zemlja 2.blog.hr

31.10.2022., ponedjeljak

PURGERI

PURGERI






Poveč pajdaš kaj je to purger
To ti dojde od švapskog burger
Purger je pravi zagrebački fakin
Al’ i agramerski fin gospodin

Nemre svako purgerom biti
Prvo se mora v Zagrebu roditi
I još bi nekaj trebalo znati
Purgeri deda, baka, otac i mati

V Zagrebu treba i nauk vučiti
Bečku školu pak doma dobiti
Vulica z njega naredi fakina
A bečka škola fajn gospodina

I preštimani gospon Fulir
Purger agramerski i kavalir
Za dame navek otmjen i fin
Frajer sa šlifom, pomalo fakin

/ dijelovi iz pjesme Božidara Mikulina /

Tko su purgeri?

U nekim dijelovima Hrvatske, svatko tko živi u Zagrebu zove se purger.
Uz to, naziv purger je pomalo pogrdan, ne znajući da purger dolazi
iz njemačke riječi bürger , građanin, te se može odnositi na građane bilo kojeg grada. Ipak , pretežno, naziv purger koristii se za građane Zagreba.
Stari Zagrepčani ponosni su tim nazivom, a i mnogi doseljenici u grad priželjkuju biti purgeri.
Ali nije to tako jednostavno.

Po nekim regulama, pravi purger mora biti rođen u Zagrebu i imati pet generacija predaka rođenih u Zagrebu.

Samim doseljenjem i boravkom u Zagrebu ne postaje se purger.

Mislim da su pravila za naziv purgera prestroga.

Ako već niste rođeni u Zagrebu, trebalo bi biti dovoljno voljeti grad, prihvatiti njegova pravila ponašanja i usvojiti barem dio purgerskog vokabulara.

Ne treba zaboraviti od kad su Zagrepčani purgeri.
Nije to od jučer.
Početak seže u 13 to stoljeće, kada je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV, zlatnom bulom proglasio Zagreb slobodnim gradom.
U to vrijeme grad je bio podijeljen na Kaptol sa svećenstvom i na Gradec sa građanima, koji su Zlatnom Bulom dobili slobodu.
Zbog opasnosti od Tatara, Bela IV, povećao je broj stanovništva Gradeca, obrtnicima, majstorima i trgovcima iz Njemačke, koji su se
dobro uklopili u lokalni živalj.

Što se tiče jezika, dolazi do mješavine hrvatskog i i njemačkog jezika, koja se pretvara u početke purgerskog jezika.
Kako su građani Zagreba živjeli u burgu, zvali su se bürgeri, a ta riječ vodi do iskvarene riječi purger
Zlatnom Bulom bio je obuhvaćen samo Gradec i njegovi građani, dok su okolna sela kao Šestine, Vrapče, Črnomerec i dr. i njihovo stanovništvo bili kmetovi i prepušteni napadima barbara.

Zagrepčani su doseljenike zvali dojdeki ili dotepenci.
To su pogrdni nazivi, ali nisu specifičnost samo Zagreba.
U mnogim sredinama je postojao je otpor prema pridošlicima.
I Dalmacija ima svoje i zovu ih vlaji.
Iako dojdeki i dotepenci zvuče pogrdno, same riječi znače da se radi o
o onima koji su došli ili se dotepli/stara riječ/ a nisu starosjedioci.
Ali sve je to bilo relevantno ranije.
Zagreb danas teži milijunskoj populaciji. Zagreb je otvoren i prijateljski grad, i Hrvatska u malom.

Ipak je šteta da se prave purgere, reliqviae reliqviarum, mora tražiti sa svijećom i što govor starog Zagreba nestaje.
A to je ipak hrvatska nematerijalna kulturna baština.
Hrvatska ima jezičnu i inu raznolikost koju bi trebalo njegovati i zaštititi
kao i zlatnu formulu ča-kaj-što.


