta ćeš.
Sve u svemu blog je blog, da ga nema ne bi bilo ni nas ...
Ma bilo bi nas, ali ne bi bili tu gdje smo, ne bi putovali diljem svijeta, ne bi čitali prekrasne stihove, divili se fotografijama, rugali se političarima, pomalo se svadjuckali, ali nada sve, ne bi se voljeli na blogu i poštovali jer se nikad ne bi ni sreli čak ni u reali ...
U reali ne možeš grditi nikoga tako slatko kao na blogu.
Ne možeš reći matorcu da je dosadan kao proljev, mladom da je neodgojen, kuharici da ti je dala krivi recept, pjesniku da njegovi stihovi nemaju ni glave ni repa, humoristi da si se rasplakao čitajući ga, nekoj tugovanki da je glupo toliko patiti za nekim ko ju je šutnuo prije deset i više godina. Ne možeš biti stručnjak kakvog nema u svijetu. Kad razmislim, reala je dosta neugodna i dosadna. Na blogu je sve drugačije. Tamo su mece ružičaste, svi kuvaju a ne naručuju pizzu, svi idu na more, planinare, pjevaju bolje od Pavarottija , a slike su svega toga dokaz. Da, slatki moj blogić, ljubim te u admina, joj, ne, da me ne stavi na crnu bugovitu listu, ljubim te u … nešto ću se već sjetiti…
Ako je reala siva, blog mora biti ružičast.
Probudio me jutros smijeh.
Sanjala nešto šaškasto ... Zadovoljno sam se protegla, kavica mi zamirisala i dnevne novine ... Prvo čitam vrijeme da vidim što obući, pa horoskop videti što me čeka.
Vrijeme neobično za ovo doba godine, vruće, usred ljeta. Tu su i savjeti liječnika da se te vrućine lakše podnesu. Treba se lagano obući, ja baš mislila uzeti bundu. Uzimati tekućine. Odlično su mi to rekli, nikad ne bih znala. Ako netko dobije sunčanicu što je na +40 s puloverom i gojzericama i jeo kao za Božić, to nije katastrofa, više mu dođe kao prirodna selekcija.
Horoskop me zabrinuo. Vodenjak neka se danas pazi, prevarit će ga. Tu sam te čekala, upozoren, spašen. Tako ja u mislima, zvoni fiksni. Na fiksni još zovu samo oni s kojima sam išla u pučku školu, ili preprodavači.
-Čestitam, Besplatno ćemo vam mjeriti šećer.
-Što da mi vi mjerite, sad sam ga vidjela i na vrećici lijepo piše 1kg.
Spusti mi slušalicu, ali sad neko na interfon, pokušava prodrijeti do stanara zavodljivim glasom nudeći
-Besplatno ćemo vam očistiti pola tepiha.
Što da radim s onom drugom polovicom, nije rekao.
Još me nisu prevarili.
Krećem u najveći izazov, kupnju. Čeznutljivo gledam u šešir, ali mi nekako ne paše. Sjetih se onog šeširđije što je u svoje vrijeme nudio milijun dolara onom tko skine šešir Hruščovu, a stavi ga na glavu Kenedija ...
U radnji me dočekuje AKCIJA ... U prijevodu, spasavaj se tko može, naročito oni koji nemaju računalo u glavi ... Roba je ili s kratkim rokom, ili je skuplja nego u svakoj drugoj trgovini. Vješto zaobilazim zamke, kupujem planirano, i ono malo manje planirano i pobjedonosno izlazim kupiti od proizvodjača prave domaće rajčice.
Nitko me neće danas prevariti, opomenule me zvijezde.
Dočeka me ljubazan prodavatelj, objašnjava iz kojeg je sela i kako je ove godine dobro rodio ... Skuplje skoro duplo nego u radnji, ali vrijedi za zdravlje. Trpam ja i više u vrećicu,nego sam mislila uzeti, jer domaće je najbolje. Osmehnemo se jedan drugom i setih se da nisam uzela mlijeko, a kravu nitko ne drži pred samoposlugom, pa da je pomuzeš i dobiješ svježe mlijeko. Znači mora neko pregledano ... Vrtim se ja po radnji, širok izbor mlijeka, te ovoliko, te onoliko postotka masti, te sterilisano, te pasterizirano, te uvozno, te domaće. Moraš znati i geografiju da bi kupio pravo mlijeko.
Kad, u zlo doba, onaj moj čikica od koga sam kupila "domaće" rajčice, na kasi, plaća rajčice, i stavlja ih u onu istu košaru iz koga je meni prodao ...
Lijepo mi rekoše zvijezde ...
