Zivot u Zabolandu

31.10.2012., srijeda

Dobar mesar za mirnog i poslusnog konja

Naslov u zabolandskim novinama proslog petka:

Trazi se dobar mesar za mirnog i poslusnog konja

Sve vise vlasnika konja se zeli rijesiti svojih ljubimaca. Kako je potraznja mala, a ponuda velika sve vise konja zavrsava pod mesarskim nozem. Sve se vise rade konjske kobasice. Posljedica je to histerije od prije deset godina kada je postala moda baviti se jahanjem, posebno kod djevojcica. Stovise roditelji su svojoj djeci poceli kupovati konje, mjesta u konjusnicima, opremu... No sada ispada da konji placaju tu histeriju glavom.

Prije par godina su mi moji roditelji bili u posjetu. Vozili smo se po "seoskom" kraju i moj tata se naglas pitao: "Konji, opet konji. Pa sto oni rade s tolikim konjima?" Luksuzna industrija, koja se isplati u dobra prosperiteta, ali ne i u doba krize.
- 14:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.10.2012., petak

Borba

Ovdje je vec krajem rujna dobrano zahladilo, no ja principijelno odbijam upaliti grijanje. Necu i necu. Jednostavno sam se zainatio. Kao mala beba. Ne zelim da "kapitalisticke svinje" na meni zaradjuju. Nemas tu HEP-a ili Plinare, tu je sve iskomercijalizirano i uglavnom te deru multinacionalne energetske kompanije, koje zaradjuju i na Nijemcima i na Svedima i kaj ti ja znam...

Vec sam se dosta ispraksirao u ovoj borbi. Uostalom hladnoca je samo jedan subjektivni osjecaj, zar ne? Uz malu pomoc duplih carapa, debele trenirke, puta dva. Jos ako ujutro doma vjezbam, sam se zagrijem i sve za pet. Kuhanje ili kucni poslovi isto uvijek dobro dodju. Doduse dobro je ako nisam bas cijeli dan doma. Najteze je sjediti za kompjuterom onda se covjek najvise hladi. Popodne i navecer sam tak i tak na poslu. Shvatio sam da je vazno sto duze odlagati trenutak kada cu prvi put upaliti grijanje. Jer covjek se brzo navikne i onda je gotovo. Nekoliko puta sam bio u iskusenju, ali sam izdrzao. Uz jednu iznimku. Nakon kaj mi se ves u dnevnoj sobi nije posusio na vjesalici ni nakon dva dana ipak sam upalio grijanje na sat vremena, no to si stvarno mogu oprostiti.

Medjutim za ovaj vikend su najavili ostro zahladjenje. Vidjet cu kako cu to prezivjeti. Ako nece biti za izdrzat...ha kaj sad... ne bi bilo pametno ni smrznut se, jer onda vise necu moci zaj.... sistem, a sistem ce sigurno lako naci neku novu zrtvu. Sutra je novi dan.

Mislim da bi se Bob Marley slozio sa mnom:
Rise up fallen fighters;
Rise and take your stance again.
'Tis he who fight and run away
Live to fight another day.
- 10:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sunce

Danas je dvadesetisesti listopada.Lisce zuti. Lisce pada. Vjetar puse. Jesen je. Rekli bi neki moji poznanici iz Zabolanda, da je to bas je lijepo, jer eto bas su sad bili na Baliju dva tjedna i tamo je vrijeme uvijek isto. Nisam nikada bio na Baliju, ali zato znam kakvo je vrijeme u Zabolandu u odnosu na vrijeme u Hrvatskoj. Hladno. Vodeno hladno. Sivo u nekih pedesetak varijanti, vjetrovito te tu i tamo lijepo suncano i toplo. Zna se desiti, kaj je je. Ni sami ne znate koliko se ovdje covjek moze radovati sto vidi sunce. Tako se jucer sunce pojavilo oko tri sata popodne. Nazalost poslije cetiri su ga opet prekrili oblaci. Ili kako ovdje kazu polja oblaka. Jedna tipicna vremenska prognoza na radiju glasi: "Sivo. Oblacna polja preko cijelog dana."

