KOLAČI NAŠI SVAGDANJI

Kolači naši svagdanji.
PAVLOVA

Kolač je jelo od brašna, šećera i raznih dodataka.

Prvi kolači nastali su od kruha, a praksa je dodavanjem novih sastojaka dovela do kolača.

Kolači mogu biti od dizanog tijesta koje se pravi sa germom ili kolači koji se prave sa praškom za dizanje.

Današnji kolači i ine slastice postaju sve sofisticiraniji, pa se rade od keksa, raznih krema i nizom aroma.

Kolači se, obično, pripremaju za subotu/nedjelju, male i velike blagdane, za rođendane, ili jednostavno kada nam se jedu.

U domu, u kojem sam odrasla, radili su se jednostavni, pretežno dizani kolači, kao buhtli, orehnjače i makovnjače. Radili su se i štrudli sa raznim punjenjem, pite i nezaobilazna kukuruzna zlevanka.

Torte nisu bile dio jelovnika.
Torte su došle u moj jelovnik kasnije.
Ne mogu se baš pohvaliti mojim tortama, ali se trudim.
Rado gledam torte u slastičarnama ili na slikama kuharica i uvijek se divim umijeću. Izgledaju odlično, a sigurno su i jako fine.
Ipak, ima jedna koju nisam vidjela u slastičarnicama, koja izgleda atraktivno, a o ukusu ne dvojim.
Poželjela sam jednu sama napraviti.

Torta se zove Pavlova.
Ime je dobila po svjetski poznatoj i obožavanoj ruskoj balerini , celebrity svog vremena, Ani Pavlovoj.

Mnogi kuhari nazivali su svoje recepte njenim imenom. Tako su u Francuskoj, žablje krakove, nazivali a la Pavlova, a u Americi je njeno ime imao sladoled.

Autor recepta za tortu bio je Australac, chef u hotelu Wellington
, gdje je Ana boravila 1926 god. i bila je oduševljena tortom.
Slastičar se je trudio da torta potsjeća na lepršavu suknjicu balerine.
Ja sam koristila recept Mary Barry, engleske prezenterice kolača, spisateljice kuharica i slastičarske TV zvijezde.
Inače, postoji bezbroj recepata za ovu slasticu, ali manje više, svi su slični. Doduše, može se raditi i sa kavom i tada je malo drugačija

KNJIGA ZNANJA

Knjiga znanja


Ponukana informacijama o knjizi znanja, nabavila istu. Knjiga se ,naime, ne može kupiti. Šalje se samo zainteresiranima na zahtjev.

Prema dostupnim informacijama, knjigu je VANZEMALJSKI entitet diktirao, nekoliko godina, gospođi Mevlani u Istanbulu.

Mevlana je ime koje je entitet dao gospođi po iranskom pjesniku, filozofu i dervišu iz 13 stoljeća, čija je ona reinkarnacija.

Knjiga je napisana u Istanbulu i smatra se svetom knjigom, a širi je svjetska zajednica braće i sestara. Pisana je 12 god. Pisanje završeno 1981 god. , a objavljena je 1993 god. Do danas je prisutna u nizu zemalja.

To je religijska knjiga diktirana kroz kanal Alfa koji se momentalno nalazi iznad Istanbula. Kroz takav kanal diktirane su /navodno/ i ostale religijske knjige.

Knjiga je diktirana u posebnoj ”foton-ciklon-svjetlost ” tehnici, koja je na zemlji nepoznata. Knjiga se navodno prilagođava i stalna je.

Knjiga dolazi u svescima, a ne ukoričeno, a sveske se onda čitaju po brojevima svezaka i po datumima. Objavljeno je 55 svezaka i 7 dodataka
Čitanje počinje 19.02, jer se smatra da tog dana počinje godina. Priložena je i tabela-plan čitanja.

To je način da istog dana, isti tekst čita cijela zemaljska populacija.

Svesci su vrlo teško čitljivi, sa posebnim stilom. Priloženi naputak upućuje na čitanje, čak i bez razumijevanja teksta, ali uz stalno ponavljanje.

Ovakvo planetarno čitanje, navodno, donosi čitatelju fizičke i mentalne benefite.

Knjiga se ne smije fotokopirati, ali se može ručno prepisivati.

Knjiga spominje judaizam, kršćanstvo ,islam i istočnjačke religije, ali prioritet daje Islamu ,što nije čudo, jer je ipak pisana u Turskoj

Ima neprimjeren stav prema Isusu Kristu.

Navodna svrha knjige je ujedinjenje svih religija, stvaranjem jedne nove religije/sinkretizam/ i novog svjetskog poretka. Sinkretizam je spajanje više religija u jednu.
Iako je knjiga distribuirana na našem području niz godina, mislim da je slabo medijski popraćena i svi komentari su vezani na Mevlanu i izdavače u Turskoj i pozitivni su.
Ja sam uspjela pronaći samo jedan kritički osvrt vlč. Vladimira Trkmac, koji smatra da je iza svega, opasna sinkretička sekta.

Povremeno pročitam koju stranicu, ali na plansko čitanje nisam se odlučila.

