AnaM

Srodna duša ...
Ideal svakog je naći svoju srodnu dušu. Ma šta srodnu, drugu polovicu jabuke. Ne znam kako je to zamišljeno, jer na drvetu rastu cijele jabuke, ali valjda postoji to drvo sa rasječenim jabukama.
Po mitologiji je idealno biće za kaznu (nitko, pa ni Bogovi, ne voli previše idealne osobe) presjeklo tu osobu na dva dijela i frljnulo je. Sad nije jasno da li je na raspolaganju bila cijela planeta, i odredjeno vrijeme ili je bačeno sve na isto mjesto istog trena.
Sad se ti komadi traže da se spoje.Toliko jabuka celih, a ja tražim polovicu...

Nešto mislim, ako je moja idealna polovica otišla u Tanganjiku, da li imam pravo na popust kod avionskih kompanija ?? I što ako ja zapucam na kraj svijeta, a moj idealni se zadovoljio nekom prosječnom ženskicom i mene, idealnu polovicu, i ne pogleda?? Strašno. Mogao je baš i on da krene meni u susret. I to mi je neki idealac.
Sve se to još nekako i može srediti, ali problem je ako je moja idealna polovica bačena u neki drugi vijek, i sad pati i čeka mene idealca. Uf ... uf ... uf ...
Ništa nam ne preostaje nego da tiho patimo i okrivljujemo sve što nam tu srodnu dušu, idealnu polovicu ne strpaše u susjedstvo, pa da se ne maltretiramo tražeći se.
Nije mi jasno samo jedno, da li se to odmah prepozna, cap ca rap ... i nema više drugih traženja, ili se mora istraživati malo duže, oprobavati razne duše i polovice i kad vidiš da se poklopilo, ne miči ...Što ako promašiš, učini ti se tvoja polovica, a ono...

Što li se radi u toj idealnoj kombinaciji ?? Drži se za ruke, gleda u oči i guče, a gu, a gu ... Tko tu kuha ručak, donosi namirnice, parkira kola, popravlja onih milijun dosadnih tandrmoljaka po kući ??
Mora li tu mozak i srce surađivati, ili nije bitno ...
Mnogo teško te plovice idealne, i što ako se cijeli život ne udješ u isti vlak ??
Sjediš, patiš, čekaš, samuješ ??
To mi se i ne dopada previše ...
Hm ... kome bi se dopalo?
Opet daj što daš, i nije neka opcija..okreni, obrni, teško, pa to ti je.

Pozvana sam na romantični izlet koji ću pamtiti cijeli život.
Zamislila sam prekrasnu baštu, oblačiće na nebu, cvijeće, gitaru u daljini i vjetrić koji će se poigravati gustim pramenovima moje bujne crne valovite kose ...
Ruka u ruci i riječi koje pale maštu.

Došlo je malo drugačije, samo malo, kao ono post na internetu i gruba reala ...

ROŠTILJ
Dala sam ti ruku i srce
Otišli smo na travu i Sunce
Pošli smo kad je zora bila rana
Da ne gubimo ništa od dana

Mislila sam srce moje će zapaliti.
Ali, avaj, dragi, roštilj tu raspali
Mogu ludo da ga volim
Ali prvo žeravicu da razgorim

Na žaru cvrči meso, ima čudnu moć
A meni za romantiku osta samo noć
Moj dragi pita sada što mi je
I nudi času vina da se zalije

Vrt je bila neka šumetina puna buba, grana koje su udarale po glavi, lišća koje je vjetrić bacao prvo u neku prašinu, a onda na deku, koju sam stavila na suhu travu, iznad mravinjaka kasnije se uspostavilo. Cvijeća je bilo, ali mi ga je bilo žao brati. Gitaru nije bila u daljini, nego tik uz nas u rukama mališe koji se trudio da joj pokida žice ne bi li se čula glazba. Sestrica ga je bodrila udarajući po nekoj šerpi, nije imala bubnjeve. Vetrić bi se poigravao gustim pramenovima moje bujne crne valovite kose da je imam, ovako se morao zadovoljiti ravnom, plavom, i napraviti od nje frizuru a la raščerupana koka.
Ruka u ruci i riječi koje pale maštu, bile su nije da nisu. Tko bi dodavao onih sto čuda za roštilj, a na kraju važnije je raspaliti dobro roštilj nego mene ... ženske su uvijek raspaljene
Kad razmislim, bio je to divan izlet, i romantika nije što je nekad bila ...