Interesantno je da smo u 13 stoljeću imali u Zagrebu gastarbajtere iz
Njemačke, a da danas Njemačka ima gastarbajtere iz Zagreba i ne samo iz Zagreba.





- 15:31 - Komentari (82) - Isprintaj - #

26.10.2022., srijeda

NE DOGAĐA SE SAMO DRUGIMA

NE DOGAĐA SE SAMO DRUGIMA










Svašta se događa.

Potresi, ratovi, bolesti i štošta drugo.

Iako smo znali, da se razorni potresi događaju čak i u našem susjedstvu, mislili smo da se to događa samo drugima, ali eto dogodilo se i nama.
Kad smo nakon drugog svjetskog rata pomislili da je sve to gotovo , da živimo u mirnoj Europi, a suvremeni ratovi se događaju samo drugima, eto ga i kod nas.
Kad se je covid pojavio u Vuhanu , mislili smo, pa to je u Kini, bolest se događa samo drugima, kad eto bolesti i kod nas, a pandemija je zahvatila planet.

Kad smo odrastali i odrasli zdravi, vjerujući da se bolesti događaju samo drugima, eto suočavamo se sami s mogućnošću da se ona desi i nama.

Suočeni smo sa nizom raznih, težih, lakših, rijetkih i učestalih bolesti.

Neću o bolestima nego o posljedicama određenih bolesti koje vode do smanjenja ili gubitka mobiliteta, a sve vodi do korištenja pomagala za hod. Pomagala su štap, hodalica i na kraju invalidska kolica
.
Tko je invalid?

Invalid je osoba sa fizičkim ili mentalnim nedostatkom.

Invalid se može biti od rođenja, zahvaljujući urođenoj bolesti, ili se invaliditet može pojaviti kasnijem u životu. Teško je reći što je teže.
Taj naknadni invaliditet može biti posljedica raznih uzroka.
Prometnog ili drugog udesa, spinalne povrede, amputacije, cerebralne paralize, multiple skleroze, moždanog udara, bolesti srca i drugo.
Neovisno o uzroku, dijete ili odrasla osoba susreću se s posljedicama, koje često uzrokuju nepokretnost.
Težak oblik nepokretnosti zahtjeva upotrebu invalidskih kolica.

Nažalost, živimo u svijetu, u kojem se možemo sresti sa nerazumijevanjem problema invalidnosti.
Takvo nerazumijevanje vrlo teško pada oboljelim osobama.
Premalo se o tome piše i govori, a da bi se shvatilo, da velik broj invalidnih osoba, zapravo može sve kao i “normalne” osobe, ali na malo drugačiji način i sa više truda. Mogu se baviti i sportom, igrati košarku, plivati, pa čak sudjelovati na maratonu, naravno na svoj način.

Izuzetno je bitno da takve osobe imaju razumijevanje i ljubav obitelji, da nisu usamljene, da imaju prijatelje, kućne ljubimce, internet , hobi ili posao koji ih ispunjava.

Na kraju, a izuzetno bitno za invalidne osobe je posjedovanje invalidskih kolica.
Kolica im omogućuju daljnji život, kretanje i slobodu.
Ne smijemo ih sažalijevati. Treba im pristupati na isti način kao i svim ostalima, a one imaju puno pravo to očekivati.
Nažalost, događa se da “normalne” osobe skrenu pogled sa invalida.
Invalidi to ne očekuju, a i ne zaslužuju.
Invaliditet se može dogoditi svima, a ne samo njima.

Papa Franjo nam se povremeno pojavljuje u invalidskim kolicima, ali ga ne možemo zvati invalidnom osobom.

Ipak, društvo postaje tolerantnije pa invaliditet nije prepreka i za vrhunske karijere. Imamo tako niz uspješnih suvremenih primjera.
Jedan od primjera je gosp. Wolfgang Schaeuble, koji je prije 20 god. , nakon pokušaja atentata ostao prikovan za invalidska kolica.
To ga nije spriječilo da je u vladi gospođe Angele Merkel bio izuzetan ministar financija, a nakon toga i predsjednik Bundestaga.
Nije bio invalid potreban pomoći, nego su drugi trebali njegovu pomoć.