Oznake: religija

MODA U INVALIDSKIM KOLICIMA

Moda u invalidskim kolicima.

Dobro je biti dobar, lijepo je biti lijep /ali uopće ne važno/, zdravo je biti zdrav /izuzetno važno/

U tijeku života susrećemo se sa raznim bolestima.
Dok smo zdravi, jako smo bogati, a da uopće nismo svjesni.
Postajemo svjesni da smo izgubili bogatstvo, tek kad se razbolimo.
Nemoguće je pisati o svemu što nas može snaći, pa ću se osvrnuti samo na gubitak mobiliteta .

Imobilitet nastaje kao posljedica bolesti, ili posljedica saobraćajnog ili inog udesa.
Kod udesa bilo koje vrste, do imobilnosti dolazi odmah, a kad je imobilnost posljedica bolesti, onda to traje dulje.

Bez obzira na uzrok, nije se lako prilagoditi nastaloj situaciji.

Ipak, uzmimo slučaj , poznate stolnotenisačice Sandre Paović, koja je nakon teške saobraćajke ostala nepokretna, ali je zahvaljujući mladosti i upornosti pregrmila najgore, uspjela život dovesti u normalu, pa danas čak postiže dobre sportske rezultate, ali kao paraolimpijka.

Naravoučenije iz toga je, iako hendikepirani, možete postići sve, na malo drugačiji način, i više utrošenog vremena.

Nije svima jednostavno prihvatiti novo normalno, pa se pojedinci povlače iz života.
Takvi pojedinci trebaju stručnu pomoć, jer život brzo prolazi i treba ga živjeti na najbolji način.

S druge strane, velik broj hendikepiranih osoba, nastoji izvući maksimum iz svega.
Djevojke i žene nastoje, i u kolicima izgledati što njegovanije i atraktivnije.

Pokušala i ja.





/ I maske su imale dodatnu svrhu. Prekrile su bore/



Osuđeni na kolica organiziraju po modnim metropolama modne revije za osobe vezane za invalidska kolica, a i ma slučajeva da se djevojke u kolicima natječu čak na izborima za “Miss”. Primjer mlade i lijepe Justine Clarke, koja se je natjecala za “MISS AUSTRALIA”. Nije pobjedila, što uopće nije ni bilo važno. Važno je bilo prijaviti se i potvrditi “Ljepota je i u različitosti”

























Na sreću pojavljuje se i trend prihvaćanja različitosti, pa u tome vidim i poveznicu fotografijom princa Williama kako igra košarku u invalidskim kolicima.




/Wikipedia/

Potpora svima u kolicima i vrlo lijepo, samo da se nije ispod fotografije pojavio natpis “Svijet užasnut princem u kolicima”



I na kraju, a ne manje važno, lijepo je vidjeti lutku Barbie u invalidskim kolicima. Poučno za djecu.

Ne smijemo nikada i nikome dozvoliti da nam uništi snove kao “Mogu ja to sama”

ŠTO PISATI NA BLOGU?

ŠTO PISATI NA BLOGU?

Kako početi pisati blog?
Prvo se treba odlučiti, a zatim se registrirati

Ja sam odlučila pisati i registrirati se sa 85 g. Zvuči ludo, i iako ne znam prosječnu dob onih koji se odluče za blogopis, pretpostavljam, većina je mlađa od dvadeset godina.

Pa zašto je onda, bakica, ušla u ovu avanturu. Ima više razloga.

Jedan je, podijeliti interes o zagađivanju planeta hiperprodukcijom nerazgradive odjeće, koja je nakon odbacivanja jedan od najvećih zagađivača. To je bila preokupacija eko modom

Drugi, ne manje važan razlog je neslaganje dobnom diskriminacijom.

Naše društvo je sklono mišljenju da starija populacija teško slijedi zahtjeve novih medija.
Da budem iskrena, nije baš ni bilo jednostavno. Umirala sam od straha otvoriti stranicu za pisanje posta, a prijenos fotografija bila je kvantna fizika.

Inače, mene nitko ne zove bakica, nego samo baka. To si ja sama tepam, svjesna da se bakica ne postaje rođenjem unuka.
“Bakica” se mora zaslužiti bavljenjem unucima. Zaposlena baka, nikad kod kuće, ostaje samo baka.

A sada što pisat.
Teme kao ekomoda, putopisi, životinje, rat, izbjeglice, kuhanje i drugo, već sam
potrošila.

Da se napiše interesantan post iz svakodnevnog života, mora se interesantno živjeti.

Primjer su postovi koji opisuje “cool “ mjesta i “cool” zbivanja u našoj okolini.

Treba uzbudljivo živjeti i o tome pisati.

Bakica je malo deficitarna u tom pogledu.

Postoji i problem mobilnosti, uz obvezu korištenja invalidskih kolica.

Bojim se da smo kao društvo, u odnosu na invaliditet malo “staromodni”

Invaliditet nas može pogoditi iz raznih razloga, kao bolest ili prometna nesreća.

Nije se lako s tim pomiriti, iako oni koji te probleme nemaju to ne razumiju, ili se samo prave da ne razumiju.

