Marketing
Blog je tandrmoljak i pol...
Pokušala sam objasniti u stilu, novine koje ne pišu novinari, knjiga koju ne pišu književnici, pjesma ... ne valja, ima blogera novinara, a tek pisaca ....
Ne objasnit kako to funkcionira.
Uzmeš pozadinu, ma ne tu, ono što će ti biti cijeli blogerski život straga.
U stvari, nije baš uvijek, samo dok ti ne dosadi pa promijeniš i tako zavarš one koji ti gledaju pozadinu. Može biti potpuno crno, a pismo sitna, to je za zbunjivanje protivnika to jest blogera da ne shvati suštinu posta u prvoj rečenici, nego malo da se potrudi, nadje naočale, ili možda i lupu da vidi što piše. Osobno, najviše volim one pozadine koje skakuću, vrckaju i isijavaju, ali moj meca nije u toj fazi stvaranja, više je ružičast kao život koji bih zaružičastila u reali.
Izabereš nik koji te ocrtava.
Mora biti simpatičan, prepoznatljiv, ali i dovoljno tajanstven da dodje netko gvirnuti na tvoju stranicu. Možeš ga promijeniti koliko hoćeš, odaje te "rukopis" pa te ostali, iskusniji odmah pročitaju ... Baš sam htjela biti neka tajanstvena vasionska hodalica, ali ima i neki IP, Mip, ili Tip, koji te odaju.
Pisanje samog posta i jeste i nije važno.
Većina pročita samo prvu i zadnju rečenicu, i po neku u sredini ako je mnoooogooo dugačko.Ovde mogu pisati što hoću, taj dio se obično preskače.Znači pesnica žestoka u glavu, prva rečenica, i na kraju podviješ rep ili daš vritnjak onome tko gubi vrijeme čitajući te, kao hvala.
Kao kruna svega su komentari.
To je ono što ti napišeš na tudjem postu. Čovjek ili čovečica lijepo napiše što želi, a ti sad kao pametnuješ i zanovetas. Ako ne komentarišeš jer smatraš da je sve dobro napisano, dopada ti se i šta sad amenovati ... greška. Optuže te za nedruželjubivog, licemjera koji ne cijeni tudji trud, a nadje se još po nešto za gunđanje. Ako previše komentiraš, poltron si koji očekuje da mu se komentar pristojno vrati. Ako razmislim, i dođe mu tako, ja došla tebi u posjet 100puta, a ti nijednom kod mene ... Što sam ja karakondjula dosadna ??
Na svakom pristojnom blogu imaš nekoliko klanova, neke koji su zaljubljeni i koji su odljubljeni.
Tu se mora biti jako pažljiv. Lako se opredijeliti za klan, zavrtiš kao na ruletu, pa gdje upadneš. Problem nastaje kad se nikovi promjene pa odeš nehotice, ili ti se dopadne što je napisao "protivnički" igrač, i upadneš u neprijateljski klan. Tad si nadrljao. Tvoji te pljuju, a ovi novi te izazivaju da grdiš stare. U svakom slučaju na općoj si vjetrometini, pa tko preživi ... Kažu svi da su neutralni ... kažu ... pa kad kažu, mora i jesu.
Mora se redovito pratiti što drugi rade, jer čim mrdneš dan dva, nisi više tjedna, pa se može dogoditi svašta ... izmakne ti glavni tandrmoljak, pa ti posle gledaj šta ćeš.
Sve u svemu blog je blog, da ga nema ne bi bilo ni nas ...
Ma bilo bi nas, ali ne bi bili tu gdje smo, ne bi putovali diljem svijeta, ne bi čitali prekrasne stihove, divili se fotografijama, rugali se političarima, pomalo se svadjuckali, ali nada sve, ne bi se voljeli na blogu i poštovali jer se nikad ne bi ni sreli čak ni u reali ...
U reali ne možeš grditi nikoga tako slatko kao na blogu.
Ne možeš reći matorcu da je dosadan kao proljev, mladom da je neodgojen, kuharici da ti je dala krivi recept, pjesniku da njegovi stihovi nemaju ni glave ni repa, humoristi da si se rasplakao čitajući ga, nekoj tugovanki da je glupo toliko patiti za nekim ko ju je šutnuo prije deset i više godina. Ne možeš biti stručnjak kakvog nema u svijetu. Kad razmislim, reala je dosta neugodna i dosadna. Na blogu je sve drugačije. Tamo su mece ružičaste, svi kuvaju a ne naručuju pizzu, svi idu na more, planinare, pjevaju bolje od Pavarottija , a slike su svega toga dokaz. Da, slatki moj blogić, ljubim te u admina, joj, ne, da me ne stavi na crnu bugovitu listu, ljubim te u … nešto ću se već sjetiti…
Ako je reala siva, blog mora biti ružičast.
Post je objavljen 07.09.2016. u 15:12 sati.