Zivot u Zabolandu
10.12.2014., srijeda
Povijest Hrvatske, osobna prica
|
Proslog ponedjeljka odrzao sam predavanje o povijesti Hrvatske u knjizari Jansen & de Feijter. Moram priznati da mi je pao kamen sa srca, kada je sve zavrsilo. Tko bi rekao, da jedno takvo obicno predavanje moze toliko toga uzburkati. Proteklih tjedan dana, kao da sam se vratio u proslost. Poceo sam se puno intenzivnije baviti povijescu i ponovno sam osjetio ono zbog cega sam jednom odlucio studirati povijest. Prisjetio sam se mnogo stvari koje sam nekada davno jako dobro znao, te kako sam za vrijeme studija uzivao u prosirivanju tog znanja. Povrh toga je dosao iznenadni interes za domovinski rat, za ono sto jos nije bila povijest za vrijeme mog studija, ali je bila itekako ziva uspomena u mojoj svijesti. Zadubio sam se tako u svakojaka povijesna i osobna pitanja i zapravao zaboravio pripremati predavanje prilagodjeno zabolandskoj publici. Za vikend sam stvarno morao prionuti poslu i pricu u mojoj glavi posloziti u za laike jasnu strukturu, odabrati slike, pronaci odgovarajuce povijesne karte, odbaciti viskove, urediti filmice, zvucne efekte… U nedjelju navecer sam pred Laurom imao generalnu probu. Medjutim ta proba nije isla nimalo glatko. Zastajkivao sam, zapinjao, odjednom sam skuzio da mi fale strucne rijeci u mom zabolandskom vokabularu. Laura je bila dosta kriticna (konstruktivno), jer i sama ima iskustva s prezentacijama na medicinskim kongresima, i dala mi je korisne savjete, no kod mene se uvukla nervoza, jer sam i sam skuzio da nije bas najbolje. Laura je kasno navecer otisla u Groningen, a ja sam te veceri bio previse iscrpljen bilo kaj napraviti. Iako u zivotu drzao na desetke predavanja i prezentacije i govoriti u javnosti, pa i na zabolandskom, mi nije veci problem, odjednom mi se ovo osobno predavanje cinilo kao veliki zalogaj. Jer to je bilo vise od povijesnog predavanja, bila je to moja osobna prica. U ponedjeljak ujutro, nervoza je jos bila prisutna, ali um se rascistio. Zavrsio sam prezentaciju, a drugi dio predavanja (moje osobno iskustvo), sam odlucio napraviti iz glave, ili bolje reci iz srca. Napravio sam popodne par joga vjezbi za smirenje i tada mi se samopouzdanje nekako popravilo. Sto ce biti ce biti, a ja cu pokusati sto vise uzivati u veceri. U takvom stanju sam pokupio Lauru sa zeljeznicke stanice i krenuli smo u Velp. Na moje veliko iznenadjenje nesto prije osam sati i samog pocetka, pojavio se gospodin iz hrvatskog veleposanstva iz Den Haaga. Nisam imao pojma da ce od tamo netko doci. Walter, vlasnik knjizare, je pozdravio sve prisutne, a posebno uvazenog gosta, najavio mene i predavanje je moglo poceti. Za divno cudo kako je predavanje pocelo, ja sam se odjednom nasao u svom elementu. Kao riba u vodi. Zabolandski je tekao tecno, slajdovi su se logicno prelijevali uz moju pricu, bilo je humora, interakcije s publikom, Laurine savjete sam se sjetio upotrijebiti i vidio sam je kako blista u publici. Uzivao sam u predavanju. Drugi dio predavanja je bila moja osobna prica. Docarao sam moja sjecanja na zamracivanja, zracne uzbune, pad Vukovara, ispricao nesto o povijesti moje obitelji, o tome kako smo prosli rat, o tome kako se u meni zbog svega toga razvila averzija prema bilo kakvom ratu, te kako ne mogu razumijeti da u danasnje vrijeme rat bilo sta moze u biti rijesiti. Na moj veliki ponos ispricao sam pricu o mom najvecem heroju domovinskog rata Stipi Starcevicu. Sve je islo samo od sebe. Za kraj je Walter procitao jednu prekrasnu pjesmu, koju cu pokusati prevesti uskoro na blog. Ljudi su mi cestitali. Rekli su da su dobro mogli pratiti povijesnu pricu, a posebno su bili impresionirani sirenama za zracnu opasnost i mojim osobnim dozivljajem rata. Neki su se jos porazgovarali uz pice, ja sam se zadrzao jos u razgovoru s covjekom iz veleposlanstva. Laura i ja smo otisli zadovoljni u muzejski stan, gdje povijest jos treba biti napisana. |