Eto, bakici to nije bezbolno. Trebalo joj je skoro 2 god. da se odvaži na izlazak, Sada uživa u urnebesnim izlascima na kavu. Možda bude inspiracija i za koji post.





.

Oznake: Osobno

PRESLATKI ANTE

PRESLATKI ANTE

Nisam mogla odoljeti, a da sa vama ne podijelim ove neviđeno dražesne fotografije malog Ante.

Nisam imala pojma što nam sve donosi ovo novo vrijeme. Nikad čula da ovako mala djeca već idu u SPA, na plivanje, masažu i inu uživanciju. Koje blaženstvo i ushit na faci malog dečka. Samo što nije i samostalno proplivao.

Stvarno mu je lijepo, a nije ni čudo, kad ga je još i Papa Franjo blagoslovio u maminu trbuhu.


Sa grižnjom savjesti, sjećam se, kako sam moje dijete / ah, kada je to bilo/, ostavljala nepoznatim osobama i odlazila raditi. Bila su takva vremena, a drugo nismo ni znali.
Sa današnjim iskustvom, vjerojatno bi našla neko drugo rješenje.

Oznake: Osobno

ZA STARIJE OD 50

ZA STARIJE OD 50

/HPD Zagreb-Matica/



Nije vic ali
Jedna zanimljiva priča
... koju možda samo stariji od 50 mogu razumjeti. Mlađi mogu pokušati.
Osveta "starije" generacije:
Na blagajni supermarketa gospođa u godinama traži plastičnu vrećicu da stavi ono što je kupila.
Blagajnica joj predbaci da plastična vrećica nije ekološki u redu:
- Vaša generacija ne razumije ekološki pokret. Sada mladi plaćaju za vašu generaciju koja je uništila sve izvore!
Predstavnica "starije" generacije ljubazno reče blagajnici:
- Žao mi je, u moje vrijeme nije bilo ekološkog pokreta...
Da, - reče blagajnica - vaša generacija nije uopće brinula o zaštiti okoliša!
Ipak malo uzrujana, "starija" gospođa započne priču:
- U moje vrijeme smo vraćali prazne flaše od mlijeka, mineralne, piva i vina u trgovinu koja ih je vraćala u tvornice, koje su ih prale i u njih ponovo ulijevale mlijeko, vodu, vino, pivo. Flaše su bile reciklirane, a mi nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta!
U moje vrijeme smo se penjali po stepenicama.
Nije bilo pokretnih kao danas, a bilo je i vrlo malo liftova. Nismo, da bismo prešli kilometar-dva, uzimali automobil, već smo uzimali bicikl ili išli pješke, a da nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta!
Nismo znali za pelene za jednokratnu upotrebu; prale smo pelene, a rublje smo sušile na konopu razvučenom između stabala ili kuća. Nismo niti znale da ima mašina za sušenje rublja od 3000 wati. Naše rublje sušila je sunčana i energija vjetra. Krpali smo odjeću koja je išla od djeteta do djeteta, nije bilo odlagališta niti skupljanja za preprodaju.
Imali smo po jedan radio i TV (eventualno) u kući, ne u svakoj sobi po jedan. Televizor je imao ekran kao kutija za pizzu, ne kao danas ekran veličine Švicarske.
Imali smo sat na ručno navijanje, a u kuhinji smo sve radile ručno, ne s današnjim gadgetima koji pojedu struje više nego ju elektrana Krško može proizvesti.
Nismo imali električne samohodajuće mašine za šišanje trave. Stara, dobra kosa, koju je trebalo ručno nabrusiti, je bila sasvim dobra! Radile smo fizički i nismo trebale ići u klubove za mršavljenje i trčati po pokretnoj traci koja troši struju...
Imali smo eventualno jedan telefon u kući, a danas ga svaka šuša nosi u džepu. Ali, istina je, nismo znali za ekološki pokret...
Vodu smo pili iz pipe ili iz cisterne, iz ruke ili iz staklene čaše, ne iz plastične flaše kojih ima po ulicama bačenih na milijune.
Pisali smo tintom iz flašice iz koje smo punili nalivpero, a ne s kemijskim olovkama koje se bacaju nakon upotrebe.
Naši su se muževi brijali s žiletima koji su trajali, a ne s današnjim koji se bacaju nakon svake upotrebe. Ali, istina je, nismo znali za ekološki pokret...
Ljudi su se vozili autobusom, vlakom, a djeca su išla u školu pješke ili na biciklu, a ne kao danas autom mama ili tata servisa.
Nosili smo iste torbe u školu kroz cijelo školovanje, a ne kao danas jednu godinu Miki Maus, drugu Šiljo, treću Pajo Patak, itd.
Naše su knjige služile drugoj, trećoj, četvrtoj generaciji, a vi svake godine kupujete nove za što treba posjeći šume i šume.
Prema tome, ne s….. više o toj vašoj brizi za ekologiju!
U duhu naprijed navedenog, nemojte ni slučajno ispisivati ovaj tekst.
Budimo ekološki osviješteni!
Ali svakako je dopušteno proslijediti ga drugima radi znanja i ravnanja!
Pozdrav generacijo!

Oznake: Osobno