Zapitkivalo
30.12.2009., srijeda
O OCJENJIVANJU UČENIKA
Pravilnik o ocjenjivanju učenika
-Ivice, pripremaš li se za kontrolnu zadaću iz povijesti? – pita moj prijatelj Drago, umirovljeni profesor. -Ne, u ocjenjivanju znanja povijesti toga više nema. Tako je to sada u svim nastavnim predmetima u kojima nema pismenih radova... -Otkada je to tako? – čudi se Drago. -To je prema novom Pravilniku. Objavljen je na internetu pod prilično dugim naslovom. Još nije službeno potvrđen, ali u našoj školi naši profesori već ga primjenjuju. Kažu – službena vrijednost je samo „pitanje dana“... -Sada si me zainteresirao, Ivice – kaže Drago na odlasku. – „Profesionalna deformacija“, moram to naći na internetu...! Općenito mišljenje Sutradan stiže Drago i vadi iz džepa print (oprostite – ispis!) spomenutog Pravilnika. Još nije ni sjeo – već je počeo o temi ocjenjivanja učenika osnovnih i srednjih škola: -Taj predloženi Pravilnik - uz niz dobrih odredbi - uglavnom sadrži prava učenika, da nastavnik ispituje njegovo znanje za ocjenjivanje, ako i kada on pristane na to, ili ako i kada se sam za to javi...Zatim, da ga ne bi u jednom danu ili tjednu ispitivao prevelik broj nastavnika.... Sve u svemu Pravilnik većim brojem odredbi ignorira radnu i odgojnu komponentu nastavnoga procesa... Uglavnom tolerira kampanjski način učenja.... Učenik, koji se u svome odrastanju, odgoju i obrazovanju ponaša kampanjski – t.j. da uči i radi samo kada ga netko ili nešto na to prisili, on će linijom manjega otpora tako nastaviti i u životu. Kada odraste i postane, napr. zastupnik u Saboru ili u parlamentu uopće, izmišljat će razne izgovore samo da ne „sjedi“ na sjednicama, „jer je to dosadno“ iako ga građani plaćaju i za ta „sjedenja“... Zanimljivije je negdje u nekoj društvenoj prostoriji pred televizorom sjediti, gledati utakmicu i nešto pijuckati... Na sjednicu će otići samo pročitati neki govor samo „reda radi“, da ga „se vidi“... Ili možda kao ministar – on će planirati i razmišljati o „mjerama za izlazak iz krize“, kada već država duboko upadne u krizu...Čitajući taj Pravilnik čovjek se pita, kada, gdje i u kakovim školama su radili sastavljači njegovoga teksta – osim u kancelariji. Neke odredbe uopće se ne osvrću na mogućnost provedbe.. -To me podsjeća na vrijeme dok sam bio mladi učitelj – prisjeća se Drago - i radio u različitim uvjetima, s različitim uzrastima učenika, u kombiniranim odjeljenjima od po dva, tri, čak i od pet razreda...Kad smo se jednom prilikom nas nekoliko školskih kolega sastali – kolega Josip onako u šali nam reče, da moramo s njim biti „u dobrim odnosima“, jer je on u međuvremenu nakon jednogodišnjeg studija postao prosvjetni savjetnik, zapravo inspektor... Mogao bi nam doći u inspekciju... I pisati zapisnik... -Ja nisam mogao šutjeti, pa sam malo uzrujano rekao: -Ti si, Joža, bio „podoban“ pa si mogao ići na taj jednogodišnji studij - dok mi ostali nismo mogli ići na nikakov studij - Da ne bi morao raditi „u razredu“. Nisi bio ništa bolji učenik od nas ovdje prisutnih... Ti ćeš mi možda moći doći u inspekciju, ali, da bi mi bio autoritet, morao bi raditi i u razredu. S jedne strane, da bi radio u sličnim uvjetima, kao i ja – a s druge strane, da bih ja mogao tebi dolaziti na tvoju nastavu – na primjer - kroz dva tjedna, da gledam kako radiš i da vidim, kakav uspjeh postižeš i kako učenike ocjenjuješ.... Teoriju mi svi znamo... Kada dođeš k nama, možemo ti napraviti nekoliko sati „predstave“, ali kako radimo