NE DOGAĐA SE SAMO DRUGIMA

NE DOGAĐA SE SAMO DRUGIMA

Svašta se događa.

Potresi, ratovi, bolesti i štošta drugo.

Iako smo znali, da se razorni potresi događaju čak i u našem susjedstvu, mislili smo da se to događa samo drugima, ali eto dogodilo se i nama.
Kad smo nakon drugog svjetskog rata pomislili da je sve to gotovo , da živimo u mirnoj Europi, a suvremeni ratovi se događaju samo drugima, eto ga i kod nas.
Kad se je covid pojavio u Vuhanu , mislili smo, pa to je u Kini, bolest se događa samo drugima, kad eto bolesti i kod nas, a pandemija je zahvatila planet.

Kad smo odrastali i odrasli zdravi, vjerujući da se bolesti događaju samo drugima, eto suočavamo se sami s mogućnošću da se ona desi i nama.

Suočeni smo sa nizom raznih, težih, lakših, rijetkih i učestalih bolesti.

Neću o bolestima nego o posljedicama određenih bolesti koje vode do smanjenja ili gubitka mobiliteta, a sve vodi do korištenja pomagala za hod. Pomagala su štap, hodalica i na kraju invalidska kolica
.
Tko je invalid?

Invalid je osoba sa fizičkim ili mentalnim nedostatkom.

Invalid se može biti od rođenja, zahvaljujući urođenoj bolesti, ili se invaliditet može pojaviti kasnijem u životu. Teško je reći što je teže.
Taj naknadni invaliditet može biti posljedica raznih uzroka.
Prometnog ili drugog udesa, spinalne povrede, amputacije, cerebralne paralize, multiple skleroze, moždanog udara, bolesti srca i drugo.
Neovisno o uzroku, dijete ili odrasla osoba susreću se s posljedicama, koje često uzrokuju nepokretnost.
Težak oblik nepokretnosti zahtjeva upotrebu invalidskih kolica.

Nažalost, živimo u svijetu, u kojem se možemo sresti sa nerazumijevanjem problema invalidnosti.
Takvo nerazumijevanje vrlo teško pada oboljelim osobama.
Premalo se o tome piše i govori, a da bi se shvatilo, da velik broj invalidnih osoba, zapravo može sve kao i “normalne” osobe, ali na malo drugačiji način i sa više truda. Mogu se baviti i sportom, igrati košarku, plivati, pa čak sudjelovati na maratonu, naravno na svoj način.

Izuzetno je bitno da takve osobe imaju razumijevanje i ljubav obitelji, da nisu usamljene, da imaju prijatelje, kućne ljubimce, internet , hobi ili posao koji ih ispunjava.

Na kraju, a izuzetno bitno za invalidne osobe je posjedovanje invalidskih kolica.
Kolica im omogućuju daljnji život, kretanje i slobodu.
Ne smijemo ih sažalijevati. Treba im pristupati na isti način kao i svim ostalima, a one imaju puno pravo to očekivati.
Nažalost, događa se da “normalne” osobe skrenu pogled sa invalida.
Invalidi to ne očekuju, a i ne zaslužuju.
Invaliditet se može dogoditi svima, a ne samo njima.

Papa Franjo nam se povremeno pojavljuje u invalidskim kolicima, ali ga ne možemo zvati invalidnom osobom.

Ipak, društvo postaje tolerantnije pa invaliditet nije prepreka i za vrhunske karijere. Imamo tako niz uspješnih suvremenih primjera.
Jedan od primjera je gosp. Wolfgang Schaeuble, koji je prije 20 god. , nakon pokušaja atentata ostao prikovan za invalidska kolica.
To ga nije spriječilo da je u vladi gospođe Angele Merkel bio izuzetan ministar financija, a nakon toga i predsjednik Bundestaga.
Nije bio invalid potreban pomoći, nego su drugi trebali njegovu pomoć.






Bundestag imao je još jednu osobu u invalidskim kolicima, koja brine o pravima invalidnih osoba, gospođu Stephanie Aeffner.






Mi u našem saboru imamo gospođu Ljubicu Lukačić, koja također iz invalidskih kolica brani interese invalidnih osoba.






Ne mogu, a da ponovno ne spomenem divan primjer suporta princa Williama, današnjeg vojvode od Cambridgea, koji je igrao košarku sa hendikepiranim igračima i slikao se sa njima.





/fotografije su korištene iz interneta/

Oznake: život