Bundestag imao je još jednu osobu u invalidskim kolicima, koja brine o pravima invalidnih osoba, gospođu Stephanie Aeffner.






Mi u našem saboru imamo gospođu Ljubicu Lukačić, koja također iz invalidskih kolica brani interese invalidnih osoba.






Ne mogu, a da ponovno ne spomenem divan primjer suporta princa Williama, današnjeg vojvode od Cambridgea, koji je igrao košarku sa hendikepiranim igračima i slikao se sa njima.





/fotografije su korištene iz interneta/


Oznake: život


- 09:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.10.2022., četvrtak

PRIČA O SARMI

PRIČA O SARMI








Jedno, od nama najpoznatijih jela od kiselog zelja je sarma.

Može se jesti cijelu godinu, ali je to ipak zimsko jelo, jer je vrlo kalorično.

Na vidiku su nam božićni i novogodišnji praznici, nezamislivi bez
sarme.
Kod mene se sarma radi u velikom loncu pred Božić i obično traje do Nove Godine.

Sarma je jedno od rijetkih jela, koje se na adekvatnoj temperaturi, brzo ne kvari, zahvaljujući kiselosti zelja.
Isto tako, to je jedno jelo koje kod svakog podgrijavanja postaje bolje.

Poznato je da naši skijaši ne idu bez sarme na skijaške praznike, pa je nemali broj naše djece, proskijalo uz sarmu.

Sarma je kod nas tako popularna, da je pokušavamo prisvojiti, kao naše autohtono jelo uz mlince, štrukle, pašticadu i drugo
Ali nije to baš tako.

Od kuda potječe sarma?

Rade je svi naši susjedi, pa ju neki pripisuju Bugarima, a mnogi Turcima.
Sarma je turska riječ i znači omotati. Po tome bi to bio zamotuljak mesa, a omotan zeljem.
Turci rade sarmice koje zovu dolma, ali koriste umjesto zelja listove
vinove loze.

Po nekim predajama jelo je jako staro. i dolazi iz Azerbaijana i Armenije.
Baku i Yerevan su još i danas u ozbiljnom sukobu radi registracije sarme, kao kulturne baštine, kod Unesca.

Sarma je jako rasprostranjeno jelo i jede se od Azerbaijana i Armenije do Balkana.
Jedu je svi naši susjedi.

Postoje nijanse u receptima, ali nama je naša najbolja.

Jelo je vrlo popularno, pa se je našlo i na albumu Hladnog Piva.

Kako se radi sarma?

Ima bezbroj recepata, ali je osnova mljeveno meso, vrste po ukusu, u koje se dodaje preprženi luk, češnjak, jaje i riža.

Ja uz sarmu kuham malo dimljenog mesa i dimljene kobasice, što oplemenjuje jelo.

Uz sarmu serviram pire krumpir ili palentu.



Oznake: sarma


- 17:25 - Komentari (36) - Isprintaj - #

15.10.2022., subota

ZAKAJ SAM FURT GLADNA?

Zakaj sam furt gladna ?








Ja sam pesica purgerica. Zoveju me Denika. Punašna sam dackelica. Nisam strasen potpuri, malo sam kak šufnudel. Volim se šmajhlati i žnjarati. Povremeno pišem i blog.
Svaki dan španciram po livadi. Na moje iznenađenje, po blogu sam i prepoznata. Kad dođem u šetnju, uvijek veliju ide naša blogerica.

Evo me opet.
Nisam niš smršala od zadnjeg posta.
Kaj ja mogu. Stalno sam gladna. Jedem dijetnu hranu, ali ne pomaže.
Onda sam se sjetila zakaj.
To je od stresa.