PRIČA O ŽABAMA

„Jednom davno, grupa žaba išla je zajedno kroz šumu. Odjednom su dvije pale u duboku jamu. Ostali su gledali svoja dva druga dolje, koji su pokušavali iskočiti iz jame. Kad su vidjeli koliko je rupa duboka, vikali su im – da skakanje ne bi imalo smisla – jama je preduboka, pa neka radije odustanu i spreme se da umru. Jedna se žaba brzo dala obeshrabriti i umrla je.

Ljubav je ljubav...

Kad si gladan, zauvijek je predug period...

Šašavo jutro ...
Danima je vruće, ma šta vruće, u nesvijest pasti. Najavljivane kiše zaobilaze, tek ponegdje dojuri neki "vjetrić" kao tornado.
Jutros ja u ranu zoru krenula iz civilizacije na zdravi seoski zrak... ranije da ne idem po pretoplom.
Brrrrrrrrrrrrrr, hladno, 16 stepeni
TV trubi danima da se oblačimo slojevito, pijemo čajeve i ne izlazimo iz kuće. Ne znam kako misle da ljudi stignu na posao?? Možda je u medjuvremenu izmišljen neki aparat koji pritiskom na dugmence katapultira te na željeno mjesto. Naravno, mora biti to opcija na mobitelu, inače nema svrhe.
Smrzli mi se svi slojevi.
Najzad me je ugrijao kontrolor u busu. Ne nisam dobila pusicu, samo je tražio kartu.
A karta u velikoj putnoj torbi,pa moja torba, U toj torbi malena torba s dokumentima, a u pregradica jednog od onih modernih novčanika trebala bi biti karta. Otvaram brzo sve torbe, sadržaj izručujem pola na pod, kupim ... pola u krilo nekoj ženskoj koja ima minicu, a mršave noge i sve propada. Te ženske. Zašto nije lijepo obukla poderane traperice ?? Ha ... dolazim do željene pregrade karta nije tu. Naravno, stavila sam je u džep za hitne slučajeve uz neki sitnoiš da se ne sramim pred džeparošima ...
Kontrolor me bijesno gleda, pola autobusa izlazi na prvoj stanici, a ja zajapurena predajem kartu.
-To nije karta za bus, to vam je kartica za popust u knjižari Vul ...
Ha ... idemo ponovno.
Znači karta je ipak u nekoj od torbica ili pregradica ...
Izgleda da je toplije nego što sam mislila.
Kontrolor briše rukom mokro čelo, maše kolegi, i izlazi.
Muškarci su nemogući, uvijek žure, a baš sam došla do pregradice s kartom ...

Među mnogobrojnim pilićima našla se i jedna potpuno bijela…
Veselo je trčala svojim drugarima, ali nisu je dobro primili. Bila je drugačija.
I malene koke i pilići znaju biti okrutni, povrijedili su bijelu koku. Ona se povukla u kraj. Kad bi izašli na travu sjedila bi pod smokvom sama.
U trenutku nepažnje, velik bijeli puran došao je pod smokvu. Znatiželjno je pogledao majušnu kokicu. Kokica ga je gledala iznenađeno, a onda mu se primakla i sela pored njega. Ukočila sam se ... ubit će je.
Ne, kokica je vidjela bijelog purana, i nada se da će i ona postati tako jaka i velika. Ne odvaja se od velikih bijelih "koka" ...

Dan kao svaki dan na selu. Od rane zore deru se pijetlovi, koke, purice, hoće da šetaju. Ja spavalica jedva otvaram oči i u devet, ali ...
Otvorim jedna po jedna vrata, izlaze svi na travu, ali jedno purence, jedva na nogama stoji. To je ono što neće jesti koprivu. Vidim što mi slijedi, pa ih povedem, na kraj vrta gdje smo ostavili koprivu za njih. Svi navale sretni, ali ono neće. Ubedjujem ga ja onako glupo
-Jedi, bit ćeš velik i zdrav. Trčaćeš veselo ...
Samo što mi ne kaže, jedi ti kad ti je tako lijepa kopriva. Potpuno ga razumijem, nisam ni ja od neke zelenjave. Bolest ne pita, sad ću ga uvjeriti. U vrtu stara metalna stolica. Stavim je u koprivu, mahnem puriću i sjednem .
Ijaaaaooo ... stolica šuplja, moja suknja kratka. Što reći, derala sam se i mahala štapom, kao svatko tko sjedne u koprive. Purići se razbježali iz te moje apoteke, ja sjedim i ne mrdam, a pozadina mi bridi.