stalno, to bi nam ti trebao primjerom pokazati.... -I danas sam na istom stajalištu. I zbog toga mislim, da autori ovoga Pravilnika nisu ljudi iz prakse... Uz spomenuto rekao bih, da u ovako sastavljenom Pravilniku postoji i element dodvorništva roditeljima ili svojim šefovima – da ne bi morali otići „u nastavu“. Da bi učitelji/nastavnici mogli udovoljavati nekim odredbama Pravilnika, morali bi u nekom razdoblju školske godine stalno održavati sjednice razrednih vijeća, da bi se mogli dogovoriti i usuglasiti, tko u nastavnome danu ima prednost pitati učenika... Više puta bi to trebale biti sjednice cijelog nastavničkog vijeća... A, trebalo bi provoditi i nastavu... valjda.... Protiv kampanjskoga rada i učenja Da bi se učenici privikavali na stalni rad i stalno učenje – potrebno ih je na to navikavati od djetinjstva. U školi to činimo tako, da se učenici odmah navikavaju na trajno „praćenje“ nastave... To podrazumijeva razvijanje navike, da odmah poslije nastave pregledaju kod kuće bilješke, da ih isprave i dopune dok im je „sjećanje“ još svježe... Usput će ponavljati i učiti gradivo izlagano na nastavi. Bilješke na nastavi treba pisati – bez obzira na to što imaju to gradivo u udžbenicima – da bi za učenje koristili sve osnovne načine memoriranja: vizualno (gledajući), akustičko (slušajući izlaganje nastavnika ili svoje glasno čitanje), motoričko (da prave bilješke na satu ili kod učenja kod kuće)... Zatim slijedi pripremanje za nastavu slijedećeg dana. To podrazumijeva: pripremiti potrebne udžbenike, bilježnice i drugi potrebni pribor. Zatim učenje nastavnoga gradiva iz predmeta po rasporedu za slijedeći dan. To bi bilo drugo ponavljanje u nizu ponavljanja prema psihologiji memoriranja...Kada se učenici tako ponašaju prema nastavnome gradivu, svejedno im je, koliko će predmeta biti „pitani“... Na taj način smanjuje se potreba za „ispričavanjem“ i za „javljanjem“, kako bi bili pitani... Učenici bi se privikavali na kontinuirano učenjei na „kontinuirano ponašanje“ u životu... -Ja sam u trećem razredu učiteljske škole bio sedam mjeseci odsutan s nastave zbog bolesti (morao sam ležati) – priča Drago s nostalgijom – Učio sam u krevetu. Kolegice i kolege su me redovito posjećivali, posuđivali mi bilješke i pričali, što se radi u školi... Ja bih povremeno na štakama odlazio u školu i moje profesore pitao, kako i kada će me ispitivati svoj predmet, kada opet pođem u školu. Nije postojao pravilnik o tome, ali moji su profesori imali razumijevanja za moju nevolju... I bez problema sam završio taj razred zajedno s mojim kolegicama i kolegama....Hvala im svima! Što je to danas drugačije...? Profesori ili učenici...? Vremenik vrednovanja i ocjenjivanja -To je tipično kancelarijski posao - konstatira Drago. – Na početku školske godine razredno vijeće – prema ovome Pravilniku – treba sačiniti i usvojiti raspored vrednovanja učeničkoga uspjeha za cijelu školsku godinu: kojega dana i iz kojega predmeta će koji nastavnik provjeravati učeničko postignuće i to ocjenjivati: usmenim ili pismenim načinom, ili praktičnim radom... ili samoprijavljivanjem - vjerojatno i koje učenike – kako bi se ispoštivalo odredbe o najviše jednom pismenom i jednom usmenom provjeravanju u jednom danu... To je lijepo, ako je ostvarivo. Gotovo uvijek „nešto iskrsne“ i taj plan se može poremetiti. Napr.: Učenici moraju ići na liječnički pregled,ili na cijepljenje, ili na neku neplaniranu svečanost, ili se nešto slično dogodi s nekim nastavnikom, pa