Prvi stres sam doživjela kad sam se oštenila.
Kažu da je kujica - mama bila Njemica. Zvala se je Honey Bee von der Widecke, a tata jednostavno Chegevara
Mene su otmjeno nazvali Calpus Jade Vine, ali ja sam to pojednostavila pa sam samo Denika.

Tu počinje moja priča,

Kad sam se oštenila, bilo mi je jako lijepo. Bio je to topli dom kod mame, gdje sam ja i još jedno malo klupko uživali uz mamu i papali toplo mlekeco. Naše leglo je imalo svoj miris.

A onda su otpeljali mamu.
Ostala su dva mala bokca. Dobili smo nekakvu hranu koja nije bila apetitlih, pa smo bili gladni. Tu počinje moj prvi stres, od kojeg se do danas nisam oslobodila.
A od stresa se dobije apetit.

Onda su se pojavile dvije velike osobe, mirisa drugačijeg od mog legla, koji su me otpeljali.

Došla sam u moj novi i stalni dom gdje me je čekala zdjelica puna apetitlih hrane. Kakav gešmak. Cakum pakum. Sad sam fajnšmeker.

Sve je bilo samo za mene jer drugih pesa nije bilo. To je bilo dobro, ali sam s druge strane žalovala za društvom.

Ipak, dobila sam novi, lijepi dom.

Drugi stres sam doživjela kad sam se izgubila u šumi.
Bili smo u kući u šumi. Mala nepažnja me odvela u frent u šumu, i unatoč potrazi, trebalo mi je vremena, maloj i izgubljenoj, da po mirisu ipak pronađem kuću. Nije bilo kraja sreći, a bila je velika frka i skoro me je hercklopf trefil.

Bio je to drugi ogroman stres. Još uvijek imam noćne more i plačem u snu. Moji me onda malo podragaju i ja se smirim.

Glad, kao lijek ostaje. Ostajem gladuš.

Već sam rekla da sam dackel.

Dackeli su njemački psi zvani dachsund. To su pametni, tvrdoglavi, zaigrani, odani psi koji su i hrabri lovački psi.
Pogotovo u lovu na lisice.

Ja nisam hrabra. Ja sam strašljivec, koji se svega boji.

O lovu neće ni govoriti. Mrzim ubijanje, lov i lovce.

Jegerii se pravdaju da brinu o životinjama i odstranjuju stare i bolesne, a gotovo svi žele trofeje.
Kaj bi bilo da to primjenjuju na ljude.

Nisam ja jedina koja cvika.
Za vrijeme dočeka Nove Godine polovina pesa je na Normabelu ili šćućurena u badecimeru u badevani.

To bi bilo za danas sve. Fertig. Fajrunt. Fala. Kistihand. Prosim lepo. Javim se opet.

Pozdrav svim pesekima i pesoljupcima.


Evo još jedna slikica. Meni se sviđa

Oznake: Psi


- 20:38 - Komentari (31) - Isprintaj - #

13.10.2022., četvrtak

ULICA NIJE DOM




ULICA NIJE DOM









Što je sreća?

Sreća je emocionalno stanje, kada smo zadovoljni.
Nije to lako opisati, jer ima bezbroj stanja koja nas čine sretnima.
Na primjer zdravlje, ako smo toga svjesni, ljubav, materijalna dobra, sklad u obitelji, unutarnji mir, položaj u društvu, sigurnost itd.
Vrlo je teško dati definiciju sreće, i to predstavlja problem.
Jedan od bitnih elemenata u definiciji sreće, svakako je imati dom.

Dom je nešto najvažnije u životu.
Dom je mjesto gdje živimo, gdje smo zaštićeni, gdje nam je ugodno, gdje su naši najmiliji i gdje se svi volimo.
Tako bi bar trebalo biti.