Ili se mozda samo ja tako radujem suncu jer sam stranac sa juga, a sunce mi se cini kao nesto poznato. Nesto sto me podsjeca na domovinu.
- 10:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.10.2012., srijeda

Iznenadjenje bez odgovora

Velika vijest od ove sezone je da sam se nakon pet godina iskljucivo trenerskog posla opet vratio na igranje hokeja. Igram za moj stari klub Arnhem. Arnhem ima vrlo mladu momcad, pa im je dobro dosao jedan iskusan igrac u srednjem redu. Ja sam ponajvise sretan da uopce opet mogu igrati. Stvarno mi je to nedostajalo, koliko god se ja pravio da to nije tako. Moja slaba tocka, desni zglob, mi ipak dozvoljava igranje, ali ograniceno. Naime ne boli me zglob, ali pojacani napor je ipak uzeo danak upalivsi mi moju Ahilovu tetivu, tako da ne mogu trenirati punim intenzitetom, ali ipak mogu igrati utakmice. Tada stisnem zube i zaboravim na tetivu. No dobro, ovo je samo uvod za one sa kojima se duze nisam cuo, pravi razlog zbog kojeg sam htio napisati ovaj blog je ovaj:

Proslu nedjelju smo igrali prvenstvenu utakmicu protiv EHV iz Enschadea. Razlika na tablici maksimalna. Oni prvi sa maksimalnim ucinkom do sada, a mi zadnji (12.) sa samo dva boda. Zadnje su pobijedili druge na tablici, koji su nas razbili 6-1. O gol razlici da ne pricam. No kaj se desilo u nedjelju? Vec pogadjate... Na poluvremenu smo vodili 1-0, a na kraju smo pobijedili cak sa 5-2. Ne toliko lijepom igrom, koliko velikom borbenoscu i trkom. Najvece iznenadjenje kola. I sad se svatko pita kako je to moguce?

Medjutim uz pricu su vezana jos dva detalja. Ja sam prije dva tjedna s trenerom dogovorio da cu ovu utakmicu preskociti, jer i tako nemamo bas puno sanse, pa bolje da odmaram Ahilovu tetivu i budem spreman za vaznije utakmice. Medjutim u petak sam dobio jak osjecaj da bi mozda bilo dobro da ipak igram u nedjelju i rekao sam treneru da ipak zelim igrati. Dva paracetamola i tetiva je bila kao nova. Sesto culo ili...

Drugi detalj je taj da je utakmica skoro bila otkazana. Naime noc prije je poginuo brat blizanac jednog od igraca EHV-a. No ekipa je ipak odlucila doputovati u Arnhem i odigrati utakmicu. Utakmicu smo poceli s minutom sutnje. Jesu li decki bili u mislima odsutni? Ponekad ovakav dogadjaj moze upravo motivirati ljude da pokazu jos vise. Zasto to ovdje nije bio slucaj? Nakon utakmice sam pitao jednog od igraca da nisu oni bili previse potreseni tragicnim dogadjajem. On je odgovorio da on osobno nije bio, ali da im danas sigurno nista nije polazilo za rukom. Zar smo mi bili toliko dobri odjednom? Zar bismo pobijedili i da ja nisam igrao? Zar bismo pobijedili da na pocetku drugog poluvremena u dvije minute nismo zabili dva gola? Da su oni zabili ogromnu sansu u prvom dijelu? Kako sam ja u petak mogao znati da cemo ipak imati izgleda u ovom dvoboju?

Poanta je da nema, niti ce biti pravog odgovora na pitanje kako je ovo iznenadjenje moguce. Previse je faktora, koji su na to mogli utjecati. Nas mozak ce vjerojatno naci neki odgovor koji ce utaziti nasu zelju za poretkom stvari u svijetu. Teznju za poretkom u univerzumu. Jer kada tome ne bi tezili onda bi mozda mogli vidjeti stvari onakve kakve jesu.Gledali bi na njih bez ocekivanja, bez predrasuda. Onda zapravo ne bi bilo iznenadjenja. Iznenadjenja su u nasem umu, ali mozda zapravo ona ne postoje.
- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>