on ne može „koristiti“ planirani postupak..Tada se postavlja pitanje, kada i kako nadoknaditi „vremenikom“ planirano – a da se taj vremenik ispoštuje... Vjerojatno bi trebala nova sjednica razrednoga vijeća na kojoj treba „ozakoniti“ promjene... Vrijeme za ispitivanje „samoprijavljenih“ Za primjer uzmimo nastavni predmet s najčešće predviđenih 70 nastavnih sati godišnje (dva sata tjedno). Njih treba razdijeliti na najčešće oblike nastavnoga rada: obrađivanje novoga gradiva oko 60% (42 sata), utvrđivanje obrađenoga gradiva oko 20% (14 sati), ponavljanje i sistematiziranje obrađenoga gradiva oko 10% (7 sati) i provjeravanje, ispitivanje i ocjenjivanje oko 10% (7 sati). Kod predmeta s obvezujućim pismenim radovima – treba i njih negdje „ugurati“. Od 25 učenika (po najnovijim normama) može se dogoditi u toku godine, da se njih oko jedne trećine (njih 8 ) jave da ih nastavnik posebno pita (To su oni, koji žele veću ocjenu, ili „nisu bili spremni“ kod redovnih pismenih ispitivanja, ili „nisu mogli biti na satu“ kod nekoga oblika ispitivanja, ili su se „ispričali“ – na što imaju pravo, ili....Sada se pitamo, koliko je vremena potrebno za ispitivanje / provjeravanje njih 8 na ovaj način samo po jedanput? Uzmemo li u obzir, da su to uglavnom učenici, koji na pitanja odgovaraju nakon duljeg razmišljanja (a to im nastavnik mora dopustiti!), premiještajući se s noge na nogu, osvrćući se, ogledajući se po učionici, gledajući reagiranje ispitivača na polagano započeti odgovor,... to će prosječno trebati 10 minuta... Za njih 8 potrebno je oko 80 minuta, a to je „svega“ dva nastavna sata od po 45 minuta, od kojih se u praksi može iskoristiti 40 minuta po satu... Od kojega vremena dotičnoga predmeta i od kojega oblika rada, treba uzeti ta dva sata? Bilo „u komadu“ ili „u dijelovima“... Treba li predmetni nastavnik „samoprijavljenom“ učeniku udovoljiti odmah kada se javi remeteći planirani i pripremljeni nastavni postupak...? Ili bi se i ovi učenici trebali uklopiti u redovni nastavni proces, kao i ostali...? Psihička zrelost za raspoređivanje vrenena Drago pita, koliko su učenici psihički sposobni za raspoređivanje svoga vremena unutar školske godine – na učenje,pohađanje i praćenje nastave, zabavu, slobodno vrijeme, na igru, na dosadno pripremanje za ispit na kojeg su se i sami javili... Život pokazuje, da ugodniji i zanimljiviji trenuci „nadvladavaju“ one „dosadne“.Zato mlade osobe uvijek treba „podsjećati“ na tijek vremena. Ako toga nema, mnoge mlade ljude „pregazi vrijeme“. Kod mlađih osoba (učenika) škola je podsjetnik za realizaciju planiranoga.. Zbog toga Pravilnikom predviđeno „javljanje“ za provjeravanje znanja je /može biti kontraproduktivno. I kod nešto starijih osoba (studenata) zbog toga se mogu „izgubiti godine“. Zanimljivo je iskustvo na FER-u (Fakultet elektrotehnike i računarstva), gdje gradivo pojedinih ispita profesori podijele u manje cjeline, koje ambiciozniji studenti uče između rokova i polažu kolokvijalno. Kada stignu ispitni rokovi, od kolokvijalnih rezultata jednostavno se zaključi ocjena... U borbi studenata za besplatnim školovanjem za sve – nastavlja Drago dalje – dva su tipa studenata: oni, koji polažu ispite redovito – njima trebaju cijelo školovanje platiti porezni obveznici, - i oni, kojima vrijeme „projuri“, oni bi htjeli, da im porezni obveznici plaćaju i te „izgubljene godine“... Drago smatra, da to nije u redu.... Studenti, koji tako pokazuju rad i znanje, redovito završavaju semestar i godinu kompenzirajući tako „studentsku brzinu vremena“. U privatnim školama ? U privatne srednje škole upisuju se djeca imućnih roditelja, koji doplaćuju uz „državnu školarinu“ dio novca, kako bi se njihova djeca obrazovala u boljim uvjetima nego djeca nas „pučana“. Drago žali profesore, koji rade u tim školama.... Umjesto učenika(ca) lijepo odgojenih, susreću se s učenicima i roditeljima, koji smatraju, da ti učenici „ne smiju imati“ negativne ocjene – „učili, ili ne učili“, znali gradivo ili ne znali... Pa – oni plaćaju!!! Od profesora prave smijuriju... I, što da rade ti profesoti sa svojim znanjem, svojom pedagogijom, svojom metodikom..!? Ako se drže „pravila struke i poziva“- ostat će bez posla.... Moraju trpjeti nicanje i rast korupcije.... Štoviše, pojavu i rast reketa.... Prednosti pismenoga ispitivanja Pravilnik – ovakav, kako je predložen – izražava neobičan odnos prema pismenom obliku provjeravanja i ocjenjivanja učeničkoga znanja. Za učenike normalne inteligencije i sposobnosti ne dozvoljava u predmetima gdje nastavnim planom i programom nije predviđen. S druge strane preporuča ga za učenike s teškoćama u razvoju. Pa, kod ovih posljednjih očekujemo teže pismeno izražavanje! Pravilnik obvezuje nastavnike, da omoguće roditeljima učenika uvid u svu dokumentaciju, koja se odnosi na njihovu djecu, posebno onu koja se odnosi na ocjene njihove djece... Kad bi nastavnik smio koristiti pismenu provjru u svakom predmetu, on bi roditelju jednostavnije objasnio ocjenu iz svoga predmeta. Ovako je bez argumenata... Ili je to tako namjerno napravljeno, kako bi se moglo dodvoriti roditeljima.... Na kraju školovanja predviđa se državna matura, koja se velikim dijelom provodi pismeno. Ako škola učenike priprema za taj završni ispit, onda je pismeni oblik pri ocjenjivanju dobra „škola“ i za to.... .U životu će se ti učenici samovoljno podvrgavati raznim ispitima, koji se velikim dijelom također provode pismeno Napr. na vozačkome ispitu... Pismeno ispitivanje je nastavnicima povećavanje posla (sastavljanje ispitnih pitanja i zadataka, koji će odgovarati opsegu i načinu nastavnoga rada, simuliranje u pisanju toga testa mjereći potrebno vrijeme za prosječnoga učenika, izrada testa barem za dvije grupe da se smanji mogućnost prepisivanja, pregledavanje, „ispravljanje“ i ocjenjivanje testova, pripremanje „kritike“ i komentara,....), ali se bolje iskoristi nastavno vrijeme, dobije se objektivnije ocjene i njihova dokumentacija, smanjuje se vrijeme za eventualne pritužbe.Ako se sve pripreme dobro i na vrijeme obave – otpada ponovljanje postupka. Otkaz radnoga odnosa nastavniku Iz odredbe Pravilnika, da roditelji nogu izraziti prigovore na rad nastavnika može se naslutiti, da mu mogu „isposlovati“ otkaz radnoga odnosa u školi, tj., da postane nezaposlen. Potrebno je samo se „organizirati“, ako se dotični ne sviđa njima ili njihovoj djeci.. Treba samo bojkotirati njegove sate ili njegove postupke u organiziranju nastavnoga procesa i ocjenjivanju.... Pravilnikom nije predviđena zaštita nastavnika u slučaju ispravnosti njegovoga rada... Neki su nastavnici i žrtve nasilja roditelja, koji smatraju, da su samo nastavnici krivi za loš odgoj i loše ocjene njihove djece.Nastavničko zanimanje, izgleda, postaje opasno zanimanje... |
08.12.2009., utorak
„NARODNI USTANAK“ U SRBU
-Striče Drago – obrati se iznenada Ivica mome prijatelju umirovljenom profesoru – nešto bih vas pitao, ako bi mi htjeli i znali odgovoriti.
-Nema problema, samo ako mi je poznato područje, koje te zanima.... -Radi se o Narodnom ustanku u Hrvatskoj 1941. godine. U mojoj knjizi iz povijesti, pa u jednoj staroj knjzi, pa u govoru našega predsjednika gospodina Mesića postoje neke razlike... -Da, različito se to objašnjava. I, što više prolazi vrijeme, to su veće mogućnosti tih razlika...-Zanimaju me uzroci i vremenski tijek.. -Dobro, Ivice, pođimo od početka! Ja sam čitao razne tekstove o tome – „službene“ i one, koji se nisu javno pisali. Ponešto sam i sam vidio kao dijete... Hrvati u Kraljevini Jugoslaviji Nakon Prvog svjetskog rata – 1918. god – europske države pobjednice na čelu s Velikom Britanijom raznim su postupcima „složile“ novu državu na Balkanu - Kraljevinu Jugoslaviju. U početku se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca....Hrvati su se našli u toj državi nakon stoljeća „opstanka“ u drugim državama, gdje su se osjećali nelagodno i potlačeno...Već od početka Hrvati su u novoj državi izvrgnuti teroru s ciljem posrbljivanja. Neki su ubijani, neki robijali, neki odlazili u emigraciju, ako su se isticali u traženju ravnopravnosti za svoj narod. U tome su se u to doba isticali braća Antun i Stjepan Radić osnovavši Hrvatsku republikansku seljačku stranku. „Republikansku“ - kao simbol želje, da se Hrvati ne „utapaju“ u Srbiju. I danas ima tragova takovih težnji za posrbljivanjem. Navodno Vojislav Šešelj iz Haaga „poručuje“, da su Hrvati zapravo Srbi – samo to još ne znaju... Uloga ORJUNE -Što je to ORJUNA? – pita Ivica -To je kratica od „Organizacija jugoslavenskih nacionalista“. Osnovana je već 1921. god pod početnim nazivom „Jugoslavenska napredna nacionalna omladina“. Zalagala se za „integralno jugoslavenstvo“, zapravo za srpstvo. Koristili su se terorističkim metodama u krajevima s većim brojem srpskog stanovništva naročito u dijelu Like i u jugozapadnoj Bosni. Naročito su se okomili na katoličanstvo kao osnovni oslonac hrvatstva... Cilj i djelovanje bilo je genocidnoga karaktera, napadi na pojedina hrvatska naselja, na svećenstvo, premlaćivanje nedužnih ljudi, stvarajući strah, progoneći Hrvate... s ciljem etničkoga čišćenja „svojih“ područja. Orjuna je „raspuštena“ 1929. god.... nakon ubojstava u Narodnoj skupštini. Ubojstva u Narodnoj skupštini u Beogradu - U Narodnoj skupštini u Beogradu – nastavlja Drago – vođene su žučne rasprave i o statusu Hrvatske u toj novoj državi. Prilikom jedne takove rasprave 1928. god srpski poslanik Puniša Račić zapucao je po hrvatskim poslanicima. Na mjestu su poginuli Pavao Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić teško je ranjen, pa je uskoro u bolnici od toga umro...Lakše su ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa .Tada je hrvatski poslanik bio i dr. Ante Pavelić.On se zalagao parlamentarnim postupcima izboriti za veći stupanj hrvatske autonomije u Jugoslaviji. No, kad je vidio poginule i ranjene poslanike iz Hrvatske, rekao je – po kazivanju očevidaca – da Hrvati u toj Skupštini ne mogu ništa postići, mogu samo poginuti. I on tu nema što dobroga očekivati... Uskoro je s nekim svojim istomišljenicima otišao u emigraciju. Oni su tamo osnovali ustaški pokret, počeli se naoružavati i uvježbavati za rat... -To znači, da je taj Puniša Račić „položio temelje“ iz kojih su potekli ustaše – tiho razmišlja Ivica. -Pa, zapravo je tako – slaže se i Drago. – Okupljanje i uvježbavanje bilo je potajno u nekim državama, gdje je vladao nacizam (Njemačka s Hitlerom), fašizam (Italija s Mussolinijem), pa u Mađarskoj... Kako se pripremao Drugi svjetski rat, te su države potajno pomagale ustašama, koje su namjeravale iskoristiti u nadolazećem ratu. Naročito Italija.... Kada je 1941.god Njemačka napala Jugoslaviju, ona se za nekoliko dana raspala. Tada se u Hrvatsku vratio Ante Pavelić sa svojim ustašama i proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH) 10. travnja 1941. god.Narod u Hrvatskoj to je oduševljeno pozdravio – kao oslobođenje ... Ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske Kada je 22. lipnja 1941. Njemačka napala Sovjetski savez (SSSR), u kojemu su bili na vlasti komunisti boljševici – jugoslavenski (zapravo hrvatski) komunisti pokrenuli su ustanak protiv NDH, kao oblik solidarnosti sa sovjetskim komunistima prema osnovnoj komunističkoj devizi „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“. Cilj im je bio obnova Jugoslavije... Zato su okupljali snage s područja čitave bivše Jugoslavije. Doduše, danas neki zagovornici toga ustanka tvrde, da su ustanici branili Hrvatsku i da bez toga danas ne bi uopće ni bilo naše države... Kao da ne vide, kako postoje i Njemačka i Italija... gdje nije bilo narodnih ustanaka.-To znači, da su komunisti ustali protiv svoje države, a za obnovu Jugoslavije u kojoj je Hrvatima bilo loše – glasno razmišlja Ivica. -I ja tako razmišljam – kaže i Drago. No uskoro poslije komunista ustanak su počeli i Srbi u Hrvatskoj. Oni su htjeli ostvariti ciljeve ORJUNA-e. Dakle, i oni su ustali protiv države u kojoj žive... Njih su u Hrvatskoj Hrvati zvali – četnici. Njihovo jurišanje na hrvatska mjesta razbuktalo se 27. srpnja 1941. To je poslije 1945. bio službeno početak „narodnog ustanka“ u Hrvatskoj, iako je sve počelo dan ranije , na Dan svete Ane... Tome je posebno pridonio poziv nekog Stevana Moljevića iz Banjaluke. Poziv Srbima, da „svoja područja“ – „očiste“ od Hrvata, da ih protjeraju... Slijed događanja „Narodnoga“ ustanka 10. 04. 1941. uspostavljena je NDH (Nezavisna država Hrvatska). 12. 04. 1941. pobuna bivših jugoslavenski žandara u Gračacu... 22. 06. 1941. sastanak komunista u šumi Brezovica nedaleko Siska (neki kažu: u Žabenskoj šumi) na poziv Kominterne (Komunistička internacionala) zbog njemačkog napada na Sovjetski savez (SSSR). Osnovan je partizanski odred i upućen na Banovinu... 30. 06. 1941. prosrpski ideolog Stevan Moljević, odvjetnik u Banjaluci uputio je Srbima u Hrvatskoj poziv za – „čišćenje“ „srpskih područja“ od nesrpskih žitelja...zapravo od Hrvata... 27. 07. 1941. , zapravo sve je počelo 26. srpnja 1941. na katolički blagdan svete Ane i eskaliralo sutradan nasiljem Srba nad Hrvatima. Područja Donjeg Lapca, Drvara, Bosannskog Grahova, Bosanskog Petrovca, bila su povezana uskotračnom željeznicom zbog transporta drva, pa su njome putovali i drugi stanovnici tih krajeva. Tako su i na dan sv. Ane tim prometom putovali i hodočasnici slaveći taj blagdan – dakle, Hrvati! Na povratku su ih presretali četnici, zaustavljali vlakove, iskrcavali hodočasnike – i žene i djecu i starce – koji su bili bez oružja. Mučili ih, ubijali i bacali u razne jame...Ljudi su se spašavali bježeći... Tako se to događalo i slijedećih nekoliko dana. Raspojasani i naoružani četnici upadali su u hrvatska naselja, mučili i ubijali ljude na poljima, u kućama, pljačkali i palili kuće Hrvata, pa i ljude u kućama.... U tim četničkim akcijama istakli su se Damjan Zeljković, koji je sa svojim četnicima sve putnike s vlaka u Vagnju iskrcao i usmrtio kod jame Golubnjača i pobacao u nju... Zatim Brana Bogunović i Markica Ćućuz su u Grahovu i okolici mučili i usmrtili – zapravo najviše poklali - više od 100 Hrvata. Točan broj nije utvrđen, jer su ih pobacali u razne jame... U Borovači su ubili dva domobrana. - Domobrani su bili redovna vojska NDH. - Kada je stigla domobranska izvidnica, i od njih su dvojicu ubili dok se napadnuta izvidnica povlačila... U Drvaru su četnici tih nekoliko dana ubili oko 350 katolika i oko 200 muslimana, nekoliko službenika, tri župnika i tri svećenička pripravnika...Ove posljednje su prije posebno zvjerski mučili...Čak su usmrtili i majku s njezinih osmero djece... U tim napadima četnici su vikali protiv ustaša, a klicali u čast kralja Petra i Crvene armije... Sva ova zlodjela počinili su sami četnici... Radni logor u Jasenovcu -Da li se NDH imala pravo braniti od tih ustanika i ubojica? – pita Ivica. -Ne samo da je imala pravo braniti se – imala je i dužnost štititi svoje državljane, kako bi živjeli u miru i sigurnosti – objašnjava Drago. -A kako? – opet će Ivica. - Kada bi u napadnuti kraj došle oružane snage NDH-e, da privedu i kazne napadače, oni bi pobjegli u šume. Da bi onemogućavali takova zvjerstva NDH je osnovala radni logor u Jasenovcu. Kada bi napadači pobjegli, vojska je pokupila njihove žene i starce i zatvarali u logor..kao osvetu. Među čuvarima logora bilo je i ljudi, kojima su ustanici nekoga ubili, ili razorili kuće... Oni su se osvećivali nad logorašima... Tako je počeo vrtlog zločina.... 21. 08. 1941. uspostavljen je Radni logor u Jasenovcu, koji je funkcionirao do 23. 04. 1945. pod upravom NDH. 20. 10. 1941. četnici su u Lapačkom klancu ubili Marka Oreškovića, komunistu, koji je htio s njima uspostaviti suradnju partizana... Oni su to tako onemogućili... 18. i 19. 11. 1941. četnici su svoje redove „očistili“ od komunista u tome području... 01.04. 1942. prva zajednička akcija četnika i partizana u tom području. Povezali su se s njima partizani iz Dalmacije pod vodstvom komunista Vicka Krstulovića i Vice Buljana. - Ako sam dobro shvatio – zaključuje Ivica – zločine, koji se pripisuju samo ustašama, započeli su četnici. Da oni nisu progonili i ubijali Hrvate – vjerojatno ne bi bilo ni hrvatskih osveta...Stara je izreka „Tko se mača laća – od mača će i poginuti“... |