Međutim, ima ljudi koji su lišeni toplog doma, a to su beskućnici.
Beskućnici nisu vezani samo za određenu zemlju i društvo. Prisutni su svuda, pa i u najbogatijim zemljama.
Prema dostupnim statističkim podacima na planetu ima čak oko milijarda beskućnika, a brojčano prednjače SAD i Indija.

Prosječna životna dob beskućnika je oko 50 god. a najranije umiru žene i djeca.

Tko su beskućnici? To su svi koji nemaju krov nad glavom.

Nije teško postati beskućnik.
Neki se čak rađaju kao beskućnici.
Najčešće se beskućnikom postaje gubitkom zaposlenja i završava na ulici. Ulica nije dom.
Na ulici se ostaje i zbog obiteljskog nasilja, bolesti, po izlasku mladih iz sustava alternativne skrbi, po izlasku iz zatvora i određenih zdravstvenih ustanova, statusom izbjeglica itd, a često i zbog starosti.

Društvo je to, barem, deklarativno prepoznalo, pa postoji “ svjetski dan beskućnika” 11 tog listopada.

Beskućnici teško mogu sami sebi pomoći i zato bi država, društvo, udruge trebali pomoći. I pojedinci, volonteri mogu pomoći.

Bilo bi dobro ne okrenuti pogled od beskućnika, uputiti mu toplu riječ, a i u okviru mogućnosti materijalno pomoći. Oni uz razumijevanje, pažnju, toplu riječ, trebaju baš sve.

Hrvatska, prema nekim podacima ima oko 2.000 beskućnika, ali postoji mogućnost da se taj broj penje i do 10.000.

Zagreb, prema statistici ima oko 700.000 beskućnika, a imao je samo 2 prihvatilišta /lani, ne znam da li je danas bolje/

Beskućnici spavaju po klupama u parkovima, napuštenim kućama, praznim željezničkim vagonima ,odnosno prema mogućnosti.

Kolodvor, pothodnici i slično su zabranjeni, a to im posebno teško pada po zimi.

Ipak postoje pučke kuhinje gdje mogu dobiti dnevni topli obrok, što im je od izuzetne važnosti.

Eto, to je jedan razloga, da unatoč problema koje imamo, shvatimo
koliko smo sretni.

- 18:36 - Komentari (31) - Isprintaj - #

09.10.2022., nedjelja

SRETAN ROĐENDAN MEEENI




SRETAN ROĐENDAN MEEENI






HA HA























Svim namjernicima ovog bloga, želim proslavu, najmanje 88og rođendana.





















































































- 21:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #

02.10.2022., nedjelja

DOM

DOM





Svi žele i trebaju dom.

Što je to dom?

Dom je mjesto gdje živimo sa svojom obitelji, svojim kućnim ljubimcima ili sami.

Nema ničeg što bi bilo važnije i ljepše od doma.

Dom može biti bogat i pun luksuza ili skroman, ali za nas je dom uvijek naš dvorac.

Nije važno kakav je, dom je uvijek mjesto gdje se osjećamo najbolje.
To je mjesto gdje volimo, gdje se nas voli, dočekuje s dobrodošlicom, a gdje se osjećamo zaštićeno i sigurno.

Živimo u nesigurnom vremenu, ali sve se to gubi kada smo ušli u dom i zatvorili vrata s unutrašnje strane

Dom je topao, miriše na finu hranu. Ima i osjećajnu i duhovnu toplinu.

Miriše na jutarnju kavu, a prije spavanja na fini čaj.

U domu možemo ostati cijeli dan u piđami ili staroj trenirci, a da nam to nitko neće zamjeriti.

Dom je i mjesto za stvaranje obitelji.

Uz životnog partnera, djecu, a često i roditelje dolazimo do najveće životne vrijednosti.

U našim životima nema ničeg vrjednijeg od doma i obitelji.

Oznake: dom


- 18:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2022 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (5)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (7)
Studeni 2022 (7)
Listopad 2022 (7)
Rujan 2022 (7)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (6)
Ožujak 2022 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi