Zivot u Zabolandu
24.02.2021., srijeda
Narodi i narodnosti
|
Razgovaram danas telefonski sa jednom ženom iz psihijatrijske skrbi u vezi mog ludog susjeda. Žena ima tursko ime i prezime, a i naglasak. Na kraju razgovora me zamoli da ponovim moje ime i prezime. Ja to učinim polako, slovkajući. Ona se odmah nadoveže: „Vi ste Jugosloven?“ Balaševiću bi se svidjelo. |
12.02.2021., petak
Čitaj kako pišeš
|
Nakon nekoliko tjedana eto me opet kod “mojih” turskih prijatelja i najboljeg kebaba u Arnhemu i okolici. Razgovarali smo o jednoj novoj turskoj riječi, koju sam naučio taj dan. Ispalo je da mi izgovor nije dobar. Pitao sam ih onda kako se piše. Baš u tom trenutku kebab štandu se priključio jedan uredni tursko-nizozemski mladić. Kad mi je Xavi objasnio kako se piše, mladić mi je prijateljskim i polaganim glasom na odličnom nizozemskom još nešto „pojasnio“: „Znaš, turski je jedini jezik na svijetu, koji izgovaraš točno onako kako pišeš.” Mene kao da je ošinuo grom. U glavi mi je prošao glasni „Kaaaaj?“ Izraz čuđenja na mom licu nije bio takav još od kada su mi u Ugandi rekli da su čuli za Hrvatsku, kako da ne, te da se nalazi u Južnoj Americi. Razrogačio sam oči, ispala mi je vilica, a sigurno su mi se napele i sve žile na licu. „Kako to misliš? A hrvatski?“ On kao da nije ni čuo pitanje. Samo je hladno nastavio objašnjavati svoju znanstvenu teoriju. „Turski ima određene znakove na slovima, kvačice, po kojima točno znaš kako ga trebaš izgovoriti i taj glas je uvijek isti.“ „A hrvatski? A srpski?“ – počenem ja još glasnije. Nisam naprosto mogao vjerovati kaj mi on sad to objašnjava. Pa to sam učio u prvom razredu osnovne. Lik i dalje kao da nije ništa čuo. Valjda je mislio da ima zatucanu Sirevu glavu ispred sebe. To me još više raznjupalo. I opet je nastavio objašnjavati tim nervirajuće mirnim glasom: „Slova se na primjer u engleskom isto pišu, ali se drugačije izgovaraju, ovisno o riječi. Mnogi jezici tvrde da su isto fonetični, ali nisu, samo je turski.“ Meni je prekipjelo. Valjda mi je već izlazila pjena na usta – „Ja sam Hrvat. Daj mi reci znaš li ti kako se čita hrvatski?“ I pazite sada njegov hladni odgovor: „Ne. Ali to za turski je opće poznato.“ U tom trenutku sam se iz nekog razloga zaustavio. Umjesto da mu otkinem glavu, kao osvetu za Nikolu Šubića Zrinskog, osjetio sam da se trebam primiriti. Da se nema smisla nadmudrivati s nekime tko nije spreman slušati. Upitao sam se zapravo...kako je uopće moguće da me tako netko izbaci iz takta. Počeo sam normalnije disati. Skužio sam da su se drugi malo povukli dok smo mi „diskutirali.“ Malo me je bilo sram, ali ostadoh stajati na mjestu. |
06.02.2021., subota
Ledeni val
|
Cijeli ovaj tjedan gledam vremensku prognozu online. Po nekoliko puta na dan. Ne samo ja, nego i sigurno stotine tisuće Sirevih glava skupa sa mnom. Je li istina? Hoće li? Neće li? Jedni meteorološki programi tvrde jedno, drugi drugo.... ali sada je sve izvjesnije. Gotovo sigurno nam već večeras dolazi Baka Zima. Prava zima. I ostat će neko vrijeme. Barem tjedan dana, a možda i duže. Toliko dugo nas nije posjetila već godinama. Jutros u klubu je isto tema dana. Još nije pala niti jedna pahulja, ali svi pričaju o tome. Hokejske palice, koje smo sada koristili na plus 0 stupnjeva mogu na odmor. Sanjke s vade s bakinih tavana (ovdje u privinciji Gelderland se zapravo može i sanjkati). Klizaljke se španaju (ili pardon bruse). Obavezne rezervacije (zbog covida-19) za otvorena klizališta su za cijeli iduči tjedan popunjene. Preko interneta se klizaljke više ne mogu kupitti, sve je pokupovano. Za večeras je najavljen prvi snijeg na sjeveroistoku, a za sutra: crveni vremenski alarm za cijelu zemlju. Cijeli dan bi trebao padati snijeg i puhati jaki ledeni vjetar. Moglo bi u našoj provinciji pasti i do 30 centimetara snijega. Kroz tjedan će se hladan obruč sve više stezati. Preko dana od -5 na niže, a temperature bi po noći mogle paste do -14 C. Eh...toga nije bilo već godina. Tek bi se od Valentinova živa mogla popesti u neki mršavi plus. No živi bili pa vidjeli. U nekoliko navrata da samo ga ovdje doživo snijeg ovdje u Žabolandu zna izazvati pravi kaos, kolaps u prometu, gužve od stotine kilometara.... I ono što je najljepše od svega, učini da inače uvijek tako užurbani Žaboland, uvijek u strci, uvijek „rat race“ u lovu na više, skuplje, jače, bahatije... na trenutak stane. Utihne. Stane i čudi se: „Što se to meni dogodilo?“ Ukoliko bi bilo uistinu tako hladno, mnogi bi se ponadali da bi se konačno mogla održati i legendarna klizačka utrka „Jedanaest gradova Frieslanda“. Dvjesto kilometirama, po kanalima i jezerima sjeverne provincije. Nažalost. Organizatori su još krajem jeseni najavili da zbog covida ove godine neće biti utrke, pa čak ni da budu uvijeti. I s pravom, jer kada bi zemlju pogodila ta iskonska genetski urezana groznica, nikakav virus, niti mjere niti kazne ne bi zaustavile mase i mase Sirevih glava, koje bi okupirale Friesland. Zadnju put je utrka odrađena u prosšlom stoljeću 1997. No ovaj val hladnoće budi opet malu nadu za iduću godinu. Oznake: snijeg, led, klizanje, Jedanaest gradova Frieslanda, groznica |